Publika Sarajevskog ratnog teatra ponovo može pogledati predstavu “Jedvanosimsoboakalomistobo”. Autori teksta su Nejra Babić i Aleš Kurt, koji je ujedno i reditelj predstave.
Termini igranja predstave su petak, 15. i srijeda, 20. decembar u 20h. U srijedu nakon predstave bit će upriličen razgovor sa publikom.
Cijena ulaznica iznosi 10KM, a rezervacije se mogu obaviti pozivom na 033 664 070 ili slanjem poruke u inbox Fb. page-a https://www.facebook.com/sartr1992/. Omogućen je popust za studente i penzionere.
U predstavi igraju: Maja Salkić, Mirela Lambić, Ana Mia Milić, Alban Ukaj, Sead Pandur, Jasenko Pašić, Adnan Kreso, Saša Krmpotić i Lejla Čaušević k.g. Dramaturgiju potpisuje Dubravka Zrnčić-Kulenović i Nejra Babić. Kostimografiju potpisuje Melisa Musić Ajkunić, a scenografiju Vedran Hrustanović. Muziku za predstavu su radili Damir Nevesinjac i Basheskia.
Predstava je realizirana u okviru projekta „Kofer za sjećanja“ Studija lutkarstva Sarajevo kojeg podržava Vlada Švicarske.
VIŠE O PREDSTAVI:
Piše: Nejra Babić, autorica teksta
ČESTITAMO NA POSTOJANJU
Pisati tekst o stanju u državi u kojoj već svi o tome pričaju, čitaju, pišu kolumne, raspravljaju, polemišu, svađaju se, šute, vrište, protestuju, odustaju od protesta, je ubacivanje mozga u bubanj veš mašine. Tema o kojima bi se moglo pisati je milon, apsurdnih situacija još više. Najzanimljiviji dio čitavog procesa prije pisanja je samo istraživanje, jer je to dovelo do nekih scena koje moja mašta nikada ne bi mogla ni izmisliti. Od Izvještaja Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice „o odlivanju pameti i ogromnom finansijskom resursu koje iseljeništvo predstavlja za razvoj domovine“ do ispovijesti žene koja je nakon poroda iz bolnice otpuštena kao muško, pa sve do spiska zvaničnih zanimanja u Bosni i Hercegovini na kojoj se nalazi i Direktor službe drugdje nerazvrstan.
Moja sreća u svemu tome je što tekst nisam pisala sama nego zajedno sa rediteljem Alešom Kurtom koji je davao ideje i smjernice snalaženja u ludilu tema kojima bi se mogli baviti. Krenuli smo od pokušaja definisanja toga ko smo zapravo, da bi prešli na postratni period i beskonačnu tranziciju i došli u sadašnjost u kojoj dosta vremena provodimo na šalterima, nezaposleni i umorni čekajući da nam padnu avioni sa neba kako bi pobjegli iz domovine. Jer istina je da je vrlo često jedva nosimo sebe a kamo li situaciju u kojoj se nalazimo. Ali ne možemo svi ni otići. Onima koji ostaju, čestitamo na postojanju.
Piše: Aleš Kurt, autor teksta i reditelj predstave
Ojha
Ova režija je nastavak rada na prožimanju drevnog i današnjeg. Radi se o socijalnoj komediji, a ona je po svojoj suštini crna, s tim što ova nije baš crna, nego više tamno siva. Smatram da teatar treba da bude socijalno angažiran i da se zaista bavi problemima društva koji nam najviše smetaju da živimo. Pa eto, ova predstava se upravo bavi takvom tematikom. Pored toga ona je u potpunosti uronjena u teatarske kodove od antičkog doba do danas. Nije nam namjera bila da bilo kome ugađamo. Više smo tu da potaknemo na dobro. Da poučimo. I zabavimo. Ako se to još može.
Prema riječima reditelja Damira Kusture: Navikli smo da u bajkama uvijek dobro pobjeđuje zlo.