Predstave “Igre u pijesku” i “Nigdje nikog nemam” u Sartru

U srijedu 10. Aprila sa početkom u 20. Sati. Publika Sarajevskog ratnog teatra će imati priliku ponovo pogledati predstavu „Igre u pijesku“ po motivima teksta Michala Walczaka.

„Igre u pijesku” je predstava nastala kao magistarski rad glumice Fatime Kazazić, pod mentorstvom profesorice Jasne Žalice.  U predstavi Igraju Fatima Kazazić i Jasenko Pašić. Muziku potpisuje Audio InFunktion, a dizajn i fotografiju Ismar Žalica. Predstava je koprodukcija SARTR-a i Akademije scenskih umjetnosti Sarajevo,

” Šta misliš zašto ljudi više neće da se igraju u pijesku?….”

„U vremenu formalnih, bizarnih i „napadačkih“ sadržaja, fizikalnost je potrošna roba, komunicira se grafičkim znakovima virtualnog svijeta, pa se tako objavljuje i ljubav i tuga i bol, a zapravo, ništa od toga. Baš u ovakvom vremenu, željeli smo u punom smislu istražiti i razumjeti. Zaći duboko. Suočiti se. Rizikovati. Odabrani tekst je tek otvorio mogućnost za pričanje priče koja u središte interesa stavlja lični, unutarnji svijet koji puni smisao doživljava u interakciji sa onim – drugim. Željeli smo intenzivan i uzbudljiv rad, a u susretu sa publikom razmijeniti živ, intenzivan i uzbudljiv teatarski čin. Pričamo o vječitim izazovima ljubavi i prijateljstva, O živom pijesku u kojem igramo svoje životne uloge i donosimo odluke,  o ludoj potrebi da mu se uvijek iznova vraćamo i o silnoj želji da ne potonemo ili ne budemo u taj živi pijesak uvučeni…“

Fatima Kazazić, Jasenko Pašić, Jasna Žalica

Na sceni Sarajevskog ratnog teatra u subotu 13. Aprila u 20 sati, ponovo će se odigrati predstava “Nigdje nikog nemam”. U predstavi učestvuju glumci Snežana Bogićević, Jasenko Pašić i Alban Ukaj te muzički dvojac Basheskia and EQ.

Dramaturgiju potpisuje BojanaVidosavljević, muziku Basheskia& EQ, scenografiju Mirna Ler , kostimografiju Lena Samardžić, video Emina Kujundžić, dizajn ĐorđeJovanović, fotografiju VelijaHasanbegović.

 

Radnja drame “Nigdje nikog nemam” postavljena je u postapokaliptično društvo gdje su emocije, sjećanja i empatija zabranjene. Autorski tim fokus predstave usmjerava na negiranje genocida, kolektivnu krivicu, veličanje ratnih zločinaca i odbijanje suočavanja sa prošlošću.

Verujem da je i Edward Bond u strepnji za boljubu dućnost pisao ovaj Orvelovski komad. Pisao ga je da upozori svoje gledaoce šta ih čeka ako se opuste I prepuste svoju volju nekom diktatoru!..Jer diktatura je način života i to je I  vjera iškola I porodica I umjetnost iznanje I zdravlje I vojska…I šta sve ne!!..

Diktatura je diktatura u svemu!..

Toga se plašio Bond kada je ovo djelo pisao I pokušao da nas upozori da se ne damo zavesti slatkim pričama nego da se uzdamo u svoj system zaključivanja i da ga što više usavršavamo. Govori se o strahu malograđana, govori se o bolesti odnosa u kući I porodici, o bolesti odnosa u muško-ženskoj komunikaciji!…Govori se o strahu pred autoritetom koji krnji svaki korak kakomunikaciji.- riječ je redatelj aUkaja.

Cijena ulaznica za predstave  iznosi 10KM, a rezervacije se mogu obaviti pozivom na 033 664 070 ili slanjem poruke u inbox Fb. page-a https://www.facebook.com/sartr1992/. Omogućen je popust za studente i penzionere.

Izložba Milomira Kovačevića Strašnog u utorak u Zvonu

Udruženje za afirmaciju kulture i umjetnosti Zvono sa zadovoljstvom vas poziva na otvaranje izložbe fotografija „I vozila ubijaju, zar ne?“ – gradski pejsaži ljeta gospodnjeg 1992. Sarajevo, autora Milomira Kovačevića Strašnog.
Izložba će biti otvorena u utorak, 9. aprila 2019. godine u 21:00 sati u Galeriji Zvono, dan nakon što će u okviru programa „Modula memorije“ Milomiru Kovačeviću Strašnom biti dodijeljena Nagrada za doprinos očuvanja kulture sjećanja.
I izložba u Zvonu dio je autorovog doprinosa kulturi sjećanja i podrazumijeva još jedan vrijedan dokument iz perioda opsade Sarajeva, kada su uz svakodnevna stradanja ljudi, stradala i vozila kao jedan  od ključnih saveznika u preživljavanju u službi prevoženja ranjenika do bolnice, nabavke humanitarne pomoći za javne kuhinje ili transporta toliko nedostajuće vode.

„Ne zna se tačan broj stradalih vozila u ratu, vjerovatno je riječ o desetinama hiljada. A stradala su sva vozila, od običnih putničkih preko kamiona, tamića, cisterni, vozila hitne pomoći, tramvaja, pa do vojnih kamiona, transportera, raznih oklopnih vozila i tenkova. Imati auto u ratu bila je velika stvar ali je i korištenje auta podrazumijevalo veliki rizik“, kaže Milomir Kovačević Strašni sjećajući se opsade i činjenice da su auto i putnici u njemu tokom vožnje vrlo lako mogli biti pogođeni granatom ili snajperskim metkom.
Iako nije bio vozač, niti su ga automobili zanimali, pa čak ne razlikuje golfove, sjeća se važnosti golfa dvojke tokom sarajevske opsade, njegove funkcionalnosti ali i statusa koje je podrazumijevalo posjedovanje ovog prevoznog sredstva.

„Golf je osim uloge koju je imao podrazumijevao i statusni simbol. Nisi mogao biti važan u gradu ako ne voziš golfa. Do goriva se dolazilo na različite načine i koristilo se sve do čega se moglo doći, od nafte do lož ulja“, objašnjava Strašni koji je usluge ratnog automobilskog transporta koristio zahvaljujući prijateljima kada bi trebao odlaziti u dijelove grada koji su mu bili manje poznati i dostupni i kada bi vožnja nerijetko podsjećala na prizore iz filmskih akcionih scena.

„Grad je podsjećao na groblje automobila, posebno na početku opsade“, kaže Strašni kojem je posebno važna priča o jednom automobilu, za koji nije siguran da li je lada ili golf, ali mu je sasvim sigurno spasio život.
„Vraćajući se u ljeto 1992. u podnevnim satima sa Ajanove izložbe karikatura, preko puta Čeke u Šipadu, samo sam čuo prasak, jedan pa drugi, i više se ničega ne sjećam. Ne znam ni kako sam se vratio ni gdje sam otišao. Samo znam da sam bio pored tog auta, okrenut prema fasadi.
Kada sam sutradan trebao ponovo snimati našao sam film u aparatu, nisam se sjećao kad sam ga stavio niti šta sam snimio na njemu. Kada sam razvio film sledio sam se od užasa koji se nalazio na fotografijama koje sam nesvjesno snimio zahvaljujući autu koji mi je spasio život“, kaže na kraju Milomir Kovačević Strašni dodajući da je to samo jedna od brojnih priča vezanih za lične doživljaje tokom opsade Sarajeva.

Izložba gradskih pejsaža iz 1992. je dokument o svojevrsnom groblju automobila koje se u Sarajevu tada nalazilo i još jedno od autorovih brojnih svjedočanstava o nehumanosti i preživljavanju kojem su bili izloženi građani/ke grada pod opsadom, a što je Milomir Kovačević Strašni brižljivo dokumentovao, s nadom da se ne ponovi ali zahvaljujući i posvećenim hroničarima užasa, među kojima je jedan od najvažnijih, nikada i ne zaboravi.

Svečano otvaranje Modula Memorije 2019 i dodjela nagrade fotografu Milomiru Kovačeviću Strašnom

Ovogodišnje otvaranje, 24. izdanja kulturološkog programa Modul Memorije, svečano će biti održano u Vijećnici 8. aprila, sa početkom u 19 sati. U okviru ovog programa bit će upriličeno čitanje pjesme poznatog poljskog pjesnika Zbigniewa Herberta, „Izvještaj iz opsjednutog grada“, a koju će pročitati prvak i direktor Narodnog pozorišta Izudin Bajrović, te će biti prikazan kratki film o Milomiru Kovačeviću Strašnom, snimljen specijalno za ovu priliku. Nakon toga, direktor Međunarodnog Festivala MESS i Umjetnički direktor Modula Memorije, Nihad Kreševljaković, obratit će se prisutnima i uručiti Nagradu za doprinos kulture sjećanja, ovogodišnjem laureatu, Milomiru Kovačeviću. Program otvaranja završava sa muzičkim performansom u kojem učestvuje oko 900 djece iz osnovnih škola Kantona Sarajevo, a pod dirigentskom palicom profesora Mehmeda Bajraktarevića.

Svečano otvaranje Modula Memorije 2019  i dodjelu nagrade fotografu Milomiru Kovačeviću Strašnom

u ponedjeljak, 8. aprila, sa početkom u 19 sati Gradska vijećnica

– Nihad Kreševljaković, direktor Internacionalnog teatarskog festivala MESS i umjetnički direktor Modula Memorije

– Milomir Kovačević Strašni, fotograf i dobitnik Nagrade za doprinos očuvanju kulture sjećanja

– Izudin Bajrović, glumac i direktor Narodnog pozorišta u Sarajevu

– Una Bejtović, voditeljica svečanog otvaranja Modula Memorije 2019