Kategorija: Muzika. Umjetnost. Kultura. Akcija.

Sarajevski alternativni bend Činčila je objavio svoj drugi po redu studijski album “Bez oblika”, pod etiketom izdavačke kuće Lampshade Media iz Beograda.

Album možete poslušati na sljedećem

Linku: https://www.youtube.com/playlist?list=PLFF2L7hcZgwvvvJ5UtaTrTnRzy-8tgqit

Album “Bez oblika” se pretežno bavi tematikom koja je životno aktuelna za mlade danas, ali i za sve one generacije koje „robuju“ usljed društvenih kretanja prouzročenih surovim tranzicijskim procesima ka globalnom kapitalističkom režimu, u kojem konzumerizam diktira vrijednosti, i uspostavlja sistem u kojem je svaki vid individiualnosti suvišan, gdje na kraju i sama umjetnost opstaje samo kao roba.

Tekstovi na albumu tematski predstavljaju autorsko viđenje doživljaja mladih ljudi u odnosu na njihovu perspektivu, te preispitivanje sebe i okruženja u kojem se nalaze, stila života koji izgleda da je neminovan i nametnut. Pozicija mladih u današnjem društvu je komplikovana i u sistemu ne obećava toliko pozitivnu budućnost, što ima i jak utjecaj na emotivno stanje današnjeg mladog čovjeka.

Frontmen benda Vanja Solaković kaže da je album “Bez oblika” prvenstveno za one što “vide, čuju i misle”! To se očigledno odnosi na progresivnu manjinu, koja je po njegovom mišljenju i globalno jedina nada da se stvari okrenu ka pozitivnijem, te smatra da se treba što više i naročito kroz umjetničko djelovanje, održavati progresivnost koju pruža omladina.

Činčila je u sklopu ovog albuma najavila i mnogobrojne promotivne koncerte širom regiona.

Mix i mastering albuma je radio Haris Saračević, a audio inžinjer je bio Kemal Sulejmanović.

Album “Bez oblika” je dostupan na svim online servisima, te u fizičkom izdanju koje možete nabaviti direktnom narudžbom preko Facebook stranice benda.

 

 

 

Goethe-Institut u Bosni i Hercegovini u saradnji sa Historijskim muzejom BiH, Akademijom scenskih umjetnosti u Sarajevu i Leibniz Institutom za istočne i jugoistočne evropske studije iz Regensburga, realizuje projekt i izložbu „Mi izbjeglice“

U četvrtak, 14.11.2019, od 20.00h, u Historijskom muzeju BiH biće otvorena izložba „Mi izbjeglice“, koju Goethe-Institut u Bosni i Hercegovini realizuje u saradnji sa Historijskim muzejom, Akademijom scenskih umjetnosti u Sarajevu  i Leibniz Institutom za istočne i jugoistočne evropske studije iz Regensburga.

Kada se govori o ratu svaka životna priča je jedinstvena. Do sada smo mnogo puta imali priliku čuti i zabilježiti priče onih koji su ostali. U ovoj izložbi posvetili smo se onima koji morali otići tj. onima koji su morali napustiti svoje ognjište pakujući svoj život u jednu torbu i ostavljajući iza sebe dom, porodicu, prijatelje i sve što im je bilo važno u životu i tražeći spas u Njemačkoj ili Austriji.

Oni su skupina ljudi koja se često svodi na brojke i statistike, no ova izložba omogućila je nekolicini nesebičnih ljudi da podijele svoja iskustva i priče sa posjetiocima Historijskog Muzeja, gdje će ova izložba postati trajna izložba i dio muzejskog arhiva.

Istraživačko-umjetnički projekt Goethe-Instituta BiH postavio je sebi zadatak da sasluša i zabilježi priče bosansko-hercegovačkih izbjeglica u ovim zemljama, kako bi naučili nešto o našoj zajedničkoj historiji, te kako bi se bacilo svjetlo na ovaj često zapostavljen, ali nesumnjivo neizostavan dio ratnog iskustva. Svakako, cilj ovog projekta nije da poredi i mjeri iskustva onih koji su ostali i onih koji su otišli, već da zabilježi sve priče od značaja za našu historiju.

Upravo ovo kustosica projekta Danijela Dugandžić napominje: „Njihova iskustva drugačija su od iskustava onih koji su ostali, a namjera arhiva nije porediti ih ili suprotstavljati“, te dodaje kako je projekat proveden kroz seriju fokus grupa i intervjua sa dobrovoljcima koji su podijelili ne samo svoje priče, već i predmete koji su obilježili njihovo iskustvo, a koji će kroz interaktivan koncept izložbe prenijeti njihove priče.

Dio projekta je i fenomenološko-psihološko razmatranje Geštalt psihoterapeutkinje Elme Selman, koja je vodila fokus grupe i razgovore za potrebe istraživanja, u sklopu kojeg su razmatrani psihološki aspekti izbjeglištva, te važnost dijeljenja i prerade traumatičnih iskustava.

Ovaj projekat su nesebičnim dijeljem svojih priča omogućili: Adis Hukanović, Alisa Teletović, Alma Guso, Amina Badnjević, Amra Hajdarević, Dijana Karović, Dragana Solaković, Emin Eminagić, Emina Džanko, Gordana Osmančević, Haris Sahačić, Jasmin Huskić, Jasmina Mameledžija, Maja Mehmedović, Minel Šehić, Sead Golo, Selma Dizdar, Selma Mumdžić, Vanja Kolenda i Vesna Knežević.

Istraživanje i produkciju arhiva, sakupljanje objekata i njihovo arhiviranje omogućio je tim Goethe-Instituta u BiH, na čelu sa direktorom Instituta Martinom Schumacherom u bliskoj partnerskoj saradnji sa timom Historijskog muzeja u BiH, na čelu sa direktoricom Elmom Hašimbegović. Video materijali producirani su u saradnji sa Akademijom za scenske umjetnosti u Sarajevu. Scenografiju potpisuje Mirna Ler. Za naučno-istraživački rad iz njemačke perspektive bio je zadužen Leibniz Institut za istočne i jugoistočne evropske studije iz Regensburga.

Manuela Brenner, Jacqueline Nießer, Ulf Brunnbauer, Johannes Nüßer:
„Mi izbjeglice“. Izbjeglice iz Bosne i Hercegovine u Njemačkoj i njihov povratak

 

„Navala sa Balkana. Ko će primiti izbjeglice?“ na svojoj naslovnici pisao je vodeći politički sedmični časopis u Njemačkoj, DER SPIEGEL, u julu 1992. godine. Njemačka je primila veliki broj izbjeglica: od 1,2 miliona ljudi koji su u inostranstvu tražili utočište od rata i protjerivanja u Bosni i Hercegovini, oko 350.000 došlo je u Njemačku. No, 2000. godine još samo 40.000 od tog broja nalazilo se u Njemačkoj, veći dio bh. izbjeglica morao se vratiti.

Masovno raseljavanje stanovništva iz Bosne i Hercegovine uglavnom je predstavljalo reakciju na „etnička čišćenja“ – izraz koji je nastao tokom rata u Bosni i Hercegovini. „Etnička čišćenja“ značila su planski napad na civilna stambena područja, sistematično uništavanje crkava, džamija i drugih kulturno-historijskih spomenika, oduzimanje prava, silovanja, mučenje, sakaćenje, protjerivanje i masovna smaknuća. Njihov cilj bilo je trajno uništavanje prisustva „drugih“ na teritoriji na koju se polagalo pravo.

Većina izbjeglica pobjegla je direktno na početku rata 1992. godine. Dok su mnoge srpske i hrvatske izbjeglice potražile zaštitu u dvije susjedne zemlje Hrvatskoj i Srbiji, Bošnjaci su utočište pronalazili dalje. Činjenica da je tako veliki broj odlazio u Njemačku nije bila povezana samo s geografskom blizinom, već prije svega s „gastarbajterima“ iz 1960-ih i 1970-ih godina. Naime, često su to bila privatna lica, dakle rođaci i poznanici, koja su primala izbjeglice. Ali i humanitarne organizacije su se snažno zalagale, a njemačka javnost u pravilu je posmatrala izbjeglice iz Bosne i Hercegovine sa saosjećanjem.

Ali nadležna tijela jasno su stavljala do znanja da izbjeglice mogu uživati samo u privremenoj zaštiti. Oko 80 % dobilo je status „Duldung“ („trpljenje”, izuzeće od prisilnog vraćanja), koji se za vrijeme rata stalno produživao, ali nije predstavljao legalnu dozvolu boravka. Samo je privremeno ukidao obavezu napuštanja zemlje, te izbjeglicama u velikoj mjeri uskraćivao pristup tržištu rada. Ni za izbjeglice ni za njihovu okolinu nije postojala sigurnost ili predvidljivost planiranja. Azil, kojim se dobijalo mnogo više prava, dobilo je samo nešto preko 100 bh. izbjeglica.

Već ubrzo nakon završetka rata, njemački političari govorili su o tome da bi se izbjeglice uskoro trebale vratiti da bi ponove izgradile svoju zemlju. Nadležna tijela su krajem 1996. godine počela s prisilnim vraćanjem i obećavala su finansijsku podršku u slučaju „dobrovoljnog“ povratka. U januaru 1997. godine Savezna republika Njemačka je sklopila Sporazum o ponovnom prihvatu s Bosnom i Hercegovinom. Iako nije bilo mnogo netrepeljivosti prema Bosancima i Hercegovcima u Njemačkoj, u tim godinama je u politici postojala zabrinutost da će se raspoloženje prema strancima u Njemačkoj dalje pogoršavati. Ponovno ujedinjenje Istočne i Zapadne Njemačke u kombinaciji s velikom nesigurnošću uslijed političkih previranja u Istočnoj Evropi, te visokim brojkama useljenika, u tim godinama davali su vjetar u leđa njemačkim nacionalistima.

Iz nijedne druge zemlje osim Njemačke u Bosnu i Hercegovinu nije se moralo vratiti toliko izbjeglica. Primjerice Austrija, koja je primila preko 90.000 izbjeglica iz Bosne i Hercegovine (u odnosu prema ukupnom broju stanovnika više nego bilo koja druga zemlja u Evropi), većini izbjeglica je nakon godina odugovlačenja dodijelila trajnu dozvolu boravka. Danas se smatra da su ljudi sa područja bivše Jugoslavije u Austriji izvrsno integrirani.

Ali kako su izbjeglice doživjele bijeg i izbjeglištvo, svoj boravak u Njemačkoj i povratak u uništenu domovinu? Ova izložba bavi se upravo ovim temama. U vremenu kada ponovo veliki broj ljudi preko Balkana bježi u Njemačku, ova iskustva su posebno aktualna. Da li ćemo ovaj put naučiti nešto iz toga?

 

Galerija Collegium artisticum sa zadovoljstvom vas poziva na samostalnu retrospektivnu izložbu akademskog kipara i konceptualnog umjetnika Aleksandra Saše Bukvića.

Izložba će biti otvorena u četvrtak, 14. novembra u 20:00 sati, a postavka će se moći pogledati do 5. decembra 2019. godine.

Na izložbi će biti predstavljen dio autorovog opusa koji je nastajao posljednjih četrdeset godina te neki od najznačajnijih radova likovne grupe Zvono. Postavka će uključivati skulpture, slike, instalacije, video radove, snimke performansa i remake performansa “Disciplina kičme“ kojim će biti i otvorena. Performans “Disciplina kičme“ izvorno je kreiran tokom godina autorovog života u Kanadi i spada sigurno u jedan od najznačajnijih radova u opusu Saše Bukvića, a pored ”žive” izvedbe u kojoj će učestvovati i umjetnik Stijepo Gavrić te Kulturalna asocijacija Ambrosia, moći će se pogledati i snimak originalne izvedbe, kao i snimci drugih autorovih performansa.  Pored sačuvanih radova nastalih do 1992. godine, na izložbi će biti prikazana fotodokumentacija radova koji nisu sačuvani kao i onih koji su nastali tokom autorovog boravka u Kanadi.

Posjetitelji/ce će imati priliku vidjeti skulpture Saše Bukvića koje su svojevremeno nastale na Internacionalnom simpoziju skulpture u terakoti Terra u Kikindi, potom radove koji su nastajali u saradnji sa drugim umjetnicima/ama kao što su “Više volim Halida nego Vorhola“ i “Moj šampionski tim“, uključujući i recentne slike iz ciklusa “Terapija“ i “Keceljići“ u kojima je poslastičarski milje dobio likovnu formu i koje svjedoče o kontinuiranoj zaigranosti autora koji je decenijama vješto spajao dva naizgled različita svijeta.

Izložba Aleksandra Saše Bukvića u Collegiumu artisticumu nije samo uvid u četiri decenije posvećenog likovnog stvaralaštva nego je i potvrda kontinuiteta, autorovog odnosa prema umjetnosti koji isključuje bilo kakve kompromise te nesvakidašnje dosljednosti. 

O autoru:

Aleksandar Saša Bukvić rođen je 1949. godine u Šapcu. Odrastao je i školovao se u Sarajevu, gdje je na Akademiji likovnih umjetnosti diplomirao na Odsjeku za vajarstvo.
Tokom studija 1979. godine u sarajevskom caffeu Zvono sa Slobodanom Dragašem i Jovicom Maričićem, studijskim kolegama, počeo je organizovati likovne i druge umjetničke programe, kako bi omogućio mladim ljudima da predstave vlastitu umjetnost. Tri godine kasnije, u aprilu 1982. godine sa Sejom Čizmićem, Biljanom Gavranović, Sadkom Hadžihasanovićem i Narcisom Kantardžićem, a kojima će se kasnije pridružiti Kemal Hadžić, osnovao je likovnu grupu Zvono čiji se rad smatra pionirskim na planu konceptualne umjetnosti u Bosni i Hercegovini. Danas jedina nagrada koja se dodjeljuje mladim umjetnicima/ama u Bosni i Hercegovini a čiji je pokretač za BiH Centar savremene umjetnosti (SCCA) nosi naziv Zvono i u zemljama u kojima se dodjeljuje ime dobija po pojedincima ili umjetničkim grupama koji su u vlastitim sredinama pravili pomake na umjetničkoj sceni. Umjetnički iskorak grupe Zvono podrazumijevao je nekonvencionalno djelovanje i izlazak u javni prostor, bilo da je riječ o izložbama ili performansima koje su radili i na nogometnim stadionima i na obalama rijeka.

Paralelno sa radom u grupi razvijao je vlastiti umjetnički izraz te izlagao samostalno i sa grupom na brojnim izložbama u Jugoslaviji i van njenih granica. Učesnik je nekih od najznačajnijih međunarodnih simpozija skulpture, a njegovi skulptorski radovi nalaze se u javnom prostoru, poput Plutona s genetskom manom u Zenici, skulpture Miki Mausa u Pančevu i velikih skulptura od terakote u Kikindi. Najznačajnije izložbe s grupom Zvono desile su se i više od trideset godina od osnivanja grupe, poput učešća na velikoj postavci Art Turning Left u Tate Liverpool na kojoj je predstavljan uticaj umjetnosti iz cijelog svijeta na ljevičarske ideje od Francuske revolucije do danas.

Uz Jusufa Hadžifejzovića i Radoslava Tadića, Aleksandar Saša Bukvić osnivač je Jugoslovenskih dokumenata, najznačajnije manifestacije posvećene savremenoj vizulenoj umjetnosti na tlu Jugoslavije.

Nakon četrnaest godina života u Kanadi, Saša Bukvić se vratio u Sarajevo gdje je nastavio realizovati umjetničke programe u Galeriji Zvono, podržavati mlade umjetnike i umjetnice što je dio njegove cjeloživotne autorske i lične misije, uz fokus na uvezivanje teorije i prakse, te promociju mladih istoričara/ki umjetnosti.

Novembarskom samostalnom izložbom Aleksandra Saše Bukvića u Collegiumu artisticumu biće zaokružen dio progresivnog umjetničkog angažmana dugog preko četiri decenije.