CIN: “Privatnici profitirali donirajući bolnicama”

Piše: Centar za istraživačko novinarstvo (CIN)

Najmanje sedam privatnih firmi za prodaju medicinske opreme je bolnicama doniralo medicinske aparate i tako sebi osiguralo milionske poslove.

Centar za istraživačko novinarstvo (CIN) otkriva da ove donacije osiguravaju pobjedu donatora na tenderima za reagense bez kojih aparati ne mogu raditi. Ti ugovori donose firmama poslove koji su višestruko vrijedniji od poklonjenih aparata.

Tokom osam godina bolnice su dobile laboratorijsku opremu vrijednu 2,2 miliona maraka da bi nakon toga zaključile ugovore o nabavci reagensa i potrošnog materijala od skoro 14,7 miliona maraka. Firme su ugovore o nabavkama, bez konkurencije, sklopile sa sedam bolnica.

U Agenciji za javne nabavke Bosne i Hercegovine (BiH) kažu da ovakav način nabavke nije u skladu sa zakonom koji predviđa jednak tretman za sve dobavljače. Oni smatraju da zdravstvene ustanove imaju obavezu ispitati tržište u vezi sa nabavkom potrošnog materijala koji ide uz donirani aparat. Međutim, takva obaveza nije jasno definisana zakonom pa se u praksi i ne primjenjuje.

Ponuda reagensa prije donacije aparata

„Medicom“ iz Bijeljine je u augustu 2016. godine donirao lokalnoj bolnici „Sveti vračevi“ aparat za laboratorijsku analizu krvi, hormona i tkiva. Vrijednost ovog aparata američkog proizvođača „Abbott“ je oko 250.000 KM, a donatoru se ta donacija ubrzo višestruko isplatila. U narednih godinu dana „Medicom“ je sa ovom bolnicom zaključio tri ugovora o nabavci reagensa potrebnih za rad aparata, vrijedna skoro 678.000 maraka.

Do prvog ugovora „Medicom“ je došao 2016. godine tako što je obavijestio direktora o namjeri doniranja aparata bolnici. On im je odgovorio pozivom na pregovore o kupovini reagensa. Nakon toga „Medicom“ je donirao aparat, a bolnica nabavila reagense. Pregovaračkim postupkom ih je nastavila kupovati od „Medicoma“ i naredne godine.

Iz Agencije za javne nabavke BiH objašnjavaju da se nabavka na taj način može provesti samo ako ne postoji drugi ponuđač.

„To nije situacija kada ugovorno tijelo ne zna za bilo kakav alternativni izbor, to je situacija kada alternativni izbor uistinu ne postoji“, navode iz Agencije za javne nabavke BiH.

CIN je otkrio da na području BiH ima više distributera „Abbottovih“ proizvoda. Međutim, oni međusobno nisu konkurencija jer je „Abbott“ dao „Medicomu“ zastupništvo za područje Republike Srpske (RS) dok takav status ima više firmi u Federaciji BiH (FBiH).

Predstavnik ovog proizvođača u BiH Elmir Mešinović objasnio je novinarima CIN-a praksu: „Neko od tih distributera mora da kupi aparat, da napravi neku početnu investiciju za neku bolnicu gdje bi se instalirao i on je na osnovu toga stekao neki ekskluzivitet za tu bolnicu“.

Kaže da to može utjecati na cijenu reagensa koja nije identična kod svih distributera „Abbottove“ robe. „Razliku vam kreira distributer gdje, vjerovatno, tu početnu investiciju kupovine aparata mora ukalkulisati“, pojašnjava Mešinović. Objašnjava da cijenu reagensa određuje i količina koju u bolnici troše: „Tamo gdje je veća potrošnja, vjerovatno su niže cijene“.

Slavko Marković, pomoćnik direktora bijeljinske bolnice, kaže da se bolnica nije obavezala da će od „Medicoma“ kupovati reagense za donirani aparat. Međutim, kupuje ih jer je ova firma zastupnik za „Abbottove“ reagense u RS-u. „Nije on donirao to zato što on nas voli nego zbog svog profita“, kaže Marković, dodajući da u biznisu nema ljubavi.

Miroslav Vidojević iz „Medicoma“ kaže da se za pojedine analize na doniranoj opremi mogu koristiti i reagensi drugog proizvođača, ali da u tom slučaju nema garancije da će rezultati biti tačni. „Kada vi isporučite zamjenske reagense, treba da stojite iza tih rezultata. Niko od ovih proizvođača neće da stane iza svojih rezultata kontrola i kalibracija“, kaže predstavnik „Medicoma“.

Lejla Hasanbegović u svojoj laboratoriji „BiH Medicinski laboratorij“ nikada nije imala ovaj aparat. Kaže da je on veliki potrošač jer im reagensi dolaze u velikom pakovanju, a moraju se brzo potrošiti jer inače propadaju. Ona smatra da se zbog skupih reagensa ne isplati uzeti donirani aparat: „Možete kupiti polovan ili ne znam kakav aparat za vrlo manju cijenu i onda ćete imati reagense od nekog normalnog dobavljača po normalnoj cijeni”, kaže Hasanbegović.

Marković iz bijeljinske bolnice smatra da je bolje aparat kupiti, ali da bolnica za to nema para: „Mi sada nemamo nijednog razloga da mi budemo nezadovoljni“. Prema Markovićevim riječima bolnica nema namjeru prihvatati eventualne nove ponude donacija sličnih aparata koji bi mogli biti konkurencija postojećim: „Nemamo potrebe ako nas ovo zadovoljava kvalitetom“.

Donacije iz interesa

Bolnica „Gradiška“ je u februaru 2014. godine prihvatila donaciju firme „BROMA BEL“ iz Banje Luke. Donirani aparat francuskog proizvođača „Biomerieux“ je vrijedan oko 40.000 KM i namijenjen je za različite krvne pretrage, tumorske markere i hormone.

Aleksandra Pejčić, šefica Laboratorije, kaže da bolnica ima veće potrebe za analizama nego što aparat pruža.

„Nismo mi nikoga tjerali da uzme te aparate”, kaže Daliborka Javor, direktorica „BROMA BELA“. Ona kaže da je aparat doniran zbog dobrog poslovanja s bolnicom. Naime, bolnica je u to vrijeme koristila drugi aparat istog proizvođača koji je od „BROMA BELA“ kupila prije deset godina.

Javor kaže da bolnica nije imala obavezu kupovati reagense od ovog dobavljača. Međutim, bez reagensa aparat nije iskoristiv. Tadašnji direktor bolnice Vlado Marjanović je nakon primljene donacije potpisao s njom ugovore o nabavci potrošnih materijala za donirani aparat, vrijedne oko 152.000 KM. Nabavka je provedena otvorenim postupkom u kojem je svaki zainteresirani ponuđač mogao dostaviti ponudu. Međutim, jedino se javio „BROMA BEL“ kao ovlašteni distributer za nabavku reagensa ovog proizvođača za područje RS-a.

Pejčić kaže da su kupljene reagense trošili i na doniranom, ali i na aparatu koji su ranije kupili. „Možda ja i mogu staviti drugi reagens unutra, ali ako ja nešto spržim, pokvarim, niko neće iza mene stati. Direktoru ću biti kriva zato što sam mu uništila aparat, a servisera neću moći dobiti zato što (…) nisam igrala kako je proizvođač rekao“, kaže Pejčić.

Tenderska dokumentacija koju je prikupio CIN pokazuje da je ova bolnica zaključivala ugovore o nabavci reagensa za ovaj aparat u većem iznosu od planiranog: u 2015. godini nabavka je bila viša za 2.790KM, a iduće godine za oko 38.000 KM.

Veći iznos od planiranog mogao je biti osnov za poništenje postupka nabavke, budući da je bolnica tražila ekonomski najpovoljniju ponudu. Međutim, poništenje nabavke za bolnicu nije rješenje jer drugog dobavljača za ovaj aparat na području RS-a nema. Aktuelni direktor bolnice Mirko Manojlović kaže da bolnica ima veće zahtjeve za laboratorijske pretrage i da je teško napraviti dobru procjenu potrošnje na godišnjem nivou.

Javor kaže da cijena zavisi od korisnika do korisnika. Ona negira da se u cijene reagensa ugrađuje i cijena aparata, ali potvrđuje da su donacije poslovna odluka: „Naravno da je postojao poslovni interes da, ako radimo s nekom ustanovom određeni promet, zašto da ne doniramo?“

Korica kruha vrijedna stotine hiljada maraka

U nekim slučajevima firme najprije bolnicama ustupe opremu na korištenje, a zatim je doniraju. Tako je bilo sa aparatom američkog proizvođača „Beckman Coulter“ za analizu tumorskih markera i hormona koju je mostarski „Inel-Med“ 2010. godine ustupio Kantonalnoj bolnici u Travniku. Aparat je korišten pet godina, a onda ga je „Inel-Med“ predstavio kao donaciju vrijednu 1.000 KM. U međuvremenu, bolnica je od mostarske firme kupovala reagense za taj aparat. „I kroz takav način posla oni su taj aparat isplatili“, kaže direktor travničke bolnice Mirsad Granov.

Posao je nastavljen i nakon donacije. „Inel-Med“ je s bolnicom zaključio dva ugovora o kupoprodaji reagensa za ovaj aparat, vrijedna oko 320.000 KM. Predstavnik uprave „Inel-Meda“ Marko Tadić za CIN kaže: „Mi nismo prekršili nikakav zakonski propis. Mi se samo borimo da osvojimo koricu kruha na ovome svemu“.

Ugovori su sklopljeni nakon pregovaračkih postupaka bez javnog obavještenja o nabavci zbog, kako su u ugovoru naveli, „ekskluzivnih prava“.

Ni u ovom slučaju „Inel-Med“ nije ekskluzivni dobavljač ove opreme u BiH. Pored njih distribucijom se bavi i „Makler RS“ iz Banje Luke. Međutim, distributeri su podijelili teritoriju.

„Mi smo zaduženi za Republiku Srpsku, a „Inel-Med“ je za Federaciju, tako da mi, jednostavno, tamo gdje oni praktično posluju, ne možemo da se javljamo“, rekao je predstavnik „Maklera“ Jovan Krstić.

 

Ovako će izgledati prvi Festival 84

Premijerno izdanje Festivala 84 u organizaciji EXIT tima biće održano od 15. do 18. marta na Jahorini, a sve posjetioce novog zimskog festivala očekuju najbolji originalni sastojci novosadskog Exita, zvanično najboljeg europskog festivala, koji na olimpijskoj planini pružaju pravo festivalsko zimovanje. Festival 84 biće otvoren specijalnim događajem i dnevnim partijem u četvrtak, 15. marta, dok u petak ujutru počinje pravi olimpijski parti koji će trajati neprestano sve do nedjelje u preko 50 sati non-stop partijanja na ukupno pet dnevnih i noćnih bina širom Jahorine!

Olimpijski duh 1984. godine biće oživljen na glavnoj festivalskoj bini, Olympic Main Stage, na kojoj će nastupiti neka od najvećih imena svjetske elektronske scene, kao što su Sigma, Asian Dub Foundation, Joris Voorn, Umek, Burak Yeter, Filatov & Karas, Mahmut Orhan, Patrice Baumel, ali i regionalni velikani Bad Copy, Forest People, Frankie, Kontra & Indigo, Helem Nejse, Van Gogh, Zli Jay i Jung B. Muzički plamen na glavnoj bini, koja će biti smještena u velikom montažnom objektu ispred hotela Bistrica, će se paliti dva centralna dana festivala, 16. i 17. marta od 20h, dok će program trajati sve do 6h ujutru. Žurka ni tad ne staje, već se premješta na SUPER G Afterparty stage, koji će se nalaziti u klubu Bistrica. Program na ovoj bini počinjaće u ranim jutarnjim satima i trajaće sve do 10h, a publici na festivalu će se predstaviti klupske zvijezde Siniša Tamamović b2b Mladen Tomić, Woodie, Billain, Forest People, A Skitzo, Worda, Soole b2b Robert S, G.EDD b2b Fedja Knajd, Forniva b2b Andrej Jelić i Black Acid b2b Vanyano.

Nema odmora na Festivalu 84 koji će predstaviti čak tri dnevne zone na ski stazama! Glavna dnevna bina u velikoj Exitovoj festivalskoj porodici nalaziće se pored hotela Vučko koja će raditi 16. i 17. marta od 11h ujutru do 17h popodne. Vučko binu će predvoditi njemački house mag Sandrino, kojeg nazivaju novim Dixonom, kao i vodeće regionalne zvijezde Marko Nastić u b2b setu sa Dejanom Milićevićem, a biće tu još i Kristijan Molnar, Alexander de Funk i After Affair. Svoju porciju snijega i sunca posjetioci festivala moći će da dobiju na bini Addiko Jump Stage, koja će otvoriti i zatvoriti novi događaj. Ova bina će tokom sva četiri dana predstaviti najbolje svjetske hitove uz popularna regionalna DJ imena. Oni koji preferiraju više planinske predjele pozvani su na Switch Stage, binu smještenu na 1.560m nadmorske visine kod ski-lifta Ogorjelica, koja će 16. i 17. marta od 10h do 17h predstavljati najbolje hip-hop, bass i d'n'b izvođače kao što su MR. Mehikano, Merakoon, DJ Soul, Said 5, Helem Nejse i Kontra & Indigo, uz specijalna gostovanja izvođača sa glavne bine, koja se čuvaju kao iznenađenje!

Organizovan prevoz do Jahorine iz Sarajeva i sa Pala

Nema potrebe da se na Jahorinu ide autima jer je Festival 84 za svoje posjetioce organizovao autobuski prevoz iz Sarajeva i sa Pala do festivalske lokacije 16. i 17. marta u kontinuitetu od 20h do 23h, dok će posjetioci takođe organizovano kući moći da se vrate 17. i 18. marta od 3h do 6h. Cijena povratne karte je 9KM iz Sarajeva, tj. 6 KM sa Pala, a više informacija o mjestima polazaka posjetioci mogu da pronađu na ovom linku. Svi posjetioci koji se zapute svojim autom će moći da koriste parking u okviru OC Jahorina, a festival će obezbijediti i dodatni parking. Tu je i mogućnost kupovine VIP parkinga u blizini glavne festivalske bine, OLYMPIC Main Stage. Sve informacije i pitanja o Festivalu 84 dostupne su na ovom linku.

 Ulaznice sa 50% popusta u prodaji još samo danas!

Još vrlo ograničen kontigent ulaznica sa nevjerovatnih 50% popusta, po cijeni od 39 KM biće u prodaji putem prodajne mreže Kupikartu.ba do kraja dana ili do isteka zaliha, nakon čega će cijena biti viša. Na sajtu zvanične Exitove turističke organizacije exittrip.org dostupna je i ograničena količina promotivnih paketa sa ulaznicom za festival, te dvodnevnim ski pasom i raznovrsnom ponudom smeštaja u blizini festivalskih lokacija.

 

 

Seksualno uznemiravanje: Odgovornost počinje s nama

preuzeto sa  web portala lgbti.ba

Piše: Masha Durkalić

Prije nekoliko mjeseci, svijet je zatresao #metoo pokret. Nakon što su brojne žene javno progovorile o seksualnom zlostavljanju koje su doživjele od strane holivudskog producenta Harveya Weinsteina, uslijedila je lavina svjedočanstava žena koje su proživjele isto. Poslije Harveya Weinsteina, isplivale su i druge priče – Kevin Spacey, Aziz Ansari, James Franco, samo su neka od imena holivudske kreme dovedena u vezu sa seksualnim zlostavljanjem. Žene iz svih dijelova planete počele su javno govoriti o svojim iskustvima, ili pružati javnu podršku #metoo pokretu. Pokrenuta je javna diskusija o seksualnom uznemiravanju, pogotovo na radnom mjestu, kojem su svakodnevno izložene žene širom svijeta, i o višestrukim posljedicama ovog, još jednog u nizu, patrijarhalnih fenomena dehumanizacije žena i ucjenjivanja koje ih tjera da, u korist napredovanja, služe kao seksualni servisi muškarcima koji su na višim društvenim pozicijama.

I dok se #metoo pokret širio kao šumska vatra, Bosnu i Hercegovinu je u potpunosti zaobišao, na osnovu čega bi se moglo se zaključiti da u BiH nema seksualnog uznemiravanja i seksualnog nasilja, da je to još jedna izmišljotina sa zapada, i da BiH ima pametnijeg posla i većih problema – što su glavna opravdanja za zaobilaženje razgovora o bilo kojem ozbiljnom društvenom fenomenu koji narušava sigurnost i dostojanstvo žena, LGBTI osoba, manjina i svih drugih marginaliziranih grupa.

Sve do jednog dana krajem februara, kada je ugledni sarajevski pisac, i suvlasnik izdavačke kuće Buybook, Goran Samardžić, blogerici i novinarki Jeleni Kalinić u inbox poslao ponudu za besplatno preuzimanje njegovog genetskog materijala, zgodno spremljenog (i pride zamrznutog) u tradicionalnu bosansku šoljicu za kafu – fildžan. Dok Jelena Kalinić nije screenshotovala ovu poruku i objavila je na svojim profilima na društvenim mrežama, i imenovala osobu koja joj je tu poruku uputila, #metoo pokret u BiH nije postojao. Onog momenta kada je Jelena javno obznanila kako izgleda seksualno uznemiravanje od strane javne ličnosti u njenom inboxu, #metoo u BiH je prvi put udahnuo. Jelena je prva osoba koja je javno progovorila o seksualnom zlostavljanju kojem su žene u BiH svakodnevno izložene, ali biraju da ne govore o njemu iz straha od stigmatizacije, gubitka posla, narušavanja društvenog položaja, ili drugih posljedica.

DNK u fildžanu

Nakon što sam pročitala spornu poruku, bila sam zgađena. Trebalo mi je nekoliko sati da osvijestim zašto bi se neko ko je ugledan član društva, pisac, suvlasnik izdavačke kuće, suprug i otac, na tako degutantan način obratio u inbox ženi s kojom je prethodno imao razmjenu na Facebook postu na temu majčinstva, gdje joj je predložio da se “upotpuni” djetetom. U nekoliko redova poruke u inboxu, Goran Samardžić je Jeleni ponudio da joj “izmuze” spermu u fildžan, da je zamrzne, i izrazio nadu da će dijete imati lijepe noge “na njega” i pamet “na nju”, a nakon što nije dobio odgovor, upitao ju je da li je ljuta, uz tri prekrasna emoticona (dva cvijeta i bubamaru). Jelena je prepisku objavila, a Goran je potom napisao izvinjenje na svome Facebook profilu, koje je bilo sve osim izvinjenja (što sam detaljno analizirala u svome Facebook statusu) i refleksija onoga što se u modernom američkom slengu naziva sorry, not sorry (tj. žao mi je, ali mi nije žao).

Zašto je ovaj muškarac uopće imao potrebu da komentira to što Jelena nema dijete? Zašto bi uopće želio da joj sugerira da joj je potrebno dijete da bi bila “upotpunjena”? Zašto je smatrao da uopće ima pravo da joj u te svrhe ponudi svoj DNK? Čemu takva velikodušnost, jer on već ima djecu? Zato što je mogao. Zato što mu nije ni palo na pamet da njegov velikodušni čin doniranja sperme predstavlja nešto problematično. Zato što mu je omogućeno da misli da je njegova seksistička šala – a kao šalu je to protumačila i masa osoba koje su ga podržale na njegovom statusu – potpuno uredu. Zato što je u istoj poruci otkucao masu smajlija. Zato što je napisao “ne širi dalje”. I samo bez ljutnje.

Podržavatelji/ce Gorana Samardžića su iskoristili/e čitav arsenal argumenata da opravdaju njegovo ponašanje, počev od toga da je on dobar lik, da to sigurno nije tako mislio, da se samo šalio. Priča se (očekivano, obzirom na malu sredinu u kojoj živimo), počela provlačiti i kroz klasičnu mahalsku prizmu: Goran i Jelena su se samo porječkali, u pitanju je bila razmjena između prijatelja. Prijateljstva ovako ne izgledaju. Ako imate prijatelje koji vam nude da vam se izmuzu u fildžan, u fazonu “u šali pa privali”, to vam nisu prijatelji.

I tu dolazimo do ključnog momenta – da li je seksistička šala zaista samo šala kojoj se možemo (trebamo?) smijati, ili je seksisička šala obezvređivanje nečijeg spola/roda i korištenje istog za perpetuiranje patrijarhata koji žene dehumanizira? Druga opcija doista zvuči komplicirano i zahtijeva pomalo razmišljanja. Ali to je previše posla. Zato se žene tako često pita “Što si to ljuta?” (što je i Goran pitao). Ali, možemo li konačno osvijestiti da ženama to nije smiješno? Nećemo reći ništa, preći ćemo preko toga, zaboravit ćemo na to samo i isključivo zbog toga što smo na to naučene. Naučene smo da je uredu da se neko sprda sa našim spolom/rodom, sa našim karakterom, ženstvenošću, osobinama, izgledom. Naučene smo na to da je sasvim u redu svaki put prešutjeti odvratno obraćanje koje se pakuje u šalu, naučene smo na to da “ne budemo tako ozbiljne”, i da se, po mogućnosti, što više smijemo, jer smo tako mnogo ljepše.

Zamke relativizacije i generalizacije

U ovom kontekstu bitno je spomenuti i šta zakoni o ovome kažu, jer, gle čuda, seksualno uznemiravanje podrazumijeva i zakonsku odgovornost. Zakoni BiH, ti mitski jednorozi legaliteta, koji često ne rezultiraju nikakvim presudama, ali izgledaju savršeno na papiru, tj. Zakon o ravnopravnosti spolova BiHZakon o zabrani diskriminacije BiH i Krivični zakonik RS-a jasno kažu da je seksualno uznemiravanje svaki oblik “neželjenog ponašanja spolne prirode”. U pitanju je kažnjivo ponašanje. Da li su muškarci oslobođeni sankcija ako se ponašaju kažnjivo? Kako procijeniti “kažnjivost”određenog ponašanja? Da li postoji razlika između muškarca koji se “samo” šali i muškarca koji nekoga siluje?

Ova pitanja upućuju na to da je lako upasti u zamku relativizacije seksizma. Seksizam je jednoobrazan, ali se manifestira u čitavoj lepezi društvenih praksi i ponašanja, koje sve jednako škode ženama. Kada relativiziramo šalu u odnosu na silovanje, pravimo grešku jer je u korijenu oboje okrutni, prevladavajući patrijarhat koji muškarce odgaja tako što ih uvjerava da je bilo koja od ovih stvari ok, ako ih oni odluče prakticirati. U svemu tome možemo upasti i u zamku generalizacije. Da li zbog toga što svi muškarci nisu isti (i što jasno treba naglasiti) trebamo šutjeti o seksualnom zlostavljanju i trpiti ga od strane onih koji jesu? Ako je jedina reakcija muškaraca koji ne provode prakse seksualnog uznemiravanja i zlostavljanja to da oni to ne rade i da nisu svi muškarci isti, patrijarhat opet pobjeđuje, jer se ne radi o tome šta rade pojedinačni muškarci, nego kakve grupne prakse ponašanja proizvodi kultura patrijarhata.

A to je kultura koju niko ne poziva na odgovornost. To je kultura u kojoj se zlostavljači prešutno ili javno podržavaju zbog svog društvenog statusa. To je kultura u kojoj lično nije političko, nego je famozna sfera “u četiri zida” u koju se ne dira. Kultura u kojoj se rodno zasnovano nasilje ne prijavljuje jer će policija upitati “Pa, što si se obukla tako?”. Kultura u kojoj pravosuđe ne radi ništa jer žene ne prijavljuju nasilje, jer se boje gubitka ekonomske ili fizičke sigurnosti ili posla. Da li je kultura u kojoj želimo živjeti kultura koja podržava zlostavljanje i ponižavanje žena i štiti zlostavljače?

Ja u takvoj kulturi ne želim živjeti. A raduje me da to ne žele i drugi ljudi, poput spisateljice Lejle Kalamujić i novinara i kolumniste Dragana Bursaća, koji su na svojim Facebook profilima obznanili da neće objaviti svoje knjige za izdavačku kuću Buybook. Ista izdavačka kuća je vrlo mlakim statusomna svome Facebook pageu dala do znanja da se nada “da od nepromišljenih izjava o našim principima više govore izdavački kriteriji i vrijednosti koje vlastitom produkcijom njegujemo”. U statusu nije bilo ni riječi o pozivanju na odgovornost suvlasnika, niti o bilo kojoj vrsti sankcije koju bi suvlasnik mogao doživjeti kao posljedicu svojih “nepromišljenih izjava” (što je eufemizam za seksističko ponašanje). Što još jednom pokazuje da je ovo ponašanje dozvoljeno. Dozvoljavamo ga svi/e mi, dozvoljavaju ga kompanije, dozvoljava ga politički sistem, dozvoljavaju ga prešutne društvene norme u kojima se sve pravda rečenicom “Ma, mi smo jednostavno takvi”. O tome zašto smo takvi nikada ne razgovaramo. Naše prešutno odobravanje nasilja učinilo je da skrećemo pogled s najočiglednijih primjera seksualnog nasilja i uznemiravanja. Učinilo je da ne želimo zaštititi one koje to nasilje trpe. Učinilo nas je saučesnicima i saučesnicama. Učinilo je također da smo naučili/e s tim sasvim normalno živjeti.

Voliš li se ti jebati?

Kada sam imala 24 godine, nakon jednog derneka, naručila sam hranu iz lokalnog fast fooda. Dostavljač koji je donio hranu primijetio je da su u stanu još dvije djevojke. Potom je pitao: “Da li je ovo javna kuća?”. Ja sam, zateknuta pitanjem, odgovorila da nije. Onda mi je postavio još jedno pitanje, koje je glasilo “A voliš li se ti jebati?”.

Da li sam trebala biti polaskana time što mi se ovako obratio? Da li sam trebala pozvati policiju? Šta bi mi oni rekli kada bih im ovo ispričala? Hiljadu mi je stvari tada prošlo kroz glavu. Potpuno zbunjena, uzela sam hranu, platila čovjeku (jer šta sam drugo mogla uraditi?), zatvorila vrata. Onda sam nazvala sporni fast food i obavijestila ih šta njihov uposlenik govori ženama dok obavlja posao za koji je plaćen. Sporni fast food je poslije toga poslao palačinke da se ispriča. Ne znam šta je bilo s uposlenikom. Ali znam da ja nakon toga više nikada nisam bila ista.

Postalo mi je jasno da sam zbog svoga spola/roda na raspolaganju manijacima koji smatraju da je u redu da mi se obraćaju kao da sam komad mesa. Postalo mi je jasno da ću se s ovim morati nositi i u budućnosti, kako ja, tako i druge žene. Postalo mi je jasno da ću biti meta seksističkih šala i komentara, nakon kojih će mi se govoriti da “ne uzimam to za ozbiljno”. Postalo mi je jasno da će moje tijelo biti povod za komentiranje, da će moja inteligencija biti stavljena pod znak pitanja, da će moje šanse za napredovanje biti ugrožene ako odbijem suradnju sa seksističkim praksama. Također mi je postalo jasno da će, ako ikada javno progovorim o ovome, društvo reći da pretjerujem ili da imam nisko samopouzdanje ili da mi sve to laska.

Žene, zvuči li vam ovo poznato? Želimo li živjeti u ovakvoj patrijarhalnoj ucjeni? Iskreno vjerujem da ne želimo. Zato najiskrenije pozivam sve žene koje to žele, koje osjećaju da to mogu, da podijele svoja iskustva seksualnog uznemiravanja i zlostavljanja. Možda BiH neće imati svoj #metoo, ali će razgovor o seksualnom uznemiravanju konačno početi da se odvija. A iz toga ne može proizaći ništa loše, jer odgovornost počinje sa nama samima.