Proizvođači mladog krompira iz Ljubuškog su se udružili pod brendom „Ljubuški rani“, unaprijedili kvalitet proizvoda i u 2018 godini, po prvi put, ostvarili zajednički izravan plasman u maloprodajne trgovinske lance u BiH. Udruživanje proizvođača i unaprijeđenje kvalitete postignuto je uz podršku Evropske unije i Vlade Njemačke.
Poznat po kvaliteti i veoma ranom vremenu prispjeća na tržište, ljubuški rani krompir odnedavno je prepoznatljiv kao „Ljubuški rani“ i u biorazgradivim gajbama modernog i jedinstven dizajna sa sloganom „Sunce, kamen i crvena zemlja“ dostupan na tržištu. Razvijeni vizualni identitet prikazuje autentičnost malih poljoprivrednih proizvođača i karakteristike hercegovačkog kraja iz kojeg potiče. Svaka gajba je označena etiketom sa kontakt podacima proizvođača, kao i njegovim fitosanitarnim identifikacijskim brojem, što omogućava utvrđivanje porijekla krompira.
Kao krovni brend za 25 poljoprivrednih proizvođača koji su dosad na tržištu nastupali individualno, „Ljubuški rani“ predstavlja svojevrsnu garanciju kvalitete i mogućnosti isporuke traženih količina. Ove godine ostvaren je izravan plasman 35 tona „Ljubuškog ranog“, u maloprodajne trgovinske lance po cijeni koja je bila rekordnih 50-100% viša u odnosu na cijenu iz prethodne sezone.
Ovo je samo jedan od rezultata podrške Evropske unije i njemačke vlade ekonomskom razvoju u BiH kroz projekat EU ProLocal.
Kvalitet prije svega
U cilju kontinuiranog poboljšanja kvalitete proizvoda i proizvodnog procesa, EU ProLocal je organizovao opsežne obuke za uvođenje dobrih poljoprivrednih praksi za uzgoj ranog krompira, koje su u skladu sa zahtjevima GLOBALG.A.P. standarda.
Kako bi poljoprivrednici u BiH pratili trendove i odgovorili na zahtjeve tržišta kada je riječ o sortimentu krompira, ove sezone je sprovedeno i testiranje sedam novih sorti, a proces proizvodnje je moderniziran. Iz bespovratnih sredstava dodijeljenih kroz EU ProLocal nabavljeno je šest traktorskih freza i pet traktorskih raspršivača, kao i prijenosna oprema za analizu tla. Proces planiranja i kontrole poljoprivrednih radova znatno je olakšan nabavkom agrometeorološka stanice.
Preporuke za budućnost
Za glavni idejni projekat budućeg distributivnog centra za skladištenje, sortiranje i pakiranje krompira, Općina Ljubuški je dodjelila zemljište na lokalitetu Poslovne zone Zvirići. Centar bi trebao postati glavno sabirno mjesto za sve proizvođače ranog krumpira na ovom području, gdje će se redovno vršiti kontrola kvalitete i neadekvatni plodovi vratiti proizvođačima.
EU ProLocal uspješno pomaže ekonomski razvoj u BiH posljednje 3 godine. Program finansiraju Evropska unija sa devet, a Vlada Njemačke sa četiri miliona eura, a implementira GIZ
Goethe-Institut u Bosni i Hercegovini, u saradnji sa Historijskim muzejom BiH i Akademijom scenskih umjetnosti u Sarajevu, realizuje projekt pod nazivom „Mi, izbjeglice“ u okviru kojeg želi zabilježiti ovu posebnu vezu između Njemačke i Bosne i Hercegovine, kao i priče svjedoka tog vremena predstaviti u izložbi.
Ukoliko ste i sami bili izbjeglica u Njemačkoj i/ili Austriji i voljni ste sa drugima podijeliti vaša iskustva ohrabrujemo vas da se prijavite na narednu fokus grupu koja će se održati 26.01.2019. u Sarajevu.
Gotovo 390.000 izbjeglica iz Bosne i Hercegovine su tokom bosanskohercegovačkog rata od 1992.-1995. godine našle utočište u Njemačkoj. Njih skoro 90% se od kraja rata pa do 2000. godine vratilo u domovinu. Ti ljudi i danas osjećaju jaku vezu sa Njemačkom. Za vrijeme provedeno u Njemačkoj nastale su osobne veze među ljudima i porodicama, ali i plodni kontakti između institucija. Bijeg i prihvat su dio zajedničke neispisane istorije naroda Njemačke i Bosne i Hercegovine.
Kasnih 1980-ih, Njemačka je suočena s prvim velikim egzodusom nakon Drugog svjetskog rata; broj azilanata je u stalnom porastu. Početkom 90-ih gotovo 450.000 azilanata je registrirano u Njemačkoj; mnogi dolaze iz ratom razrušene Jugoslavije. U tom trenutku Njemačka je jedna od vodećih prihvatnih zemlja u EU. U Njemačkom društvu egzodus izbjeglica otvara intenzivne i vrlo kontroverzne javne rasprave; teme uključuju: ulogu Njemačke u ovom procesu (zemlja imigracije ili ne), zloupotrebe prava na azil, kriminalitet kod stranaca, itd.
Imamo pet prstiju na ruci i nijedan nije jednak. Isto je i sa ljudima, nismo svi jednaki. Božija je volja kao pet različitih prstiju na ruci, kaže Shazzy. Muslimanskoj, kršćanskoj, bosanskoj, migrantskoj, nije bitno. Bitno je kako koristimo tu ruku. Da li njome popravljamo ili kvarimo? Brojimo li našim prstima različitosti ili sličnosti? Zatvaramo ili otvaramo granice? To je ono što je naša volja i što čini razliku od čovjeka do čovjeka.
Da je novogodišnje raspoloženje posebno doba godine, potvrđuju entuzijastični, svakodnevni upiti „gdje ćeš za Novu“ ili „imaš li kod koga na božićne kolače“. Isto sam i ja, baš na Badnje veče, pitala svoga druga Shazzya, dok smo ubundani, u hladnom autu razgovarali o životu.
Shazzy je musliman, ali mi je pokazao fotografiju torte koju je kupio prijateljima za proslavu Božića, naredno jutro. Ima u kampu i kršćana, znate?
„Pa čekaj Shazzy, vama je onda zaista lijepo. Držite se skupa i skupa slavite jedni druge.“
„Jeste, ali ne svi. Znaš Edina, nije nam to razlika u kampu. Razlika su nam oni koji jedni drugima šamar poklanjaju, provaljuju ljudima u domove i ne slave ništa. To su razlike. Oni koji ne slave(ništa).“
Shazzy je tridesettrogodišnji magistar poslovnog računovodstva i osnivač jedne nevladine organizacije u rodnom mu Pakistanu, čiji je primarni cilj briga za djecu slabijeg imovinskog stanja, djecu bez roditeljskog staranja i oboljelu djecu. Fokus organizacije je na izgradnji edukacijskih ustanova, prikupljanju i doniranju stipendija radi podsticanja obrazovanja i povećavanja znanja. Misija organizacije je i nabavljanje polio vakcina, protiv dječije paralize, jer zdravstvena zaštita nije dostupna svima, kao ni samim zdravstvenim ustanovama.
U takvim okolnostima, Shazzy i njegov drug su vodili bitku s vjetrenjačama, jer – ma koliko vam to možda suludo zvučalo – nabavljati vakcine za djecu je u nekim dijelovima svijeta opasno po život. Zbog svog posla Shazzy je bio progonjen i na kraju morao pobjeći iz svoje zemlje zbog osnovanog straha za vlastiti život.
Prema definiciji iz UN-ove Konvencije o izbjeglicama, svaka osoba koja “ne može ili se ne želi vratiti u zemlju svog porijekla zbog osnovanog straha od progona zbog rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj skupini ili političkom uvjerenju”, ima pravo na izbjeglički status.
Zbog svojih donkihotovski borbi, Shazzy i njegov drug su često upadali u neprilike u gradiću u kojem su otmice i ubistva od strane terorista gotovo svakodnevnica, a država ne može ili ne želi da zaštiti sve one koji su zbog svojih političkih i ljudskih uvjerenja potencijalne mete terorizma. Ured Shazzyeve organizacije je nekoliko puta napadnut i opljačkan, a onda su napadnuti i sami uposlenici. Posljednje uspomene koje mog sagovornika vežu uz Pakistan su mračne: to je vrijeme koje je bio u tamnici, nakon što su njegovog radnog kolegu i njega kidnapovali, te skoro dva mjeseca držali u zatočeništvu.
„Nismo znali gdje smo i jedina svjetlost je bila iz prozorčića na vrhu podruma. Nakon 45 dana, pred mojim očima ubili su moga prijatelja, nakon što su ga izudarali željeznom polugom. Poslije sam saznao da su ga bacili u rijeku…“
Sve ovo je Shazzy pričao kroz suze i teške udahe, ali i iskru hrabrosti u očima. Istu onu iskru koju je pronašao 15 dana nakon ubojstva prijatelja, kada je uspio pobjeći i ukrcati se na prvi autobus za odlazak van zemlje, uputivši se u Iran. Nakon toga je otišao u Tursku, gdje se zadržao godinu i po.
Porodici se nikada nije javio, kako kaže – ni u ludilu. „Edina, ti kao novinarka možeš pisati o meni. Ili o nekom drugom problemu. Naši mediji ne mogu, niti prenose stvarnu situaciju. Rade za vladu, ako se uopće zna ko je vlada. Policija, također. Komunikacijski saobraćaj, također. Kada bih se javio njima ili žalio nekome, garantujem da bi za pola dana sva moja porodica bila mrtva, skupa sa mnom. Bez ikakvih posljedica, naravno. Sve se prisluškuje i bespomoćan si.“
U Turskoj se zaposlio u tvornici koja proizvodi ženske torbice, ali sa plaćom od 200-300 dolara mogao je samo puko preživljavati. Nagon za boljim životom i snovi o pomaganju drugima, vodili su ga ka evropskom tlu. Po standardnoj ruti uputio se u Grčku, odakle su ga deportovali nazad u Tursku, a pritom mu zaplijenili dokumente, ruksak i sav novac. Opet je otišao u Grčku i tražio azil, ali se nakon odbijenice usmjerio za Makedoniju, Srbiju, Bosnu, Hrvatsku i konačno Sloveniju gdje je također tražio azil, ali je dobio samo još jednu odbijenicu. Odatle je vraćen u Bosnu i trenutno se nalazi u bihaćkom kampu Bira.
Shazyya sam upoznala u Velikoj Kladuši prije dva mjeseca, kada sam tek započela migrantske priče, a javio mi se prije nekoliko dana traživši pomoć u pronalasku posla. Kako kaže, ne želi otići iz Bosne, ali treba posao. Iako ima osmogodišnje iskustvo s Oracle sofverom i u biznis marketingu, volio bi nastaviti svoje istinsko zanimanje – pomaganje ljudima. „Više od svega bih volio nastaviti pomagati ljudima. Pomagati djeci. Posao nije samo novac, niti je u novcu sve.“
Iako spavate u kampu koji vam liči na toalet, sanjate o dostojanstvenom životu. Iako i sami trebate pomoć, najveća vam je želja da pomažete drugima. Iako ste migrant bez para, pritom musliman, kupili ste tortu za Božić. Iako mnogo toga znate raditi, bili biste zadovoljni bilo kakvim poslom. Iako ste srozani bolom, nastavljate da se borite. Iako su vam prsti različiti, imate na umu da su od iste ruke. Iako vas svakodnevno gledaju očima osude, ponosno hodate po gradu.
Da, zasigurno je najljepše doba godine ono u kojem smo ljudi koji se usude pokloniti razumijevanje, umjesto osuda. Kada nam je svakodnevna, a ne novogodišnja odluka da budemo humaniji. I da ispod drvceta ostavimo makar osmijeh, za neka nova lica starih gradskih ulica.
P.s. Ukoliko želite pomoći u pronalasku posla Shazzyu, javite se kako bismo vas spojili s njim. Zbog sigurnosnih razloga, njegove certifikate i identifikacijske dokumente, nismo javno objavili.
