Mreža savjeta/vijeća učenika BiH (mreSVUBiH) pruža priliku svim srednjoškolcima da pokažu šta nas u Bosni i Hercegovinu spaja osim bureka i pritom budu nagrađeni.
mreSVUBiH, ujedinjeno tijelo svih savjeta i vijeća učenika u BiH objavljuje konkurs simboličnog naziva „Burek, Burek, Бурек“ s ciljem motivisanja srednjoškolaca da energiju i fokus usmjere na one stvari koje ih spajaju a prisutne su u njihovoj svakodnevnici.
Burek koji se jede u svakom gradu u Bosni i Hercegovini može biti samo sa mesom, nikako sa sirom. Mreža savjeta/vijeća učenika poziva mlade da kroz fotografiju, videozapis, literarni rad ili neki drugi kreativni izražaj prikažu šta nas to još u Bosni i Hercegovini spaja pored bureka.
Deset najboljih radova bit će nagrađeno, a pored nagrada najbolji će prisustvovati mirovnom kampu mreSVUBiH-a gdje će imati priliku svoju viziju multikulturalne BiH predstaviti mladima iz cijele države.
Konkurs „Burek, Burek, Бурек“ traje do 28. februara. Srednjoškolci svoju prijavu mogu poslati na email: mresvubihkonkurs.burek@gmail.com uz sljedeće informacije: Ime i prezime, škola, razred i kontakt telefon.
“Strancima bez dokumenata zabranjen ulaz”, piše na vratima kafića koji se nalazi u blizini migrantskog centra Miral u naselju Polje, predgrađu Velike Kladuše. Takvi natpisi su i na većini drugih ugostiteljskih objekata, marketa, benzinskih pumpi, pekara, u ovoj neformalnoj poduzetničko-industrijskoj zoni. U blizini kampa nalaze se pogoni nekadašnje divovske kompanije Agrokomerca, tri supermarketa, desetine prodajnih i uslužnih radnji. “Bilo je previše problema”, odgovara nam jedan od radnika na pitanje zašto su natpisi postavljeni.
U objektu Miral, donedavnoj fabrici za proizvodnju vrata i prozora, sada se nalazi blizu 900 migranata. Tu su samci, ali i nekoliko porodica, te preko 60 maloljetnika bez pratnje. Međunarodna organizacija za migracije (IOM), koja upravlja ovim privremenim kampom, dogovorila je sa vladom Unsko-sanskog kantona da će u Miralu biti smješteno najviše 700 osoba. “Ali smo se našli u jednoj neugodnoj situaciji da su ljudi i dalje dolazili. To je bila situacija kad je napolju bila minus temperatura i snijeg, i nismo mogli nikako da ostavimo te ljude ispred kampa”, objašnjava Vladimir Mitkovski, koordinator IOM-a za Unsko-sanski kanton.
Kapaciteti su probijeni i u drugim migrantskim centrima na području ovog kantona, gdje se sada nalazi blizu četiri hiljade izbjeglica. Kantonalne vlasti su odredile cifru od 3200 izbjeglica kao kvotu koju kanton može “podnijeti”. Međutim, svi migranti koji uđu u BiH imaju cilj da dođu u Bihać ili Veliku Kladušu, odakle su im Slovenija i Italija, preko Hrvatske, najbliže. Spriječiti ih u tome ne može ni odluka vlasti kantona — a za koju državno ministarstvo sigurnosti nije dalo saglasnost — da na granicama kantona zaustavljaju autobuse i vozove i iz njih izbacuju migrante. Ta, po svemu sudeći ilegalna mjera, na snazi je od kraja oktobra, no migranti pronalaze nove rute i načine da dođu do Bihaća i Velike Kladuše.
Adil iz Pakistana i Hasan iz Palestine, prve osobe s kojima razgovaramo nakon ulaska u Miral, kažu da su ovdje došli prije mjesec odnosno tri mjeseca, dakle, nakon što su kantonalne vlasti počele sprovoditi zabranu ulaska migrantima na područje kantona. Uprkos mjerama kantonalnog MUP-a, dolasci i odlasci ljudi su i dalje svakodnevni, potvrđuje nam osoblje IOM-a u kampu.
Adil i Hasan kažu da su zadovoljni uvjetima ovdje, međutim, ima i onih koji se žale na hranu i smještaj. Ono što je vidljivo na prvi pogled, jeste da je centar Miral prenapučen. Između kreveta gotovo da se ne može proći. Koordinator IOM-a nas uvjerava da se svakodnevno radi na poboljšanju uvjeta: unutar fabrike se pregrađuju zidovi kako bi migranti imali više privatnosti, dok se napolju postavljaju novi kontejneri, u jednima su tuševi i toaleti, a drugi su za boravak do šest osoba.
Uvjeti u Miralu nemjerljivo su bolji od onih u improviziranom šatorskom naselju Trnovi, gdje je općinska vlast u maju prošle godine premjestila izbjeglice iz centra grada. Naselje je uklonjeno tek krajem godine kada je postojala opasnost da će se ljudi smrznuti na ledini. Tada su izbjeglice iz Trnova prebačene u Miral koji je otvoren nekoliko sedmica ranije i u njemu je već bilo oko 150 migranata koji su krajem oktobra protestvovali na graničnom prijelazu.
Ipak, ni u novom kampu nije savršeno. Toplo je, više je tuševa i toaleta, no migranti s kojima smo razgovarali žale se na nasilje unutar samog kampa. Ni koordinator IOM-a za ovaj kanton ne krije da ima problema u Miralu. “Jeste, imamo problem. To su tridesetak do pedesetak ljudi koji su zavisnici o drogama, u isto vrijeme problematični sa devijantnim ponašanjem. Taj spisak je predan kantonalnim vlastima i trebalo bi u suradnji sa Službom za strance da te ljude prebace u neki centar nad kojim menadžira država”, objašnjava Mitkovski. Tokom ove sedmice iz državnog ministarstva stiglo je obećanje da će osobe sklone činjenju krivičnih djela biti prebačene u imigracioni centar nedaleko od Sarajeva.
Problema ima i u odnosima sa lokalnom zajednicom. Mještani Polja, ali i gradskog dijela Velike Kladuše, žale se da migranti provaljuju u njihove kuće i radnje. Na društvenim mrežama prevladavaju ksenofobični komentari lokalnog stanovništva. Iz službenih izvora dobijamo potvrdu da je na području čitavog kantona samo 30-ak policajaca više u odnosu na početak 2018. godine, dok iz neslužbenih doznajemo da je u Velikoj Kladuši čak i manje policijskih službenika nego prije godinu dana. Čini se da vlasti ni kad je u pitanju sigurnosni aspekt nisu adekvatno odgovorile na izazove koje sa sobom nosi migrantska kriza.
Općinske vlasti Velike Kladuše abolirale su same sebe svake odgovornosti za trenutnu situaciju još sredinom prošle godine kada su jednoglasno donijele zaključak da ne žele migrantske centre na području općine. Tim zaključcima mašu i danas kada traže da se migrantski centar Miral zatvori jer je, prema njihovom mišljenju, nelegalan. “Kamp je otvoren uz saglasnost Ministarstva sigurnosti”, podsjeća Mitkovski, te dodaje: “Ok, mi ne želimo kamp, sve to stoji, dobro bi bilo da se da samo neka solucija, šta ćemo s ovim ljudima ovdje? Znači, IOM ne odlučuje gdje će da bude kamp. Treba da odlučuje država.”
Država bi uskoro i trebala da preuzme kontrolu nad prihvatnim centrima za migrante u USK, potvrđeno je iz ministarstva sigurnosti. “Ali kad se to i desi, ne mislim da će se nešto promijeniti. Mislite da će nešto biti drugačije ako umjesto IOM-a budemo upravljali mi”, upozorio je Dragan Mektić, ministar sigurnosti BiH.
Ono što će sigurno biti isto jeste da će izbjeglice i na proljeće imati cilj da dođu Europske unije. A to im je najlakše preko Unsko-sanskog kantona. Ova ruta se pokazala izuzetno dobrom za njih: prošle godine oko četiri petine migranata koji su ušli u BiH, uspjeli su i da se domognu Europe. Bilo kampova ili ne, oni će svejedno dolaziti, ponajviše u Bihać i Veliku Kladušu iz kojih im je put do Slovenije najkraći.
Intervju sa Vladimirom Mitkovskim, koordinatorom IOM-a za Unsko-sanski kanton:
Na prvi pogled, Velika Kladuša se od sredine čiji su građani većim dijelom prošle godine izbjeglicama pružali krov nad glavom, hranu, odjeću i svu drugu pomoć, godinu dana kasnije pretvorila u mjesto u kojem su diskriminacija i segregacija, pa čak i mržnja prema migrantima vidljivi gotovo na svakom koraku. Ipak, stvari nisu tako crno-bijele. Ispod površine se krije niz poteškoća koje otežavaju život i izbjeglicama/migrantima i lokalnom stanovništvu, te stvaraju tenzije između njih.
Početak i kraj te priče je u izostanku adekvatne i pravovremene reakcije nadležnih institucija na svim administrativnim nivoima. Umjesto hvatanja u koštac s problemom, vlasti u BiH se bave izbjegavanjem i prebacivanjem odgovornosti. Ljudska prava, sigurnost i životi kako izbjeglica tako i lokalnog stanovništva, u toj igri samo su kolateralna šteta.
(U okviru projekta Žene u novinarstvu i novinarska solidarnost na blogu ŽeNama)
Da li napraviti izložbu napadnutih novinarki po uzoru na izložu odjevnih predmeta koje su nosile žene žrtve silovanja kao dokaz da nije njihova krivica i da nisu bile izazovno obučene?
Razlozi napada ne dolaze samo zbog izvještavanja o korupciji i kriminalu, nego praksa pokazuje da se napadi dešavaju gotovo u svakom segmentu društva. Tako i najobičnije pitanje postavljano nekome ko je na vlasti može biti uzrok ozbiljnih negativnih komentara i napada, posebno ukoliko ste žena, novinarka.
Krenimo od toga: novinarke nisu krive za napade na njih. Napadači su ti koji su krivi! Oni su primitivni, sa nedostatkom argumenata, često i inteligencije, i vođeni društvenim normama otvoreni i slobodni da napadnu. Novinarke nisu žrtve, ali nisu ni vreće za udaranje, napadanje i uvrede.
Teoretičarka medija i kolumnistica iz Beograda, Marija Ratković, kao veliki problem ističe to što zakonodavstvo ne tretira napade na radnike u medijima kao direktno kršenje zaštite informisanja – što je djelatnost javnog interesa. Ona smatra da društvo ne prepoznaje značaj onoga što mediji čine za demokratičnost, transparentnost i slobodu društva u kojem živimo. „Rekla bih da žena u medijima nikada nije sama – o njoj govori i njena odeća, svi nalozi na društvenim mrežama, svi ljubavni ili porodični odnosi za koje se zna ili samo pretpostavlja. To je jako veliki pritisak za nekog ko samo želi da govori. Svaka žena u medijima živi sa svešću da će zbog onoga što kaže posledice snositi ne samo ona već i svi koji su na bilo koji način povezani sa njom“, kaže Ratković.
Kao i u svim aspektima života tako i ovdje žene su na udaru od same gender neravnopravnosti do prijetnji tužbama, zatvorom i iz policije stižu i dobronamjerna upozorenja da „ne ide sama u mrak“.
„Tužba, sa odštetnim zahtjevom od 3000 KM je podnesena 3. septembra. Ko god ovdje progovori istinu, biva zastrašen. Novinar sam i dok radim ovaj posao, radiću ga profesionalno i objavljivati istinite informacije iza kojih ću stajati imenom i prezimenom. Ali, sve je pod njihovom kontrolom i veoma su uvezani, kontrolišu i bezbjednosno interesantne osobe koje mogu da iskoriste za akcije kada im je to potrebno. Ne bojim se, ali ovo su kapi koje pune čašu. Moja porodica je u pitanju“, kazala je Kovačevićeva u razgovoru za Žurnal.
Kako onda očekivati potpunu i bezrezervnu pomoć i podršku policijskih organa, ako baš od njih i stižu te iste prijetnje? Kome prijaviti PU? Kako se zaštiti od vlasti? Predsjedništva? Ko će sprovoditi odredbe i zakon? U regionu situacija nije ništa bolja. Napadi, posebno oni fizički su najučestaliji u susjednoj Srbiji, naročito u protestnim šetnjama kada dođe do komešanja dolazi i do nokautiranja novinarki, nasrtaja i udaraca pesnicom kao izrazom nezadovoljstva i reakcije na prisutstvo predstavnica medija. Jer se na njih ne gleda kao na podršku već kao na neprijatelje?
Kada se bavite istraživačkim novinarstvom u Srbiji, nažalost prijetnje i napadi su dio svakodnevnice. Društvene mreže su najpogdnije tlo za prijetnje, uvrede i pokušaje diskreditacije, a od osnivanja KRIK je meta medijskih napadaod strane provladinih tabloida. Kako naša sagovornica Dragana Pećo govori, ne možete očekivati zaštitu ili rješavanje slučajeva napada na novinare jer su institucije koje bi trebalo da rade nezavisno, pod uticajem političara.
Oko 11 sati iz kafića ispred kojeg se dogodila pucnjava istrčao je novinarkama nepoznat muškarac i uz glasne psovke im se približio. Kameru HRT-a koja je bila na stalku nasilnik je pokušao udarcima srušiti, ali mu to nije uspjelo, jer ju je novinarka na vrijeme prihvatila. HND-ov brodsko-posavski ogranak izvijestio je kako je o incidentu obaviještena i policija koja će protiv nasilnika podići prijavu zbog remećenja javnog reda i mira. HND se pridružio pozivu i od policije očekuje da napadača primjereno kazni kako se slični incidenti ne bi ponavljali.
Ako nije vlast onda građani priskoče u “pomoć”?! Kada se stvorila slika i predođba da je uredu na svim nivoima vlasti i društva uzeti novinare/ke kao metu napada, verbalnih i fizičkih, i iskaliti sav bijes ovoga svijeta na njih? Kada su izvještači/ce postali crvene zastavice koje vijore ispred razjarenih bikova spremnih da napadnu na svaku naznaku straha i slabosti? Kada su žene stekle ravnopravnost u napadima i uvredama kao i zastrašivanjima? Gdje je ravnopravnost na svim ostalim ljestvama društva? Gdje se izgbila građanska solidarnost prema novinarima/kama koji su bili jedina svijetla tačka i prenosnici tačnih i istinitih informacija? Da li su nam svakodnevna zataškavanja i šarene laže postale udobne životne staze po kojima mnogo lakše hodamo od izbora do izbora?
‘‘Nema pravila u BiH, novinare napada kada god tko stigne i kada želi ”, konstatirala je Rudić. Kako je rekla, posljedice toga su opća nesigurnost i strah, samocenzura i cenzura te potkopavanje temeljnih vrijednosti demokracije. Navela je podatke po kojima je u periodu od 2006. do 2017. godine registriran 91 slučaj napada na novinare, prijetnji smrću te ugrožavanja imovine medija. Kao ono što je posebno zabrinjavajuće izdvojila je činjenicu da je u posljednje tri i pol godine bilo napadnuto 50 novinarki, “zato što su žene i što su obavljale svoj novinarski zadatak”.
Kako riješiti sve ovo? Već drugi tekst koji iznosim, iznosim probleme i statistike napada i razloge te odsustvo podrške i nezainteresovanost javnosti kao i vlasti da se novinari, a posebno novinarke, zaštite. Ali ne i rješenje. Odakle početi? Kako pokrenuti solidarnost novinara/ki te kako pokušati usmjeriti pažnju svih da su mediji tu u službi svih nas i da nas oni informišu i štite od korumpirane vlasti? Ili nam takva vlast i policija i tužilaštvo odgovara?
Molim Vas za kraj da kliknete link ispod i pročitate odlično istraživanje profesorice, doktorice Popov Momčilović.
Kao i u svim aspektima života tako i ovdje žene su na udaru od same gender neravnopravnosti do prijetnji tužbama, zatvorom i iz policije stižu i dobronamjerna upozorenja da „ne ide sama u mrak“.
Kada se bavite istraživačkim novinarstvom u Srbiji, nažalost prijetnje i napadi su dio svakodnevnice. Društvene mreže su najpogdnije tlo za prijetnje, uvrede i pokušaje diskreditacije, a od osnivanja 
