Apelujemo na vlasti Hrvatske i Bosne i Hercegovine da za problem radioaktivnog otpada što hitnije nađu rješenje koje neće ugroziti zdravlje ljudi i životnu sredinu, poručuju iz Eko-BiH mreže koju čini 26 udruženja, čiji su se predstavnici okupili juče u Sarajevu. Ističu da zagađenje i opasnost koja prijeti zbog planova za odlaganje radioaktivnog otpada na Trgovskoj gori u Hrvatskoj, u neposrednoj blizini Novog Grada i granice sa BiH, nije problem samo ove opštine i regije, već je mnogo širih razmjera.
Ulaz u kompleks kasarne Čerkezovac na Trgovskoj gori, koja je planirana lokacija za odlaganje radioaktivnog otpada, nalazi se samo 800 metara od rijeke Une, a 1 000 metara od vodozahvata za Novi Grad. Iz ovog vodozahvata vodu pije preko 15 000 građana, a u dolini Une živi oko 230 000 stanovnika. Svi oni bi bili direktno ugoženi.
“Kulminacija ovog problema je vidljiva iz dokumenata koji su procurili u javnosti, sa tajnog sastanka Ministarstva odbrane i Ministarstva zaštite okoliša i energetike Republike Hrvatske gdje je mimo svih procedura dogovarana primopredaja kasarne. Ukoliko do toga dođe, zagađenje koje nam prijeti će biti daleko veće nego što možemo da pojmimo. Ono ne poznaje državne i entitetske granice“, poručio je Mario Crnković iz Green Team-a iz Novog Grada.
Viktor Bjelić iz Centra za životnu sredinu ističe da organizacije okupljene u Eko-BiH mrežu u potpunosti podržavaju Green Team te da će im se pridružiti u borbi protiv ovog problema.
„Država Bosna i Hercegovina mora da se zauzme za životnu sredinu i zdravlje svojih stanovnika te učini sve da ne dođe do odlaganja opasnog otpada u neposrednoj blizini njenih granica. Ovaj slučaj pomno pratimo i pozdravljamo napore resornog ministarstva da nađe rješenje“, rekao je Viktor Bjelić iz Centra za životnu sredinu.
Ekološke organizacije Bosne i Hercegovine su se okupile preko vikenda i planirale naredne korake, od kojih je jedan podrška lokalnim zajednicama i organizacijama koje se bore protiv štetnih aktivnosti, poput ovog primjera.
Ovaj članak izrađen je uz finansijsku podršku Evropske unije. Njegov sadržaj je isključiva odgovornost Eko BiH projekta i ne odražava nužno stavove Evropske unije.
Koliko puta ste čuli, vidjeli i pročitali o napadima na novinarke? Više od polovine verbalnih, fizičkih I sudskih tužbi se odnosi na novinarke i žene u novinarstvu.Postoji li neki vid zaštite novinarki i kako u praksi izgleda ta zaštita? Da li izostaje podrška kolega i kako funkcioniše novinarska solidarnost kada su napadi na žene u novinarstvu u pitanju?
Na sva ova pitanja, ali i mnoga druga vezana za temu položaja žena u novinarstvu, pokušat će se doći do odgovora i rješenja na konferenciji koja će, pod pokroviteljstvom CPCD-a i USAID-a, biti održana 12. marta 2019. godine u Gazi-Husrev begovoj biblioteci sa početkom u 10:00 sati.
Konferencija će biti održana u okviru projekta „Žene u novinarstvu i novinarska solidarnost“, koji je osmislila projekt menadžerica Ornela Čolić,a cilj projekta je skrenuti veću medijsku pažnju i potaći na senzibilitet u odnosu prema napadima koje žene svakodnevno trpe na svojim radnim mjestima.
Učesnice konferencije biće: Vildana Džekman, pravnica i aktivistica, Arijana Saračević Helać, dugogodišnja novinarka i reporterka, te doc.dr. Zlatiborka Popov Momčilović, profesorica Filozofskog fakulteta Univerziteta Istočno Sarajevo i autorica istraživanja ‘Napadi na novinarke u BiH u kontekstu ugrožavanja medijskih sloboda’, Vildana Selimbegović, glavna i odgovorna urednica i direktorica Oslobođenja, te Lamija Silajdžić, asistentica na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu.
„Žene u novinarstvu često su izložene verbalnim napadima gdje ih se često vrijeđa i ponižava, te se smatra da nisu dorasle poslu u javnom diskursu. U komentarima na različitim portalima često sam nailazila na pogrdne nazive za žene novinarke, često se ističe kako je njihovo mjesto u kući, a ne u javnom prostoru i na taj način se omalovažava njihov rad. Potrebno je ponuditi neku vrstu rješenja u vidu ‘Mreže novinara’ koja bi poslužila kao platforma za podršku od strane kolega iz ove branše“, istakla je Vildana Džekman.
Konferencija će biti podijeljena na dva dijela, gdje će se u prvom dijelu ispitati konkretni slučajevi novinarki koje su pretrpjele bilo koji oblik napada ili prijetnji s ciljem aktualizacije problema žena u novinarstvu, te će se javnost podsjetiti na težinu zadatka koje žene u novinarstvu obavljaju i pod kojim uslovima, pritiscima i prijetnjama to one rade.
U drugom dijelu će biti predstavljen pravni aspekt u okviru kojeg će se pažnja posvetiti pitanjima emotivnih, verbalnih, fizičkih prijetnji i napada do sudskih tužbi za klevetu, te prijetnji kao i autocenzure od strane kolega i nadređenih. Biće ponuđeni konkretni postupci i rješenja za zaštitu novinarki i njihovu zaštitu putem zakona, kodeksa i etike.
Doktorica mi je propisala mirovanje od redovnih treninga trčanja i teretane. To me je učinilo kivnom, jer ‘pobogu, kako ću da ne trčim?’ Kivnost me je držala do pretkraj mjeseca kad sam upoznala Muhameda. Njemu doktorica nije propisala mirovanje, ali splet okolnosti i „počasna titula“ migranta jesu.
Muhamed je migrant iz Tunisa, a za neizvjestan put se odlučio prije godinu i po nakon što je država zatvorila njegovu trgovačku radnju. Ista priča kao u BiH: previsoki porezi, svakodnevne inspekcije i kazne. Često ističe da je zanimljivo što se trenutno nalazi u zemlji, skoro istoj kao ona od koje je pobjegao. Ovaj diplomirani programer i informatičar, nema posla u svojoj struci tako da je standardna ruta Turska-Grčka-Makedonija-Albanija-Srbija-Bosna bila i njegova sudbina.
U Grčkoj se, prije Bosne, najduže zadržao. Tamo je radio na farmi. Ističe da su uslovi rada bili nehumani, jer se radi u smjenama po 12 sati za dnevnicu koju, kako kaže, potrošiš na jedan obrok i piće. Ipak, morao je nekako preživjeti.
„Ja sam u prolazu i nije mi problem raditi da preživim. Ali šta je sa lokalnim stanovništvom koje nije u prolazu? Sa mizernim dnevnicama treba da preživljavaju svaki dan i prehranjuju porodice?! Jedna od prvih stvari koje želim uraditi, nakon što stignem u stabilnu evropsku državu, jeste dovesti medije na tu farmu kako bi se takav mobing prekinuo.“
Nemoguće je ne primjetiti specifičnu karakternu crtu ovog migranta, a to je pozitivnost. Za vrijeme boravka na grčkoj farmi otkrio je poseban talenat komunikacije sa psima. Svaki svoj obrok je dijelio s tim malim bićima, a oni s njim igru i prijateljstvo. Istakao je da mu psi sami prilaze i da su, većinu puta koji je pješačio, bili uz njega. Tako je i u Velikoj Kladuši. Svako jutro i predvečerje izlazi u lokalne uličice gdje ga čeka razigrana pseća ekipa, sa kojom se igra i koju hrani.
U BiH je stigao prije više od pola godine, a u Velikoj Kladuši se zadržao nakon što su ga dva puta vratili s hrvatske granice. Kako kaže, s graničnom policijom nije imao problema, ali je viđao ksenofobičan pristup i nasilje prema ostalim migrantima.
Posljednjih pet mjeseci živi kod jednog lokalca koji je prijateljski nastrojen prema izbjeglicama i migrantima. Muhamed, uz to, volontira u lokalnom restoranu u kojem se besplatno hrane izbjeglice. Pomaže pri kuhanju, pranju suđa i čišćenju.
Kako nam je opisao svoju svakodnevnicu, njegovi dani su poprilično ispunjeni. Jedva smo se izdogovarali oko termina snimanja, te još bitnije, treniranja. A Muhamedov dan teče ovako. Nakon šolje toploga mlijeka, trči ili radi jutarnju tjelovježbu, a potom odlazi da nahrani lokalne cuke. Slijedi brzo tuširanje, tako da je od 10 sati već u restoranu, gdje provodi cijeli dan pripremajući hranu za migrante. U predvečerje još jednom izlazi da nahrani lokalne pse, a potom se vraća u svoj sobičak gdje dočekuje noć.
Naš sagovornik već govori četiri jezika – francuski, engleski i dvije varijante arapskog – ali svoje slobodno vrijeme u večernjim satima koristi da nauči još pokoji. Trenutno uči češki u online komunikaciji sa prijateljicom koja živi u Češkoj.
Još jednom je istaknuo zahvalnost zbog toga što može da radi ono što voli i koliko-toliko nastoji očuvati zdrav životni stil. Jasno mu je da većina njegove „braće po putu“ o zdravlju ne stignu ni razmišljati.
„Nemaju svi smještaj, a vani je užasno hladno. Niti svi imaju svakodnevni obrok, a kad si vani užasno je i gladno. Nemaju svi par čitavih patika u kojima će preći sljedeću granicu, a kamoli za jutarnje trčanje…“
Posebno smipatična je Muhamedova anegdota o cigaretama. Nije pušač, ali je imao druga pušača. Pošto je često u komunikaciji s lokalnim stanovništvom, kada bi mu neko ponudio cigaretu, prihvatao bi i sačuvao je za prijatelja. Ipak, kako Krajišnici znaju biti uporni, neko ga je prilikom čašćenja ispritiskao da zapale skupa. Tako je Muhamed morao zapaliti prvu cigaretu u životu i fućkati nikotinski kancer. Vrijedilo je, kaže, zbog prijatelja.
U čast prijateljstva odradio je i moju svakodnevnu vježbu planka, zaključivši da je osim mišića, mnogo bitnije jačati psihu. Mislim se u sebi, šta da mu pričam o psihi, kad on trči bez gelova, volontira u restoranu, dijeli obroke s psima i nađe vremena da uči češki?!
To jutro sam prestala biti kivna zbog dijagnoze o mirovanju, jer me baš ona podsjetila zašto volim trčanje. Nikad ne znaš gdje i sa kim će te patike odvući. Amerikanci imaju izreku koja kaže „hodaj milju u mojoj obući“ koja je ekvivalent naše „stavi se na moje mjesto“. U biti, pokušaj shvatiti moju poziciju. Trčanje s Muhamedom mi je pomoglo da bolje shvatim njega, ali i sebe.
