autorica: Ornela Čolić / ornelaweb.wordpress.com
(U okviru projekta Žene u novinarstvu i novinarska solidarnost na blogu ŽeNama)
Donedavna predstavnica OEBS-a za slobodu medija Dunja Mijatović izjavila je da su novinarke na Balkanu još u težoj situaciji od kolega, jer su obično napadnute dva puta – kao izveštačice i kao žene.
“Treba jako mnogo hrabrosti da bi se javno govorilo o napadima”, kazala je Mijatović i dodala da novinarke treba da osećaju podršku ne samo od strane poslodavca, nego i relevantnih državnih tela i ženskih grupa.
Kao i sve vijesti koje drže pažnju javnosti, najviše tri dana u prosjeku, tako su i novinarke pale u zaborav. Ne bilo koje novinarke. Novinarke koje radeći svoj posao, a znamo koliko teško to može biti (doći do informacija, aktualnih vijesti i pouzdanih izvora, i sl), su svakodnevno suočene sa prijetnjama, uvredama i omalovažavanjima pa čak i sa fizičkim nasrtajima i napadima. Nerijetko primaju i tužbe za klevetu i sudske zabrane zbog obavljanja svog posla ili da isti ne bi radile. Koliko je sve to opasno po njih i medije uopšte te po nas, javnost?
“Pored fizičkih napada, online nasilje nad novinarima i novinarkama je sve veća prijetnja medijskim slobodama. Istraživanje Reportera bez granica je dokazalo veliku količinu online zlostavljanja nad medijskim radnicima u 32 zemlje, a sve sa istim ciljem – da se ušutkaju oni čije izvještavanje smeta. Pri tome, novinarke su naročito izložene online nasilju, koje često dolazi u obliku seksističkih uvreda i seksualnog uznemiravanja, omalovažavanja i direktnih prijetnji. Podaci iz 2015. godine govore da na Twitteru novinarke dobiju čak tri puta više uvredljivih komentara nego muškarci, a prema prijavljenim slučajevima Udruženju BH novinari vidljivo je da su i u BiH prijetnje na društvenim mrežama češće usmjerene protiv novinarki nego novinara.” media.ba
“Odnos prema novinarima u BiH je grozan, ma kojom se temom bavili, a policijski organi i pravosuđe reagiraju na prijetnje i napade novinarima tek pod pritiskom javnosti, a ne jer automatizmom trebaju obavljati svoje profesionalne zadatke”, rekla je Glorija Lujanović i dodala kako je do sada niko iz policije nije kontaktirao.
“Bilo koji tekst kojeg objavimo na portalu, a koji kritički govori o bilo čemu u društvu, dobiva salve ružnih komentara i prijetnji. Ja sam pretprošle godine, kada sam prijavila hercegbosanske zastave, strahovito puno prijetnji dobila”, rekla je za Mediacentar Sarajevo Štefica Galić. Zbog 
kritiziranja podizanja zastave Hrvatske zajednice Herceg-Bosne u Mostaru povodom 25. godišnjice, na svom Facebook profilu je 2016. godine primila brojne uvredljive seksističke poruke i prijetnje smrću od osoba koje se nisu krile iza pseudonima. Uradila je screenshotove poruka i odnijela ih u tužilaštvo od kojeg nikada nije dobila povratne informacije. Novu prijetnju je dobila nakon haške presude šestorici funkcionera Herceg-Bosne krajem novembra 2017. godine, ali, obeshrabljena, odlučila je da je ne prijavi.
Krajem 2017. gostovala je Arijana Saračević Helać u emisiji “Interview 20” kolegice Sanele Prašović-Gadžo u kojoj se razgovaralo o novinarskoj profesiji. “Bio je to jedan sasvim običan lagan intervju o našoj profesiji, gdje nikoga nismo napadale”, govori. Unaprijed, prije emitiranja intervjua, gledajući najavu, zamjenik Sekretara Predsjedništva Bosne i Hercegovine, Dženan Selimbegović, na svom Facebook profilu, je izvrijeđao dvije novinarke, nazivajući ih “polovnjačama” i na uvredljiv način komentarišući njihov izgled. “Bilo je to strašno uvredljivo, naročito za osobu koja se drži profesionalnih i etičkih standarda”.
Novinarka Federalne televizije, Nerminka Emrić, u maju 2016. godine je radila prilog za politički magazin Mreža u kojem je kritikovala upravljačku strukturu i poslovanje fudbalskog kluba Željezničar, za kojeg i sama navija. Nakon priloga je dobila niz gnusnih uvreda i prijetnji od navijača kluba kroz društvene mreže. Njena urednica je tada odlučila prijaviti prijetnje, zbog čega je došla policija. Kaže da su bili veoma profesionalni i ponudili joj zaštitu koju je ona odbila smatrajući da joj nije potrebna.
Sve je krenulo prije dvije godine u jeku političke kampanje. Pisala sam tekstove za Visoko.co.ba. U jednom momentu vidjela sam na Facebooku poruku koja je došla kao zahtjev, u smislu da nismo prijatelji, otvorim, vidim prijetnje, razne psovke, i na kraju poruke ‘vidiš ovo je moj profil i ne krijem se’. Prvo mi je bilo smiješno, onda sam se počela raspitivati ko je osoba i onda me je počela panika hvatati”, govori Irma Antonia Plavčić, germanistica, koja je za vrijeme lokalnih izbora 2016. godine u Visokom pisala 
tekstove za Visoko.co.ba. Dan nakon što je primila prijeteću poruku od Elvina Kriještorca održavalo se Općinsko vijeće u Visokom na kojem su prisustvovali OSCE predstavnici. Otišla je na sjednicu i o slučaju obavijestila predstavnike međunarodne zajednice, koji su napravili službenu zabilješku i poslali je u Sarajevu. Savjetovali su da bi slučaj trebala prijaviti policiji.
Otprilike sada imate uvid koliko je učestalo nasilje i koliko prošireni napadi i prijetnje na novinarke. I jedna stvar koja odmah upada u oči je njihova nezaštićenost. Koliko ste puta čuli osudu od strane udruženja novinara kada se jedan takav napad na kolegice desi i da se na tome završi taj slučaj? Koliko često ste pročitali da policija nije uradila ništaa, da je prijava predana Tužilaštvu i da se odgovor još uvijek čeka? A sa druge strane tužbe z aklevetu se raliziraju vrlo brzo i vrlo često budu okrenute protiv novinara/ki. Da li govorimo o duplim standardima? Šta konkretno mogu napadnute uraditi i ako to nije uređeno i riješeno, zašto nije?, i kome je u interesu da novinari/ke budu na vjetrometini pojediniaca, institucija, vlasti i svih kojima se ne svidi ili ne odgovara da se malverzacije, neistine i druge vijesti ne plasiraju? Da li su to temelji pravne države? Da li mislimo da tako može funkcionisati civilizirano društvo i da tako možemo sanjati EU i NATO i “bolju budućnost”?
Ono što ćete prvo primjetiti je da izdvajam novinarke od novinara. Zašto pitat ćete me? Postoji ta mala, ali užasno bitna distinkcij u vrijeđanju i omalovažavanju novinarki i novinara. Kada je napadnut novinar, prvenstveno fizički, kolege i udruženja novinara te javnost staje na njihovu stranu verbalno, djelima i dopisima. Zahtjeva se reakcija policije, tužilaštva i suda te procesuiranje krivica i naravno presuda. Kada se desi napada na novinarku, a nije fizičkog karaktera onda slijedi blaga reakcija ili nikakva. Jer, reći ženi uvredu o njenom izgledu, “polovnjača”, “kurva”, “ofajla” i druge maštovite izvedenice, se ne svrstava u napade i uvrede već iznošenje mišljenja o njenom izgledu, statusu ili socijalnom životu. Na to smo nekako navili i svakodnevno žene, pa i jedna drugoj, znaju reći epitete koji su na tom tragu i u tom stilu. Društveno je prihvaćeno da su komentari na izgled, posebno žena, kolokvijalno i slengovsi raznovrsni i čak i duhoviti za iskoristiti ako nam kad zatrebaju. Zato, ovim prvim tekstom u nizu od njih desetak, pokušavam se detalje i bitne činjenice pokrenuti sa mrtve tačke i osvijetliti problem koji traje oduvijek i još nikad nije upotpunosti riješen: odgovornost i sprovođenje prijava i donošenje presuda u slučajevima napada na novinarke/novinare. Osude javnosti i podnošenje prijava policiji i sudu očigledno ne vode nikuda. Tako da napokon javnost moramo uzburkati kako bi se neke odluke sprovele i donijele promjene po tom pitanju.
