autorica: Ornela Čolić / ornelaweb.wordpress.com
(U okviru projekta Žene u novinarstvu i novinarska solidarnost na blogu ŽeNama)
Da li napraviti izložbu napadnutih novinarki po uzoru na izložu odjevnih predmeta koje su nosile žene žrtve silovanja kao dokaz da nije njihova krivica i da nisu bile izazovno obučene?
Razlozi napada ne dolaze samo zbog izvještavanja o korupciji i kriminalu, nego praksa pokazuje da se napadi dešavaju gotovo u svakom segmentu društva. Tako i najobičnije pitanje postavljano nekome ko je na vlasti može biti uzrok ozbiljnih negativnih komentara i napada, posebno ukoliko ste žena, novinarka.
Krenimo od toga: novinarke nisu krive za napade na njih. Napadači su ti koji su krivi! Oni su primitivni, sa nedostatkom argumenata, često i inteligencije, i vođeni društvenim normama otvoreni i slobodni da napadnu. Novinarke nisu žrtve, ali nisu ni vreće za udaranje, napadanje i uvrede.
Teoretičarka medija i kolumnistica iz Beograda, Marija Ratković, kao veliki problem ističe to što zakonodavstvo ne tretira napade na radnike u medijima kao direktno kršenje zaštite informisanja – što je djelatnost javnog interesa. Ona smatra da društvo ne prepoznaje značaj onoga što mediji čine za demokratičnost, transparentnost i slobodu društva u kojem živimo. „Rekla bih da žena u medijima nikada nije sama – o njoj govori i njena odeća, svi nalozi na društvenim mrežama, svi ljubavni ili porodični odnosi za koje se zna ili samo pretpostavlja. To je jako veliki pritisak za nekog ko samo želi da govori. Svaka žena u medijima živi sa svešću da će zbog onoga što kaže posledice snositi ne samo ona već i svi koji su na bilo koji način povezani sa njom“, kaže Ratković.
Kao i u svim aspektima života tako i ovdje žene su na udaru od same gender neravnopravnosti do prijetnji tužbama, zatvorom i iz policije stižu i dobronamjerna upozorenja da „ne ide sama u mrak“.
„Tužba, sa odštetnim zahtjevom od 3000 KM je podnesena 3. septembra. Ko god ovdje progovori istinu, biva zastrašen. Novinar sam i dok radim ovaj posao, radiću ga profesionalno i objavljivati istinite informacije iza kojih ću stajati imenom i prezimenom. Ali, sve je pod njihovom kontrolom i veoma su uvezani, kontrolišu i bezbjednosno interesantne osobe koje mogu da iskoriste za akcije kada im je to potrebno. Ne bojim se, ali ovo su kapi koje pune čašu. Moja porodica je u pitanju“, kazala je Kovačevićeva u razgovoru za Žurnal.
Kako onda očekivati potpunu i bezrezervnu pomoć i podršku policijskih organa, ako baš od njih i stižu te iste prijetnje? Kome prijaviti PU? Kako se zaštiti od vlasti? Predsjedništva? Ko će sprovoditi odredbe i zakon? U regionu situacija nije ništa bolja. Napadi, posebno oni fizički su najučestaliji u susjednoj Srbiji, naročito u protestnim šetnjama kada dođe do komešanja dolazi i do nokautiranja novinarki, nasrtaja i udaraca pesnicom kao izrazom nezadovoljstva i reakcije na prisutstvo predstavnica medija. Jer se na njih ne gleda kao na podršku već kao na neprijatelje?
Kada se bavite istraživačkim novinarstvom u Srbiji, nažalost prijetnje i napadi su dio svakodnevnice. Društvene mreže su najpogdnije tlo za prijetnje, uvrede i pokušaje diskreditacije, a od osnivanja KRIK je meta medijskih napadaod strane provladinih tabloida. Kako naša sagovornica Dragana Pećo govori, ne možete očekivati zaštitu ili rješavanje slučajeva napada na novinare jer su institucije koje bi trebalo da rade nezavisno, pod uticajem političara.
Oko 11 sati iz kafića ispred kojeg se dogodila pucnjava istrčao je novinarkama nepoznat muškarac i uz glasne psovke im se približio. Kameru HRT-a koja je bila na stalku nasilnik je pokušao udarcima srušiti, ali mu to nije uspjelo, jer ju je novinarka na vrijeme prihvatila. HND-ov brodsko-posavski ogranak izvijestio je kako je o incidentu obaviještena i policija koja će protiv nasilnika podići prijavu zbog remećenja javnog reda i mira. HND se pridružio pozivu i od policije očekuje da napadača primjereno kazni kako se slični incidenti ne bi ponavljali.
Ako nije vlast onda građani priskoče u “pomoć”?! Kada se stvorila slika i predođba da je uredu na svim nivoima vlasti i društva uzeti novinare/ke kao metu napada, verbalnih i fizičkih, i iskaliti sav bijes ovoga svijeta na njih? Kada su izvještači/ce postali crvene zastavice koje vijore ispred razjarenih bikova spremnih da napadnu na svaku naznaku straha i slabosti? Kada su žene stekle ravnopravnost u napadima i uvredama kao i zastrašivanjima? Gdje je ravnopravnost na svim ostalim ljestvama društva? Gdje se izgbila građanska solidarnost prema novinarima/kama koji su bili jedina svijetla tačka i prenosnici tačnih i istinitih informacija? Da li su nam svakodnevna zataškavanja i šarene laže postale udobne životne staze po kojima mnogo lakše hodamo od izbora do izbora?
‘‘Nema pravila u BiH, novinare napada kada god tko stigne i kada želi ”, konstatirala je Rudić. Kako je rekla, posljedice toga su opća nesigurnost i strah, samocenzura i cenzura te potkopavanje temeljnih vrijednosti demokracije. Navela je podatke po kojima je u periodu od 2006. do 2017. godine registriran 91 slučaj napada na novinare, prijetnji smrću te ugrožavanja imovine medija. Kao ono što je posebno zabrinjavajuće izdvojila je činjenicu da je u posljednje tri i pol godine bilo napadnuto 50 novinarki, “zato što su žene i što su obavljale svoj novinarski zadatak”.
Kako riješiti sve ovo? Već drugi tekst koji iznosim, iznosim probleme i statistike napada i razloge te odsustvo podrške i nezainteresovanost javnosti kao i vlasti da se novinari, a posebno novinarke, zaštite. Ali ne i rješenje. Odakle početi? Kako pokrenuti solidarnost novinara/ki te kako pokušati usmjeriti pažnju svih da su mediji tu u službi svih nas i da nas oni informišu i štite od korumpirane vlasti? Ili nam takva vlast i policija i tužilaštvo odgovara?
Molim Vas za kraj da kliknete link ispod i pročitate odlično istraživanje profesorice, doktorice Popov Momčilović.
Doc. dr Zlatiborka Popov Momčinović NAPADI NA NOVINARKE U BOSNI I HERCEGOVINI U KONTEKSTU UGROŽAVANJA MEDIJSKIH SLOBODA
