Autor: urednik

Prema odluci žirija u sastavu Emina Muftić, glumica, Lee Delong rediteljica i Thomas Steyaert, koreograf i redatelj, predstava „Svijet i sve u njemu“ u produkciji Sarajevskog ratnog teatra i Realstagea, a u režiji Selme Spahić osvojila je Grand-Prix za najbolju predstavu u cjelini 65. Festivala MESS.

Ovo su svi laureati prema odluci žirija:

Grand Prix –“Zlatni lovorov vijenac za najbolju predstavu u cjelini” – „Svijet i sve u njemu“

Specijalna nagrada žirija – „Knjiga mojih života“, (Anton Podbevšek Theatre, Dance Theatre Ljubljana, režija Ivana Djilas)

Najbolja plesna predstava – „Praznina“, režija Wim Vandekeybus, produkcija Ultima Vez

Zlatni lovorov vijenac za najboljeg reditelja – Kokan Mladenović za predstavu „BLANK“

Zlatni lovorov vijenac za najbolje glumačko ostvarenje – Ermin Bravo („Svijet i sve u njemu“)

Nagrade “Rejhan Demirdžić” za najbolju mladu glumicu i glumca – Anđela Marunović  i Lazar Đurđević za uloge u predstavi „Naličje“ Crnogorskog narodnog pozorišta u režiji Borisa Liješevića.

Prema glasovima publike najbolje predstave su „Svijet i sve u njemu“ i „Frankenštajn“ Teatra za djecu i omladinu Sjeverna Makedonija u režiji Kokana Mladenovića (Mali MESS) dok je najvišu ocjenu publike u okviru Dramadžiluka osvojilo scensko čitanje drame Adne Dautović „Čavrljanje“ u režiji Saše Peševskog.

Osim nagrada koje dodjeljuje žiri festivala MESS na svečanoj ceremoniji su objavljeni i dobitnici nagrada koje dodjeljuju medijski pokrovitelji Festivala MESS:

• Oslobođenje – Zlatna maska Oslobođenja za predstavu – „Svijet i sve u njemu“
• Radio Sarajevo – “Sound of MESS“ –„Blank“

Ovogodišnji Festival MESS ugostio je devet predstava u takmičarskoj selekciji, jednu MESS Premijeru u okviru programa All Inclusive, tri predstave na Malom MESS-u, debatu mladih o teatru, program Dramadžiluk koji je predstavio šest savremenih dramskih tekstova u formi scenskih čitanja, te je održan razgovor o empatiji u teatru i svijetu oko njega. Danas je i održan performans o Gazi u okviru Sarajevskog paviljona Gaza Bijenale. Sinoć je uručen Zlatni lovorov vijenac za doprinos umjetnosti teatra Zijahu Sokoloviću i promovirano je treće izdanje njegove knjige „Glumac…je glumac…je glumac“. Festival je ugostio produkcije iz  Španije, Belgije, Rumunije, Litvanije, Hrvatske, Slovenije, Crne Gore, Sjeverne Makedonije i Bosne i Hercegovine.

Ove godine predstavljen je novi produkcijski format MY MESS TV koji se od nedjelje 05. do danas 11.10. emitovao svaki dan uživo u 11 sati na kanalu MY TV i u kojem smo razgovarali sa festivalskim gostima, ali i emitovali rubrike poput Vremeplova i In memoriam prisjećajući se velikih imena koja nisu sa nama ali su ostavili veliki trag kroz historiju festivala u proteklih 65 godina.

Direkcija Festivala koristi se ovom prilikom da se još jednom zahvali publici, gostima, sponzorima, institucijama i svima koji su svojim učešćem doprinijeli uspješnom održavanju jednog od najstarijih i najrespektabilnijih teatarskih festivala u regiji.

Vidimo se na 66. MESS-u!

Na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu Zijahu Sokoloviću uručen je Zlatni lovorov vijenac za doprinos umjetnosti teatra Festivala MESS, kao najznačajnije festivalsko priznanje koje dodjeljuje Direkcija. 

Uručujući Zlatni lovorov vijenac Nihad Kreševljaković, direktor Festivala MESS naglasio je da to nije nagrada “samo za doprinos umjetnosti teatra, nego za trajnost, za hrabrost postojanja na sceni, za lojalnost glumi kao životnom pozivu. „Zijah Sokolović je već više od pola stoljeća jedno od najprepoznatljivijih i najpostojanijih lica našeg glumišta. Njegova karijera nije samo impresivna po brojkama već i po onome što te brojke znače: istrajnost, radoznalost, vjeru u teatar i vjeru u čovjeka. U njegovim predstavama uvijek je riječ o suštinskom pitanju: šta znači biti čovjek, šta znači biti glumac, i kako se kroz igru brani dostojanstvo života. Bilo da stoji sam na sceni ili dijeli prostor s ansamblom, Sokolović uvijek gradi most između umjetnosti i publike, između humora i bola, između ironije i nježnosti”, zaključio je Kreševljaković.

„Krenuo sam na ovaj zanimljiv put davne 1978. godine sa idejom da je glumac vladar iluzije, i evo već 46 godina igram aktivno ovu predstavu, a publika još uvijek očigledno želi da je gleda. To je dokaz da je pozorište ishodište jedinstvenosti a glumac je čovjek koji treba tražiti to ishodište. Zapamtite, nikada nije kasno da čovjek podigne revoluciju“, rekao je glumac Zijah Sokolović.

Ovom prilikom je održana promocija knjige Zijaha Sokolovića „Glumac…je glumac…je glumac“, prema kojoj je nastala i predstava koja je odigrana više od 1600 puta u proteklih 46 godina. „Zijah Sokolović je zamislio, odsanjao, zapisao, stvorio dramski tekst. Za teatar, za publiku, nevažno je da li je taj tekst nastao prije predstave ili je zapisan nakon godina i godina igranja. Riječ je o dramskom tekstu koji se pretvara da je monodrama i o čovjeku koji se pretvara da je sam na sceni. Mudar dramski tekst ostavlja prostor za različita čitanja i igranja. Zato ova drama možda ponajviše podsjeća na jazz, a Ziketovo glumačko umijeće na savršenog muzičara koji uživa u izvedbi, koji dobro zna da je improvizacija dopuštena samo najboljima, sigurnim u partituru, u osnovnu temu. I ideju, naravno“, rekao je između ostalog na promociji knjige dramaturg i pisac Almir Imširević.

Zijah A. Sokolović jedna je od najznačajnijih ličnosti filma i tetara u Bosni i Hercegovini, a više od pet decenija kontinuirano djeluje u pozorištu, filmu i televiziji, gradeći opsežan, raznovrstan i trajno relevantan umjetnički opus. U svojoj izuzetno bogatoj karijeri Zijah Sokolović je ostvario više od 150 teatarskih uloga, 28 televizijskih serija i 57 filmskih ostvarenja, od kojih su mnoga obilježila jugoslavensku, postjugoslavensku i bh. kinematografiju. Osvojio je ukupno 104 priznanja, među kojima je više od 22 Grand Prixa, sedam nagrada za životno djelo, tri Zlatne kolajne, dvije Zlatne Arene i četiri Zlatna lovorova vijenca na festivalu MESS. Kroz bogatu međunarodnu karijeru, od Sarajeva i Beča do Ljubljane, Zagreba, Skopja i Beograda, ostavio je snažan trag kao glumac, reditelj i profesor, prenoseći znanje generacijama studenata u Linzu, Osijeku i Beogradu. Zijah Sokolović je umjetnik čije djelo prevazilazi granice pozorišta. Živi tamo gdje je pozorište i umjetnost.

Zlatni lovorov vijenac za doprinos umjetnosti teatra dobili su mnogi istaknuti domaći i regionalni umjetnici kao što su Ines Fančović, Nermin Tulić, Radovan Marušić, Nada Đurevska, Zoran Bečić Mustafa Nadarević, Tvrtko Kulenović, Kaća Dorić, Sead Bejtović, Oskar Danon, Kompanija East West Centar, Mirjana Karanović, Žarko Mijatović, Katarina Kocka, Ljubica Ostojić, Vanja Popović, Rade Šerbedžija, Agencija Fabrika, Josip Pejaković, Jasna Diklić, Nijaz Alispahić, posthumno Dragan Jovičić, Tomaž Pandur, Milka Podrug Kokotović, Gradimir Gojer, ali i istaknuta evropska i svjetska imena kao što su: Susan Sontag, Bibi Anderson, Petar Schumann, Massimo Schuster, Frank Castorf, Paolo Magelli, Jan Lauwers, Giorgio Ursini, Chris Keulemans, Herve Loichemol i Lee Delong.

Razgovorom „Empatija u pozorištu i svijetu oko njega“ završen je program Festivala MESS – Dramadžiluk, koji je već tri godine posvećen scenskim čitanjima savremenih dramskih tekstova. U razgovoru su učestvovale Tanja Miletić-Oručević, rediteljica, Asja Krsmanović, dramaturginja, te Sandra Muratović, psihologinja, a razgovor je moderirala Ivana Golijanin.

Kako je ranije istaknuo Almir Imširević, „pozorište je mjesto na kojem gledamo – ljude u tuđim cipelama. I metaforično i doslovno. A empatija je neodvojiv dio pozorišne umjetnosti. Uz njenu pomoć, i o njoj, pričaju se teatarske priče već stoljećima. Empatija je, kažu, djelovanje, a ne samo emocija.Baš kao i gluma, zar ne?”. Na tragu ovakvog razmišljanja i Golijanin je u uvodu u razgovor istakla da je empatija postala duboko političko pitanje, oblik otpora koji ne traži oružje, i kako se u pozorištu ta veza ogleda najjasnije, gdje učimo da učimo iz iskustva drugog. Današnji razgovor bio je ne samo o empatiji kao umjetničkoj sili nego i moralnoj i građanskoj dužnosti.

„Pitanje empatije je čvrsto povezano sa neposrednim ljudskim kontaktom, a danas se osjeća nedostatak takvog kontakta, jer previše komuniciramo u virtualnom prostoru, kojem nedostaju oruđa za preuzimanje emocija druge osobe, sugovornika/ice. To je šansa za pozorište, jer od svojih prapočetaka u pozorište je ugrađena empatija“, istakla je rediteljica Tanja Miletić-Oručević.

Dramaturginja Asja Krsmanović podsjetila je da kakav god da je marketing za bilo koju predstavu – jednostavno ju morate pogledati da u potpunosti doživite i razumijete o čemu je riječ. „U pozorištu težimo da naša publika suosjeća sa našim likovima, sa kompletnom idejom“, zaključila je Krsmanović.

Prema riječima psihologinje, Sandre Muratović, u posljednje vrijeme se mnogo priča o empatiji u odnosu na prije dvadeset godina zato što danas govorimo o onome što nam nedostaje. „Ono što je puno važnije od same empatije odnosno prepoznavanja kako se drugi osjeća jeste ona vrsta empatije koja uključuje i ponašanje koje može da dovede do akcije, a nama baš to nedostaje“, objasnila je Muratović. Kroz razgovor se i dotakla fenomena „digitalnog žaljenja“ gdje nam često „lajk“ i „share“ stvaraju lažni osjećaj da smo nešto uradili za druge, ali zapravo nismo ništa.

Tokom razgovora je istaknuto dabh. teatar ima puno više povjerenja u čovjeka, a u prilog tome ide i činjenica oko koje su učesnice razgovora saglasne – da se publika nakon pandemije još više vratila pozorištu, koje ostaje i opstaje kao mjesto razmišljanja i povezivanja. U tom kontekstu važno je upravo da mladi ljudi odlaze u pozorište kako bi naučili razmišljati o perspektivi drugog na mjestu na kojem učimo kako da budemo bolji ljudi.