Autor: urednik

Organizacije civilnog društva (OCD) u Bosni i Hercegovini pokrivaju širok spektar aktivnosti u kojima djeluju kao dopuna uslugama koje bi građanima trebala pružati država, a ponekad čak i kao zamjena za takve usluge.

Mnogi od njih brinu o životnoj sredini, osobama sa invaliditetom, humanitarnim akcijama, ranjivim grupama u društvu i bave se pitanjima koja su od velikog značaja za život u našoj zemlji.

Zdravo i dinamično civilno društvo je također nezamjenjiv segment koji pomaže razvoju Bosne i Hercegovine i olakšava njeno približavanje EU.

Iako vjerujemo da se Vlada FBiH pri donošenju odluke o minimalnoj plaći rukovodila najboljim namjerama, ova odluka će otežati ili potpuno onemogućiti brojne organizacije civilnog društva koje opstaju i funkcioniraju uz minimalna sredstva.

Nije u pitanju samo nekoliko hiljada radnih mjesta u civilnom sektoru, već i stotine hiljada korisnika usluga ovih organizacija koje su za njih nezamjenjive i nezamjenjive.

Iz tog razloga više od stotinu udruženja i fondacija, među kojima su i neke od najistaknutijih organizacija u našem društvu, podržalo je inicijativu da Vlada FBiH, u donošenju i provođenju mjera za ublažavanje efekata navedene odluke, poštuje zahtjeve civilnog sektora da OCD budu prepoznate u tom procesu i budu partneri u njemu, kao i da budu uključene u programe subvencionisanja neophodnih za njihov opstanak.

Doživljavajući medije kao najvažnije saveznike u nastojanjima da se izgradi bolje, pravednije i naprednije društvo, šaljemo vam ovu poruku u nadi da će ova tema privući vašu pažnju.

Više od stotinu udruženja i fondacija potpisalo je zahtjev Vladi Federacije Bosne i Hercegovine za uključivanje ovih organizacija u programe subvencija, procese donošenja odluka i druge najavljene mjere vezane za Vladinu odluku o minimalnoj plaći za 2025. godinu.

Udruženja i fondacije podržavaju odluku o povećanju minimalne neto plate na 1.000 KM , uz zahtjev da se način realizacije revidira i prilagodi specifičnostima udruženja i fondacija, da se civilni sektor uključi u donošenje odluka, te da se najavljene subvencije biti dostupne i udruženjima i fondacijama.

Radom u određenim oblastima, udruženja i fondacije doprinose stvaranju podsticajnog okruženja za dostojanstven život svih građana, što uključuje povećanje životnog standarda i povećanje minimalne zarade. Ova odluka bi mogla izuzetno štetno uticati na životni standard i status teže zapošljivih kategorija stanovništva koje su svoje mjesto u ekonomskom ekosistemu našle upravo u ovom sektoru, gdje doprinose razvoju društva, nisu opterećeni državom i vode život dostojan čoveka, bez obzira na psihofizičke karakteristike.

Sigurni smo da odluka o povećanju iznosa minimalne zarade nije imala za cilj da desetine osoba sa invaliditetom, slijepih i slabovidih, osoba sa drugim dijagnozama, žena bez posla, niti je odluka imala za cilj da ugrozi postojanje udruženja. i temelja koji su stubovi demokratskog društva. Ali, isključivanjem udruženja i fondacija kao poslodavaca koji su obuhvaćeni najavljenim subvencijama, korak smo bliže sužavanju prostora za rad civilnog sektora.

Zahtjevi udruženja i fondacija su:

1. PREPOZNAVANJE udruženja i fondacija kao važnih društveno-političkih i ekonomskih aktera, s obzirom da je njih 9.719 aktivno u FBiH i zapošljavaju 6.336 ljudi. Obavezno uključivanje udruženja i fondacija u programe subvencija, s obzirom na to da nemaju poreske povlastice, uredno plaćaju poreze i doprinose i NE priznaju se u najavljenim subvencijama. Subvencije za udruženja i fondacije moraju biti uključene u odluku o privremenom finansiranju i u nacrt budžeta čije je usvajanje najavljeno do kraja januara.

Mjere podsticaja za zapošljavanje koje su dodijeljene prošle godine, a sada ne ispunjavaju minimalne uslove za završetak pripravničkog staža, revidirati i povećati na iznos koji odgovara Odluci o minimalnoj neto plati.

2. UKLJUČIVANJE svih interesnih grupa u proces donošenja i implementacije. Neophodno je uključiti javni i privatni sektor, kao i civilni sektor, uključujući akademsku zajednicu i medije. Udruženja građana ne bi trebalo da budu samo subjekti odluka i reformskih proizvoda, već i aktivni akteri.
3. OBAVEZNA ANALIZA uticaja odluke o povećanju minimalne zarade za 2025. godinu, uz javnu prezentaciju zaključaka analize, kao i koraka koje je potrebno preduzeti da bi odluka pozitivno uticala na poboljšanje životnog standarda .
4. IZRADA dugoročnog, sveobuhvatnog, održivog i baziranog na podacima strateškog plana za fiskalnu reformu, koji će uključivati ​​povećanje plata, a uzimaće u obzir specifičnosti djelovanja udruženja i fondacija.

Nabrojani zahtjevi dostavljeni su Vladi FBiH, delegatima i zastupnicima u Domu naroda i Predstavničkom domu, Ministarstvu finansija, Ministarstvu razvoja, poduzetništva i obrta i Ministarstvu rada i socijalne politike FBiH. Posebno je istaknuto da bi u narednom periodu, a prije usvajanja Budžeta FBiH za 2025. godinu, zahtjevi trebali biti uvršteni u plan mjera, te da udruženja i fondacije očekuju poziv na sastanak na kojem bi se o ovom pitanju razgovaralo u više detaljnije, te pokušati zajednički analizirati razmjere uticaja i načine djelovanja u narednim godinama.

“ Kao pokretači inicijative, mi iz Centra za promociju civilnog društva (CPCD) smo više od stotinu puta zvali Ured premijera FBiH Nermina Nikšića i urede potpredsjednika Vlade Vojina Mijatovića i Tonija Kraljevića. proteklih sedam dana. Nismo dobili konkretan odgovor, osim informacije da su zahtjevi zaprimljeni i evidentirani ”, rekla je voditeljica programa CPCD-a Dajana Cvjetković .

Ministar rada i socijalne politike Adnan Delić je odmah po prijemu zahtjeva odgovorio obećanjem da će se zalagati za uključivanje udruženja i fondacija u program subvencija, te da će sve navedene zahtjeve iznijeti na Sjednice Vlade, svim sastancima kojima je prisustvovao, te na sjednici Vlade FBiH sa Ekonomsko-socijalnim vijećem, koja je zakazana za ponedjeljak, 20. januara ove godine.

Udruženja i fondacije i dalje mogu potpisati zahtjeve i pridružiti se listi onih koji ne šute, slanjem e-maila na info@cpcd.ba .

Spisak organizacija koje su do sada potpisale zahtjeve:

1. Agencija za lokalnu strategiju iz Mostara
2. Edukativni centar “Nahla”
3. Alternative
4. Art Media
5. Udruženje srednjoškolaca Bosne i Hercegovine
6. bh. novinari
7. Centar Dr. Stjepan Bolkay
8. NAHLA Centar za obrazovanje i istraživanje
9. Centar za ekologiju i energetiku
10. Centar za ekologiju, obrazovanje i održivi razvoj
11. Centar za energiju, životnu sredinu i resurse
12. Centar za građansku saradnju
13. Centar za mirovno obrazovanje
14. INPUT Omladinski centar
15. Centar za obrazovne inicijative Korak po korak
16. Centar za promociju civilnog društva
17. Erasmus centar za promociju cjeloživotnog učenja
18. Centar za razvoj neformalnog obrazovanja
19. Centar za razvoj aktivizma mladih CROA
20. Centar za zastupanje građanskih interesa
21. Centar za ženska prava
22. Crveni križ općine Kakanj
23. Crvena kriza Tuzlanskog kantona
24. DIMEX
25. Društvo za promociju prirodnih nauka “Nauka i svijet”
26. Eko forum Zenica
27. Fojnićani
28. Fondacija Tuzlanske zajednice
29. Fondacija za podršku i razvoj mentorskih programa Stariji brat, starija sestra
30. Gorska služba spašavanja Ilidža
31. Hajdučka kafana
32. Jevrejsko kulturno-prosvetno i humanitarno društvo “La Benevolencija”
33. Kantonalno udruženje osoba s invaliditetom i borba protiv ovisnosti “Ruka pod ruku”
34. Kantonalno udruženje roditelja osoba sa cerebralnom paralizom i drugim invaliditetom
35. Kralju
36. Medica Zenica
37. Međunarodno udruženje interaktivnih otvorenih škola
38. Megafon NDN doo Tuzla
39. Mladi volonteri
40. Motiv
41. Mreža aktivnih zajednica
42. Mreža Vijeća učenika u Bosni i Hercegovini
43. Naš koncept
44. Nevladina organizacija Sunce
45. NTV iC
46. NVO Radio Kameleon – Otvorena mreža ljudskih prava i demokratije
47. Okret
48. Omladinska kulturno-umjetnička platforma
49. Udruženje mladih novina u Bosni i Hercegovini
50. Omladinski centar
51. Omladinski resursni centar
52. Orchid Chair
53. Panther
54. Preduzetnički centar “LINK”
55. Point
56. PONTEM – Nacionalno udruženje za socijalnu pedagogiju u Bosni i Hercegovini
57. PRONI Centar za razvoj mladih
58. Aarhus resursni centar u Bosni i Hercegovini
59. Resursni centar za okoliš
60. Savez organizacija za podršku osobama sa intelektualnim teškoćama FBiH SUMERO
61. SH Friends
62. Sky Amber
63. Centri za cjeloživotno učenje
64. Beauty studio
65. Teniski klub JAS
66. TPO fondacija
67. Tranziciona pravda, odgovornost i sjećanje u Bosni i Hercegovini
68. Tuzlanski otvoreni centar
69. Udruženje građana roditelja djece sa posebnim potrebama “Djeca nade”
70. Udruženje za unapređenje društvene solidarnosti “Srce za komšije”
71. Udruženje za podršku pozitivnim procesima napretka u BiH “PRAVI PUT”
72. Udruženje izbornih zvaničnika u Bosni i Hercegovini
73. Udruženje LAN
74. Udruženje Medica Zenica
75. Udruženje mladih OSI Ružičnjak – Los Rosalesa
76. Udruženje mladih za komunikaciju i kreativno učenje
77. Udruženje porodica i prijatelja djece oboljele od leukemije i drugih malignih bolesti
78. Udruženje za obrazovanje i razvoj “Dignitet”
79. Udruženje za edukaciju, psihosocijalnu pomoć i resocijalizaciju osoba u stanju potrebe “Početak”
80. Udruženje lingvista jezika i kulture
81. Udruženje za kreativni razvoj “Djeca Evrope”
82. Udruženje za kulturnu i medijsku dekontaminaciju
83. Udruženje za lokalne razvojne inicijative ALDI
84. Udruženje za podršku i razvoj SISTEM
85. Udruženje za podršku osobama sa intelektualnim i kombinovanim invaliditetom “Sunce”
86. Menssana Udruženje za podršku osobama sa mentalnim invaliditetom i invaliditetom
87. Udruženje za istraživanje nakon sukoba
88. Udruženje za prevenciju ovisnosti NARKO-NE
89. Udruženje Zajedno smo jedno – Thinnk Pink
90. Udruženje žena “Most”
91. Udruženje žena “Priroda”
92. Udruženje žena “Srce i duša”
93. Udruženje žena “Napravi razliku”.
94. Udruženje Romkinja “Bolja bućuću” grada Tuzle
95. Udruženje žena Univerzum
96. UG Tolerancija prema različitostima
97. Univerzum
98. Live Women
99. Ženska vizija
100. Život sa Downovim sindromom FBiH
101. Udruženje za društvena istraživanja i komunikacije
102. Udruženje Roma “Bolje sutra”
103. Udruženje za saradnju i razvoj “Sara”
104. Radionica za društvene promjene ACT
105. Igosar
106. Udruženje Ativa
107. Omladinski resursni centar Tuzla
108. Sindikat paraplegičara i oboljelih od dječje paralize FBiH
109. Udruženje za demokratske inicijative

Mariana Enriquez, Opasnost od cigarete u krevetu, sa španskog prevela Lana Bastašić

PIŠE: Ivana Golijanin

Enriquez piše dobro, provokativno, mučno i ne propušta priliku da u svaku od dvanaest priča utka užas koji proizilazi iz nepoznatog, ali i bliskog, dok je forma kratke priče ovdje i više nego poželjna jer se zbirka može pročitati u jednom dahu, a njen eho odjekuje dugo nakon što sklopimo korice.

Emocija straha koji leži u osnovi horora se na različite načine pojavljuje i oblikuje atmosferu kratkih priča skupljenih u zbirci Opasnost od cigarete u krevetu, argentinske spisateljice Mariane Enriquez. Autorica ne propušta priliku da u svaku od dvanaest priča utka užas koji proizilazi iz nepoznatog, ali i bliskog, dok je forma kratke priče ovdje i više nego poželjna jer se zbirka može pročitati u jednom dahu, a njen eho odjekuje dugo nakon što sklopimo korice.

Enriquez piše vješto, provokativno i mučno; svijet njenih priča nastanjuju mrtva djeca, devijantna omladina, utvare koje traže žrtve, fetišizam, erotika, magija i sablasni folklor, i sve se ovo raspliće u naplavinama prvo napetosti, a potom i horora. Djevojčica koja iskopa kosti u bašti za koje se kasnije ispostavi da nisu od životinje; pakleni, proždirući psi; crna Djevica koja se krije u pećini; prosjak koji je bacio kletvu na cijelo jedno naselje; djevojka sa fetišističkim sklonostima prema srčanim bolesnicima; smrt rokenrol zvijezde i mračne tajne njegovih fanova; momak koji snima parove koji vode ljubav… Svi ovi likovi se pojavljuju i prepliću u adolescentskim željama, porodičnim traumama, nasilju, okultnim praksama i društvenom haosu, ostavljajući nam priče jednako uzbudljive koliko i zastrašujuće.

Priče možemo grupisati u ovisnosti od anomalje koja se u njima pojavljuje. „Otkopavanje anđelke“, „Gospa od Kamenoloma“, „Kolica“ i „Bunar“, sve imaju predznak zlokobne kletve ili nečega što nije s ovoga svijeta, a što neupitno utiče na živote protagonista. U priči pod nazivom „Onda kada smo razgovarale sa mrtvima“ petoro tinejdžera koriste Ouija ploču da bi komunicirali sa roditeljima jedne od prijateljica koji su nestali za vrijeme argentinske diktature. Da bi to napravili, svako mora da predložiti nestalu osobu koju poznaje kako bi se skupio dovoljan broj duhova za prizivanje. Kada jedna od njih shvati da nema nikoga ko je nestao, priča dobija zanimljiv obrat i odlazi u neočekivanom pravcu. Ova je priča u potpunosti – kao i „Gospa od Kamenoloma“ – ispričana iz perspektive mladih ljudi, adolescenata i stil je stoga prilagođen njihovoj mladosti, što pričama iz zbirke daje odraz strahova savremenog svijeta. Ovo je priča o zavidnim tinejdžerima, a misterija i magija obavijeni oko nje su zapravo sporedni zaplet, kao i u većini drugih iz zbirke.

Društveni komentar predstavljen kroz odvratnost ili onostranost pronaći ćemo i u pričama „Nestala djeca“ ili „Tužna rambla“, koja nas vodi u Barcelonu i naselje Raval u kojem se razvila jedna od najvećih pedofilskih mreža u Evropi – a gdje su djeca žrtve kao duhovi pohodili grad. Jedan od najpoznatijih duhova grada jeste dječak koji je širio nesnosni smrad po ulicama – jer je u sirotištu imao samo jednu preobuku u kojoj je obavljao i nuždu – koji skupa sa drugom djecom duhovima ne dâ da bilo ko ode iz Ravala. Djeca su bila nesretna, ne žele da iko ode, žele da patimo. U ovoj priči glavna junakinja govori jednu znakovitu rečenicu, ona misli da ludaci nisu ljudi, da nisu stvarni već da su inkarnacije gradskog ludila, izlazni ventili bez kojih bi se svi međusobno poubijali ili „crkli od stresa“; rečenicu koja ustvari dobro sažima ideju Mariane Enriquez da sve „s onu stranu“ u ovoj zbirci predstavi kao simbol nečega zlokobnog, ali prvenstveno ukorijenjenog u ljudskom djelovanju. Izvrsno balansirajući između ovostranog i onostranog, Enriquez ispunjava možda i najvažniji narativni mehanizam kada je u pitanju horor fikcija – uspješnu kombinaciju stvarnosti i napetosti. Tako se horor žanr pokazuje kao dobra prilika za uvjerljivu ilustraciju užasa kojim smo okruženi u svakodnevnom životu. Autorica iskreno i vrlo detaljno opisuje brutalne situacije i scene i, jednako koliko je njima posvećena, toliko uspijeva i obuhvatiti pitanja kolektivne i pojedinačne traume sa kojima se nosi savremeno argentinsko društvo. Enriquez koristi i kombinuje motive klasičnog horora  poput vještica, prizivanja duhova, mrtvih koji se vraćaju u život, i savremeni ton pripovijedanja, prerađujući odveć poznate ideje u duhu specifičnog modernog okvira kako bi pokazala da se zlokobno ne krije u duhovima, vješticama i drugim prikazama, nego u porodici i društvu koje izaziva gorespomenuti strah. „Opasnost od cigarete u krevetu“, koja nosi naziv zbirke, je kratka i efektna priča o očajnoj i usamljenoj ženi, na kraju koje se potvrdi upravo to – da su ljudi nekada najveća prijetnja za sebe i za sve.

Vidljiv je u zbirci uticaj i književnosti koja uz jezu i horor prilaže i erotski aspekt (možda raniji radovi Clivea Barkera, tvorca kultnog „Hellraisera“) pa tako u priči „Gdje si, srce?“, protagonistkinja ima fetiš za srčane ili plućne bolesnike (što je posljedica događaja iz djetinjstva u kojem je gledala nago tijelo oca jedne od svojih drugarica i ostane zapanjena ožiljkom na strani srca), gdje se brutalni klimaks dešava kada preko sajta za upoznavanje sretne čovjeka koji je spreman zadovoljiti njene žudnje. Nije se bunio kad sam mu rekla da mi je dosadno. Da želim vidjeti. Želim staviti ruku na njegovo srce, van rebara, van kaveza, uzeti ga u šaku dok ne prestane kucati, osjetiti bespomoćne komore kako se otvaraju i zatvaraju na vazduhu. Samo je rekao kako je i on umoran. I da će nam trebati testera. Tjelesnost se pojavljuje u priči „Meso“ gdje dvije tinejdžerke, u želji da se sjedine sa svojim idolom, proždiru meso sa njegovim mrtvih kostiju, prethodno ga iskopavši.

Iako su sve priče povezane zajedničkom niti, ukorijenjenoj u strahu i užasu, Enriquez za svaku pojedinačno bira jedostavan, ali poseban stil i način pripovijedanja što svakako jeste jedan od glavnih razloga što nas svaka naredna priča uspije snažno vezati za sebe. Rođena u decembru 1973, odrastala u mračnom svijetu „Prljavog rata“, Mariana Enriquez je od informacija i svjedočenja koje je slušala godinama nakon okončanja diktature uzimala materijal za svoje pisanje kojim je odlučila povezati realizam koji ju je inspirisao sa jezikom i kovencijama horor književnosti. Utoliko nam i ova zbirka i nudi jedan specifičan ugao gledanja na argentinsko društvo i njima važan dio povijesti, te nesumnjivo demonstrira spisateljsko umijeće ove autorke, jedne od najznačajnijih glasova u savremenoj argentinskoj književnosti.

https://bookstan.ba

Umjetnička galerija Bosne i Hercegovine najavljuje izložbu ciklusa Tragovi Bosne (1978-2024) i promociju monografije 50 godina poslije Mehmeda A. Akšamije, jednog od istaknutijih bosanskohercegovačkih umjetnika.

Promocija monografije i otvaranje izložbe održat će se 16. januara 2025. godine u 19 sati.

Mehmed A. Akšamija, rođen u Višegradu 1954. godine, diplomirao je i magistrirao na AMU u Pragu, Fakultetu filmskih i televizijskih umjetnosti – FAMU, 1978/79-1982/83, a zatim odbranio doktorsku disertaciju iz oblasti teorije medija 1984. godine.

Kao asistent prof. Jana Šmoka radio je na FAMU, a zatim kao profesor na Akademiji likovnih umjetnosti Univerziteta u Sarajevu, gdje je obrazovao mnoge generacije studenata. Danas nosi zvanje profesora emeritusa Univerziteta u Sarajevu i redovni je član Bošnjačke akademije nauka i umjetnosti – BANU i Evropske akademije nauka i umjetnosti – ASAE (Academia Scientiarum et Artium Europaea – Classe III Arts).

Iako je Akšamijin umjetnički opus bogat i raznolik, ova izložba fokusira se isključivo na njegove radove monotipija iz jednog ciklusa, kroz koje se publika može upoznati s njemu specifičnim slikarskim izrazom, prepoznatljivom simbolikom i snažnim vizualnim identitetom. …Upravo nam porijeklo oblika, koje svoju evoluciju duguje autorovom neposrednom okoseblju, vezujući se također na baštinu ornamentalnog slikarstva, potvrđujući time njegovu prisutnost u slici, daje zaključiti kako je Akšamijin ciklus ‘Tragovi’, formom u tradiciji visoke moderne, a sadržajno postmodernistički… Strogošću i pomnjom u kreiranju likovnih djela, vrednovanjem procesa jednako kao i konačnog rezultata, strpljenjem koje iziskuju dugi periodi bavljenja jednom temom i čistoćom ideje od začetka do svršetka, izgradio je svoj koordinatni sustav samostalnih vrijednosti. Time je ujedno okopao svoju ‘zemlju’, nahranio korijenje i učvrstio svoje postojanje…, svjedočio je Marin Ivanović.

Tokom pet decenija rada, Akšamija je nositelj brojnih nagrada i priznanja za pedagoški rad, društveni angažman, znanstveni i stvaralački rad, kao i za sudjelovanje na mnogim samostalnim i grupnim izložbama u zemlji i inozemstvu.

Niz umjetničkih aktivnosti planiranih za 2025. godinu, a koje će se održati povodom obilježavanja 70. godišnjice Muzičke akademije Univerziteta u Sarajevu, otvorit će zajednički koncert Hora i orkestra MAS-a koji će se održati u subotu, januara. 18. 2025. u 19:00 sati Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine, pod dirigentskom palicom Emira Mejremića. 

Na programu će biti Simfonija br. 39 Es-dur KV. 543 WA Mozarta, nakon čega je mecosopran Veronika Kolak, studentica Odsjeka za solo pjevanje u klasi prof. Vedrane Šimić, uz hor i orkestar MAS-a, izvest će odlomak iz opere Orfej i Euridika CW Gluck. 

Koncert je pripremljen pod mentorstvom vlč. prof. art. Jasenka Ostojić i umjetnički saradnik mr. Emanuel Josić (rad sa horom) i asist. mr.sc. Emir Mejremić (rad sa orkestrom).

Ulaz je besplatan.

Koncert se realizuje u saradnji sa Muzičkom akademijom Univerziteta u Sarajevu i Zemaljskim muzejom Bosne i Hercegovine.

Više informacija: www.mas.unsa.ba.

Udruženje Centar za kulturu, umjetnost i društvo OMAHA iz Cazina, u sklopu projekta „Književno stvaralaštvo mladih“,  raspisuje peti konkurs za izbor najbolje kratke priče mladih autora Unsko-sanskog kantona.

Uslovi konkursa:

Pravo učešća na Konkursu imaju svi autori starosne dobi od 15 do 30 godina koji su rođeni, žive ili su porijeklom po roditeljima sa područja općina koje pripadaju Unsko-sanskom kantonu.

Kratke priče ne smiju biti ranije objavljivane, štampane niti nagrađivane. Kratke priče mogu maksimalno imati 10 000 otkucaja (uključujući i prazna mjesta). Jedan autor može dostaviti najviše tri priče.

Radovi se dostavljaju na jednom od tri službena jezika u BiH: bosanskom, hrvatskom i srpskom jeziku i na oba ravnopravna pisma. Organizator naročito podržava kratke priče sa motivima, tradicijom, jezikom i drugim karakterističnim elementima/toponimima/obilježjima Cazinske krajine.

Radove slati potpisane šifrom. Radove slati u elektronskoj formi na email adresu Organizatora centaromaha@gmail.com i to kao Word dokument, font Tahoma, p 12, sa proredom 1,5. Naziv dokumenta mora biti šifra pod kojom se autor prijavljuje.

U posebnom Word dokumentu dostaviti svoje podatke – ime i prezime autora, mjesto rođenja/boravka autora odnosno roditelja autora, adresu i kontakt email i telefon. Ovaj dokument nasloviti na sljedeći način „šifra – podaci“

Rok za dostavljanje radova je 31.01.2025. godine. Dostavljeni radovi se ne vraćaju.

Stručni žiri će dodijeliti tri nagrade: prvu nagradu u iznosu od 450 KM, drugu nagradu u iznosu od 250 KM i treću nagradu u iznosu od 150 KM.

Organizator konkursa se obavezuje javno objaviti sve tri nagrađene priče na svojoj Internet i FB stranici.

Rezultati Konkursa će biti objavljeni na Internet stranici Organizatora i u sredstvima javnog informisanja, najkasnije do 01.03.2025.

Centar za kulturu, umjetnost i društvo OMAHA zadržava pravo eventualnog objavljivanja nagrađenih kratkih priča u svojoj publikaciji bez nadoknade autorima kao i drugih pristiglih kratkih priča za koje stručni žiri ocijeni da svojom kvalitetom mogu biti objavljene.

Raspisivanje Konkursa je podržalo Ministarstvo obrazovanja, nauke, kulture i sporta USK u sklopu projekta „Književno stvaralaštvo mladih“-saopćeno je iz Udruženje Centar za kulturu, umjetnost i društvo OMAHA iz Cazina.

PIŠE: Sanita Delić

Dok po principu kontrasta poredimo nekadašnji i sadašnji Pariz, autor Damir Uzunović Pariškim maratonom testira koliko pisana riječ može dočarati prizore, spontano se odlučujući da u isto vrijeme fotografiše riječima i piše fotografijama, kako bi jasno izrazio ono što opaža i osjeća.

U novoj knjizi Buybookove edicije „Dnevnik“, pod nazivom Pariški maraton, autor Damir Uzunović vješto uvezuje svoju prošlost, sadašnjost koju dijeli sa sinom Dinom i budućnost fiktivnog lika Halala, bivšeg štićenika doma za djecu bez roditeljskog staranja. Kroz miješanje stvarnog i imaginarnog, Uzunović istražuje način na koji prošlost, sadašnjost i budućnost međusobno utiču i oblikuju jedna drugu. U ovoj kratkoj posjeti Parizu svjedočimo autorovom prikupljanju građe za oblikovanje Halalove priče u „Vera pelle“, ili roman u nastajanju.

Bilo da se stepenicama spuštamo u tamne prostore ozloglašenog toaleta pariškog kafića, ili pak tražimo najpogodniju visinsku tačku za posmatranje Ajfelovog tornja, prostori prikazani na stotinjak stranica ove knjige dobijaju čulnost i memoriju: ali to je samo Pariz – razbuđeni filmski montažer koji bez predaha montira slike i zvuk, odbacujući suvišne kadrove. Slike i zvuci Pariza postaju odraz piščeve svijesti, što upija sve podražaje i transformiše ih u riječi. Pariz tako ne samo da oslikava događaje prošlosti i sadašnjosti, već postaje lik koji osjeća, trpi, buni se i utiče na misli i postupke svojih stanovnika i posjetilaca. Na samom početku, kada izlazi iz voza, pripovjedač i sâm priznaje da ima blagu tremu od grada, kao da je sâm Pariz sposoban za djelovanje izvan čovjekove volje.

Impresivna zdanja izazivaju osjećaj poniznosti, dok autor prebacuje fokus sa velikih tuđih iskustava na svoja skromna. Putem sabiranja prijašnjih i usporedbe sa sadašnjim iskustvima Pariza, on balansira između mašte i stvarnosti. Ushićenost se pretvara u strah, a strah u nadanje, dok se kroz povijest provlače sjećanja na slične događaje. U kontekstu izraelskih bombardiranja Gaze, prisjeća se stradanja civila u BiH tokom devedesetih. Zbog protesta propalestinskih aktivista pooštrava se prisustvo kontrole i sumnjičavost prema „došljacima“, naročito onima s Bliskog Istoka, a u metrou primjećuje da je za njih opasno i iznad i ispod zemlje. Iza površinskog sjaja Pariza, autor otkriva njegovo mračnije naličje, nastanjeno stjenicama i obojeno oronulom unutrašnjošću hotela, bezvoljnošću radnika i pojedincima koji provode svoje dane nezapaženi. Svi se prizori utapaju u huci i vrevi beskrajnih ulica, dok nam se nudi uvertira za budući roman kroz metanarativne elemente ovih zapisa što naglašavaju proces pisanja i ulogu autora, koji okom pažljivog posmatrača bira poželjan materijal. Time se uspostavlja ravnoteža između slučajnih i namjernih opaski, zbivanja oko i unutar pisca, dok disciplinu potrebnu za stvaranje književnog djela eksplicira kroz sam čin pisanja. Kako se poetični opisi brzo smjenjuju s istraživačkim jezikom, i sâmo djelo mijenja svoju formu. Da bi istraživanje bilo uspješno, autor-pripovjedač u svoj narativ precizno uklapa fotografije koje nastaju na različitim lokacijama, sa velikim akcentom na unutrašnje prostore čiji će, ispostavlja se, detalji biti od sušte važnosti za roman u nastajanju. Fotografije su prikazane u vidu stripa s propratnim komentarima i navode na dublja promišljanja o estetskim i kulturnim vrijednostima prikazanih lokacija.

Dok po principu kontrasta poredimo nekadašnji i sadašnji Pariz, autor Damir Uzunović Pariškim maratonom testira koliko pisana riječ može dočarati prizore, spontano se odlučujući da u isto vrijeme fotografiše riječima i piše fotografijama, kako bi jasno izrazio ono što opaža i osjeća.

https://bookstan.ba

Muzička akademija Univerziteta u Sarajevu i Sarajevska filharmonija sa zadovoljstvom objavljuju tradicionalni koncert koji slavi talente i kreativnost muzičara svih generacija. Tim povodom, u subotu, 11. januara 2025. godine, u 20:00 sati, na sceni Narodnog pozorišta u Sarajevu, uz pratnju Sarajevske filharmonije, a pod vodstvom dirigenta Darija Vučića, Emira Mejremića i Fuada Šetića, profesori Muzičke akademije Univerziteta u Sarajevu: Azra Medić (klavir), Vedrana Šimić (sopran) i Wladimir Kossjanenko (viola). 

Biće na programu Koncert za klavir i orkestar u molu E. Griega, ciklus Pesme čežnje J. Gotovac i Koncert za violu i orkestar B. Bartok. 

Ulaznice su dostupne online i na svim prodajnim mjestima: www.kupikartu.ba .

Više informacija: https://saph.ba/koncert-muzicka-akademija/ .

Centar za promociju civilnog društva (CPCD) je danas Vladi Federacije Bosne i Hercegovine i njenom predsjedniku Nerminu Nikšiću uputio apel da u najavljenom paketu mjera za očuvanje radnih mjesta u FBiH budu uključena i radna mjesta u civilnom sektoru. U pismu poslanom u ime organizacija civilnog društva koje djeluju u FBiH naglašena je potreba da se očuvaju radna mjesta u ovom sektoru, te da organizacije, udruženja i fondacije ne budu izostavljene u planovima za subvencije, budući da su i sve njihove obaveze izjednačene sa biznisima.

Direktorica CPCD-a Aida Daguda naglašava kako organizacije, udruženja i fondacije djeluju kao pravna lica koja uredno izmiruju svoje obaveze i plaćaju doprinose, a pritom nemaju nikakve porezne privilegije i isključene su iz svih mjera podrške u djelovanju.

„Pozdravljamo svaku odluku Vlade koja donosi nadu za bolji život u BiH, pa tako i odluku da se minimalna neto plata poveća na 1000,00 KM, te želimo vjerovati da su svi akteri na koje se odluka odnosi konsultovani u procesu donošenja odluke, ili da su uzete u razmatranje specifične potrebe i okolnosti rada različitih pravnih subjekata“, kaže Daguda.

Programska menadžerica u CPCD-u Dajana Cvjetković napominje da udruženja i fondacije svoje obaveze planiraju dugoročno, integrišući finansijske planove u projekte koje nerijetko finansiraju strani donatori. Zbog toga se, u suštini, ovi projekti mogu posmatrati i kao strane investicije.

U apelu se ističe kako organizacije koje su u prethodnom periodu potpisale ugovore sa donatorima, ali i uposlenicima, nisu u prilici povećati minimalnu platu jer to nije predviđeno ugovorenim budžetom. Vlastiti novac kojim bi izdržale teret povećanja ove organizacije nemaju.

„U velikoj opasnosti su i organizacije koje su u protekloj godini aplicirale na javne pozive za projekte. U tim projektima su planirani finansijski izdaci koji nisu uključivali obavezu isplate minimalne plate u iznosu od 1000,00 KM neto, odnosno za 684,80 KM više po radniku“, objašnjava Cvjetković.

Inače, prema podacima Finansijsko-informatičke agencije o dostavljenim godišnjim finansijskim izvještajima, u FBiH ima 9,719 aktivnih udruženja i fondacija. U apelu Vladi FBIH iz Centra za promociju civilnog društva naglašavaju kako ove organizacije trenutno zapošljavaju 6,336 osoba, te da civilni sektor u cjelini predstavlja značajnog poslodavca, ali i značajan segment u razvoju Bosne i Hercegovine i procesu njenog približavanja EU.

„Tražimo hitno očitovanje Vlade FBiH po ovom pitanju i pozivamo Vladu da u razgovore o ovoj temi uključi što veći broj organizacija koje će biti pogođene mjerama“, stoji u pismu CPCD-a Vladi Federacije BiH.

Udruženje Artissimo (BiH) i ThinkYoung (Belgija) s oduševljenjem najavljuju zimsku turneju Western Balkans Youth Orchestra (WBYO): Zapadni Balkan meet Beethoven od 2. do 9. januara 2025. godine.

Nova godina započinje uzbudljivim koncertom u okviru nove turneje Western Balkans Youth Orchestra: Pedeset i četiri mlada umjentika iz 11 zemalja održat će šest koncerata u Bosni i Hercegovini, na Kosovu, Sjevernoj Makedoniji i Srbiji.

Na programu će se naći djela Felixa Mendelssohn-Bartholdyja, Aarona Coplanda i Ludwiga van Beethovena.

Svi koncerti su besplatni, ali se preporučuje online rezervacija.

Od 2. do 9. januara WBYO nastupit će u Beogradu (Srbija), Novom Sadu (Srbija), Sarajevu (Bosna i Hercegovina), Mostaru (Bosna i Hercegovina), Prištini (Kosovo) i Skoplju (Sjeverna Makedonija).

Osnovan 2019. godine, WBYO ima za cilj izgraditi platformu za mlade umjetnike koji će se sastajati, stvarati i zajedno nastupati, slaveći i promičući bogato kulturno nasljeđe Zapadnog Balkana i gradeći vibrantnu muzičku scenu.

Desar Sulejmani, umjetnički direktor WBYO-a, rekao je: “Nakon naše uspješne ljetne serije koncerata diljem Zapadnog Balkana i Njemačke, uzbuđen sam što ću proslaviti Beethovenov 255. rođendan izvodeći njegovu 5. simfoniju s novom grupom talentiranih mladih muzičara i započeti 2025. s velikim praskom! Bit će nam posebna čast po prvi put nastupiti u prestižnoj dvorani Kolarac u Beogradu, te na drugim kultnim mjestima poput Narodnog pozorišta u Sarajevu i velike dvorane Makedonske filharmonije”.

“Oduševljeni smo ovom zimskom turnejom i veselimo se što ćemo slušati muziku koju izvode talentirani mladi muzičari”, rekao je Andrea Gerosa, osnivač ThinkYounga. “Tijekom protekle dvije godine okupili smo 150 muzičara iz regije i šire, njegujući suradnju i izvodeći muziku publici uživo.”

“Ostajemo predani podršci WBYO jer vjerujemo u izgradnju mostova kroz snagu muzike, kreativnosti i kulture. Ova zimska turneja također će biti promovirana online, omogućujući Orkestru da dopre do nove publike diljem Zapadnog Balkana i šire.”

„Svi koji su već slušali Western Balkans Youth Orchestra znaju da se radi o visokokvalitetnom omladinskom orkestru koji u svojim interpretacijama pronalazi idealan balans između tekovina zapadnoevropske umjetničke muzike, balkanskog zvuka i duha, te nove mladalačke energije koja publiku širom regije osvaja na prvo slušanje!“, rekao je Fuad Šetić, suosnivač i predsjednik Udruženja Artissimo.

Raspored koncerata:

2. januar 2025. – Beograd, Koncertna dvorana Kolarac

3. januar 2025. – Novi Sad, Sinagoga

5. januar 2025.- Narodno pozorište Sarajevo

6. januar 2025. – Narodno pozorište Mostar

8. januar 2025. – Palata mladosti i sporta, Priština

9. januar 2025. – Makedonska filharmonija – glavna dvorana, Skoplje

Svi koncerti su BESPLATNI i otvoreni za sve, a donacije su dobrodošle.

Javnost se poziva da unaprijed registrira svoje prisustvo ovdje:

Koncert u Sarajevu – registracija

Koncert u Mostaru – registracija

O Orkestru mladih zapadnog Balkana (WBYO)

WBYO je revolucionarna inicijativa koja je uspostavila orkestar mladih profesionalaca iz cijelog zapadnog Balkana. WBYO nastoji ujediniti mlade u regiji, rušeći barijere i potičući dugotrajni mir, uz žanrove od klasične do pop i rock muzike.

Za više informacija posjetite:

www.wbyo.org

www.wbyo-accelerando.org

https://bookstan.ba

Porodični odlazak u Bijeljinu na obilježavanje godišnjice smrti Almira Smajića, okosnica je dokumentarnog romana Knjiga o Almiru. U njemu se otvara tri decenije neispričana priča o mladiću koji je kao potpukovnik Jugoslavenske narodne armije stradao u Vukovaru 1991. Njegovo postojanje bilježeno je u dominantnim etnonacionalističkim narativima, a njima Adisa Bašić suprotstavlja priču o individui – njegovim strahovima, željama, ljubavi i antifašističkim stremljenjima, dekonstruišući time mitomanijsku stvarnost, ne stavljajući rat u fokus svoje priče.  

RAZGOVARALA: Hana Vranac

Jezički izazov je govoriti sa autoricom knjige u kojoj je ona jedan od likova, jer kako oslovljavati taj lik? U ovoj knjizi Adisa Bašić jeste Adisa Bašić, svjedokinja, istraživačica, posrednica priče o jednom prerano umrlom čovjeku. Porodica kojoj pripada i njen muž, brat poginulog mladića, bira tugovanje u tišini, ali nju zanima da joj konačno ispričaju ko je Almir, kakav je bio i šta mu se dogodilo. Ona pokazuje veliku istraživačku upornost, doživljava radosti i razočarenja u procesu sklapanja priče o njemu. Šta Vas je toliko tjeralo da ispričate ovu priču i zašto baš kroz književnost a ne publicistiku?

Kad osjetimo snažan poriv da o nečemu šutimo, to je uglavnom upravo ono o čemu bi trebalo govoriti. Duboka tuga, osjećaj gubitka, strah, nelagoda, sram, sve to je plodonosno za književnost. To su mjesta duboke istine i autentičnog ljudskog iskustva.

Porodica mog muža se godinama dostojanstveno i tiho nosila sa gubitkom Almira. Oni su na neki svoj način vrlo predano čuvali uspomenu na njega, ali su o njemu vrlo rijetko govorili. Knjiga im je dala povod da ispričaju ono čega se sjećaju i da iskažu tugu izazvanu tim događajem koji im je promijenio živote. Knjiga o Almiru je s jedne strane skup intimnih sjećanja na jednu osobu ali je također i roman o svim porodicama koje su u ratu izgubile nekog svog i ostale same da se nose s tim razarajućim iskustvom.

Javno komemoriranje obično vrvi od ideologije, mrtvi nerijetko bivaju upotrebljeni u dnevnopolitičke svrhe. Književno i ljudski mene mnogo više zanimaju lična i porodična komemoriranja. Njemačka grafičarka i skulptorica Käthe Kollwitz ima taj duboko potresni božićni crtež na kojem otac i majka poginulog vojnika sami sjede pored bora.^[1] To je za mene jedina prava priča o ratu – kako se on odražava na živote onih kojima je stradao neko blizak i važan.

Petnaest godina sam razmišljala o tome da napišem ovu knjigu, ali nisam nalazila pravi ugao i glas. Kad sam prije nešto više od godinu dana, podstaknuta jednim razgovorom sa kasnijim urednikom romana, Semezdinom Mehmedinovićem, odlučila da to bude roman a ne publicistika, stvari su legle na svoje mjesto i knjiga je postala moguća.

Književnost može koristiti istraživanje, intervju, dokument, a i dalje imati tu magiju pripovijedanja i zadovoljiti našu temeljnu potrebu da slušamo zanimljive priče. Publicistika je, naprotiv, sputana faktografijom i promišljanja o tome kako se neko osjećao, o čemu je mislio, ili neki lirski pasaži tu baš nemaju mjesta. Zato je za mene dokumentarni roman bio prava forma.

Odgovornost je pred porodicom pisati ovakav roman. Knjiga o Almiru zasnovana je na nekolicini dokumenata i ličnim pripovijestima ljudi koji su ga poznavali. Vi iz sagovornika izvlačite to sjećanje, koje je nakon više od trideset godina uglavnom skromno i fragmentarno, a na kraju Almir, cjelovit, oživljava u mentalnoj slici čitaoca. Zašto vam je bio važan ovaj dokumentaristički pristup?

Ovo je roman o stvarnom čovjeku koji je postojao i koji je bio važan ljudima koji su meni važni. Željela sam da pročitam i proučim sve raspoložive dokumente, pomno pregledam fotografije i lične predmete, da saslušam sve sudionike događaja. Vjerujem da stvarni ljudi zahtijevaju od autora i autorica još viši nivo skrupuloznosti i odgovornosti nego fikcionalni likovi. Odluka da stavimo fotografije u roman dio je uvjerenja da tom podcrtanom dokumentarnošću doprinosimo njegovoj slojevitosti, autentičnosti i ljepoti. Čitaoci će, dakako, o tome imati svoj sud…

U romanu spominjete kako je u svjedočenjima osuđenika za ratne zločine pred Haškim tribunalom on spomenut, gotovo, kao heroj. Sa druge strane, svjedoči ova knjiga, on se bez ispaljenog metka borio za antifašističku Jugoslaviju. Šta to govori o našem društvu i o dominantnim herojskim narativima?

Kad sam počela istraživati i pisati knjigu, ja nisam pouzdano znala kakav je on bio čovjek, kakva mu je bila priroda ili uloga u ratu. Priče su mogle krenuti i u drugom smjeru. Porodica obično idealizira one kojih više nema, on je mogao biti i sasvim drugačija osoba. Da sam otkrila nešto takvo, onda bi i knjiga bila sasvim drugačija ili je jednostavno ne bi ni bilo.

Za mene je velika tema bilo upravo to kako se javne interpretacije nečijeg života i smrti mogu razlikovati i često razlikuju od privatnih sjećanja porodice i prijatelja. Ratni zločinci koji su bili u stanju narediti ubijanja stotina i hiljada ljudi, naravno neće prezati od toga da zloupotrijebe smrt jednog mladog čovjeka u svoje propagandne svrhe. Oni takve stvari neprekidno čine, njima ničiji život nije svet. Pored sudstva i historiografije, književnost je ta koja ih na duge staze u takvim zloupotrebama može osujetiti i poraziti.

Ovo je priča i o današnjoj Bijeljini u kojoj postoje trg i statua Draže Mihajlovića, a nedaleko odatle je i spomenik srpskim borcima palim u otadžbinskom ratu koji je napravio autor grandioznog partizanskog spomenika na Sutjesci. Tu Bijeljinu su devedesetih mnogi njeni stanovnici bili prisiljeni napustiti. Neki su ostali tako što su promijenili ime, što ih je otuđilo od nekadašnjih prijatelja i života. Je li napuštanje takvog svijeta jedina opcija?

Nije. Mnogi ljudi nastavljaju da žive u neobičnim okolnostima. Nikad niotkuda ne odu svi. Stvarni život i ljudske sudbine svojom raznolikošću nadrastaju ideološke, etničke, nacionalne i svake druge podjele i predrasude koje o nekom gradu imamo. Nikad nijedan grad nije uniforman.

Ali ostaje činjenica da je nesrpsko stanovništvo atmosferom progona i straha prinuđeno da napusti grad. To na gradu ostavlja posljedice. Ljudi koji u njemu svakodnevno žive možda o tim posljedicama ne razmišljaju svakodnevno ali ih sigurno osjećaju. Neki gradovi su nastavili da žive nakon što je veliki broj njihovih građana bio ili silom natjeran da ode ili ubijen. Takvi gradovi žive neku novu, pomalo distorziranu stvarnost. O njoj je važno misliti, govoriti i pisati književnost.

U romanu su dvije majke – jedna je Almirova, druga ste Vi (odnosno Vaša junakinja koja se zove kao Vi). Jedna je izgubila sina u ratu, druga ima jednogodišnjaka i više puta ponavlja da mu nikad neće dati ni na paintball. Jedna izvlači skromna sjećanja na svoga, druga ih upravo stvara. Majčinstvo je također jedna od važnih tema ovog romana…

Duboko vjerujem da dobri pisci mogu razumjeti najrazličitija ljudska iskustva pa i ona koja nisu neposredno doživjeli, ali meni je za pisanje ovakve knjige pomoglo to što sam u međuvremenu postala majka. Brinući o malom sinu počela sam bolje razumijevati kolika je ogromna količina i fizičkog i emotivnog rada potrebna da bi se odgojilo dijete. Gubitak toga ništa ne može nadoknaditi. Očekivati od bilo koga da svoje dijete izloži pogibelji u ime nekog višeg cilja je, iz moje perspektive, suludo.

Mobilisanje tuđe djece za svoje ciljeve i interese je zločin.

Koliko god se zamotavao u privlačne oblande patriotizma, rat za rezultat ima mrtve mladiće, ucviljene majke i djevojke.

Likovi su Vam ispričali ono o čemu šute tri decenije, a čini se da im je time obilježen život. Prvenstveno se svi sjećaju Almirove smrti, ali postepeno se iz njihovih priča razaznaje njegov život. Kolike su mogućnosti suočavanja sa traumom kroz jezik i sjećanje?

Pisanje ove knjige je za mene bilo nevjerovatno iskustvo jer sam svjedočila tome koliko je ljekovito progovoriti o onome što boli. Nije mi, naravno, bilo jednostavno čuti sve te priče zaredom, ali pisanje knjige je dalo neki krajnji smisao bolu koji su ti ljudi sve te godine nosili u sebi. Knjiga je bila prilika da se ispriča, prisjeti i konačno oslobodi onoga što je tištalo toliko dugo. Kao što je pisanje imalo terapeutski momenat, nadam se da će sličan efekat imati i čitanje jer će biti povod da se prisjetimo onih gubitaka o kojima i sami ćutimo. 

Uz većinu priča je također, prije ili poslije, izranjao i smijeh. Ljudi su se sjećali anegdota, lijepih sitnih detalja koje je svako od njih jedini znao ili zapazio. Sve to stvorilo je jedan mozaik, hologram, sliku nečijeg života. Kratkog i tragično prekinutog, ali lijepog života.

Jedna od pjesama koju studenti čitaju na Vašoj nastavi je „Pogreb“ Wisławe Szymborske, u kojoj ljudi na sahrani govore o najbanalnijim temama i time kao da upravo potvrđuju život sam. Tako je i ovaj odlazak u Bijeljinu o kojem roman govori, iako povodom godišnjice smrti, bio pun života. Kako u praksi komuniciraju eros i smrt?

Život i smrt idu ruku pod ruku, dvije su strane istog novčića, jedno drugom daju smisao. To mi je književno uvijek zanimljiva tema. Uz svu tugu i ucviljenost, sama činjenica da smo preživjeli prije ili kasnije će nas dovesti u priliku da se nasmijemo. Oni pokojnici koji su nas voljeli i koji su voljeli život, tome bi se sigurno obradovali.

Ova knjiga govori o odlasku na obilježavanje godišnjice smrti, koje se pretvori u jednu malu proslavu života. Sudar jednog i drugog upravo je ono što me nadahnulo na pisanje. U neobičnim okolnostima i neobičnom gradu (koji bez sumnje nosi mnogo traumatskog u novijoj prošlosti) rodile su se ljepota, ljubav i solidarnost. Jedan moj prijatelj ima običaj reći da sam ja sveštenica života – možda je u mojoj prirodi da posvuda vidim i osjetim njegovo pulsiranje. Drago mi je ako je to prisutno i u mojim knjigama.

Žalujemo za civilima, a vojnicima je smrt u opisu posla, kažete na jednom mjestu u knjizi. Almir je bio dobar dječak, to je veza između svih dojmova o njemu. Učio je da vozi tenk, ali time je ubijao dosadu i monotoniju vojnog života. To govori o tome koliko on taj rat ne shvata ozbiljno dok ga ne vidi iz prve ruke. Njegova smrt je u Bijeljini bila prvi vjesnik da rat zaista dolazi i da se u njemu gine. Roman ima naglašeno antiratni ton…  

Nije moglo biti drugačije. Kao tinejdžerka sam preživjela opsadu Sarajeva, i dok me bude, ja nikad ni o jednom ratu neću moći reći ništa dobro. Tuđa patnja nas se mora ticati, ako želimo zavrijediti to gordo ime čovjek.

Ali ja knjigu nisam pisala ni sa kakvim predumišljajem da bude ovakva ili onakva, da govori o ovome ili onome. Pripovijedala sam, istraživala, priča se otkrivala preda mnom i ja sam je bilježila. Ako drugi budu željeli da je čitaju onda će ona, pored tog osjećaja zadovoljstva koji mi je donijela, dobiti i svoj konačni književni smisao. 

Fotografija autorice (c) Imrana Kapetanović 

^[1] Misli se na crtež “Eltern am Weihnachtsbaum” (njem. Roditelji kraj božićnog bora) Käthe Kollwitz (prim. ur.)