Autor: urednik

Konferencija „Vidljivost djece rođene kao posljedica rata“

Udruženje „Zaboravljena djeca rata“ organizovalo je trodnevnu konferenciju pod nazivom „Vidljivost djece rođene kao posljedica rata“ .

Konferencija je imala za cilj da u saradnji sa srodnim organizacijama u BiH, te drugim akterima, osigura učešće žena preživjelih i djece rođene zbog rata u procesima izrade strategija, politika i procesa koji utiču na njihov status, čime bi se doprinijelo poboljšanju položaja žena preživjelih i jednakosti djece rođene zbog rata u BH društvu i globalno.

Konferencija je otvorena panelom „Pravna prepoznatljivost djece rođene zbog rata“ koji se održao u prostorijama Historijskog muzeja BiH. Na panelu su govorile Ajna Jusić, predsjednica Udruženja „Zaboravljena djeca rata“; Dr. Amra Delić, istraživačica internacionalne mreže CBOW; Lejla Arnaut, pravnica i vanjska saradnica Udruženja Zaboravljena djeca rata i Mirela Spahović iz Ministarstva za socijalni rad i politiku KS.

Panelistkinje su prezentirale problematiku sistemskog i društvenog neprepoznavanje vulnerabilne grupe „djece rođene zbog rata“. U oblasti ljudskih prava i zakonski, ova kategorija nije prepoznata, što rezultira nejednakim i neravnopravnim statusom u odnosu na ostale građane i građanke Bosne i Hercegovine.  Mirela Spahović iz Federalnog ministarstva rada i socijalne politike, istakla je kako aktualni Zakon o zaštiti civilnih žrtava rata nije uvrstio kategoriju „djece rođene zbog rata“, da je novi Zakon sa uvrštenom kategorijom na čekanju od 2019. godine, te da je njegovo usvajanje planirano do kraja tekuće, odnosno početkom naredne godine.  Dr. Amra Delić je između ostalog istakla da svako dijete ima pravo znati svoje porijeklo, te se osvrnula na istraživanje sprovedeno 2016. godine od strane Udruženja „Zaboravljena djeca rata“ prema kojem je „više od 50% djece navelo da su bili diskriminirani, stigmatizirani i odbačeni“. Ona je također istakla važnost prepoznavanja potreba i rizika, razvoj specifičnih protokola zaštite u radu sa djecom rođenom zbog rata, te navela da je poražavajuće da ne postoje programi edukacija psihologa i psihijatara u radu sa preživjelim ratno seksualno nasilje. Preporuka sa panela je nužnost edukacije profesionalaca u oblasti mentalnog zdravlja u radu sa traumatiziranim kategorijama.

U toku drugog dana konferencijeodržana su dva panela. Prvi panel „Položaj žena preživjelih ratno seksualno nasilje i njihovo pravo na reparaciju“, nakojem su govorile Midheta Kaloper Oruli, predsjednica Udruženja žrtava rata Foča 92-95; Mirsada Tursunović iz Udruženja za pomoć žrtvama i preživjelim seksualno nasilje u ratu „Naš glas“ Tuzla; Adila Suljević iz Udruženja za pomoć žrtvama seksualnog nasilja u ratu „SUZE“ Brčko i Selma Korjenić, „TRIAL International“ iz Sarajeva.

Na panelu se govorilo o trenutnom stanju u BiH po pitanju Zakona o zaštiti civilnih žrtava rata. Panelistkinje su istakle da su potrebni jednaki kriteriji za sticanje prava za žene preživjele ratno seksualno nasilje na svim nivoima vlasti, te da je neophodno da preživjele budu uključene u procese izrade politika i strategija na ovu temu. Da ih se prepozna kao zasebnu kategoriju u Zakonu, da se kreiraju specifični programi sa jasno naznačenim potrebama ove kategorije, kao i da je izuzetno važno da preživjele budu sistemski i rehabilitacijski osnažene kako bi progovorile o proživljenoj traumi. Selma Korjenić iz Trial International-a istaknula je da je poražavajuće da postoje restriktivne odredbe po pitanju dokazivanja ratnog seksualnog nasilja, da su nužna specijalna pravila u postupanju sa preživjelima, kao i ukidanje roka od 5 godina za prijavu izvršenog nasilja i povećanje mjesečnih naknada za žrtve ratnog seksualnog nasilja. Veoma važna poruka panela je ključna zajednička udružena snaga civilnog i javnog sektora, kao i međunarodna podrška u borbi za prava žena preživjelih ratno seksualno nasilje. 

Drugi panel  „Stigma i diskriminacija – Posljedice nasilja po bh. društvo – iz ugla mladih“ tematizirao je ulogu mladih u izgradnji mira. Na panelu su govorile: Medina Mujić iz Fondacije CURE se osvrnula na diskriminatornu udžbeničku politiku u Kantonu Sarajevo; Azra Frlj iz Udruženja za psiho-socijalnu podršku i bolju budućnost „Progres“ koja je govorila o stigmi, diskriminaciji i transgeneracijskoj traumi, te njenom prenosu na šest narednih generacija; Edna Haznadarević iz Pedagoškog zavoda grada Mostara istakla je važnost pristupa u radu sa mladim ljudima i njihovom osvještavanju (ne)prepoznavanja nasilja i konflikta unutar porodica, škole i društva u cjelini; i Layla Mulić iz Asocijacije srednjoškolaca u Bosni i Hercegovini koja je kroz svoj lični primjer, istakla važnost generacijskog prenosa pozitivnih narativa mladim ljudima, u namjeri da i oni osjete podršku od društva i sistema.

Treći dan konferencije otvoren je panelom „Tranzicijska pravda – proces i izgradnja mira u BiH“ . Zaključeno je dapravo na pravdu; pravo na istinu; memorijalizacija, kompenzacija, reparacija i institucionalna reforma, te garancija neponavljanja predstavljaju četiri osnovna stuba tranzicijske pravde bez kojih ne možemo ni razmišljati o daljnjim pomacima u izgradnji boljeg i zdravijeg društva. Panelisti su se osvrnuli i na snažan uticaj medija po pitanju tranzicijske pravde i njihove uloge u kreiranju zdravijeg društva, ali i činjenicu da pojedini mediji svoje izvještavanje kreiraju prema interesima vladajućih političkih elita. Istaknuta je važnost kulture sjećanja, memorijalizacije mjesta stradanja i odavanja počasti žrtvama i preživjelima. Na panelu su govorili Denis Džidić iz Balkanske istraživačke mreže Bosne i Hercegovine – BIRN BiH, Benjamin Sabljica iz Udruženja Tranzicijska pravda, odgovornost i sjećanje – TPOS i Marijana Toma, ekspertkinja na polju tranzicijske pravde iz Srbije.

Konferencija je završena interaktivnim predavanjem umjetnice Aide Šehović pod nazivom „Uloga umjetnosti u izgradnji mira“, na temu spomenika „Što te nema“, koji je spomenik sjećanja na genocid u Srebrenici.

Na samom kraju konferencije, predsjednica Udruženja Ajna Jusić zaključila je da kao što se prenosi trauma, isto tako se prenosi i borba za pravdu. Udruženi u empatiji, solidarnosti i borbi spremni smo da kreiramo snažnije društvo za sve buduće generacije. Cjelokupan program konferencije građani mogu pogledati na Facebook stranici Udruženja Zaboravljena djeca rata https://www.facebook.com/zaboravljenadjecarata/

Zaboravljena djeca rata (ZDR) je bosanskohercegovačka globalna organizacija koja zagovara pravno i društveno prepoznavanje djece rođene zbog rata na osnovu pozitivne prakse iz BiH. U cilju pravnog i društvenog prepoznavanja i uvažavanja djece rođene zbog rata, kroz aktivizam, javna zagovaranja, istraživanja, umrežavanja i umjetnost, doprinosimo eliminaciji stigme i diskriminacije ove društvene kategorije. Želimo solidarno i inkluzivno društvo bez nasilja, u kojem se poštuje vladavina prava.

Budimo društvo jednakih vrijednosti, a ne društvo različitih etiketa.

Izložba „Uživo iz Sarajeva: Kako su strani novinari izvještavali o opsadi“

U Historijskom muzeju BiH će 30. novembra 2021. godine u 19 časova biti otvorena izložba „Uživo iz Sarajeva: Kako su strani novinari izvještavali o opsadi“. Izložba je rezultat saradnje muzeja i Hotel History Foundation, a nastala je na osnovu istraživanja historičara Kennetha Morrisona, koji djeluje pri De Montfort Univerzitetu (UK).

Opsada Sarajeva je vijest koja je odjeknula u svijetu. Veliki broj stranih novinara, foto-reportera i snimatelja dolazi u Sarajevo – njihov rad ne samo da je pokrivao hronologiju rata, već je vršio uticaj na odnos javnosti prema opsadi Sarajeva. Izložba „Uživo iz Sarajeva: kako su strani novinari izvještavali o opsadi“ je sastavni dio stalne postavke „Opkoljeno Sarajevo“. Za razliku od izložbe “Opkoljeno Sarajevo”, koja priča o ratu iz perspektive građana/građanki Sarajeva, ova izložba govori o istoj temi kroz objektiv stranih novinara. Izložbu čine predmeti vezani  za novinarstvo na internacionalnom planu: kamere, aparati korišteni za izvještavanje i lični predmeti novinara koji danas, trideset godina nakon početka opsade, postaju muzejski predmeti važni za rekonstrukciju kako pojedinačnih događaja, tako i šireg konteksta opsade. Izložbu čine dvije teme: novinari o opsadi Sarajeva i novinari u opkoljenom Sarajevu. Kako izgleda opsada iz perspektive stranih medija? Šta je činilo infrastrukturu u kojoj su boravile strane medijske kuće? Koje priče iz opkoljenog Sarajeva su pokazane u svijetu? Kako je izgledao život stranih novinara u ratu: kako su pripremali priče i obavljali svoje poslove u ratnim okolnostima? Na izložbi “Uživo iz Sarajeva: Kako su strani novinari izvještavali o opsadi” će biti predstavljene fotografije i predmeti eminentnih 
novinara i reportera, ali i ioprema pomoću koje su vijesti o opsadi Sarajeva emitovane u svijet.

Ova izložba je zamišljena kao platforma/otvoreni arhiv predstavljen u izložbenom prostoru – koji svakodnevno biva dopunjen novom građom i koji je dostupan publici za istraživanja. Otvorenje izložbe će se realizirati u skladu sa trenutnim epidemiološkim mjerama. Nakon otvorenja izložbu je moguće posjetiti svakim danom od 9 do 19 sati.

Bookstan on Air: Kritika romana „Projekat Lazarus“ Aleksandra Hemona

Objavljena je i četvrta književna kritika nastala u okviru projekta Bookstan on Air realiziranog uz podršku Međunarodnog fonda za pomoć koji su osnovali Ministarstvo vanjskih poslova Savezne Republike Njemačke, Goethe Institut i drugi partneri.

Autorica kritike romana „Projekat Lazarus“ Aleksandra Hemona je Hana Vranac.

Dostupna je na: https://bookstan.ba/Press/Single/99 kao i u prilogu. U prilogu su i vizuali u različitim formatima koje možete koristiti.

„Projekat Lazarus poetički je blizak drugim Hemonovim djelima, s tim što je, iz perspektive pisanja o romanu starom trinaest godina, važno naglasiti da je ovaj nastao prije Knjige mojih života, a nakon Čovjeka bez prošlosti. Prethodnom je blizak po konceptu alter ega glavnog lika i pisanju iz perspektive književnika u egzilu i njegove hibridne svijesti – dvaju jezika, nacija i kultura. Kroz dvojicu junaka koji su emigrirali pred pogromom – Averbuch pred kišnjevskim 1908, Vladimir pred bosanskohercegovačkim ratom 1992. – otvara se perspektiva integracije ljudi s margine u novu geopolitičku sredinu. Time Hemon, osim što, i u ovom romanu, detronizira američki san, otvara pitanje razlomljenog identiteta, te se oslanja na tradiciju postkolonijalne književnosti i postmodernističkih tendencija direktnog relativiziranja istine kroz odnos fikcije i faktografskih elemenata.“

Lazarusima 21. stoljeća

Piše: Hana Vranac

Roman o emigrantu s početka krvavog 20. stoljeća, prešutno posvećen emigrantima balkanskih raskrsnica današnjice.

Aleksandar Hemon: Projekat Lazarus, prevela Irena Žlof, V.B.Z. Zagreb, 2009.

Uhvatimo li se stare dobro znane metafore da je svijet pozornica, 21. stoljeće bi funkcionisalo kao sjena vijeka koji mu je prethodio. Pozornica je, dakle, već postavljena. Cvjetanje rasizma je dramski naboj što porađa ponovna krvoprolića, emigracije, ruševine i egzile. Pišući o 20. stoljeću, Aleksandar Hemon govori o takvom našem prezentu, ukazujući na ponovljivost historije i doživljaja stranca kao vječitog neprijatelja. U periodu onoga što će budućnost zvati velikom seobom naroda, odličan je momenat za reaktualizaciju drugog Hemonovog romana, izvorno objavljenog 2008. godine u Americi.

Hemonov teatar sjena

Projekat Lazarus temelji se na dvjema fabularnim osama koje se naizmjenično prepliću. Jedna je historijska fikcija iz 1908. godine i tematizira ubistvo jevrejskog emigranta iz Istočne Europe – Lazarusa Averbucha, kojeg je ubio šef čikaške policije, pod naknadnom izlikom da je Averbuch anarhist koji je planirao atentat. Druga je autoreferencijalni okvir, smješten na kraju 20. stoljeća, s glavnim likom Vladimirom Brikom, koji dobiva stipendiju za pisanje romana o Lazurusu i kreće u istraživačko putovanje prema Ukrajini, koracima svog historijskog junaka.

Premda je već nakon dva poglavlja moguće uočiti u kojem smjeru roman ide zbog tehničkog, naizmjeničnog supostavljanja priča, dinamika je ipak ostvarena kontrastom između dokumentarističke naracije o Lazarusu i, u prvom licu pisane, autobiografske fikcije. U prvoj hladno secirani događaji podsjećaju na policijsku istragu, te je u prisustvu igre sa činjeničnim elementima uočljiv utjecaj poetike Danila Kiša, jednog od Hemonovih književnih uzora. U drugoj priči se podudaraju elementi naratorovog i autorovog života (obojica su izbjeglice iz Sarajeva, ukrajinskog porijekla, građani Čikaga, pisci, oženjeni Amerikankom), te skoro ispovjednim tonom autor tematizira i problem kodiranja vlastitog života u fikcijsku priču. Supostojanje dvaju priča je ono što ovaj roman u cjelini zadržava na granici sa autobiografskom metafikcijom, kao dominantnim žanrom savremene (emigrantske) književnosti balkanskog porijekla.

Ovo nije jedan od romana u kojem će se, očekivano, analitičkim sižeom sudbine glavnih likova priča ukrstiti. Hemon njihove puteve zaustavlja na zrcaljenju u parnjaštvu, pri čemu se priča o Lazarusu vlada kao svojevrsni teatar sjena, sve sa predviđenom dihotomijom među glavnim likovima teatra – prijateljima dijametralno različitih temperamenata. Praksa dokazuje da je efikasan način za izbjegavanje monolitne linearne vremenske ose njeno uokvirenje u paralelnom vremenskom toku, koji zrcali prvu fabulu, te mi se čini da to postaje zanatsko rješenje kojem autori mahom pribjegavaju. Hemon tu ustaljenu strukturu razbija asimetričnošću zrcaljenja priča koja se stvara na razini Lazarusovog i Brikovog poistovjećivanja, koja potom povlače neidentične strukture ostalih parnjačkih odnosa među likovima. S jedne strane imamo odnos: Lazarus – sestra Olga koja je u platonskom romantičnom odnosu s Lazarusovim prijateljem Isidorom. S druge: Brik – Azra, sestra njegova prijatelja Rora s kojim kreće u putešestvije kroz Istočnu Evropu, a koja se pojavljuje na kraju romana i prema kojoj Brik gaji romantične težnje. U obje priče, novinar-istraživač je Miller. On rekonstruišući događaj, narativizira ga u svoju korist, što je podvlačenjem istosti imena možda suvišno direktno osvještavanje svima poznate moći i tendencije medija da relativiziraju istinu u senzacionalističkim i propagandnim pravcima.

Čitajući, ostajemo uskraćeni za Lazarusovu perspektivu, pa time i karakterizaciju, glavnog lika, što se može tumačiti kao kreiranje identiteta na osnovu perspektiva okolnih likova. Taj postupak idejno naglašava premisu romana o relativnosti istine. Nasuprot tome, Brikov identitet kroz roman i putovanje doživljava gradaciju, kroz prećutni dijalog sa suprugom Amerikankom, dok hibridnost njegova identiteta dolazi do izražaja u odnosu sa Rorom – stereotipnim primjerkom PTSP Sarajlije, fotografom i čovjekom-antologijom viceva kao komentara za svaku situaciju u kojoj se nađu. On temporalnu osu putovanja produbljuje anegdotama iz ratnog Sarajeva o njegovim kriminalnim herojima, ovdašnjoj publici poznatim imenima iz vanromaneskne stvarnosti. Time se uvodi još jedan „teatar sjena“, koji se ovdje vlada kao groblje. Ono s početnom 1908. godinom, povlači inicijalni potez kruga 20. stoljeća – vijeka koji afirmiše Drugog, čiju uspješnost roman ironizira završavanjem stoljeća u BiH, dakle ratu u kojem „opasni Drugi“ nije više ni neprijatelj iz daljine, već komšija koji je dijelio istu sudbinu ropstva.

Ponavljajuće traume

Projekat Lazarus poetički je blizak drugim Hemonovim djelima, s tim što je, iz perspektive pisanja o romanu starom trinaest godina, važno naglasiti da je ovaj nastao prije Knjige mojih života, a nakon Čovjeka bez prošlosti. Prethodnom je blizak po konceptu alter ega glavnog lika i pisanju iz perspektive književnika u egzilu i njegove hibridne svijesti – dvaju jezika, nacija i kultura. Kroz dvojicu junaka koji su emigrirali pred pogromom – Averbuch pred kišnjevskim 1908, Vladimir pred bosanskohercegovačkim ratom 1992. – otvara se perspektiva integracije ljudi s margine u novu geopolitičku sredinu. Time Hemon, osim što, i u ovom romanu, detronizira američki san, otvara pitanje razlomljenog identiteta, te se oslanja na tradiciju postkolonijalne književnosti i postmodernističkih tendencija direktnog relativiziranja istine kroz odnos fikcije i faktografskih elemenata.

Poglavlja prelamaju fotografije Velibora Božovića, odnosno Rorin narativni glas, koji svojim mimetizmom stvara iluziju stvarnosti. Međutim, upravo tom igrom dokumentarističkim elementima, autor ironijski ukazuje na upitnost činjenica u postmodernističkom romanu. S jedne strane, prisutno je pamćenje, kroz fotografije i Brikov istraživački pristup Lazarusu, s druge, sjećanje, kroz emotivnu perspektivu Olge, Brika i Rore, svakog sa subjektivnom i emotivnom pričom o vlastitoj istini. Time je naglašeno narativiziranje historijskog i, sukladno s tim, relativiziranje istine.

Repetitivnost historije je ono što Projekat Lazarus čini aktuelnim. Na nju i u samom romanu sugerišu dvije mitske (mit podrazumijeva cikličnost) priče – jedna o Antigoni, otjelovljenoj u Lazarusovoj sestri Olgi koja se bori za obredni pokop brata, druga o biblijskom uskrsnulom Lazarusu. Obje bivaju demistificirane – Olga pristaje podvesti se vlasti, Lazarus uskrsava tako što studenti medicine iskopaju njegov leš kako bi na njemu vježbali, čime je mitska priča dovedena u savremeni kontekst koji ovaj roman čini i romanom apsurda. Ni Roru, čovjeka koji je znao previše, ne ubija ni osvetnik ni, njegovom informacijom više, ugroženi, već nadrogirani momak u prolazu. Hemon time vješto upliće pitanje slučajnosti uzroka, kojim ulazi u ontološko pitanje određivanja Drugog kao stranca niže klase, sklonog degeneričnostima.

Averbuchov anarhizam aludira na današnji terorizam. Egzil nije neaktuelan pojam. Nasilni odnos američkih vlasti prema jevrejskim izbjeglicama Lazarusovog doba jednak je današnjem odnosu kako američke, tako i evropske politike, prema južnjačkim i istočnjačkim migrantima. Smislenim dovođenjem u kontekst Čikaga s početka 20. stoljeća, i Sarajeva, s njegova kraja, čineći oba univerzalnim toposima averzije spram Drugog, roman je zasluženo uvršten u uži izbor za američku Nacionalnu književnu nagradu.

Međutim, sklizavanjem u poetiku apsurda i nedostatkom fokalizacije glavnog lika historijske priče, kao da je onemogućen kontinuitet emotivnog doživljaja u čitanju. U tom smislu, za razliku od citata recenzija na koricama izdanja koji podcrtavaju da knjiga dira čak i najtvrđa srca, emotivni naboj u ovom Hemonovom romanu je manje zastupljen, dok je u estetskom smislu – realizacijom književnih slika, značajno uspješniji od ostatka njegova opusa. Čitajući o Ukrajini, kao da možemo namirisati vonj istočnoeuropske tranzicije u atmosferi oronulih hotelskih soba, noćnog TV-programa i prekrštenih nogu prostitutki. Ovaj prohodni roman o emigrantima i pogromima može se tumačiti i kao važno djelo postkolonijalne književnosti koje, upućujući na ponovljivost traume u civilizaciji koja misli da ostvaruje progres, osvještava da takva književnost još zadugo neće završiti posao

Bookstan on Air je realiziran uz podršku Međunarodnog fonda za pomoć koji su osnovali Ministarstvo vanjskih poslova Savezne Republike Njemačke, Goethe Institut i drugi partneri.