Deseta književna kritika nastala u okviru projekta Bookstan on Air realiziranog uz podršku Međunarodnog fonda za pomoć koji su osnovali Ministarstvo vanjskih poslova Savezne Republike Njemačke, Goethe Institut i drugi partneri.
Autorica kritike knjige “Čudo u ulici Omera Maslića” Jasmina Agića je Ivana Golijanin.
Dostupna je na: https://www.bookstan.ba/Press/Single/140. U prilogu su vizuali u različitim formatima koje možete koristiti.
Nadamo se da ćete kritiku objaviti u vašim medijima.
Jasmin Agić (1982, Zenica) bosanskohercegovački je prozaist, esejist, književni i filmski kritičar. Autor je četiri knjige umjetničke proze:Gospođica Biljana Tepalj i druge priče, Bahka, Peto godišnje doba i Povučen život, drame Terezinski sužanj, te dvije knjige eseja. Član je Društva pisaca Bosne i Hercegovine i bosanskohercegovačkog P.E.N. centra. Živi u Sarajevu gdje na portalu Al Jazeera Balkans radi kao novinar.
„Nisam nosila ruž na usnama, a grudi sam debelim vunenim šalom pritjerala što više uz tijelo nastojeći da se izbočine njedara ne vide na mojoj sudijskoj halji. Niko se tome nije protivio, nikada nisam čula glas pobune i kako je vrijeme prolazilo postalo je normalno da danju, u toj sobi, budem kadija – muško, a u svakoj drugoj prilici Fatima – žena.“
„Ono što je uslijedilo bilo je neobičnije od svega što sam do tada u životu doživio jer nakon mistično i nerazgovijetno izgovorenih riječi pred nama se ukaza grupa divova toliko velikih da su zaklanjali pogled na nekoliko bijelih oblaka koji su plovili jarko plavim nebom. Od tutnja njihovog hoda zemlja se tresla, a nakon svakog udara njihovih stopala o tlo iz plavih cvjetova polijetala bi jata malih svijetlosmeđih ptica. Leperenje njihovih krila stvaralo je zvuk nalik onome kojega proizvodi rad veš mašine, a kretale su se u jatima koja su podsjećala na grupisanje riba u moru.“
Bosanski duh između povijesti i onostranog
Jasmin Agić: Čudo u ulici Omera Maslića, Buybook, Sarajevo, 2021.
Uprkos neusklađenostima na razini cjeline, Jasmin Agić u zbirci priča Čudo u ulici Omera Maslića precizno predstavlja svoj pogled na bosansku istoriju, bosanske mitove, i bosanskog čovjeka – prkosnog i raspolućenog između svijeta i sebe, u svim vremenskim periodima.
PIŠE: Ivana Golijanin
Književni tekst koji pred nas stavlja mogući, zamišljeni svijet, u poređenju sa našom užurbanom i nepredvidljivom stvarnošću, jednostavniji je i uređeniji. Književna fikcija je, uprkos svemu, precizno izgrađen prostor koji ima svoju logiku. Nova zbirka priča bosanskohercegovačkog književnika i novinara Jasmina Agića Čudo u ulici Omera Maslića spaja istorijsku pozadinu bosanskohercegovačkog prostora sa fikcionaliziranim likovima i događajima koji su na različite načine povezani sa slikom Bosne koju pisac pokušava predstaviti u cjelini svoje knjige.
Anatomija porodice u svjetlu povijesnih i književnih istina
Prvi dio zbirke predstavlja „Saga o Orlovićima“. Agić porodičnu lozu prati od njenih početaka, od dolaska osmanske vlasti na ove prostore do savremenosti, i ne propušta priliku da istakne sve obilje kontinuiteta i diskontinuiteta u toj neobičnoj porodici „prkosnog soja“.
„Ovo je priča o Orlovićima, ljudima glasovitim što se pojavljuju u veselim večernjim pričama kad zgusnutu tamu rakijsko veselje stane oslikavati neobično svijetlim bojama, o svim onim prijekim i neprilagođenim ljudima koji se ne spominju u udžbenicima historije, ali koje pokoljenja pamte po njihovom istančanom osjećaju da uvijek nekako budu u raskoraku s vremenom.“
Agić, poput istoričara, unaprijed imaginira istorijsko polje i na modelu jedne loze pokušava opisati Bosnu u cjelini. Zbilja ispripovijedanih događaja i anatomije jedne porodice se krije u tome što ih je pisac uspio prikazati relevantnim u hronološki uređenom slijedu, a ne u tome što su se oni zaista dogodili. On piše o povijesti koju ne čitamo u udžbenicima, pa tako pitanje vjerodostojnosti u priči o porodici Orlović nije presudno važno za razumijevanje njenog značaja.
Na književnom oblikovanju istorijskih okolnosti počiva omogućavanje oglašavanja zatomljenih glasova porodice, glasova koji svoj identitet – a oni se kasnije mogu razumjeti i kao metafora Bosne – afirmiraju u razlikama. Orlovići su snažni i prkosni, spremni da se bore, ali su i ljudi koji su uvijek stajali na razmeđu svojih unutrašnjih borbi i (surovih) društvenih zahtjeva. Oni su tragični likovi, iako pobunjeno gledaju na svijet oko sebe, i njihova saga je pogled na turbulentnu prošlost i njene posljedice.
Književnost na specifičan način govori o povijesnom iskustvu, ona u tom smislu može biti izvor povijesne spoznaje. Bilježenje „malih priča“ iznimno je važno za razumijevanje šireg kulturno-istorijskog konteksta. Prateći nekoliko sekvenci iz života aktera sage, Agić oslikava neuralgične tačke ukupne povijesti prostora. Orlovići se sukobljavaju ne samo sa trenutnom vlasti, nego i sa tradicijom i, na kraju, sukob se odvija unutar samih pojedinaca. Slika Bosne koju autor posreduje u svojoj zbirci je sadržana u porodici koja je spremna podnijeti i nagrade i kazne zbog svojih uvjerenja, a koja je ostala skrajnuta u bosanskoj istoriji, skrivena od istoriografskih zapisa.
Način na koji Agić opisuje svijet i događaje, u pojedinim segmentima, podsjeća na posmatranje pripovjedača sa epskom objektivnošću. Pripovijetkama dominira sveznajući pripovjedač, a to je pozicija prema kojoj se i mi određujemo. Njegov narator se čini pouzdanim, kao da stoji na vrhu najviše planine, nadgleda i Orloviće i sve druge stanovnike Bosne koji se u različitim situacijama i vremenskim periodima pojavljuju. Kao posrednik u priči, na pragu između fiktivnoga svijeta, piščeve i čitaočeve stvarnosti, on sa svoje tačke gledišta, usmjerava, komentariše i suočava čitatelje sa prikazanim pojedinačnim sudbinama, „otvara“ i svijesti likova, uglavnom bez vlastitog, direktnog učešća. (Osim u pričama „Pohvala jednoj ženskoj guzici“, „Hanino putovanje na drugi kraj noći“, i dijelu pod naslovom „Oštroumna kadinica iz Sage o Orlovićima“, gdje susrećemo „ja“ kao pripovjednu instancu.)
Anegdotsko i fantastično
Drugi dio zbirke možemo odrediti kao skup priča sa fantastičnim motivima. Imaginarni svijet u pripovijetkama poput „Bašta lavice Muthoni“, „Legenda o Demilu“ ili „Čudo u Ulici Omera Maslića“ mjesto je na granici zbilje i fantastike, u kojem koegzistiraju obični ljudi i razna nadnaravna bića, čuda, predskazanja, i tako dalje. Svojstvo čudesnog začuđuje i plaši, ali ono opstaje u pričama ljudi, i kao takvo dolazi do nas. Agić ovdje koristi anegdotsko pripovijedanje koje ne treba shvatiti kao nešto kratko i duhovito, nego kao nešto dojmljivo, zapamćeno u zajednici, što opisuje određenu i često najupečatljiviju crtu ličnosti glavnog lika.
Kada se u stvarnosti, objašnjava Tzvetan Todorov u svom Uvodu u fantastičnu književnost, događa nešto što nije u skladu sa zakonitostima tog svijeta, postoje samo dva moguća objašnjenja: „ili je reč o zabludi čula, proizvodu mašte, te zakoni sveta ostaju onakvi kakvi su, ili se to doista zbilo, događaj je sastavni deo stvarnosti, ali tada ovim svetom upravljaju zakoni koji su nama nepoznati. Ili je đavo privid, zamišljeno biće, ili on stvarno postoji(…)“. Kod Agića se fantastični elementi – bilo da su Mustafina sposobnost prepoznavanja laži i obmana nakon moždanog udara, ili Redžepa koji liječi ljude od bolesti i spašava od smrti – pojavljuju kao motivi koji istovremeno plaše i zadivljuju, kao dijelovi neobični i neponovljivi za ljude koji im svjedoče ili ih posjeduju.
Pisac sa svakim uplivom fantastičnog ili čudesnog u svoje pripovijetke objašnjava kakvu je sudbinu to donijelo ljudima, na koji način je promijenilo njih i one koji su bili njima obuhvaćeni. U priči „Hanino putovanje na drugi kraj noći“ u kojoj djevojka Hana može izmaštati i pred čovjekom u istom trenutku stvoriti novi svijet, odvesti u raskošne prizore, okvir za razumijevanje se nalazi na samom kraju. Hana je svojim darom uspjela nekome uljepšati jedan period života, a granice istine ili igre u tom slučaju su postale u potpunosti porozne.
„Godinama kasnije shvatio sam da je morala otići od nas jer je rat u Zenici postajao sve neprijatniji i komplikovaniji. Otišla je tražeći sreću a život ju je odveo na neka poprilično neobična mjesta. (…) I baš kada sam pomislio da je sve ono bila igra dječje mašte Hana mi se, naizgled, sasvim slučajno okrenu, pogleda me ravno u oči, a onda usne raširi u jedan vilinski smijeh i tada shvatih da je sve to bila stvarnost, da se svako putovanje odvilo i da bez obzira koliko se trudio da nekoga ubijedim kako pored ovog vidljivog postoji još bezbroj skrivenih svjetova, to će uvijek biti samo iskustvo podareno isključivo meni.“
Književnost pripovijeda, a u tome joj često pomaže imaginacija, i to saglasje ide u korist ispisivanja (njene) istine. Ne one koja pledira na univerzalne zakone, već one koja ističe proturječnosti, neslaganja, maštanja, i čudesno za legitimne dijelove tumačenja svijeta oko nas.
Stilska iskliznuća i neuravnoteženosti
Između „Sage o Orlovićima“ koja zauzima veliki dio zbirke, fantastično-čudesnih pripovijesti, i zadnje dvije priče, nema očigledne povezanosti. Jezički i stilski, te dvije priče u potpunosti odskaču od svojih prethodnica, pa bi zbirka sasvim sigurno mogla dobro funkcionisati i bez njih. Širina epskog pripovijedanja, u kombinaciji sa mitološkim karakterom priča ne obećava uvijek dostupnost za šire čitateljstvo. Tematsko-motivski, prvi dio zbirke baštini hroničarsko pripovijedanje, na razmeđu istoriografije i književnosti. U toj piščevoj sklonosti prepoznajemo tradicionalne postulate žanra hronike i u tom smislu nam ova knjiga ne donosi novi(ji) pristup temi. Riječ je o književnosti koja danas najčešće nailazi na sklizak teren što se tiče čitalačke recepcije. Agićeva sklonost visokom stilu sa sadržajnom raznovrsnošću, poetski korespondira sa književnim djelima stare pripovjedačke Bosne – književnosti Ahmeda Muradbegovića, Ive Andrića, Zije Dizdarevića, Hasana Kikića, Isaka Samokovlije, itd. Bosanska pripovjedačka poetika ne odgovara u potpunosti ovom vremenu sada, a ipak je iskorištena kao dominantni stil. Sa druge strane, priče koje je moguće smjestiti u savremeniji kontekst, stilski su neujednačene sa dijelom zbirke koji zauzima njen najveći dio – sa „Sagom o Orlovićima“. Poigravanje konvencijama fantastične književnosti jeste smioni pokušaj da se u priče uvede element iznevjerenog hroničarskog pripovijedanja, ali to opet otvara jednu novu temu, pa zbirka postaje tematski preopterećena istorijom, mitovima, legendama i osvrtima na savremeniju svakodnevnicu.
Vrijedi spomenuti kako kroz neke pripovijetke Agić nudi svojevrsni kritički pogled na aktuelnu (političku) stvarnost. U „Odbačenom čovjeku“ stoji: “Od svega je najgore što o nama koji smo se borili za ovu zemlju danas odlučujete vi koji ste rat proveli po štabovima, po opštinama, po SDA sijelima.” To je angažirani impuls koji se mogao više iskoristiti u želji da se kroz zbirku pokaže bosanska kolektivna svijest, a da čitatelj ne mora nužno sliku bosanskog prostora iščitavati u simboličkim okvirima.
Ipak, zbirka priča Čudo u ulici Omera Maslića ima emociju koja se teško može ignorisati. Efekat je to koji proizilazi iz Agićeve spisateljske namjere da što učinkovitije i preciznije predstavi kako to on vidi bosansku istoriju, bosanske mitove, i bosanskog čovjeka – prkosnog i raspolućenog između svijeta i sebe, u svim vremenskim periodima.Sadržaj je nastao u okviru projekta Bookstan on Air koji je realiziran uz podršku Goethe Instituta, Međunarodnog fonda za pomoć Ministarstva vanjskih poslova Savezne Republike Njemačke, Fondacije S. Fischer i Fondacije Robert Bosch.
