Na poziv Goethe-Instituta renomirani konceptualni umjetnik Mischa Kuball iz Düsseldorfa u Black Box-u Historijskog muzeja Bosne i Hercegovine predstavlja svoju prostornu instalaciju Five suns_eclipse, koja se odnosi na raspoloženje 1919. godine nakon završetka Prvog svjetskog rata.
Jedno od polazišta bila je inicijativa koju je pokrenuo Hugo von Hofmannsthal, koji je direktno nakon grozota Prvog svjetskog rata – kao projekat suprotstavljen nasilju, krv i uništenju – osnovao filmski i muzički festival Salzburger Festspiele 1920. godine, na kojem je kao prva predstava ubrzo po prvi put izveden Jedermann.
Ali ovome je u historiji osnivanja ovog festivala prethodilo nekoliko događaja: Godine 1917. – još za vrijeme Prvog svjetskog rata – Friedrich Gehmacher i Heinrich Damisch osnovali su društvo „Salzburger Festspielhausgemeinde“. Kao svoj cilj su proglasili promicanje izgradnje festivalske dvorane u Salzburgu u kojoj je bila planirana organizacija festivala posvećenog Mocartu. Također 1917. je Max Reinhardt poslao svoj „Ekspoze za osnivanje festivalske dvorane u Hellbrunnu“ generalnoj intendanciji k. u. k. dvorskih pozorišta u Beču. U njoj se odlučno zalagao za Salcburški festival „kao prvo djelo mira“. Ideju o osnivanju festivala u Salzburgu nakon toga su prihvatili brojni umjetnici. Osnivačima se smatraju Max Reinhardt, Hugo von Hofmannsthal i Richard Strauss.
Rat u Ukrajini je iznenada vratio problem nasilnih migracija na vrh dnevnog reda političkog i javnog
diskursa u Evropi. Prije ove dramatične eskalacije, broj onih koji su stigli u EU u potrazi za zaštitom bio je relativno nizak, iako je sve više ljudi raseljeno širom svijeta, posebno s najnovijim dešavanjima u Afganistanu. Broj tražilaca azila u Evropskoj Uniji ostao je nizak, jer su mnogi zaglavljeni na koridorima prema EU. Politike granične kontrole koje strukturalno krše međunarodno pravo i pravo EU, pa čak i dovode u opasnost živote ljudi, a saradnja s trećim državama, poput Turske, pretvorile su vanjske granice EU u slijepe ulice za hiljade ljudi. Ova konferencija ima za cilj da vrati fokus na trenutnu situaciju ovih ljudi i njihove potencijalne perspektive. Fondacija Heinrich Boll, uredi u Sarajevu i Solunu okupit će stručnjake, lokalne aktiviste, akademsku zajednicu, praktičare i kreatore politika iz regiona, takozvane Balkanske rute, kao i sa nivoa EU, kako bi se detaljnije sagledali trenutni status quo migracijske politike u Bosni i Hercegovini, na Balkanu i u EU, uzimajući u obzir najnovija dešavanja u Ukrajini. Biće predstavljen i diskutiran novi dokument o situaciji u Bosni i Hercegovini.
Kroz dva dana, cilj nam je da diskutiramo različite aspekte i izazove kao što su:
sužavanje prostora/kriminalizacija osoba u pokretu i onih koji iskažu solidarnost sa njima, medijsko izvještavanje o migracijama, glavnim narativima i govoru mržnje, “kontroli granica i osiguravanje granica, potiskivanja (pushbacks) i deportacije, politika azila i alternativne perspektive za ostanak.
31.3. – 01.04.2022. – Međunarodni centar za djecu i omladinu Novo Sarajevo
1 DAN – Lokalni i regionalni izazovi na Balkanu
9:00 – Pozdravne riječi 9:30 – 11:30 – HORIZONTI: Pregled stanja u BiH i široj regiji
Gorana Mlinarević, istraživač, Bosna i Hercegovina
Nidžara Ahmetašević, istraživač, Bosna i Hercegovina
Šesnaesta književna kritika romana “Klara i Sunce” Kazua Ishigura nastala u okviru projekta Bookstan on Airrealiziranog uz podršku Međunarodnog fonda za pomoć koji su osnovali Ministarstvo vanjskih poslova Savezne Republike Njemačke, Goethe Institut i drugi partneri.Autorica kritike je Larisa Mahmić.
“Kada se sve uzme u obzir, Ishiguro zaista jeste uspio u naumu da njegov roman ostane uz čitatelja dugo nakon čitanja, uspio je u svoj toj jezi i nemiru, a elementi poput već spomenutog spoja i načina na koji je predstavio Klarinu dezorijentiranost su zbilja vrijedni pomena i bilo bi krajnje nepravedno zanemariti ih. Teško je reći kako će koji čitatelj reagovati na Klaru i Sunce, to je stvar individualnog čitateljskog iskustva i preferencija. Uostalom, Ishiguro nikad nije pisao djela koja se daju smjestiti u striktno određene okvire, a to je slučaj i sa ovim romanom.”
Krajnje netipičan sci-fi roman
Kazuo Ishiguro, Klara i Sunce, preveo Danko Ješić, Buybook, Sarajevo, 2021.
PIŠE: Larisa Mahmić
Kada čitatelj/ica u ruke uzme djelo nagrađivanog autora ili autorice, istog trenutka se osjeti određena doza (pod)svjesnog iščekivanja – uvijek se očekuje bolje, više, famoznije, u najmanju ruku da ostanu na istom nivou na kojem su bili kada su nagrađeni. U slučaju Kazua Ishigura, dobitnika Nobelove nagrade za književnost 2017. godine, sve to iščekivanje postaje jače. Da li će Ishiguro ispuniti očekivanja ili ne? Ovo nije prvi put da se susrećem sa njegovim pisanjem. Čitala sam roman Ostaci dana i sjećam se da mi se dopao. Dopalo mi se kako je Ishiguro formirao likove, dopala mi se misterija oko batlerovog imena koje čitatelj uopšte ne sazna, dopale su mi se teme i način na koji je Ishiguro pravio tranziciju između narativne sadašnjosti i prošlosti. Međutim, kada sam u ruke uzela njegov najnoviji roman Klara i Sunce, iako već upoznata sa njegovim pisanjem, čitanje sam počela sa dozom opreza. Prisutno je dosta sci-fi elemenata, a ja inače ne čitam takva štiva, ne odgovaraju mi, ne poznajem žanr dovoljno, te je moje čitanje definitivno uslovljeno time. S obzirom na to da je radnja smještena u budućnost, a uzevši u obzir i gore navedeno, odmah je jasno da ovo nije ni blizu romana Ostaci dana.
Ishigurova robotska distopija
Klara i Sunce je distopijski roman. Distopija označava svijet koji je iz nekog razloga nepoželjan. U ovoj Ishigurovoj distopiji roboti izgledaju kao ljudi, kreću se kao ljudi, ponašaju se kao ljudi, postaju članovi porodice, a osnovni zadatak im je biti UP (umjetni prijatelj) tinejdžerima. Osim toga, genetsko modificiranje djece je normalna praksa nazvana „uzdizanjem“, a svi oni roditelji koji nisu htjeli riskirati smatraju se nižom klasom, bez obzira na urođenu inteligenciju i/ili talente vlastite djece. Ne treba zanemariti ni to da se pozamašan broj stanovnika plaši robota jer oni preuzimaju i ljudske poslove.
Klara, jedna od UP-a, naratorka je romana. Samim tim, mi sva dešavanja gledamo kroz njene oči, a ujedno imamo priliku da vidimo kako robot vidi i shvata ljude, ljudske interakcije, emocije i život uopšteno. Ishiguro se u ovom romanu poigrava svojom robotskom naratorkom, on zamišlja kako bi nas robot vidio, kako bi čovječanstvo izgledalo nekome ko nije čovjek.
Koliko god meni lično stavljanje robota u ulogu naratorke ne odgovara, mora se priznati da je to interesantan potez autora, te sa sobom povlači pitanja poput onog kakva je ta naratorka. Ne čini mi se kao sveznajuća. Pa ipak, ona kao lik, a naročito kao UP koji je programiran da konstantno usvaja nova znanja, sa svakom novom informacijom doživljava svojevrsne promjene, a time i kao naratorka skuplja nova iskustva koja uvezuje u tekst.
Roman tematizuje umjetnu inteligenciju i robote, distopijsku budućnost koja klizi u teritoriju tzv. „sablasne doline“ (eng. The Uncanny Valley, označava fenomen kada su roboti ljudima simpatični sve dok ne postanu previše humanoidni, a onda bude osjećaj nelagode i sablasnosti). To su filteri čitateljske publike jer se takva tematika ne sviđa svima i moguće je da će nepovratno odbiti čitatelje/ice koji neće uopšte htjeti uzeti u obzir da je autor romana nobelovac ili da roman zapravo govori o mnogo „ljudskijim“ temama.
Jeza i nemir
Roman počinje in medias res – bez nekog jasnog uvođenja čitatelja u tekst, dojam je kao da ste počeli čitati knjigu od sredine, umjesto od prve stranice, kao da ste nešto propustili pa vam trenutna situacija u tekstu baš i nije najjasnija. Ovakvo otvaranje narativa odgovara kontekstu romana. Zbunjenost dodatno potkrepljuje gore spomenuti fenomen „sablasne doline“.
Tekst gradacijski postaje jeziv i uznemirujući. Pritom to nije jezivost koju bi u vama probudio triler ili horor. Jeziv je jer je Klara sposobna u potpunosti oponašati Josie, djevojčicu kojoj je kupljena; jeziv je jer Klara može zapamtiti šifru za ulazak u sobu, a zatim u istu i ući potpuno neprimijećeno; jeziv je jer je Josiena mama dala da se napravi UP po liku Josiene preminule sestre kako bi imala osjećaj da je njena kćerka još uz nju. Uznemirujući je kad mama od Klare zatraži da se pretvara da je Josie kako bi mogla razgovarati sa svojom kćerkom. Umjesto da razgovara sa vlastitom (živom!) kćerkom, ona od robota traži da preuzme njenu ulogu. Roman uznemirava još više kad se ispostavi da „portret“ Josie koji je mama dala da se napravi zapravo uopšte nije portret nego još jedan UP stvoren po kćerkinom liku. Ovaj put se unaprijed priprema za gubitak kćerke jer Josie boluje od neimenovane bolesti.
Treba imati u vidu da su jezive i uznemirujuće karakteristike romana apsolutno validne estetske kategorije kad je riječ o savremenoj estetici. Davno su prošla vremena kada je umjetnost bivala umjetnošću samo ako je lijepa. Osjećaji jeze i nemira, iako nelagodni, posjeduju snagu, ostavljaju efekat, a za roman je to bolje nego da ostavlja čitatelje indiferentnim.
Klara i Sunce neopisivo asocira na film iz 2015. godine, Ex Machina, redatelja Alexa Garlanda. Baš kao i poslije gledanja tog filma, i poslije čitanja ovog romana, ostaje trag nelagode u čitateljskom iskustvu. Jeza ostaje zalijepljena za vas. S obzirom na to da je Ishiguro u jednom intervjuu prošle godine, povodom objavljivanja Klare i Sunca, izjavio da mu nije želja držati pažnju čitatelja na nekoliko sati, nego je dugotrajno zadržati, ne dati im mira dugo nakon čitanja, rekla bih da je u tom kontekstu definitivno uspio.
Spoj umjetnog i prirodnog
Već sam spomenula da se roman bavi mnogo „ljudskijim“ temama nego što se to na prvu da naslutiti. Rekla bih da je cijeli roman zapravo jedan veliki prikaz ljudi i ljudskosti. S obzirom na to da je naratorka robot, mi čitatelji/ce, mi ljudi, imamo priliku posmatrati i analizirati čovječanstvo kao iz ptičje perspektive, iz perspektive stranca. Klara analizira zašto Josie, njena mama, njen otac, njen najbolji prijatelj Rick u pojedinim momentima reaguju kako reaguju, ona obrazlaže njihove emocije i daje im opravdanja.
Roman spaja umjetnu inteligenciju i prirodu. Shodno tome i sam naslov romana aludira na spomenuti spoj. Ishiguro dvije krajnosti dovodi u direktnu vezu i kada je riječ o Josienom portretu. On to naziva portretom, Josie i mama ga nazivaju portretom, a čitateljima će vrlo vjerovatno naumpasti klasični portreti osoba, naslikani bojama na platnu, uramljeni i okačeni na vidno mjesto na zidu. Međutim, to nije takva vrsta portreta, nije ljudska. Portret je zapravo još jedan UP, metalna ljuštura koja izgleda baš kao Josie, a nakon Josiene smrti „mozak“ njenog UP-a bi bio „presađen“ u tijelo.
Međutim, rekla bih da je najbolji primjer navedenog spoja Klarino žrtvovanje. Ona je robot, trebala bi biti hladna, analitička, objektivna. Žrtvovanje mora proizaći iz emocije, iz brige, iz ljubavi. Ovime se daje do znanja da se Klara istinski vezala za Josie i bila je spremna ugroziti sebe kako bi spasila nju. Osim toga, može biti aluzija na to koliko su ljudi nespremni žrtvovati se jedni za druge. Robot je bio spremniji žrtvovati se za djevojčicu od njene sopstvene majke. Umjetna tvorevina se pokazala čovječnijom od čovjeka. Ovdje Ishiguro progovara o manama čovječanstva, postavlja se pitanje kuda nas, kao vrstu, takvo ponašanje može odvesti. Osim toga, on piše i o roditeljstvu, a pritom ga ne idealizira. On Josienu mamu i tatu prikazuje prvenstveno kao osobe, kao ljude sklone griješenju, a tek onda kao Josiene roditelje i to kroz direktan odnos sa njom.
Dezorijentiranost lika = haotičnost teksta
S obzirom na to da sam već spomenula Klarino žrtvovanje, smatram da je scena nakon tog čina, odnosno scena ispred pozorišta, izvrsno izvedena. Klara je tada u potpunosti dezorijentirana, a njena dezorijentiranost je očitovana kroz haotičnost teksta. Likovi prekidaju jedni druge u rečenicama, upadaju jedni drugima u riječ, tenzija raste, svađa samo što nije izbila, gužva i žamor ispred pozorišta su naglašeni: “… ta skupina – koje sam donedavno bila dio – izgledala je kao jedan od onih oblaka insekata koje sam vidjela na večernjoj livadi…“ (str. 215) Ovaj dio, odnosno njegova izvedba, me je podsjetila da čitam djelo nobelovca. Tu činjenicu sam do tog momenta u potpunosti zaboravila jer sam, uprkos ličnom otporu prema žanru, pokušavala pronaći put kroz tekst koji obiluje sci-fi elementima, a ipak nije tipični sci-fi roman.
Kada se sve uzme u obzir, Ishiguro zaista jeste uspio u naumu da njegov roman ostane uz čitatelja dugo nakon čitanja, uspio je u svoj toj jezi i nemiru, a elementi poput već spomenutog spoja i načina na koji je predstavio Klarinu dezorijentiranost su zbilja vrijedni pomena i bilo bi krajnje nepravedno zanemariti ih. Teško je reći kako će koji čitatelj reagovati na Klaru i Sunce, to je stvar individualnog čitateljskog iskustva i preferencija. Uostalom, Ishiguro nikad nije pisao djela koja se daju smjestiti u striktno određene okvire, a to je slučaj i sa ovim romanom.
Bookstan on Air je realiziran uz podršku Međunarodnog fonda za pomoć koji su osnovali Ministarstvo vanjskih poslova Savezne Republike Njemačke, Goethe Institut i drugi partneri.
© Daniel Biskup, WittenbergMischa Kuball, konceptualni umjetnik, od 1977. radi u javnom i institucionalnom prostoru. Pomoću medija svjetla istražuje arhitektonske prostore i njihove društvene i političke diskurse. Reflektira različite aspekte, od kulturalnih društvenih struktura do arhitektonskih intervencija, koji naglašavaju ili nanovo kodiraju karakter znamenitosti i arhitektonsko-historijski kontekst. U politički motiviranim i participativnim projektima preklapaju se javni i privatni prostor. Omogućava se komunikacija između učesnika*ca, umjetnika, djela i urbanog prostora.
