Autor: urednik

Historijski muzej Bosne i Hercegovine ove godine obilježava dvostruki jubilej: deseto izdanje programa „Mjesec muzeja“ i 80 godina postojanja muzeja.

Program “Mjesec muzeja” nastao je prije deset godina s ciljem obilježavanja muzejskih rođendana i važnih novembarskih datuma iz bosanskohercegovačke historije kroz cjelomjesečni program. Novembar, mjesec u kojem je osnovan i otvoren muzej, svake godine donosi bogat program posvećen kulturno-historijskom naslijeđu, unaprjeđivanju muzejske prakse i jačanju svijesti o važnosti muzeja u bosanskohercegovačkom društvu. Svako izdanje nosi pažljivo odabranu temu – ove godine, u desetom izdanju manifestacije i 80 godina Historijskog muzeja Bosne i Hercegovine, programske aktivnosti odvijaju pod parolom ”živi muzej / muzej živi”. U fokusu ovogodišnjeg programa je izložba „Naša žena“, posvećena doprinosu žena obnovi bosanskohercegovačkog društva. Izložba istražuje prisustvo, djelovanje i nasljeđe žena u BiH kroz dva ključna razdoblja – nakon Drugog svjetskog rata i nakon rata 1990-ih godina. Tokom pripreme izložbe, tim muzeja putovao je širom Bosne i Hercegovine, sarađivao s drugim muzejima, prikupljao građu i svjedočanstva, te dokumentirao načine na koje su žene, u poratnim periodima, aktivno doprinosile rekonstrukciji zajednica – kroz obrazovanje, zdravstvo, kulturu, socijalnu zaštitu, aktivizam i svakodnevni život. 

Pored izložbe “Naša žena”, u muzeju će biti predstavljene tri nove izložbe, dvije filmske projekcije, predstava, te brojne radionice i kustoska vođenja. Kao i prethodnih godina, Mjesec muzeja donosi i bogat edukativni program namijenjen domaćoj publici i školskim grupama. Učenici osnovnih i srednjih škola imat će priliku da učestvuju u radionicama i interaktivnim sadržajima koji podstiču istraživanje, učenje i kreativnost u muzeju.

Detaljan program i informacije o radionicama dostupni su na zvaničnoj web stranici Muzeja:
 https://muzej.ba/program-za-osnovne-i-srednje-skole/

Udruženje za razvoj muzičke umjetnosti i pedagogije „SA Sinfonietta“ iz Sarajeva i „Udruženje Hila“ iz Zrenjanina objavljuju ekfrastički tekst nastao u sklopu projekta Ekfrastičke teme koji je podržalo Ministarstvo za obrazovanje, nauku, kulturu i sport Zeničko-dobojskog kantona, u saradnji sa Srednjom muzičkom školom Zenica.

Tekst „Fragmenti razbijenog ogledala“ nastao je kao refleksija na kompozicije izvedene na koncertu ansambla ‘SA Sinfonietta’, održanom u oktobru u koncertnoj sali Srednje muzičke škole u Zenici.

Ekfrastički tekst pokušava da rekreira umjetničke oblike kojima su se bavila muzička djela i da prenese elemente koji su u njima bili dominantni. Tekst to čini sebi svojstvenim izražajnim mogućnostima i u skladu s doživljajem svake kompozicije ponaosob. U jednom trenutku to je narativnost, u drugom lirizam, u trećem jezičke slike, dok u cjelini ostaje dominantan osjećaj koji svjedoči o jedinstvu emotivnog i intelektualnog doživljaja kojim je muzika nadahnula književnicu.

Tekst je napisao Vladimir Arsenić.

________________________

Fragmenti razbijenog ogledala

Sergej Prokofjev Sonatu za solo violinu u D-duru, op. 115

Sećam se da je ustao i zapevao, dečak snažnih grudi, debelog rvačkog vrata. Njegove duge ruke, gotovo majmunske, davale su njegovom niskom stasu groteskan izgled. Danas bih tako rekao, a onda je prosto bio Majmun, Majmunko, Manki.

U prašnjavoj sali u kojoj smo radili fizičko smrdelo je na znoj, prljave noge i sredstvo za laštenje podova kojim su domar i tetkice čistili beton premazan masnom farbom. Na zid je bila prikucana tabla za košarku na kojoj je klamćao iskrivljeni obruč. Znalo se da se stariji dečaci zaleću i, odbacivši se o zid, hvataju za obruč nakon “zakucavanja”.

Nama je to bilo zabranjeno, ali i nemoguće jer smo bili tek treći razred i niko od nas, čak ni Mufta, kako smo zvali najkrupnijeg dečaka u odeljenju, nije bio u stanju da okrzne tablu iz zaleta. Na zidu su se videli tragovi patika, tamni otisci veliki kao da pripadaju našim roditeljima, očevima u jeftinim odelima sa širokim nogavicama, puštenih zulufa, neuredne kose, s obaveznom cigaretom među zubima.

U trenutku kad je Manki ustao i pustio glas sedeli smo na strunjačama. Bele atlet majice, crni šorcevi, baletanke na nogama dečaka, devojčice u crnim trikoima kratkih rukava, najčešće s belim zvezdama koje su se spuštale unutrašnjošću bedara. Pognuti u pretklonu preko savijenih kolena, teglili smo neuhranjena leđa i teško disali nakon deset istrčanih krugova. A onda se dogodilo.

“Diši duboko! Udahni, izdahni!”, glasno je izgovarala učitaljica ruku prekrštenih na grudima. Tokom letnjeg raspusta je ostala udovica i sad je tražila krivca za preranu smrt svog muža. Pričalo se da je bio lažov i varalica koji nije prezao od najprljavijih trikova, kockar čiji su leš pronašli u reci prebijenih prstiju, s podlivima po telu. Neko ga je pretukao do smrti i bacio u vodu kao beskorisnu stvar. Četiri dana je trajala potraga u koju su bili uključeni svi žitelji varošice. Naposletku, pronašao ga je Fićok, pijanac koji se spustio ispod mosta da piša. U to vreme nije bilo naučne obrade dokaza, niti istražitelja koji bi uzeli laboratorijske dokaze s mesta zločina. Policija je računala na mrežu doušnika i proverene metode zastrašivanja batinama. Međutim, niko nije uhapšen, iako se zločin dogodio početkom letnjeg raspusta. U razredu se ispotiha pričalo da je Mufitna keva koja je radila kao službenica u bolnici čula od keve jedne male iz susednog razreda koja je, pak, bila medicinska sestra, da je u sve bio umešan sin predsednika opštine za koga se govorilo da je sklon karti i nasilju. Štagod istina bila, učiteljica je bivala bešnja svakim danom, ponekad je delovalo da ludi.

Kada je odjednom, na času fizičkog, Manki ustao i pustio glas, svi su se uskomešali, posebno zato što nije pevao nijednu nama poznatu pesmu. Mufta i njegova ekipa su počeli da se cere, krupne devojčice visokih jagodica su vrtele otvorenom šakom u visini ušiju pokazujući da je dečak poludeo, svi smo podigli glave s nestrpljenjem pomerajući pogled s njega na učiteljicu. I zaista, ona je hodala k njemu pronalazeći put između strunjača i dečjih tela koja su i sama pokušavala da se osove na noge. Kad je stigla do Mankija podigla je ruku kao da će da ga udari, ali se onda predomislila. Pokazala je svima da ćute i pustila ga da završi pesmu toliko tužnu da su se na kraju Mufta i njegovi bilmezi, među kojima sam bio i ja, zagrlili kao fudbaleri na centru dok gledaju izvođenje penala. Ne sećam se kome su prvom krenule suze.

Johannesa Brahms Sonatu br. 3 u d-molu, op. 108

Tog oktobra nisu samo kiše bile problem. Krenulo je naivno od blagog kašlja, golicanja u nosu, a onda bi se pojavio osip po dlanovima i tabanima, te naposletku visoka temperatura. Najpre se to dogodilo devojčici koja je sedela u prvoj klupi ispred katedre. Nosila je naočari s debelim staklima, imala kovrdžavu kosu i kvrgrava kolena. Bila je niska i plakala je kad god bi se neko brecnuo na nju. Nije se tužakala, sagnula bi glavu i tiho ridala u broj veću teksas jaknu. Zvala se Silvija.

Nakon nje virus se raširio munjevito. Stradali su gotovo svi, a učionica je čitavog meseca bila kao stacionar. Oni čiji roditelji nisu mogli da priušte izostanak s posla, a babe bile mrtve ili dovoljno daleko, dolazili bi u školu, naizmenično se zacenjivali od kašlja i češali po rukama i nogama. Učiteljica nije znala šta da radi, sve dok i sama nije obolela. Kažu da niko od nastavnog osoblja nije došao da je zameni. Deca koja su prezdravila došla bi u školu jer nisu smela da ostanu kod kuće. Tabla je bila ispisana skarednostima, po podu su se videli ostaci užine: med, pašteta, margarin i komadići barenih jaja. U lavabou koji se nalazio u uglu učionice nalazili su se opiljci rezanih olovaka, sunđera i vlažne krede.

Ne sećam se kome je palo napamet da gurnemo klupe u stranu i napravimo igralište. Tabla je bila gol, dok se drugi nalazio na naspramnom zidu, obeležen potezima krede. Sa strane, na podu, iscrtane crvenom temperom bile su školice s trinaest polja jer više nije moglo da ih stane. Bitka za igralište je počela. Devojčice visokih jagodica kojima niko nije smeo da priđe jer nisu prezale od čupanja, napada noktima, i šutanja postrojile bi prezdraveli ženski deo razreda i dale im komade krede u ruke s jasnim naređenjem da skaču. Dečaka je u tom trenutku bilo više, ali bilo je dovoljno da jedna od čuvarki priđe i zapreti. Niko nije smeo da im se suprotstavi.

Onda su se jedna za drugom razbolele. S Muftom na čelu zavladali smo učionicom. Lopta se napucavala svom snagom. Devojčice su stajala sa strane i nezainteresovano posmatrale neravnopravan meč. Muftina ekipa je bila jača, ali nisu uspevali da postignu gol jer je čuvar mreže protivničke ekipe bio Manki. Dugim rukama s lakoćom je branio udarce. Mufta je počeo da gubi strpljenje. Prekinuo je meč i rekao protivnicima da moraju da menjaju golmana. Niko iz ekipe nije hteo da stane na gol. Mufta se razgoropadio i krenuo pesnicama da reši problem. Iz grupe devojčica izdvojila se Silvija i prišla Mufti s leđa. Ubola ga je prstom među plećke. On se okrenuo spreman da uljeza obori na pod.

“Šta oćeš ti?!”

“Ja ću da branim.”

“Molim?!”

“Ja ću da branim.”

“Dogovoreno.”

Skinula je naočari, spustila ih na klupu pribijenu uz radijator i stala ispred table. Delovalo je komično. Mufta je rekao našim protivnicima da im je Silvija spasla guzice i da joj budu zahvalni, kao i da ćemo sad da ih razvalimo. Utakmica je nastavljena. Uskoro smo poveli ubedljivom razlikom. Silvija ne samo što je bila sitna, nego ništa nije videla. Njen herojski čin bio je uzaludan. Psovali su je saigrači. A onda se dogodilo ono što se obično događa u takvim situacijama. Bes je postao glavno pogonsko gorivo. Sve se završilo suzama. Na podu su ležale Silvijine razbijene naočari.

Sergej Prokofjev Sonata za dvije violine u C-duru, op. 56

Železnički most spaja dva naselja. Njegova zelena ograda noću je osvetljena s dva reflektora koji se nalaze na ravnomernoj udaljnosti od stepenica koje vode do rasklimanih i trulih dasaka – pešačkog prelaza preko reke. Ispod mosta danju su pecaroši, a noću se tu skupljaju skitnice, pijanci i narkomani. Sve ih je više.

Da bi stigla kući iz škole Silvija mora da pređe most. Danju to nije problem. Nije ni noću jer obično ima još dece koja se vraćaju iz škole ili ih sačeka neko od starijih. Kad je hladno i vlažno, stepenice koje vode na most se zalede i postanu klizave. Potrebno je dvostruko više vremena da se most pređe.

Fićok pije otkad zna za sebe. Detinjstva se ne seća, kažu da je išao školu, ali on baš i ne veruje. Ume da se potpiše, živi u razvaljenoj babinoj kući na koju poštar donosi račune i socijalu. Kad stigne lova on požuri ispred radnje “Kod Debelog” da kupi rakiju i počasti koga zatekne. Kupi i hleb, salamu i majonez, a kad je baš raspoložen i teglu kiselih krastavaca koji odlično idu uz lozu. Socijala mu potraje četiri dana. Peti dan kreće uobičajeni ciklus – žickanje i prošnja preko dana ispred prodavnice, noću skitnja i obilaženje štekova na kojima se skupljala njegova ekipa.

Oktobar je prošao, s njim i epidemija šarlaha. U školi su se stvari vratile u uobičajene tokove. Dečaci su posali nesnosniji, devojčice uživaju pod zaštitom stasitih drugarica, ali Silvija se ne nalazi ni u jednom klanu, ni u jednoj ekipi. Učiteljica je razdražljiva. Često zamahuje dugačkim lenjirom koji se nalazi u učionici otkad učimo geometriju. Silvija plače svakodnevno. Nekad suze krenu same od sebe.

Sredinom novembra počinju obilne kiše. Pljuskovi nakratko stanu, ali nebesa kao da se cede pa iz njih kaplje sitna kiša koja bode promrzle obraze. Noći su hladne, jutarnji mrazevi česti. Silvijina torba je velika plastična kutija u kojoj se nalazi šest svesaka i četiri knjige, kao i pribor za likovno. Oseća kako se dodatno natapa vodom. Perjana jakna je popustila, kapa je mokra a nove naočari zamagljene od kombinacije daha i kiše. Penje se uz stepenice na most. Zakorači desnom koja sklizne. Srećom da se svom snagom drži za ogradu pa uspeva da održi ravnotežu. Na pola mosta njena leva noga propada kroz dasku. Isprva joj se učini da neće biti problem da je izvuče, ali zaglavila se. Počinje da boli. Silvija viče sve jače i jače, ali nikog nema. Deca koja su išla pokraj nje otrčala su odavno. Ona je zastala da obriše naočari i kad ih je vratila na nos više nikog nije bilo. Urla. Svako pomeranje noge kao da joj zabada noževe u potkolenicu.

Odjednom oseti nečiju ruku na ramenu. Pijani dah joj dopire do nosa. Bezuba usta joj se obraćaju štucavim glasom. Kažu joj da se ne plaši, da će sve brzo da bude gotovo. Okrene se u strahu. Čovek počinje da se skida. Ona vrišti glasnije. Vlažan kožuh je prekriva. Izbezumljena je od straha i bola. Počinje da se trese. Čovek joj zapoveda da se smiri, da bude hrabra, da neće boleti. Oseti tup udarac u dasku ispred one u kojoj joj je zaglavljena noga. Još jedan. Daska puca. Čovek polako pokušava da joj skine cipelu ali šake su mu mokre, a ona ne može da pomeri stopalo. On leže na daske. Protura obe ruke kroz rupu. Obuhvata cipelu drhtavim rukama pijanca. Zamuckuje uveravajući je da se ne plaši. Napokon cipela spada. On je pobednički podiže i kaže joj da će da izlomi krhotine kako bi lakše izvukla nogu. Ona se desnom čvrto oslanja o dasku iza i povlači. Potkolenica kao da se ugiba i noga je slobodna. On joj pomaže da obuje cipelu. Ona mu vraća kožuh. Kaže joj da ne jurca preko mosta, da je klizavo. Ona se zahvali. Hoda držeći se za ogradu.

Fićoka su krajem novembra izvukli iz reke. Leš je pronašao Sova, jedan od najupornijih pecaroša u varoši.

Johann Sebastian Bach Sonata za violinu solo u C-duru, BWV 1005

Mufta ne podnosi krv. Kada se Manki na času fizičkog zaleteo preko kozlića odbacivši se svom snagom s odskočne daske pa završio s bradom koja je pukla kao da ju je neko zasekao nožem te je iz nje šiknula krv gotovo u mlazu, krupni dečak se samo stropoštao na pod. Manki se smejao najjačem među nama držeći šaku preko rane, a kroz prste mu se slivala krv. Učiteljica bi mu najradije polomila svaku kost u telu, ali ja ostala pribrana. Pozvali su Hitnu koja je Mankija odvezla u pravcu bolnice. Mi smo se okupili oko Mufte koji je došao sebi. Mrzeo nas je pošto smo otkrili ono o čemu niko nije smeo da zucne.

Po školi se proneo glas. Koliko god svakom dečaku bilo jasno da će nadrljati ako bude uhvaćen da priča o Muftinom padanju u nesvest, hodnici su zaverenički šuškali kad bi on prošao sa svojim poslušnicima, među kojima sam bio i ja. Najbezobrazniji i najhrabriji dečak iz susednog odeljenja, hohštapler koga su zvali Gile jer je bio mršav i tanak kao glista, a pritom je mogao da pojede poslužavnik sendviča s jajima i užeglim margarinom (to sam video svojim očima) prošao je hodnikom držeći se za prst kojem je iz jagodice curila krv. Mufta je odmah skrenuo pogled, a Gile nam se svima nasmejao u facu i izvadio salvet. Obrsao je krv s prsta i rekao: “Tempera, mentoli!”

Mufta je bio spreman da skoči na njega, ali je Gile šmugnuo među decom koja su se upravo vraćala s užine i pobegao u svoju učionicu u kojoj je stražarila učiteljica. Planirano je da se Giletu postavi zaseda, ali on kao da je nestao iz škole. Niko ga nije video. Kad smo pomislili da je to Muftino maslo, on se samo kisleo nasmejao i rekao da se džaba nadamo, ali da će tog majmuna uhvatiti kad-tad, a onda će mu “sasuti zube u grlo”. Tako je rekao, a mi smo se smejali zamišljajući kako Gile vadi zub po zub iz grla, a možda ih i guta, jer on može sve da pojede.

Susret i tuča odigrali su se dve nedelje nakon događaja s temperom. Mufta je zaskočio Gileta ispred škole. Nazvao ga je đubretom, opsovao mu je majku, a mi smo formirali krug oko njih da sprečimo bežanje s megdana. Mufta je snažno gurno Gileta, a ovaj je jedva ostao na nogama. Zatim je Mufta skinuo jaknu, da bi sebi olakšao kretanje. Gile je spustio torbu i naizgled nonšalantno pustio protivnika da mu priđe. Kad je Mufta hteo da ga zgrabi u kragnu i obori na zemlju, Gile se izmigoljio, gurnuo ruku u džep pantalona i izvukao maramicu. Brzo ju je raširio. Na njoj su bili skoreli tragovi krvi. Mufta se zateturao. Gile mu je prilazio cereći se. Mufta je kleknuo na jedno koleno, kao bokser u nokdaunu. Nismo mogli da verujemo, naš šampion, najsnažniji dečak u nižim razredima, Mufta kralj hodnika i terena, Mufta gospodar trske na kraju naselja, Mufta vladar naših užina koje smo morali da polažemo pred njega ako bi on poželeo repete, klečao je pred Giletom, barabom i prljavcem, siročetom iz straćara na kraju varoši, večno gladnim pažnje i batina.

Krug se razišao. Pokupili smo torbe. Najveće kukavice, među njima i ja, okrenule su se na peti i bez imalo saosećanja odmarširale u prvacu svojih domova čiji su prozori svetleli u sumraku. Muftu više nismo videli u školi. Pričalo se da je s majkom odselio u susednu varoš.

Objavljena u okviru Buybookove specijalne edicije „Dnevnik“, Zelenac je knjiga koja spaja iskrenost, introspektivnost i pažljivo promišljene detalje, gdje predmeti, sjećanja i priroda postaju most između života i smrti. O ovim i srodnim temama ovog književnog ostvarenja je s autorom Farukom Šehićem
 razgovarala Zejneba Hajdarević.

U Zelencu je smrt istovremeno lična činjenica i ontološka kategorija – događaj koji pogađa ne samo onoga ko umire, nego i onoga koji nastavlja živjeti. Čovjek koji tuguje za gubitkom bliske osobe nosi vlastitu disonancu: postaje ponavljajući, trom, neprecizan i istovremeno preosjetljiv, preživ. Kao što jednom oguljena i razdijeljena narandža više ne može biti cjelovita, tako ni iskustvo gubitka ne može pojedinca vratiti u prvobitno stanje. Iz te neravnoteže rađa se pitanje: Treba li tugu uopće dotjerivati? Koliko Vam je žanr dnevnika-memoara omogućio da se ovom iskustvu približite neposrednije?

Očeva smrt mi je dala ogromnu snagu i volju, uporedo sam pisao tri rukopisa (roman, spjev o Berlinu i ovaj memoar), plus sam objavljivao pet kolumni mjesečno i uređivao knjige za Buybook.

Zelenac nije započet kao dnevnik, nego sam ga pretvorio u to, ako izbrišemo datume dobit ćemo ono što ova knjiga i jeste: memoar ili nefikcijska proza. Pisanje o smrti je već dovoljno da te ogoli, pa i stilski, nije mi bila namjera da svaka rečenica mora biti „presavršena ili preliterarna“ (toga ima u izobilju u mom zadnjem romanu), jer treba stvari ostaviti onakvima kakve jesu. Samo sam prepisivao ono što sam osjećao, kao seizmograf bilježio promjene. Nisam želio polirati emociju, rečenice do besvijesti kada je ova tema u pitanju. Na jednom mjestu pišem kako sam molio Boga da uzme moj život, kako bi ona mogla nastaviti svoj – i to je to (iskrenost), nema potrebe od te rečenice praviti glamurozan literaran iskaz. Smrt najbližih, vlastiti život ti postaje „tema“. Smrt je nepoetična, gotovo je banalna i dolazi nimalo pompezno, nema vatrometa, ničeg ceremonijalnog, samo fakt, činjenica, telefonski poziv, nekoliko latinskih riječi na vrhu rubrike dijagnoza. Pisao sam i osluškivao ton ove knjige; to je kao kad tražiš stanicu na radiju i naprežeš uši dok ne pronađeš tačnu frekvenciju i kristalan zvuk.

Kada sam to našao onda se knjiga sama ostvarivala.

Ne treba se ni vraćati u prvobitno stanje, mi smo stvoreni da bi se mijenjali, da ne kažem razočarali, u tome je snaga/kakav-takav smisao, da ideš dalje. Tačno znam šta bi moj otac mislio da sada čita ove redove, bio sam u potpunoj povezanosti s njim tokom pisanja knjige, kao i sa Mariannom. Nisam spiritualista niti medijum, ali putem snova imao sam kontakt s njima. To magijsko i čarobno postoji u nama kao neki zakržljali organ, samo ga treba aktivirati, biti ga svjestan.

I da, ne treba tugu dotjerivati, treba je pustiti da svira svoju muziku.

Tuga u ovom dnevniku-memoaru djeluje gotovo proceduralno, u ciklusima dana i mjeseci, gdje se gubitak polako ukorjenjuje u život. Kao čitateljica, doživljavam to kao kalendar unutarnjih oscilacija gdje se prisutnost i odsutnost mijenjaju gotovo ritualno. Kakvu funkciju ima ovakav ritam u iskustvu preživljavanja i pamćenja?

Vraćam se na radio i frekvenciju: da bi se napisala ovakva knjiga potrebno je sebe, svoj um i tijelo pomalo prihvatiti kao instrument kroz koji prolaze tuga, euforija, radost, potištenost, besmisao svega i apsolutna smisao svake moguće životne tričarije, procesa.

Treba se prepustiti, jer ja tu nisam samo pisac, nego sam prvo čovjek koji treba da prihvati ili ne prihvati traumu gubitka. Naravno da sve to ide s tobom i mijenja se, ne može žalost biti ista prvi dan smrti ili nakon godinu dana. Kao što se i priroda mijenja kalendarski tako se i mi nosimo s onim o čemu se kod nas priča šapatom, o smrti.

Sama bit traume jeste ponavljanje, mi se nekih stvari manijakalno sjećamo i utiskujemo ih u sjećanje iz straha da ih ne zaboravimo, ili se sjećamo svih detalja kako bi ih „naučili napamet“, opet zbog straha od zaborava. I zato što kada se sjećamo umrlih onda su oni za tren tu, s nama, kao da su živi. Trauma je repetitivna, ona je refren. Sjećanje je lijek, nije otrov. Nekad dolazi iznenada, obasja nas i nestane.

Pisati o smrti oca i o porodici uvijek je izazov jer iskrenost postaje nužna, ali i riskantna. Svako bira dokle smije i želi da ide. Da li je bilo teško odrediti tu granicu?

Iskrenost nije estetska kategorija, premda su neki pisci na osnovu nje izgradili vlastitu poetiku, ja nisam taj pisac, iako sam se ogoljavao do maksimuma. Naravno da nisam u knjigu stavljao neke negativne stvari, neslaganja, svađe jer treba imati dostojanstvo spram onih koji se ne mogu odbraniti. Treba znati koliko čega dozirati u knjizi, to je također umijeće i frekvencija koju treba iskristalisati.

U knjizi sam na nekoliko iskrenih mjesta napisao da se ponavljam (mogao sam to promijeniti ali nisam jer trauma je refrenična), kako bi čitatelj i čitateljka mogli vidjeti da savršeno vladam arhitekturom svoje knjige, kao što vladam, ali neko to može i drukčije shvatiti (kao stilsku slabost, nedostatak).  U ovom slučaju iskrenost je možda bila bespotrebna. Jezičko-stilski nivo na kojem pišem knjige je takav da znam tačan broj koliko puta sam upotrijebio neki pridjev, ili veznik, ili bilo šta.

Umijeće ove knjige je tišina, odmjerenost, njena suptilnost – ranjivost i snaga istovremeno; umijeće neke druge moje knjige je nešto drugo.

Ako se ne ustručavamo da, imajući povjerenja u sopstveni jezik, pišemo o tome zašto je nama umrli bio važan, ako, dakle (i eto paradoksa), govoreći o umrlom kažemo štošta i o nama samima, izveštaj o smrti pretvara se u tekst, u hroniku, u igru sjećanja, u otpor zaboravu. Dok ste pisali knjigu, koliko je to iskustvo preoblikovalo Vaš pogled na vlastite emocije i na proces tugovanja?

Svaka knjiga, svaki njen nastanak je zaseban proces. Pisao sam ovu knjigu zbog sebe, da ih sačuvam u tekstu (Seju i Mariannu), i nisam sva sjećanja stavljao u tekst, jer mnoga sjećanja ne mogu, niti trebaju postati literatura. Imao sam teške sumnje da li uopšte trebam objaviti ovu knjigu, etičke sumnje. Da li imam moralno pravo iznositi detalje iz života osoba koje su bile samozatajne? Samo o fotografijama sam razmišljao mjesecima, da li one trebaju biti tu, i zašto baš ove koje sam stavio? Nema tu ničega odokativno, ofrlje, ne pišem knjige na taj način.

Naučio sam dosta stvari tokom pisanja knjige, jedna od njih je to da se tuga, žalovanje neće završiti s posljednjom rečenicom u knjizi.

Sjećanja na Vašeg oca oblikuju prostori i životne okolnosti, uključujući život u Tripoliju, sačuvan u memoriji i predmetima. Intrigantno je, također, kako s tolikom lucidnošću prikazujete njegove lomove, koji su, nažalost, lomili i svijet koji je nastojao sačuvati, ocrtavajući figuru čovjeka sa svim pukotinama. Jer, ljudi su, naime, i pukotine. No, upravo predmeti, u toj mikrohistoriji života, nose tragove memorije – koliko Vam je značajno ovo „kolekcionarstvo sjećanja“?

Postoji lik Amistad u romanu Cimetna pisma, dijamantna stvorenja (2024) i veliko poglavlje o njemu, i on je upravo taj junak koji je kolekcionar predmeta i sjećanja koja oni u njemu bude. To je svakako autobiografski udio u tom romanu, on postoji i u Knjizi o Uni i drugdje, a to je zbog nestalnosti našeg svijeta – kad nešto izgubim želim da to nadomjestim (cijela Knjiga o Uni je baš to, rekonstruisani svijet). Ko je samo nakratko osjetio šta znači biti izbjeglica vrlo dobro to razumije, tu potrebu za naseljavanjem intimnog prostora. To je radio i moj otac, svjesno ili nesvjesno.

U Zelencu su predmeti bitni jer upućuju na Seju i Mariannu, osvjetljuju njihovu prošlost u kojoj su bili živi. A onda su predmeti od velike vrijednosti. Mnoge sitnice odjednom postaju zlata vrijedne.

S druge strane, trenuci u kojima Marianna još živi punim plućima, a smrt je već prisutna, nose svoju posebnu težinu. Šta Vam je bilo najvažnije u zapisivanju te granice između života i smrti?

Marianna je živa nekoliko mjeseci nakon Sejine smrti, ali se prvi put spominje u knjizi onda kada saznajem za njenu smrt. I taj trenutak je šokantan jer je iznenadan. Naša komunikacija je bila vrlo intenzivna ali se smanjivala zbog toga što sam se borio s očevim gubitkom, tako da nisam primijetio da se nije javljala zato što je odlučila da mi ne javi da joj se bolest vratila i da je sada sve gotovo. Taj njen gest vidim kao izraz krajnje nesebičnosti i plemenitosti.

Zapisujete u jednom trenutku: Ponajviše smo građeni od ideja i snova, a oni su stvoreni od riječi. Njima se vraćamo cijeli život. Zbog čega je toliko blizak taj odnos između snova i priča?

Mi, ljudi, bića, moramo imati neke ideje veće od nas samih kako bi vlastitim egzistencijama pridodali veći smisao od biološkog ciklusa života i smrti. To su naši snovi (ne mislim na snove tokom sna), a čovjek je biće priče, sve počinje od nje, tačnije od poezije, prvih ritmova rituala, magijskih obreda…

Priroda i voda u Zelencu ne funkcionišu samo kao simbolički kôd, nego i kao filozofski model postojanja: voda pamti, transformiše, upija i vraća. Kažete: Voda je sveta granica, sfera kroz koju je nemoguće proći i izbiti u drugu dimenziju. U toj slici prepoznaje se arhetipska ideja Hada, ali i savremeno shvatanje prirode kao živog arhiva. Koliko Vam je važno da priroda – koja ovdje funkcioniše na razini lajtmotiva – postane prostor u kojem se život i smrt međusobno prepoznaju?

Priroda je sakralna, ona je za mene hram, živa arhiva (kako kažeš), tu, za ljude poput mene, leži utjeha, snaga, spas. Mi smo u prirodi nastali i smrću se njoj vraćamo, jer i zemlja je priroda.

U savremenom društvu u kojem se trauma često koristi kao retorički alat, banalizuje ili stavlja u službu društvenih narativa, pojedinac koji iskreno tugujе suočava se s pritiscima da vlastitu bol prećuti, umanji ili uklopi u prihvatljive norme. Kako književnost može očuvati autentičnost iskustva gubitka, svjedočiti istini tih emocionalnih procesa i istovremeno osporiti društvene mehanizme koji relativizuju ili obesmišljavaju tugu?

Ne znam, ja duboko cijenim svoje emocije i one za mene nemaju cijenu; volim što sam čovjek bez obzira na tvarnu muku (M. Dizdar), to jest, kao i drugi tražim smisao postojanja i trudim se to raditi na dostojanstven način.

Ne prikljanjam se mišljenju većine, znam kako biti sâm, ne pojeftinjujem svoje pisanje.

Književnost možda funkcioniše tako da nas, poput Lazara, podiže iz jezika smrti u jezik sjećanja… Šta biste Vi rekli?

To bi bila velika uloga književnosti, njen vrhunac, ali ona može biti svakakva a ne samo iskupiteljska. Preferiram ovu prvu ulogu.

Fotografija autora © Jasper Kettner

https://bookstan.ba