Autor: urednik

Zahvaljujući gostoprimstvu i pokroviteljstvu Fikreta Čančara, direktora JU „Dom kulture Jajce“, baš je u Jajcu, jednom od najljepših bh. gradova na predivnim bh. rijekama Vrbasu i Plivi, u predvečerje Svjetskog dana zaštite okoliša, 4. lipnja u 18 sati, svečano otvorena putujuća izložba „creAction“. 

Izložbu je, uz potporu američke humanitarno-razvojne agencije Catholic Relief Services – CRS, osmislio i priredio Centar za mirovno obrazovanje – CMO u okviru svog projekta Pokret za ekološko obraćenje. Izložba „creAction“, autora Amera Tikveše,predstavlja umjetničku akciju u službi zaštite okoliša. Nadahnuta je enciklikom pape Franje o brizi za zajednički dom. Naziv enciklike – Laudato si’ – potječe iz Pjesme stvorova sv. Franje Asiškog na čijoj karizmi i duhovnosti, priznatoj i nadaleko izvan Katoličke crkve, počiva. Zahvaljujući vokalno-instrumentalnom triju Luke, Lucije i Magdalene Saraf samo otvorenje izložbe označila je baš izvedba te pjesma od čijeg se nastanka naredne godina navršava ravno 800 godina.

U svom obraćanju okupljenim Fikret Čančar, direktor JU „Dom kulture Jajce“, naglasio je da bi upravo sakralnost vode, temeljno uvjerenje zajedničko abrahamsko/ibrahimovskim religijama, moglo biti sjajno polazište za poticanje religija na odvažnije i konkretnije sudjelovanje u zaštiti okoliša kao Božjeg dara u našem društvu čime bi i sam dijalog religija u bh. kontekstu dobio i na kredibilitetu i na važnosti. Aludirajući na naslov izložbe, Edina Hajder, pastorica Evanđeoske crkve u Jajcu, pozvala je okupljene da svakodnevno daju svoj obol akciji zaštite Božje kreacije kao veličanstvenog Božjeg umjetničkog djela čije razaranje predstavlja, uz sve ostalo, i ekološki grijeh – nasrtaj na samoga Boga.

Oslanjajući se na dokumentarac „Čovjek koji je sadio drveće“, fra Mišo Sirovina, vikar Župe sv. Ante Padovanskog u Sivši, okupljene je pozvao na ustrajnost prožetu nadom na zahtjevnom putu zaštite okoliša jer je i najveće pustinje, nastale ljudskim sebičnim i arogantnim djelovanjem, moguće iznova strpljivošću i ljubavlju preobraziti u vrtove pune života ako se u ljudsko srce ponovno naseli ponizna i zahvalna svijest o stvorenom svijetu kao božanskom misteriju i daru a ne pukom resursu. Robert Oroz, jedan od autora fotografija i ujedno jedan od osnivača Ekološko-humanitarne udruge Gotuša iz Fojnice, okupljene je upoznao da su njegove fotografije poglavito nastale na mjestima konkretnih bh. borbi za zaštitu okoliša što je izložbi „creAction“ omogućilo da posreduje uvid u kojoj je mjeri bh. prirodno blago ugroženo i koliko bi brzo moglo nestati ukoliko zajednički ne stanemo u njegovu obranu.

Na koncu se okupljenima obratio i Edin Hozan, načelnik općine Jajce, izražavajući svoje osobno zadovoljstvo i zahvalnost za ugošćavanje izložbe „creAction“ u Jajcu. Govoreći o naprecima općine Jajce u području zaštite okoliša, istaknuo je da nas upravo ekološke katastrofe i prijetnje poučavaju u kojoj su mjeri državne i sve druge ljudskom rukom sačinjene granice relativne i da bez zajedničkog solidarnog djelovanja preko tih i takvih granica zasigurno nećemo uspjeti ni obuzdati klimatsku krizu, ni sačuvati okoliš, bilo da je riječ o globalnom, regionalnom ili lokalnom planu.  

Moderator otvorenja i ujedno idejni začetnik izložbe „creAction“ Alen Kristić, voditelj projekta Pokret za ekološko obraćenje, izrazio je nadu da će ova izložba kao umjetničko-religijski glas opomene, ali i nade sve njezine posjetiteljice i posjetitelje potaknuti na svakodnevnu i odvažnu akciju u službi zaštite Božje kreacije. U tu je svrhu planirano da izložba „creAction“, čije grafičko oblikovanje potpisuje Ivana Ibrović, nakon njezinog zatvaranja u Jajcu 14. lipnja, u rujnu bude ugošćena u Fojnici Zenici.  

Jajačko otvorenje izložbe creAction okončano je duhovnom pjesmom „Moj je put na tvome sada putu“, koju je izveo već spomenuti vokalno-instrumentalni trio, nakon čega je uslijedilo druženje nazočnih zahvaljujući širokogrudnom gostoprimstvu osoblja JU „Dom kulture Jajce.

Dragica Krstanović

Svemirko, Marko Bošnjak, Ida Prester i Macha Ravel nastupit će na četvrtom izdanju festivala Kvirhana, a ulaz na sve sadržaje festivala je besplatan.

Festival Kvirhana ove godine fokus stavlja na slobodu te se kao i dosad trudi biti siguran i slavljenički prostor za sve LGBTIQ osobe i njihove prijatelje. Bogat program festivala uključit će između ostalog i predstavu, izložbu, koncerte, filmove, razgovore i drag show.

‘’Slogan Bujrum slobode! smještamo u današnji kontekst odgovornosti koju sloboda nosi, istodobno propitujući puteve koji vode do nje. Sloboda se osvaja i njeguje, a kroz umjetničke i aktivističke događaje Kvirhane ćemo promišljati i uživati slobodu u različitim formatima, zato pridružite nam se jer imamo šta ponuditi i ove godine.’’ – kazali su organizatori festivala iz Sarajevskog otvorenog centra.

Festival će biti otvoren u SARTR-u u 19.30h predstavom ‘’Naš sin’’ Patrika Lazića, u produkciji Hartefakt fonda iz Srbije, koja je na regionalnim gostovanjima već postigala zapaženi uspjeh. Nakon što se mladić autovao svojim roditeljima, oni pokušavaju da žive sa saznanjem da je njihov sin drugačiji. Rituali porodične večere postaju velika dramska peripetija.

Dnevni program drugog dana festivala počinje od 14 sati u Centru za djecu i omladinu Novo Sarajevo, a rezervisan je za druženje i upoznavanje kroz Mingling session, nakon čega će se održati projekcije dva domaća kratkometražna filma. Kratki film “Jan” autora Kenana Musića i Mirze Čustovića je prvi kratki film ikada iz regije dostupan na HBO Max platformi,  a govori o prijateljstvu i ljubavi, traganju za mjestom gdje nema potrebe za etiketiranjem nagona te film koji izaziva prepoznavanje ljubavi u svim njenim oblicima. Film ‘’Sutra ćemo kupiti ribice’’ autorice Sare Ristić prati tinejdžericu Asju koja nakon 5 godina sreće svoju stariju sestru Aminu koju nije vidjela otkad je Amina izbačena iz kuće.

Nakon projekcije filmova, održat će se razgovor o kvir (LGBTI+) vizuelnom stvaralaštvu u kojem će učestvovati autori i autorice filmova, glavni glumac iz filma Jan, Maksim Jovanović, kao i fotografkinja Monika Andrić. Njena izložba fotografija ‘’Razlike od kojih smo satkani – uvid u LGBTIQ+ živote’’ otvorit će se na istoj lokaciji u 19 sati. Izložba intimnih portreta i dokumentarnih fotografija istražuje svakodnevne životne situacije LGBTQ+ osoba i način na koji se njihove razlike integrišu u šire društvo.

Muzički program drugog dana festivala održat će se u kultnom Kinu Bosna, a otvorit će ga drag show četiri drag umjetnice iz BiH. Nakon toga nastupit će mladi sarajevski duo Bluzze, a onda i Marko Bošnjak, ‘’slavuj’’ iz Prozor-Rame, koji je publiku osvojio još kao dječak kada je pobijedio na ‘'Pinkovim zvezdicama’’, a zatim i nastupom na hrvatskoj Dori. Koncert će održati i poznata hrvatska muzičarka i voditeljica Ida Prester i pop bend Lollobrigida, a noć će zatvoriti electro duo iz Hrvatske Cura i Dečko, dinamična eksplozija emocija i plesa koja puni klupske prostore i razbija stereotipe.

U subotu, posljednji dan festivala, na istoj lokaciji Centra za djecu i omladinu Novo Sarajevo, održat će se radionica kvir FANZINE: Zajedničko pisanje manifesta za prvo izdanje kvir fanzina.

Ostatak dnevnog programa fokusiran je na Queer Talks, razgovore o različitim temama važnim za feminizam i LGBTIQ aktivizam i umjetnost.

Festival će zatvoriti muzički program koji započinje od 21.30h u Kinu Bosna nastupom alternativnog/post rock indie sastava iz Splita Fostera. Nakon toga će nastupiti Oli pop (Olivera Popović) kantautorka alternativne pop muzike iz Srbije, a onda i trap-rap muzičarka iz BiH Macha Ravel, ranije poznata i kao Muha, koja je svoj prvi uživo nastup imala upravo na festivalu Kvirhana 2021. godine. Objavom prvog synth-pop singla “Traume”, potvrdila je svoju zasluženu poziciju na balkanskoj alternativnoj pop sceni. Najveća zvijezde festivala je zasigurno alternativni pop projekt Svemirko koji se na prostoru bivše Jugoslavije proslavio albumom Vanilija. Do kraja noći prisutne će zabavitiDJ Sonja Sajzor, jedna od najznačajnijih trans aktivistkinja u regiji.

Darko Cvijetić, Previše mi to. Osam djevojčica

PIŠE: Hana Vranac

Ima nade za ovaj svijet, odjekuje romanom, ali ne i za pokajnike. Njihov košmar ne iščezava u potpunosti, ni kad sretnu Boga. Za to razumijevanja ima Darko Cvijetić.

Ako su grafiti na zidovima iskaz potisnute društvene energije, onda fasade najbolje govore o jednom društvu. Ovdje na zidovima gledamo likove ratnih zločinaca. Uz ime piše heroj. Na fasadi pored školskog dvorišta figura smrti rukama obuhvata čovjeka. Uz nju stoji naziv fudbalskog kluba. U medijima vijest: maloljetni K., najmlađi masovni ubica. Zapitamo se onda jesu li ti fenomeni nastranost jednog konkretnog društva ogrezlog u bolesti ili je cijeli svijet nikao iz klice ontološkog zla? Je li za sve kriva Evina jabuka? Ako je svrha književnosti, kako to teorija tvrdi, da preko pojedinačnog tematizira opće, onda je Darko Cvijetić pitanja kojima je vjekovima opterećena etika rasporio u romanu Previše mi to. Osam djevojčica. Posljednji je to dio romaneskne trilogije o, kako i sam autor kaže – zlu, čija prva dva dijela čine Schindlerov lift i Što na podu spavaš. 

Filip Latinović, ratni zločinac i nekadašnji pripadnik Vojske Republike Srpske, nakon izdržane dvodecenijske  kazne vraća se u sredinu koja ga doživljava herojem. On je pokušava ubijediti da to nije. I premda je jasna aluzija na roman Miroslava Krleže, Cvijetićev Latinović sebe poistovjećuje sa Rodionom Raskoljnikovom, ubicom iz Zločina i kazne. Nakon susreta s Bogom i Haškim tribunalom, duboko pokajan Latinović shvaća da nije ubijao i silovao zbog etničke pripadnosti, već slobode.

Ima nade za ovaj svijet, odjekuje romanom, ali ne i za pokajnike. Njihov košmar ne iščezava u potpunosti, ni kad sretnu Boga. Za to razumijevanja ima Darko Cvijetić. Nekadašnji stražar logora vojske Republike Srpske. Latinovićev školski kolega, koji piše ovu knjigu iz fragmenata Filipovih zatvorskih bilješki, intertekstualnih fragmenata Krleže, Dostojevskog, Eca, Arendt, Nietzschea, vlastitih autorefleksivnih uplitanja, do jednog imaginarnog teksta koji zaključno potvrđuje da ovaj roman nadrasta literarnu igru koja nas dvojnošću ovih (anti)junaka navodi da se pitamo je li Cvijetić zapravo sam Latinović. Jer to nije ni bitno. Roman napominje: Nije važno tko si. Onaj tko čita odredit će jesi li Filip (jer svi smo mi Filip) ili heroj (jer heroj nema mural nego omču). Taj borhesovski postupak nije pastiš, već čin nužan po sebi u bujici narativa o selektivnim istinama, a Zapadni Balkan je biblioteka takvih. Jedna ne postoji, čak ni kad je odrede Međunarodni sudovi. Istinitost, stoji u knjizi, ne treba tražiti u romanu, nego u onome što je u nama pokrenuo.

Dio tih fragmenata čini i postzločinački dosje lika koji staje u prvi plan romana. To je Latinovićev unuk, dvanaestogodišnji Senad, nadimka Kost, koji je vatrenim oružjem ubio osam djevojčica i školskog čuvara. Ali kako Cvijetić svojim likovima ne dozvoljava samo jednu dimenziju, tako sprječava brzopletost zaključka da je maloljetni Kost ubio jer mu je i djed ubica. Da se zlo prenosi transgeneracijski, to se može čitati iz romana. U onom smislu u kojem fenomen zla svodimo na osvetu koja posredstvom časti, borbene energije i želje za potvrdom dolazi iz potlačenosti. Pod idejom moralnog sjećanja, ovdašnji narodi tvrde da je samo njihovo ispravno, pa je figura žrtve internalizirana u čitav kolektiv. Vratimo li se u malo dalju prošlost, i ona potvrđuje da je tom kolektivu, djeljiteljima iste sudbine ropstva, ostalo poniženje. Pa smo iz viševjekovnih transgeneracijskih traumi bijesni prema čitavom svijetu. Međutim, roman se opire konačnom tumačenju. Na koncu, i Kost je heroj. Firma s marokanskom adresom prodaje majice s njegovim likom. Sugerisano je time da perverzija vrijednosti nije problem samo našeg društva, možda je, zaista, za sve kriva jabuka.

Borhesovskom, pa sad možemo reći i cvijetićevskom, relativiziranju u romanu nije svrha dekonstrukcija stvarnosti izvan njega, već ukazivanje na to da zlo ne teče vertikalno. Ono meandrira u različitim ljudskim fenomenima. Roman pokazuje da niko od njegovih likova ubica nije imao čistu krv. Da je porodica hibrid nacionalnosti i religija. Time Cvijetić lojalno odbija uprijeti prstom i reći: samo jedni su ubijali. Neka svako počisti ispred svoga dvorišta, odjekuje tom poetikom. A Cvijetić čisti u ime svih. Zato jedini „neuspjeh“ ove knjige može biti ako dođe samo do ruku onih od nacionalizma izliječenih – Cvijetićevih istomišljenika.