Autor: urednik

S engleskog prevela: Ida Hamidović

„Pisanje je strast za život, ali jedino ono vredi živeti“, kaže Gustav Flober.
I dok bih se složio s njim svakog drugog dana, danas je drugačije. Ovaj pas danas ne piše. Ne mogu ni da skupim energiju ili volju da ustanem iz kreveta, počešljam se, a kamoli da skuvam kafu, sjednem za sto i počnem raditi na romanu s najvećom vjerom u ljudskost i najvećom vjerom u sebe i drugim sličnim neophodnim iluzijama koje vode nas pisce.
Ne, to se neće dogoditi. Zato što je stvarni svijet skočio sa svoje ose. Hladnoća, ludilo, proračunatost, surovost našeg vremena je zastrašujuća. Toliko je patnje trenutno. Gaza, Ukrajina, Sudan, DR Kongo… I toliko je neizvjesnosti u zraku: američka politika, evropski izbori, velike globalne promjene… Previše je depresivno. Previše stresno. Jednostavno previše. Koja je zapravo svrha fikcije, koja je svrha zasukanja rukava i napornog rada na izradi prefinjene rečenice, pažljivog odabira idealnog sinonima ili usavršavanja interpunkcije, samo da bi se opisali izmišljeni događaji i izmišljeni likovi dok je vanjski svijet u plamenu?
Zato želim da ostanem zakopan u pidžami, zureći u zid nekoliko sati, ako ne i nekoliko dana. Nakon što sam smislio ovaj apsurdni plan, odmah sam krenuo u realizaciju. Ali problem je što je zid prekriven policama za knjige, pa umjesto da proučavam praznu bjelinu kako sam namjeravao, zateknem sebe kako buljim u hrptove knjiga.
Tako otkrivam zanimljivu optičku činjenicu: ako dugo, dovoljno dugo gledate u neživi predmet, on počinje da se kreće. Definitivno se kreće, pred mojim očima. Gledam knjigu sa jarkocrvenom kičmom kako se njiše naprijed-nazad i polako se migolji s police. To je Rumijeva poezija.
Prije nego što sam shvatio, Dželaludin Rumi je stajao ispred mene, namršten.
“Koja vrsta posla te drži zauzetim, mogu li da pitam?””Nema posla”, odgovaram. “Svijet je depresivan, nema smisla pisati.”
Mirnim glasom mi objašnjava da pjesnici i pisci moraju nastaviti, posebno u ovakvim vremenima. Kažem mu da mu je lako dati sladak savjet. U Anadoliji iz 13. stoljeća nije postojao tako poremećen svijet, društveni mediji, mračni internet, tehnološki monopol.
“Ne”, kaže on. “Imali smo strašne političke potrese, masovna razaranja i paljenja naših gradova, beskrajne ratove, siromaštvo, ekstremizam i stalno nasilje. Da ne spominjemo krstaške ratove, glad i kugu.”
Osećam se malo loše. I posramljen. Sjedim uspravno. Ali ne odustajem. Moram da preusmerim pogled na zid koji je ujedno i polica za knjige. Ovaj put plavi volumen počinje da se migolji i pomiče, sve dok konačno ne padne s police. Zove se, prikladno, Pad .
I tako se u mojoj sobi pojavljuje Albert Camus, vrlo elegantan u sivom odijelu. Kao i uvek, harizmatičan. I kaže ohrabrujuće stvari o potrebi da umjetnost i kreativnost procvjetaju. “Ne biste razumjeli”, kažem tvrdoglavo. “Nema smisla.” U tvoje vrijeme je bilo lakše. Tada su stvari bile jednostavnije.”
“Jesu li bili jednostavni?”, razmišlja. „Rođen sam u siromaštvu, nikad nisam upoznao svog oca. Moja voljena majka je bila nepismena, djelimično gluva. Pisao sam tokom nacističke okupacije Francuske, francusko-alžirskog rata, kroz ogromne preokrete i patnje, da ne spominjem vlastitu borbu sa mentalnim zdravljem i tuberkulozom.”
OK, sada se osećam još više postiđeno. Guram jorgan u stranu, ali i dalje ne ustajem iz kreveta. Samo treba da nađem pisca ili pesnika koji je živeo u lepšim, nežnijim vremenima. Dok razmišljam o ovome, pogled mi pada na ružičastu kičmu knjige. Oh, ne! Prekasno je! Već se kreće. Ovo su Sabrane pjesme Ane Ahmatove .
I eto je, sa tamnom kosom savršeno ošišanom, očima velikim i izražajnim.
„Pisao sam poeziju u najburnijim vremenima, kada je književnost bila potiskivana, zabranjivana, proganjana. Tajna policija mi je pretresla stan, uhapsila moje najmilije, a Staljin mi je cijelo vrijeme disao za vratom. Morao sam spaliti svoje stihove nakon što sam ih naučio napamet, bili su tako opasni. Živio sam pod stalnom prijetnjom zatvora, gulaga ili egzila. Zamolio sam svoje drage prijatelje da nauče moje stihove. Jedino su tako moje pjesme opstale. Ali ipak sam napisao.”
uzdišem.
Polako ustajem iz kreveta, izlazim iz sobe, oslobađajući se napada anksioznosti. Sada moram da idem da napravim šoljicu kafe, jake. Bez obzira na to je li to strastven život ili ne, i koliko god naš svijet bio zbunjujući i iscrpljujući, mi pišemo poeziju, pišemo prozu, pišemo svoj otpor, nadu, empatiju i ljubav prema pluralizmu, nijansama i različitostima, pišemo našu zajedničku ljudskost kroz haos našeg vremena.

Preuzeto sa naloga Substack “Unmapped Storylands”, Elif Shafak

Udruženje za razvoj muzičke umjetnosti i pedagogije „SA Sinfonietta“ iz Sarajeva i „Udruženje Hila“ iz Zrenjanina s velikim zadovoljstvom najavljuju drugu promociju knjige u sklopu projekta Dijahronijski kontrapunkt koji je podržao British Council u okviru projekta „Kultura i kreativnost za Zapadni Balkan“ (CC4WBs).

CC4WBs je finansiran od strane Evropske unije, i ima za cilj unapređenje dijaloga na Zapadnom Balkanu kroz jačanje kulturnog i kreativnog sektora i razvijanje njegovog potencijala za društveno-ekonomski uticaj u ovom regionu. Tokom perioda od 48 mjeseci, projekat CC4WBs ima za cilj poboljšati učinak kulturnog i kreativnog sektora kako bi unaprijedio vještine, znanja i pristup finansijskoj pomoći, povećao konkurentnost te omogućio održivu koprodukciju i cirkulaciju dobara i usluga na Zapadnom Balkanu.

Druga promocija knjige projekta Dijahronijski kontrapunkt održat će se u četvrtak, 13. februara 2025. godine, s početkom u 19:00 sati, u Muzeju književnosti i pozorišne umjetnosti BiH (Sime Milutinovića Sarajlije 7, Sarajevo).

Biće predstavljen roman Bazen autorice Ane Vučković, u izdanju Partizanske knjige iz Kikinde. Na promociji će s autoricom razgovarati Šejla Šehabović i Vladimir Arsenić.

Podijeljen na petnaest poglavlja roman Ane Vučković Bazen će ispričati priču o svojim korisnicima, od kojih će svaka, svojstvom lične sudbine, biti ugrađena u mozaik pločica na njegovoj ivici kojim se sprečava klizanje na vlažnim površinama. Na taj način gradi se patchwork struktura teksta koji u cjelini postaje „velika priča“ o onome što je ostalo nakon Velikog praska koji je razorio jednu veliku i stvorio sedam malih zemalja koje međusobno žive u vječitoj zavadi.

Junaci romana Bazen dolaze sa svih nivoa socijalne ljestvice. Na taj način se bazen od dekadentnog prostora obilježenog specifičnim mirisima, bojama i ukusima, pretvara u demokratsku agoru, melting pot, pa čak i u ono što je nekad bila uloga hamama, turskih kupatila u kojima su se rješavale važne stvari, u kojima je jedno društvo živjelo u svojoj punoći. Pa tako osiromašeni roker dijeli stazu za plivanje s bivšom filmskom divom, aktuelnim lokalnim nasilnikom i wannabe kriminalcem, i/ili ženom koja je pretplatnu kartu za bazen osvojila u nagradnoj igri. Svim ovim likovima, svojevrsnim labrijerovskim karakterima, junacima našeg doba, zajedničko je to da su nekad bili bolji, da je bazen mjesto njihove rekonvalescencije, oporavka, povlačenja iz vreve u tišinu koju kvare jedino zaveslaji ruku i nogu. Bazen je mjesto kontemplacije. Ili, ako ćete najpreciznije, bazen je mjesto pripovijedanja.

Ko je ili, tačnije, šta je glavni lik romana? To je naracija sama po sebi. Priča koju pričamo sebi dok ponavljamo radnje koje nas održavaju na vodi i vode od zida do zida, ukrug. Priča koja nastaje gledajući plivače, njihove glave u kapama za plivanje ili njihova tijela koja se trljaju peškirom ili sapunaju pod tušem. Bazen je dodatak Hiljadu i jednoj noći, on je priča koja se izmišlja i samim tim postaje istinitija od stvarnih povijesti.

Ana Vučković rođena je 1984. godine u Beogradu. Završila je studije dramaturgije na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu, a zatim i master-studije filmologije na istom fakultetu na temu filmskog stila. Novinarka je Radio Beograda 2, gdje priprema i vodi nekoliko emisija posvećenih filmu i popularnoj kulturi. Pisala je za mnoge portale i novine, među kojima je bio i City Magazine i Marie Claire, a sada je saradnica portala Velike priče. Jedno vrijeme je radila i na internet radio stanici Radio Aparat. Objavila je šest knjiga proze: Epoha lipsa juče, Lust ‘n’ Dust, Plišani soliter, Surfing Serbia, Yugoslav i najnovija knjiga Bazen. Dva puta su Anini romani bili u najužem izboru za NIN-ovu nagradu, a prevedeni su na engleski, makedonski, njemački, malteški i grčki jezik. Dobitnica je Elle Style Award za književnost 2020.

Ansambl ‘SA Sinfonietta’ učestvovaće na promociji kroz improvizovane muzičke interpretacije inspirisane romanom Bazen i na taj način uspostaviti dijalog između muzičkog i književnog izraza te istražiti načine na koje se narativnost romana može prevesti u melodiju, ritam i zvuk.

Zadovoljstvo nam je pozvati vas na predstavljanje dnevnika „Pariški maraton” Damira Uzunovića koje će se održati u srijedu, 12. februara, u 19 sati u BKC-u u Sarajevu. S autorom će razgovarati Ivana Golijanin.

Damir Uzunović rođen je 1965. u Sarajevu. Do sada je objavio tri knjige pjesama: „Brod sa talismanom” (1992), „Mađioničar” (1995) i „Ljudi i ptice” (2005); knjigu priča „Kesten” (1996; Nagrada fondacije Fond otvoreno društvo BiH); roman „Ja sam” (Roman u tri knjige) (2021), za koji je dobio najznačajniju nagradu u Hrvatskoj – nagradu FRIC, za najbolju knjigu fikcijske proze objavljene u 2021, i nagradu Društva pisaca BiH za 2021. godinu. „Pariški maraton” (2024) njegova je posljednja objavljena knjiga.

Uvršten je u bosanskohercegovačku antologiju proze „Pod pritiskom”, te antologije poezije „Ovdje živi Konan”, „Zašto tone Venecija” i „Velika knjiga lirske poezije BiH, Crne Gore, Hrvatske i Srbije od početaka do danas”. Pjesme i priče prevođene su mu na više jezika, a audiozapis romana „Ja sam” dostupan je u Biblioteci za slijepa i slabovidna lica. Direktor je i suosnivač sarajevske knjižare i izdavačke kuće Buybook, te programski direktor Međunarodnog festivala književnosti – Bookstan. Radi kao urednik u izdavačkoj kući Buybook u Sarajevu.

“Krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća Damir Uzunović je otputovao u Pariz, ostao tamo nepunu godinu. On je tada imao dvadesetak godina i ta će egzilantska epizoda biti formativna za književnost koju će kasnije pisati. U njegovome svijetu miješala se tada stvarnost realnog grada s mitološkom stvarnošću Pariza iz Hemingwayeva memoara A Moveable Feast, iz proza Henryja Millera, ili onih Marguerite Duras koju je tada još mogao sresti na pariškoj ulici. Više od trideset godina kasnije, Uzunović se vraća u Pariz, a razlog za to je istraživanje za potrebe romana koji upravo piše. Pariški maraton opisuje dva dana u društvu sina koji je sada upravo u onoj dobi u kojoj je bio njegov otac u vrijeme svog davnog boravka tamo. U brzoj, dvodnevnoj smjeni slika i događaja, mijenjaju se i perspektive u kojim on gleda poznatu arhitekturu, gleda je i očima vlastitog djeteta, ali i očima fiktivnog junaka svog budućeg romana. Gleda grad i javljaju mu se superimpozicije prizora tog grada iz prošlosti. Uzunović ima izraziti dar za formu, njegova je sintaksa usklađena s pokretom u gradskom prostoru, lakoća s kojom iz književnog opisa prirodno prelazi u esejistički pasaž potvrda su legitimnog književnog majstorstva. Uzunović je, dakle, posjetio Pariz da bi skupio građu za roman koji piše, a ovaj Pariški maraton, brzi putopis koji je rezultat tog istraživačkog putovanja je, zapravo, on the road novela iznimne ljepote.”

Semezdin Mehmedinović