S engleskog prevela: Ida Hamidović
„Pisanje je strast za život, ali jedino ono vredi živeti“, kaže Gustav Flober.
I dok bih se složio s njim svakog drugog dana, danas je drugačije. Ovaj pas danas ne piše. Ne mogu ni da skupim energiju ili volju da ustanem iz kreveta, počešljam se, a kamoli da skuvam kafu, sjednem za sto i počnem raditi na romanu s najvećom vjerom u ljudskost i najvećom vjerom u sebe i drugim sličnim neophodnim iluzijama koje vode nas pisce.
Ne, to se neće dogoditi. Zato što je stvarni svijet skočio sa svoje ose. Hladnoća, ludilo, proračunatost, surovost našeg vremena je zastrašujuća. Toliko je patnje trenutno. Gaza, Ukrajina, Sudan, DR Kongo… I toliko je neizvjesnosti u zraku: američka politika, evropski izbori, velike globalne promjene… Previše je depresivno. Previše stresno. Jednostavno previše. Koja je zapravo svrha fikcije, koja je svrha zasukanja rukava i napornog rada na izradi prefinjene rečenice, pažljivog odabira idealnog sinonima ili usavršavanja interpunkcije, samo da bi se opisali izmišljeni događaji i izmišljeni likovi dok je vanjski svijet u plamenu?
Zato želim da ostanem zakopan u pidžami, zureći u zid nekoliko sati, ako ne i nekoliko dana. Nakon što sam smislio ovaj apsurdni plan, odmah sam krenuo u realizaciju. Ali problem je što je zid prekriven policama za knjige, pa umjesto da proučavam praznu bjelinu kako sam namjeravao, zateknem sebe kako buljim u hrptove knjiga.
Tako otkrivam zanimljivu optičku činjenicu: ako dugo, dovoljno dugo gledate u neživi predmet, on počinje da se kreće. Definitivno se kreće, pred mojim očima. Gledam knjigu sa jarkocrvenom kičmom kako se njiše naprijed-nazad i polako se migolji s police. To je Rumijeva poezija.
Prije nego što sam shvatio, Dželaludin Rumi je stajao ispred mene, namršten.
“Koja vrsta posla te drži zauzetim, mogu li da pitam?””Nema posla”, odgovaram. “Svijet je depresivan, nema smisla pisati.”
Mirnim glasom mi objašnjava da pjesnici i pisci moraju nastaviti, posebno u ovakvim vremenima. Kažem mu da mu je lako dati sladak savjet. U Anadoliji iz 13. stoljeća nije postojao tako poremećen svijet, društveni mediji, mračni internet, tehnološki monopol.
“Ne”, kaže on. “Imali smo strašne političke potrese, masovna razaranja i paljenja naših gradova, beskrajne ratove, siromaštvo, ekstremizam i stalno nasilje. Da ne spominjemo krstaške ratove, glad i kugu.”
Osećam se malo loše. I posramljen. Sjedim uspravno. Ali ne odustajem. Moram da preusmerim pogled na zid koji je ujedno i polica za knjige. Ovaj put plavi volumen počinje da se migolji i pomiče, sve dok konačno ne padne s police. Zove se, prikladno, Pad .
I tako se u mojoj sobi pojavljuje Albert Camus, vrlo elegantan u sivom odijelu. Kao i uvek, harizmatičan. I kaže ohrabrujuće stvari o potrebi da umjetnost i kreativnost procvjetaju. “Ne biste razumjeli”, kažem tvrdoglavo. “Nema smisla.” U tvoje vrijeme je bilo lakše. Tada su stvari bile jednostavnije.”
“Jesu li bili jednostavni?”, razmišlja. „Rođen sam u siromaštvu, nikad nisam upoznao svog oca. Moja voljena majka je bila nepismena, djelimično gluva. Pisao sam tokom nacističke okupacije Francuske, francusko-alžirskog rata, kroz ogromne preokrete i patnje, da ne spominjem vlastitu borbu sa mentalnim zdravljem i tuberkulozom.”
OK, sada se osećam još više postiđeno. Guram jorgan u stranu, ali i dalje ne ustajem iz kreveta. Samo treba da nađem pisca ili pesnika koji je živeo u lepšim, nežnijim vremenima. Dok razmišljam o ovome, pogled mi pada na ružičastu kičmu knjige. Oh, ne! Prekasno je! Već se kreće. Ovo su Sabrane pjesme Ane Ahmatove .
I eto je, sa tamnom kosom savršeno ošišanom, očima velikim i izražajnim.
„Pisao sam poeziju u najburnijim vremenima, kada je književnost bila potiskivana, zabranjivana, proganjana. Tajna policija mi je pretresla stan, uhapsila moje najmilije, a Staljin mi je cijelo vrijeme disao za vratom. Morao sam spaliti svoje stihove nakon što sam ih naučio napamet, bili su tako opasni. Živio sam pod stalnom prijetnjom zatvora, gulaga ili egzila. Zamolio sam svoje drage prijatelje da nauče moje stihove. Jedino su tako moje pjesme opstale. Ali ipak sam napisao.”
uzdišem.
Polako ustajem iz kreveta, izlazim iz sobe, oslobađajući se napada anksioznosti. Sada moram da idem da napravim šoljicu kafe, jake. Bez obzira na to je li to strastven život ili ne, i koliko god naš svijet bio zbunjujući i iscrpljujući, mi pišemo poeziju, pišemo prozu, pišemo svoj otpor, nadu, empatiju i ljubav prema pluralizmu, nijansama i različitostima, pišemo našu zajedničku ljudskost kroz haos našeg vremena.
Preuzeto sa naloga Substack “Unmapped Storylands”, Elif Shafak