Goethe-Institut u Bosni i Hercegovini u saradnji sa Historijskim muzejom BiH, Akademijom scenskih umjetnosti u Sarajevu i Leibniz Institutom za istočne i jugoistočne evropske studije iz Regensburga, realizuje projekt i izložbu „Mi izbjeglice“
U četvrtak, 14.11.2019, od 20.00h, u Historijskom muzeju BiH biće otvorena izložba „Mi izbjeglice“, koju Goethe-Institut u Bosni i Hercegovini realizuje u saradnji sa Historijskim muzejom, Akademijom scenskih umjetnosti u Sarajevu i Leibniz Institutom za istočne i jugoistočne evropske studije iz Regensburga.
Kada se govori o ratu svaka životna priča je jedinstvena. Do sada smo mnogo puta imali priliku čuti i zabilježiti priče onih koji su ostali. U ovoj izložbi posvetili smo se onima koji morali otići tj. onima koji su morali napustiti svoje ognjište pakujući svoj život u jednu torbu i ostavljajući iza sebe dom, porodicu, prijatelje i sve što im je bilo važno u životu i tražeći spas u Njemačkoj ili Austriji.
Oni su skupina ljudi koja se često svodi na brojke i statistike, no ova izložba omogućila je nekolicini nesebičnih ljudi da podijele svoja iskustva i priče sa posjetiocima Historijskog Muzeja, gdje će ova izložba postati trajna izložba i dio muzejskog arhiva.
Istraživačko-umjetnički projekt Goethe-Instituta BiH postavio je sebi zadatak da sasluša i zabilježi priče bosansko-hercegovačkih izbjeglica u ovim zemljama, kako bi naučili nešto o našoj zajedničkoj historiji, te kako bi se bacilo svjetlo na ovaj često zapostavljen, ali nesumnjivo neizostavan dio ratnog iskustva. Svakako, cilj ovog projekta nije da poredi i mjeri iskustva onih koji su ostali i onih koji su otišli, već da zabilježi sve priče od značaja za našu historiju.
Upravo ovo kustosica projekta Danijela Dugandžić napominje: „Njihova iskustva drugačija su od iskustava onih koji su ostali, a namjera arhiva nije porediti ih ili suprotstavljati“, te dodaje kako je projekat proveden kroz seriju fokus grupa i intervjua sa dobrovoljcima koji su podijelili ne samo svoje priče, već i predmete koji su obilježili njihovo iskustvo, a koji će kroz interaktivan koncept izložbe prenijeti njihove priče.
Dio projekta je i fenomenološko-psihološko razmatranje Geštalt psihoterapeutkinje Elme Selman, koja je vodila fokus grupe i razgovore za potrebe istraživanja, u sklopu kojeg su razmatrani psihološki aspekti izbjeglištva, te važnost dijeljenja i prerade traumatičnih iskustava.
Ovaj projekat su nesebičnim dijeljem svojih priča omogućili: Adis Hukanović, Alisa Teletović, Alma Guso, Amina Badnjević, Amra Hajdarević, Dijana Karović, Dragana Solaković, Emin Eminagić, Emina Džanko, Gordana Osmančević, Haris Sahačić, Jasmin Huskić, Jasmina Mameledžija, Maja Mehmedović, Minel Šehić, Sead Golo, Selma Dizdar, Selma Mumdžić, Vanja Kolenda i Vesna Knežević.
Istraživanje i produkciju arhiva, sakupljanje objekata i njihovo arhiviranje omogućio je tim Goethe-Instituta u BiH, na čelu sa direktorom Instituta Martinom Schumacherom u bliskoj partnerskoj saradnji sa timom Historijskog muzeja u BiH, na čelu sa direktoricom Elmom Hašimbegović. Video materijali producirani su u saradnji sa Akademijom za scenske umjetnosti u Sarajevu. Scenografiju potpisuje Mirna Ler. Za naučno-istraživački rad iz njemačke perspektive bio je zadužen Leibniz Institut za istočne i jugoistočne evropske studije iz Regensburga.
Manuela Brenner, Jacqueline Nießer, Ulf Brunnbauer, Johannes Nüßer:
„Mi izbjeglice“. Izbjeglice iz Bosne i Hercegovine u Njemačkoj i njihov povratak
„Navala sa Balkana. Ko će primiti izbjeglice?“ na svojoj naslovnici pisao je vodeći politički sedmični časopis u Njemačkoj, DER SPIEGEL, u julu 1992. godine. Njemačka je primila veliki broj izbjeglica: od 1,2 miliona ljudi koji su u inostranstvu tražili utočište od rata i protjerivanja u Bosni i Hercegovini, oko 350.000 došlo je u Njemačku. No, 2000. godine još samo 40.000 od tog broja nalazilo se u Njemačkoj, veći dio bh. izbjeglica morao se vratiti.
Masovno raseljavanje stanovništva iz Bosne i Hercegovine uglavnom je predstavljalo reakciju na „etnička čišćenja“ – izraz koji je nastao tokom rata u Bosni i Hercegovini. „Etnička čišćenja“ značila su planski napad na civilna stambena područja, sistematično uništavanje crkava, džamija i drugih kulturno-historijskih spomenika, oduzimanje prava, silovanja, mučenje, sakaćenje, protjerivanje i masovna smaknuća. Njihov cilj bilo je trajno uništavanje prisustva „drugih“ na teritoriji na koju se polagalo pravo.
Većina izbjeglica pobjegla je direktno na početku rata 1992. godine. Dok su mnoge srpske i hrvatske izbjeglice potražile zaštitu u dvije susjedne zemlje Hrvatskoj i Srbiji, Bošnjaci su utočište pronalazili dalje. Činjenica da je tako veliki broj odlazio u Njemačku nije bila povezana samo s geografskom blizinom, već prije svega s „gastarbajterima“ iz 1960-ih i 1970-ih godina. Naime, često su to bila privatna lica, dakle rođaci i poznanici, koja su primala izbjeglice. Ali i humanitarne organizacije su se snažno zalagale, a njemačka javnost u pravilu je posmatrala izbjeglice iz Bosne i Hercegovine sa saosjećanjem.
Ali nadležna tijela jasno su stavljala do znanja da izbjeglice mogu uživati samo u privremenoj zaštiti. Oko 80 % dobilo je status „Duldung“ („trpljenje”, izuzeće od prisilnog vraćanja), koji se za vrijeme rata stalno produživao, ali nije predstavljao legalnu dozvolu boravka. Samo je privremeno ukidao obavezu napuštanja zemlje, te izbjeglicama u velikoj mjeri uskraćivao pristup tržištu rada. Ni za izbjeglice ni za njihovu okolinu nije postojala sigurnost ili predvidljivost planiranja. Azil, kojim se dobijalo mnogo više prava, dobilo je samo nešto preko 100 bh. izbjeglica.
Već ubrzo nakon završetka rata, njemački političari govorili su o tome da bi se izbjeglice uskoro trebale vratiti da bi ponove izgradile svoju zemlju. Nadležna tijela su krajem 1996. godine počela s prisilnim vraćanjem i obećavala su finansijsku podršku u slučaju „dobrovoljnog“ povratka. U januaru 1997. godine Savezna republika Njemačka je sklopila Sporazum o ponovnom prihvatu s Bosnom i Hercegovinom. Iako nije bilo mnogo netrepeljivosti prema Bosancima i Hercegovcima u Njemačkoj, u tim godinama je u politici postojala zabrinutost da će se raspoloženje prema strancima u Njemačkoj dalje pogoršavati. Ponovno ujedinjenje Istočne i Zapadne Njemačke u kombinaciji s velikom nesigurnošću uslijed političkih previranja u Istočnoj Evropi, te visokim brojkama useljenika, u tim godinama davali su vjetar u leđa njemačkim nacionalistima.
Iz nijedne druge zemlje osim Njemačke u Bosnu i Hercegovinu nije se moralo vratiti toliko izbjeglica. Primjerice Austrija, koja je primila preko 90.000 izbjeglica iz Bosne i Hercegovine (u odnosu prema ukupnom broju stanovnika više nego bilo koja druga zemlja u Evropi), većini izbjeglica je nakon godina odugovlačenja dodijelila trajnu dozvolu boravka. Danas se smatra da su ljudi sa područja bivše Jugoslavije u Austriji izvrsno integrirani.
Ali kako su izbjeglice doživjele bijeg i izbjeglištvo, svoj boravak u Njemačkoj i povratak u uništenu domovinu? Ova izložba bavi se upravo ovim temama. U vremenu kada ponovo veliki broj ljudi preko Balkana bježi u Njemačku, ova iskustva su posebno aktualna. Da li ćemo ovaj put naučiti nešto iz toga?
