Negdje pred zoru.
Taman splakana avlija ispred kuće odašilje čudan miris betona koji je, nitko ne zna zašto, nekako jebeno ugodan.
Stari, bijeli, limeni stol, sa 4 crvene, zahrđale noge koje se spajaju negdje na pola puta od površine stola do poda čineći nekakav čudan trodimenzionalni X, opet se dalje šireći da ne bi zajebale težište koje spriječava da stol padne, je posađen na sred ceste ispred avlije.
Pogled iz očiju onih koji sjede za stolom seže do brdašca iza kojeg taman počinje da proviruje sunce.
Između očiju i sunca pukla livada zelena ko kisela jabuka.
Totalno klišejski, ali ono sasvim istinito, miriše rosa.
Vodeći kravu na ispašu prolazi susjeda od nekih osamdesetipet i samo nako plaho dobaci: ‘Oćel to’
Za stolom obični ljudi u apsolutno, za njih, neobičnom trenutku. Bez igle u šestaru njihovog života misli im se ne kreću u krug, kao što se to obično dešava, već letaju naokolo, taman koda je neko dijete uzelo šarat onom masnom bojicom po friško okrečenom zidu.
U trenutku kada su izgubili, ili barem zaboravili, centar oko kojeg se njihov život okreće shvatiše da je bilo kakvom čovjeku u savršenom trenutku bolje nego savršenom čovjeku u bilo kakvom trenutku. I onda se debelo zajebaše. Težiti ka stvaranju savršenog sebe ili težiti ka pronalaženju savršenog trenutka posta ozbiljna dilema.
Jer kome radiš sve što radiš i zašto radiš sve što radiš, kada se i bez svega toga možeš naći u dvorištu neke nepoznate kuću, u nekom nepoznatom selu, s nekim ljudima koji do jučer nisu bili dio svog, a kamoli tvog života, nakon neprospavane noći i ko zna kolko promila krvi u alkoholu koji teče tvojim venama i proživjeti trenutak istinske sreće, nekakve spiritualne ravnoteže i općenito, riječima neopisivome stanju.
Jer kome radiš sve što radiš i zašto radiš sve što radiš, kada se totalno nesavršen, slučajno uhvatiš u savršenom stanju. Demotivacija koja proizilazi iz shvatanja da, ma šta god ti radio i za šta god se ti borio, savršenog sebe nećeš naći dok te savršeni trenutak na to ne natjera, klepi šamarčinu pijanim idiotima koji sjede za stolom u jebenu zoru na sred jebene ceste i glume pjesnike koji su upali u neizronivu dubinu otrijeznivši ih tako dovoljno da smognu snage da ispiju i onu zadnju čašu one smrdljive rakijetine i pođu, brate, spavat jer nema bola logike da ti suncu poželiš dobro jutro dok onako fino miriše avlija treći dan za redom.