” Poem’ a “

0

Video kolumna je plod inspiracije neuhvatljive u njenom nastajanju. Neobjašnjive i nedokučive. Bez pretenzije da uči, ruži i bude shvaćena. Trenutak uhvaćen i uokviren.

 

 

Jednominutni film ” To be Hamlet “

Dokumentarna adaptacija književnog djela s elementima komedije.

 

Film je imao svoju premijeru na Crominut festivalu u Požegi (HR) 2016 godine a igrao je i na Festival de Cortometrajes “Jose Francisco Rosado” PACAS, IndieWise FREE Virtual Festival, We The Peoples Film Festival. Najbolji plasman ostvario je ušavši u polufinale Festival Português de Cinema Mobile (Super 9 Mobile Film Fest).

Jednominutni film – “Testament”

Nakon što mu je istekao “festivalski život” srdačno dijelimo sa javnošću film “TESTAMENT”.

Najstariji član porodice je na samrti. Najblizi srodnici su se okupili u isčekivanju njegovih posljednjih riječi …

Režija: Zoran Ćatić
DOP-: Damir Bašić
Montaža – Mirza Ajnadžić
Produkcija: sIAeTV i DTM Qatar

– Nagrada publike 23. HRVATSKI FESTIVAL JEDNOMINUTNIH FILMOVA 2015 Požega
– Sarajevo Film Festival/ BH Film
– Kyiv International Short Film Festival
‘100 films in 100 minutes 2015’

STILSKE VJEŽBE

0

Zadala se svekolika javnost bosanskohercegovačka. Digla se i kuka i motika da na društvenim mrežama, demokratskom javnom prostoru u kojem svako ima mogućnost da kaže šta misli, izrazi svoje mišljenje.

Prvi put u novijoj istoriji, historiji a bogami i povjesti,  jedan klinički centar i to njegov urgentni odjel ne radi dva dana u sedmici. Planirano da ponedjeljkom i petkom pacijente prima druga bolnica, te da u skladu sa svojim kapacitetima izvrši procjene da li će hitne slučajeve hospitalizirati na svojim odjelima ili će biti prevezeni na neku od klinika (ali ne i na urgentni odjel) ove prve navedene.

Iz ove „drugonavedene“ bolnice upozoravaju da nemaju kapacitete Urgentnog odjela za prijem 200 pacijenata dnevno koliko ih prolazi kroz KUM, te da se time može ugroziti zdravlje i životi ljudi.

Ko je kriv, kome ispostaviti račun, od koga tražiti odgovornost?

 

Zadala se svekolika javnost bosanskohercegovačka. Digla se i kuka i motika da na društvenim mrežama, demokratskom javnom prostoru u kojem svako ima mogućnost da kaže šta misli, izrazi svoje mišljenje.

Prvi put u novijoj istoriji, historiji a bogami i povjesti,  naša zemlja se nije plasira u finale Eurosonga. Većina smatra da su naši predstavnici mogli ostvariti i bolji nastup, te da je nedostatak energije i  scenskog nastupa doprinio ovakvom konačnom ishodu. Javnost dovodi u pitanje i dovođenje pjesme o ljubavi u vezu sa problemom izbjeglica kojima je Evropa životni cilj, ali i Evropu koja im bodljikavim žicama ograničava ulaz. Mnogi smatraju da je i sve ono što je prethodilo samom odlasku na ovo takmičenje itekako uticalo na konačan, negativan ishod.

Ko je kriv, kome ispostaviti račun, od koga tražiti odgovornost?

 

Zadala se svekolika javnost bosanskohercegovačka. Digla se i kuka i motika da na društvenim mrežama, demokratskom javnom prostoru u kojem svako ima mogućnost da kaže šta misli, izrazi svoje mišljenje.

Prvi put u novijoj istoriji, historiji a bogami i povijesti, predsjednik nekog nivoa vlasti (u ovom slučaju entiteta) primi direktore kladionica. Iste one čije „firme“ ne plaćaju porez na dobitke do 100 KM što na mjesečnom nivou čini „uštedu“ kladionicama i „štetu“ entitetu i do 20 miliona KM.  Direktori izraze pritom još i nezadovoljstvo odnosom medija i javnosti, ali izraze spremnost da pomognu pri izradi zakonskih regulativa. Istovremeno iz parlamentarne procedure biva povučen Prijedlog zakona o izmjenama i dopunama Zakona o igrama na sreću i Prijedlog zakona o izmjenama i dopunama Zakona o porezu na dohodak kojima su se kladionice trebale dodatno oporezovati.

Ko je kriv, kome ispostaviti račun, od koga tražiti odgovornost?

 

Zadala se svekolika javnost bosanskohercegovačka. Digla se i kuka i motika da na društvenim mrežama, demokratskom javnom prostoru u kojem svako ima mogućnost da kaže šta misli, izrazi svoje mišljenje.

Prvi put u novijoj istoriji, historiji a bogami i povjesti,  naša zemlja radi na intezivnoj racionalizaciji školstva. Namjera je da se izmjenama i dopunama Pedagoških standarda i normativa, obrazovanje i dalje drži pod „kontrolom“, da se na štetu obrazovanja i svih onih kojih se ono tiče, naprave određene uštede u budžetu a ne uradi ništa na poboljšanju kvaliteta odgojno-obrazovnog procesa. Iz ove priče o reformi u potpunosti su isključeni svi slojevi društva kojih se to direktno tiče: roditelji, djeca, prosvjetni radnici, struka, jedinice lokalne samouprave.

Ko je kriv, kome ispostaviti račun, od koga tražiti odgovornost ?

 

– Tata, šta su prioriteti?

– To ti je kad slažeš stvari po važnosti.

– A je l’ o važnosti lažeš sebe ili druge.

Dokumentarni film – “Dogodilo se na današnji dan”

0

Kratki koncept dokumentarnog filma u okviru projekta BIH – U POTRAZI ZA IZGUBLJENIM IDENTITETOM koji je ralizovao

pro.ba | Centar za savremenu umjetnost Sarajevo

Osnovna ideja prve faze rada na dokumentarcu koji traga za izgubljenim identitetom, zasniva se na priči koja  će biti zasnovana na samom jednom danu, koji je prilično nepoznat datum u istoriji BiH a koji je po ovoj ideji ključni za jedan od razloga izgubljenog identiteta za kojim tragamo.

  1. april 1992 godine.

Dan u kome je rođena i i istovremeno svirepo umorena  ideja građanskog društva u BiH.

Bio je to jedinstven trenutak trijumfa građanske svijesti koja je prepoznala opasnost povampirenog nacionalizma koji se ubrzano naoružavao. Ipak, nada koju su građani i građanke u Skupštini pružili svojoj domovini trajala je kratko i zgažena je tog istog dana. Dovoljno je bilo svega nekoliko smrtonosnih pucnjeva ispaljenih iz srpskih snajperskih gnijezda sa pozicija oko Skupštine i samrtna agonija bosanskohercegovačkog građanskog društva je počela. Ono što je uslijedilo poznata naučnica Mary Kaldor nazvala je ratom protiv građanskog društva. Prema njenim riječima, pravi pobjednici bosanskohercegovačkog rata su nacionalistički ekstremisti na svim stranama.

Skoro sedamnaest godina kasnije se čini kao pravo vrijeme da se istraži zločin koji se desio 5. aprila.

Šta se zapravo dogodilo 5. aprila? Da li su dešavanja pred Skupštinom bila organizovana građanska akcija ili stihijsko okupljanje zabrinutih pojedinaca svjesnih propasti u koju BiH srlja?

Da li je ovaj čin bio unaprijed osuđen na propast? Koliko je on uistinu bio iskren?

Na ova i mnoga druga pitanja će odgovoriti pojedinici koji su bili, ali i oni koji nisu bili aktivni sudionici, događaja od 5. aprila 1992. godine. Njihova razmišljanja i televizijske snimke osvajanja Skupštine vratiće nas u možda najznačajniji trenutak istorije građanskog društva u BiH koji je ugušen u krvi.

Fakat je besmislenije

0

Ovih dana dvije su nevladine organizacije na dvije odvojene lokacije imale svoje aktivnosti. Jedna od njih je u Sarajevu organizovala radionicu sa mladima iz Austrije, Makedonije i BiH na kojoj se učilo o radijskom izvještavanju, programima za montažu, produkciji audio priloga i istraživačkom novinarstvu. Nakon Beča, Skoplja ova sarajevska radionica treća je od ukupno 5 koliko će ih biti do kraja projekta. Dvadesetak mladih ljudi na ovaj način, pored edukacije i iskustva imaju priliku da putuju i vrijeme provode družeći se i uživajući.

Druga nevladina organizacija je u Višegradu imala je manifestaciju kojoj su prisustvovali članovi i simpatizeri povodom 70 godina od hapšenja Dragoljuba Draže Mihailovića te su tim povodom održali smotru, s prigodnim folklornim motivima i nošnjom, parastos kao i tradicionalno polaganje cvijeća i vijenaca na centralni spomenik u Višegradu.

U čemu je razlika između ove dvije nevladine organizacije,  pored toga što je u osnovi primjetno da je jedna organizovala edukativnu radionicu a druga paradnu manifestaciju ?

Sarajevska je dosta mlađa sa priličnim iskustvom iz svoje oblasti, bez redovnog budžeta, izložena čarima tržišne ekonomije i prepuštena varljivoj sreći na domaćim i međunarodnim pozivima na projekte.

Višegradska ima višedecenijsku tradiciju, mnogo veće članstvo, još veći broj simpatizera. Stabilan izvor finansiranja, dotacije iz opštinskog budžeta.

Prve,  niti jedan medij nije nazvao kako bi eventualno uradio članak, crticu, vijest barem o onom što je tema četvorodnevne radionice. Nisu im bili zanimljivi ni studenti iz Makedonije, BiH i Austrije kao ni gostujući profesor iz Austrije sa sjajnim iskustvom i primjerima iz svoje dugogodišnje prakse.

Drugi su dobili svu medijsku pažnju, jer gotovo da niti jedan relevantan medij iz BiH nije propustio priliku da pošalje svoju ekipu u Višegrad.

Šta je im je pak zajedničko ?

I jedna i druga nevladina organizacija su dio bh civilnog društva.

Ujedinjene nacije, u mnogim od svojih rezolucija i konvencija, priznaju ulogu civilnog sektora u promociji razvoja društva, zaštite okoline  i  ljudskih  prava,  demokratije  i  dobrog  upravljanja.

Procjenjuje se da u BiH trenutno egzistira preko 12.000organizacija. Sektor nevladinih  organizacija  uključuje  veliki  broj  ljudi  koji  su  posvećeni ovim ciljevima.

Kao nevladina organizacija obje su  u skladu sa Zakonom o udruženjima i fondacijama registrovane kod Ministarstva pravde Bosne i Hercegovine, te samim tim kroz svoje osnivačke akte i dokumente  uređuju sistem upravljanja i organizovanja.

I jedna i druga su imale incident.

U Višegradu je jedan od učesnika napao novinare.

U Sarajevu je jedan od učesnika u želji da bude dobar domaćin, ostavivši auto na nedozvoljenom mjestu a upaliviši signalizaciju, izašao u susret gostima kako bi im pomogao oko stvari, ostao bez auta kojeg je pokupio „pauk“.

Napadač na novinare je uhvaćen i priveden, Protiv njega je kako mediji izvještavaju pokrenut postupak.

Učesnik ove druge radionice, uredno je platio kaznu za nedozvoljeno parkiranje ali i troškove odvoženja njegovog auta. O tome mediji nisu izvjestili.

Zakonodavne institucije, nikada nisu pokrenule zakon kojem bi  preispitala ideološka opredjeljenja  organizacija ali je očigledno da se zakoni uredno primjenjuju i odnose na sve.

Što nije slučaj s medijskim interesom i onim što navodno javnost zanima u smislu društvenih prioriteta.

– Fakat te ne kontam drago dijete, Kako možeš do besvjesti gledati likove na youtobe-u kako igraju igrice ? Fakat je besmisleno.

– Ko mi kaže. Neko ko u 21 vijeku gleda postrojavanje četnika, vrteći sve moguće dnevnike koji postoje na televiziji. Fakat je besmislenije.

Osmomartovska

0

8martovska_zoka_catic

Ona je Žena.
Muža još uvijek nije našla. A traži ga…
Ljubavni oglas?
Traži ga godinama već. Živjela je u jednom selu. Danas sa sinom živi u jednom od kolektivnih centara.
Jednom od 121, koliko ih ima u zemlji što je predala aplikaciju za EU.
Ona jedna od 7.247. Dijete jedno od 702.
Aneks 7 Dejtonskog sporazuma.
Onaj Aneks koji je za Međunarodnu zajednicu gotov, a za naše vlasti Aneks koji se podrazumijeva.
Odnosno podrazumijeva se u onolikoj mjeri koliko treba postaviti svog Ministra u resor koji
podrazumijeva izbjeglice i ljudska prava.
Toliko.
Ne razumijemo mi to.
Na putu ka Evropi bespotrebno je skretati po kojekakvim vukojebinama.
Nemamo vremena.
Trasa se zna. Koridor V c. A njena kuća nije ni blizu.
Pa opet, ona bi se vratila.
Bez obzira što joj je možda prvi komšija krvnik. Ili, krvnik prvi.
Sigurno.
Ništa nije sigurno. Ni održivo.
Ono što vidi ona, gledamo i mi. A ne vidimo.
Ne želimo.
Kakve veze ima ova priča sa osmim martom?
Ima.
Taman onoliko koliko bilo ko i bilo šta u ovoj zemlji ima veze s njom i njenom sudbinom.
A ima. U zemlji.
Samo ga još uvijek traži. U jednoj od masovnih grobnica.

Osmi mart.
Ustavne promjene.
Zakon o radu.
Evroatlanske integracije.
Referendum.
Stabilne koalicije.
Sistem koordinacije.

Bit će. Sve će biti.
Samo da ga nađe.
Njega jednog, među najmanje 7.000 što ih traže.

– (Igra Minecraft iz kojeg „izranja“ sa pitanjem) Tata, a je l’ mama ne slavi Dan žena jer, kako ona kaže, ljudskih prava nema ni na mapi?

– Pa, mama je ljuta zbog površnosti i licemjerja. I zbog onih čija se prava najviše gaze, a ne znaju ni da ih traže ni da ih uzmu. Sva aktivistička zalaganja za ljudska prava su uglavnom samo forma bez suštine. Evo vidiš i sam, izbjeglice, LGBT osobe, radnici, djeca s poteškoćama, osobe s invaliditetom, mnoge žene … Toliki ljudi, a da ništa ne mogu popraviti za svoj život, kamoli tuđi. (A tek za tuđu smrt – mrmlja sebi u njedra) Zato kaže da ljudskih prava nema ni na mapi.

– (Igra Minecraft i kao malo odsutno) A je li probala na Google Earth ?