ZaSvakoDijete.ba: Ana Dokler, urednica portala Medijskapismenost.hr.

0

preuzeto sa portala: ZaSvakoDijete.ba

Među učesnicama nedavno održane dvodnevne Regionalne konferencije „Djeca u medijskom okruženju“ u organizaciji UNICEF-a BiH i Regulatorne agencije za komunikacije BiH (RAK) bila je i Ana Dokler, urednica portala Medijskapismenost.hr. Na panelu „Medijska pismenost i djeca“ govorila je o samom portalu i efektima kampanje „Birajmo šta gledamo“ koju su sproveli UNICEF Hrvatske i Agencija za elektroničke medije RH čiji je cilj bio podići nivo svijesti o važnosti medijskog opismenjavanja roditelja, skrbnika i djece.

U razgovoru za blog ZaSvakoDijete.ba Ana Dokler govori o značaju medijske pismenosti u 21. stoljeću i opasnostima do kojih može dovesti medijska nepismenost, kada je najbolje vrijeme da se djeca poču medijski opismenjavati za snalaženje u on-line prostoru i koje je to optimalno vrijeme koje bi mogli i smjeli provoditi pred ekranima, kako djecu najbolje zaštititi na internetu i kako reagirati kada se djeca nađu u kontaktu sa potencijalno štetnim sadržajem koji bi ih mogao ugroziti ili uznemiriti. Govori o samoj kampanji Birajmo šta gledamo“ i njenim efektima te važnosti služenja programskim oznakama kojima su obilježeni sadržaji TV programa…

Krilatica Vašeg portala je „Medijska pismenost – Abeceda 21. stoljeća“. Šta znači biti medijski nepismen u 21. stoljeću?

Evropska komisija prepoznaje taj problem kao nešto što, među ostalim, može ugroziti  i demokratske procese. Vidjeli smo na konferenciji kako nekritičko konzumiranje medija može utjecati i na zdravlje djece. S obzirom da mediji u tolikoj mjeri oblikuju našu sliku stvarnoti, medijska pismenost je svakako jedna od ključnih kompetencija za život u 21. stoljeću. Medijska nepismenost dakle može ugroziti demokratske procese, može dovesti do krivih odluka, ono što vidimo iz naših spotova jeste kako medijski sadržaji mogu negativno utjecati na sliku djece o sebi, ali i nas kao odraslih.

Djeca sve ranije dolaze u kontakt sa pametnim telefonima, tabletima, kompjuterima…, kad treba početi medijski opismenjavati djecu?

Stručnjaci se slažu da djecu treba početi medijski opismenjavati od trenutka kada počnu koristiti medije, a to je danas već negdje u vrtićkoj dobi. Naravno, to treba biti prilagođeno dobi djece, primjerice naša „Slikovnica o medijima“ koju smo napravili i koja je namijenjena djeci predškolske dobi već ih na taj jedan djeci primjeren način uči lekciju o razlikovanju medijski posredovane stvarnosti i našeg stvarnog iskustva. U tom najranijem periodu ključna je uloga roditelja u smislu biranja sadržaja za djecu i objašnjavanju zašto nešto gledamo, a zašto ne, te polako poučavanje djece kako kritički analizirati te sadržaje.

Medijska pismenost kao školski predmet? 

Preporuke Evropske komisije, Vijeća Evrope pa i Agencije za elektroničke medije RH idu u smjeru da medijska pismenost svakako treba imati svoje mjesto u obrazovnom sustavu, bilo kao zaseban predmet ili kao sastavni dio drugih predmeta. Uvijek se naglašava interdisciplinarni i međupredmetni pristup.

Kazali ste da su roditelji odgovorni za najraniju, a samim tim i najbitniju i najodgovorniju fazu upoznavanja djece sa medijskim sadržajima. Šta ako oni nisu dovoljno medijski pismeni?

Za taj problem nema brzog rješenja. Sve ovo što svi ovdje zajedno radimo je jedan dugoročan projekt. Kampanje osvještavanja, uopće mogućnost da ljudi prepoznaju to kao problem, a onda i da se negdje dodatno sami educiraju i da to bude prisutno u obrazovanju današnje djece i mladih – budućih roditelja, način je kako bi se taj problem mogao dugoročno umanjiti, kao i nuđenjem dovoljno informacija i davanja prilike ljudima da saznaju što više o uticaju medija na djecu i njih same, te unapređivanjem alata i vještina medijske pismenosti.

Djeca veliki broj sati dnevno provode pred televizorom ili na internetu. Postoji li neko idealno vrijeme koliko bi trebali odnosno smjeli provoditi pred TV-om ili na internetu?

Medije treba u život djece uvoditi postepeno. Za najmlađu djecu općenito se ne preporuča ni gledanje televizije ni interneta zbog mogućeg negativnog utjecaja na njihov razvoj u prvim godinama života. No, sve više stručnjaka u zadnje vrijeme se odmiču od striktnih preporuka o tome koliko bi vremena djeca trebala provoditi pred ekranima budući da tu treba uzeti u obzir obiteljske navike i okolnosti. Ono što se generalno preporučuje roditeljima je da paze da vrijeme koje djeca koriste uz različite medije bude uravnoteženo s njihovim drugim aktivnostima i da ne utiče negativno po ostale životne navike poput spavanja, igre, učenja i komunikacije licem u lice. Treba uzeti u obzir i to da nije svako medijsko iskustvo isto, i da nije svejedno da li dijete gleda neke neprimjerene ili sadržaje s potencijalno negativnim uticajima, ili pak koristi medije za učenje, istraživanje nečega što ga zanima, stvaranje vlastitih sadržaja ili za komuniciranje sa članovima obitelji i prijateljima. Sve to treba uzeti u obzir i paziti na ovu ravnotežu.

Kako reagirati kad djeca pronađu štetan sadržaj – razgovorom ili zabranom?

I restriktivni pristup ima svoje mjesto, važno je da roditelji paze šta djeca gledaju, da ograničavaju koje sadržaje mogu gledati i vrijeme koje provode uz medije uvažavajući ono u čemu sam govorila u prethodnom odgovoru. Isto tako trebaju iskoristiti svaku od takvih prilika za učenje. Umjesto da se bojimo toga, i te potencijalno negativne sadržaje mogu iskoristiti za obrazovanje djece, razgovor s njima i poticanje bazičnih vještina medijske pismenosti.

Kad je u pitanju sigurnost na internetu, kako djecu skloniti od potencijalno opasnih sadržaja i pojava, a ne izazvati kontraefekat?

Internet dosta rano djeca počinju samostalno koristiti, no za to ih trebamo pripremiti. Sviđa mi se kako je psihologinja Jasenka Pregrad, jedna od autorica UNICEF-ovog priručnika programa prevencije elektroničkog zlostavljanja Prekini Lanac, to usporedila sa snalaženjem u prometu: Mi nećemo svoju djecu dok još ne razumiju sva pravila pustiti da se sami kreću po ulici već ćemo ih u početku voditi za ruku, polako im objašnjavati pravila i tek kad smo sigurni da su spremni, onda ćemo ih pustiti da se sami snalaze u prometu. Isto tako djecu ne treba same pustiti u svijet medija, odnosno interneta, bez ikakvog nadzora dok nemamo povjerenje da će se oni tu znati snaći. Početi s djecom raditi i razgovarati i o sigurnosti na internetu od samoga početka. Djeci predškolske dobi se mogu objasniti neki ključni koncepti koji će dalje ostati s njima, ali moramo biti svjesni da određeni rizici i dalje ostaju i onda je važno da djeca osjećaju da se s bilo kakvim problemom mogu obratiti roditeljima pa da zajedno dalje te probleme rješavaju.

Učestvovali ste u kampanji „Birajmo šta gledamo“ koja je provedena u Hrvatskoj, koji je bio njen osnovni cilj i koliko je uspjela?

Osnovni cilj kampanje je bio podići svijest javnosti o važnosti medijske pismenosti, pozvati roditelje da pažljivije biraju medijske sadržaje koje njihova djeca koriste i da se služe programskim oznakama na tim sadržajima. Pokazalo se da je kampanja bila učinkovita jer je istraživanje koje je napravljeno nakon kampanje i čiji su rezultati uspoređeni s rezultatima istraživanja od dvije godine ranije, pokazalo da je 11 posto djece nakon kampanje samo gledalo TV bez prisutnosti drugih članova obitelji, dok je dvije godine ranije taj postotak iznosio 35 posto. Isto tako se smanjio postotak djece koja sama biraju sadržaje koje gledaju sa 21 na 13 posto. Općenito je 57 posto ispitanih roditelja reklo da su primijetili kampanju i većina ju je smatralo korisnom. Istraživanje koje smo proveli ove godine i u kojem su građani sami ocjenjivali svoju medijsku pismenost govori da već jedna razina svijesti o tome postoji, da građani već prepoznaju taj pojam i da su svjesni da je to nešto što im nedostaje.

Kako roditelj konkretno da reagira na sadržaj sa programskim oznakama kao što su ‘roditeljska pažnja’ ili s ograničenja vezana za dob?

Može reći ‘Ova oznaka znači da slijedi sadržaj koji nije primjeren za djecu tvoje dobi’. Možda već ima i primjera iz života pa im možete reći ‘Sjećaš se kad si gledao onaj crtić ili film pa si imao noćne more ili si se osjećao neugodno…?’.

Sama kapanja je bila prilično oštro i direktno intonirana što je očito polučilo rezultat. Da li je bilo bojazni kako će kampanja biti prihvaćena u javnosti?

Prije kampanje se o tome puno promišljalo, a budući da se pokazalo da su kampanje koje na neki način potiču gledatelje na razmišljanje i akciju, a onda i ukazuju na rješenje problema, istovremeno i efektnije, to je bio jedan od razloga da se odabrao jedan izravniji pristup u ovom osvještavanju.

Postoji li neka ‘pilula’, lagano rješenje za to kako naučiti djecu da se nose sa lažnim vijestima s kojima se i starija publika sve teže snalazi i koje ih mogu uplašiti ili uznemiriti?

Baš na portalu imamo članak koji govori o tome šta učiniti kada se djeca uznemire zbog lažne vijesti i tu je preporuka da roditelji mogu reagirati tako da ga pitaju otkud mu ta informacija, da pitaju jesu li primijetili gdje je to objavljeno, što to tamo piše i da istaknu da ako je nešto jako bombastično i izaziva snažne reakcije, često nije sasvim istinito i da onda to zajedno provjere i analiziraju tu vijest. Podučavati ih da provjere tko je autor članka, gdje je članak objavljen i da li je stranica vjerodostojna i ima li impresum sa spiskom ljudi koji iza njega stoje. Treba provjeriti i datum vijesti, budući da se često stare vijesti u nekom trenutku ponovno plasiraju, a zapravo se radi o nečemu od prije dvije-tri godine ili više. Prepoznavanje dezinformacija i lažnih vijesti bila je tema nastavnih materijala za srednjoškolce, koje su UNICEF i Agencija za elektroničke medije RH objavili povodom Dana medijske pismenosti, i u njima se mogu pronaći savjeti i konkretni zadatci koji će djeci i mladima pomoći u provjeri vijesti i prepoznavanju dezinformacija.

(Razgovarao i foto: Almir Panjeta/ZaSvakoDijete.ba)

ZaSvakoDijete.ba: Intervju – Ana Kotur-Erkić

0
“Inkluzija je biti dijelom grupe, birati i biti izabran, a ne biti satjeran u krajnost ili protjeran u netipičnost”

Aktivistica za ljudska prava osoba sa invaliditetom, diplomirana pravnica i novinarka Ana Kotur-Erkić na konferenciji „Za svako dijete, jednake šanse “ koju pod motom “Osigurati da djeca sa poteškoćama u BiH u potpunosti ostvare svoje mogućnosti“ organizuju UNICEF i Delegacija Evropske Unije u BiH, u saradnji sa Informativnim centrom za osobe sa invaliditetom „Lotos” Tuzla i World Vision International u BiH gdje će govoriti o konkretnim pričama djece vezanim za inkluziju s kojima se proteklih godina susreće. U intervjuu za blog ZaSvakoDijete.ba Ana Kotur-Erkić otvoreno govori o svom odrastanju u kojem nije bilo inkluzije u onoj mjeri u kojoj je ima danas, govori o nedostacima i načinima na koje se process inkluzije danas može i mora unaprijediti te o tome kako čitavo društvo treba postati inkluzivno kako bi inkluzija zaživjela na pravi način u obrazovanju ali i svim ostalim sferama i kako bi svi imali pravo na različitost “ali ne onu koja može postati običnost, već različitost koja je ponosna što jeste i koja izaziva suštinski ponos na različitost”.

 Odrastali ste i išli u školu u vrijeme kada, kažete, nije bilo inkluzije. Kako je, ukratko, izgledalo takvo odrastanje?

Inkluzija u doba kad sam ja bila dijete, ali i išla u školu, kao pojam, nije se mogla čuti – nigdje. Sve se svodilo na svijest pojedinaca da neki ljudi u život ulaze sa drugačijim predispozicijama, empatiju prema ljudskom biću, vjeru da će neko drugačiji moći nešto bitno, ako ne i ogromno. Odrasla sam u porodici koja nije bila funkcionalna, jer je izostao jako bitan segment inkluzije – očuvanje najsigurnijeg okruženja za svako dijete, a posebno za dijete s poteškoćama. Takođe, odrastala sam na nevidljivoj granici podijeljenih svijetova. Prvi svijet je činila ta i takva moja porodica, u kojoj je svaki član u fazama bio funkcionalan, u stanju da podrži i razumije, da gura kroz izazove invaliditeta, moj komšiluk, moj vrtić i moja škola, moja rodbina i svi ljudi koji su bili i ostali dio mog života. Drugi svijet je bio svijet u koji se ide po nužnosti i rasporedu – svijet zavoda za rehabilitaciju, svijet ljudi u bijelim mantilima, svijet moranja, ponavljanja, učenja i padanja. Imali su samo jednu zajedničku tačku – mene, skupa s uskim krugom ljudi koji je morao biti dio priče i življenja s invaliditetom.

Interesantno je da su se ta dva svijeta sretala u veoma rijetkim situacijama – kad u šetnji naiđem na nekog koga znam iz zavoda, ili kad me neko od drugara iz radoznalosti pita gdje sam bila juče i zašto se nisam izašla igrati ili došla u školu. Možda to i najbolje oslikava koliko inkluzije – nije bilo, jer sam bila dovoljno ‘pogodna’ za tipičnu populaciju, a dovoljno ‘oštećena’ za populaciju koja je gradila svoj mali svijet unutar zidova koje niko nije morao čuvati, a malo ko je mogao srušiti. Da budemo potpuno iskreni, nedostatak inkluzije kao pojma koji uvodimo u svijet značio je i da me tipična djeca guraju na igralištu i nebrojeno puta posmatraju kako se dižem s ogromnim naporom, samo da bi opet uradili isto, ali i sakrivanje kad igramo ‘limunova i narandži’ ili ‘policajaca i lopova’, da mene protivnička ekipa nađe s najviše muke iako jedina ne mogu da trčim i da se sakrijem sama.

Danas inkluziju vezujemo najčešće za obrazovanje. Inkluzija je mnogo više od toga, ali ni u školskim klupama nije bila dovoljna. Imala sam ogromnu sreću da sam vrlo rano, zbog nametnutog tempa života s cerebralnom paralizom, rehabilitacije i usklađivanja obaveza usvojila neke navike, pa je sticanje radnih navika u školi išlo prilično glatko. Pri tome, bila sam odlična, u nekim situacijama i natprosječna učenica, pa se nismo bojali sa te strane, ali su drugi ključni aspekti izostajali. Kad imate fizički invaliditet, ljudi misle da je sve završeno time što uđete i budete u školi, a moje bitke su suštinski bile dolazak do škole, kretanje kroz školu sa knjigama, crtanje na časovima matematike i tehničkog, časovi fizičkog, jer zbog oštećenja motorike u rukama – nisam mogla dovoljno precizno i čitko odgovoriti zadacima iako sam ih razumijevala.

Koliko inkluzije ima danas? 

Inkluzija danas postoji, ali u neznatnom obimu u odnosu na ono što ona zaista jeste. Pustili smo je da se raširi na papiru, a suzili joj prostor djelovanja. Pričamo o inkluziji, a postavljamo joj bespotrebne prepreke. Postoji i samo u određenim segmentima – u društvenoj prihvatljivosti određenih oblika invaliditeta, pa nam je lakše vidjeti nasmijanu osobu koja koristi kolica od bučnog djeteta sa autizmom iako možda izražavaju istu emociju. Ima je tek toliko da smo zagrebali vrh ledenog brijega, jer smo nastavili koristiti obrazac koji kaže – koliko snage u pojedincu i koliko resursa u porodici, koliko osviještenih pojedinaca u okruženju, koliko alternative za neku funkciju organizma, toliko i inkluzije. Još uvijek nismo prešli put od kalupa do modela koji možemo prilagoditi baš svakome od nas, u slučaju da nam zatreba. Još uvijek nismo pobjegli od zamke ‘posebnosti’, koja od različitosti pravi problem, implicirajući da nam, kao, treba neko posebno rješenje, jer je ta situacija s invaliditetom nešto posebna, a ustvari, vrlo je jednostavna i vrlo često zahtijeva jednostavno rješenje koje uočavamo nakon dovoljno provedenog vremena u cipelama sa poteškoćama i/ili invaliditetom. Ne ostane tu puno prostora za inkluziju, od svega čime smo je zatrpali, ali ne dam da se osnova za zdravu inkluziju urušava.

Šta je, u stvari, prava i istinska inkluzija?

Pomenula sam već da ovu riječ koristimo samo u kontekstu obrazovanja. Međutim, ovo je pojam koji se tiče svih životnih procesa, svih segmenata ličnosti i svih društvenih tokova. Inkluzija znači uključenost, u smislu pristustva, učestvovanja u nekom procesu, donošenja odluka i osjećanja posljedica, kakve god one bile.Inkluzija je biti dijelom grupe, birati i biti izabran. Inkluzija je biti uključen u tipično, na prilagođen način, a ne biti satjeran u krajnost ili protjeran u netipičnost. I sa druge strane, pošto inkluzija nije proces koji dolazi samo iz ugla isključene, ekskludirane grupe, inkluzija je svijest i način na koji se tipična situacija prilagođava onom statistički manjem broju mogućih situacija, na koje nemamo uticaj. To je znanje da imamo pravo na različitost, poštovanje, podržavanje različitosti i učešće u postajanju najboljom verzijom različitosti. Ne željenoj, ne onoj koja može postati običnost, već različitosću koja je ponosna što jeste i koja izaziva suštinski ponos na različitost.

U čemu je djeci s poteškoćama koja odrastaju danas odrastanje lakše nego je bilo vama, a šta mislite da se nije mnogo promijenilo i zbog čega?

Danas je lakše prvo zbog protoka informacija. To je jedna od najvećih opasnosti, istovremeno, jer djeca mogu doći do svih informacija koje nisu ni tačne ni provjerene i mogu biti opasne, ali je lakše jer mogu da vide mnoge dobre primjere koje ja nisam imala priliku da vidim. Moja dobra informacija se svodila na nečiju priču o nekome ko je prošao nešto slično onome što ja prolazim, i bila je bogata onim što svako od nas doda kad prepričava nešto – ličnim utiscima. Danas djeca vide i čuju i ono o čemu sama neposredno donose sud.

Druga stvar zbog koje je lakše – razgovaramo donekle o onome što je neprihvatljivo. Djeca mogu saznati da je neprihvatljivo rugati se ili izazivati dijete sa poteškoćama u razvoju, ili odvajati bilo koje dijete jer se nekome ne sviđa da dijete bude u grupi djece od koje se na neki način razlikuje. To znači i da krugovi prihvatljivosti nisu više samo u okviru porodice, već se šire. Polako, mnogo sporije nego što je dobro za društvo u cjelini, ali su malo širi nego ranije.

U kojoj mjeri mislite da je društvo uopšte osjetljivo na kršenja prava djece s poteškoćama i osoba s invaliditetom i u kolikoj mjeri ih uopšte prepoznaje kao kršenja prava?

Država i društvo Bosne i Hercegovine imaju neki potpuno nerealan poredak stvari, pa je u sjeni svih dnevnopolitički iskoristivih stvari sve ono što bismo kao jedna civilizovana zajednica trebali rješavati. Recimo, dok je mnogo bitnije jesmo li pročitali crnu hroniku, nasilje i krv iz medija, mnogo nam je manje bitno koliko asistenata u nastavi je plaćeno ove godine i zašto imamo djecu koja ovo pravo mogu ostvariti i djecu koja to ne mogu. Imamo još jednu boljku koja se zove nedostatak svijesti koji kompenzujemo empatijom. Moramo lično proživljavati nešto ili imati iskustvo u bliskom okruženju da bismo razumjeli ili bar pokušali podržati. Jako je malo suštinske osviještenosti, na način da ne žmirimo na sistemske propuste i da bismo branili nečije pravo samo zato što je ugroženo, a ne zato što je lično nama ugroženo.

Prisutni su i neki pogrešno naučeni obrasci milostinje i sažaljivosti na invaliditet, pa smatramo da smo dobri ljudi ako neko pored nas ostvari svoje pravo, umjesto da smo savjesni ako nismo prepreka nekome da postane ravnopravan član zajednice.

Da bi se provela uspješna inkluzija, kompletno društvo treba biti inkluzivno. U kolikoj mjeri je inkluzivno naše društvo danas?

Naše društvo je inkluzivno na kašiku – samo tamo gdje se ne zahtijeva dublji, dugoročniji, jači i kompleksniji angažman, odnosno kad sila inercije odrađuje posao za nas. Imamo društveno prihvatljive oblike invaliditeta, one koji su nam ‘lijepi, topli i simpatični’, dok na sva druga odstupanja od tipičnosti okrećemo glavu i prepuštamo ih inerciji. Inkluzivni smo samo djelimično – dijelom u školama i dijelom u privatnoj sferi na način da ćemo neko dijete s poteškoćama pozvati na rođendan našeg djeteta ili otići skupa s djetetom na njegov rođendan, ali ostalu nećemo. Inkluzivni smo i do tačke da ćemo pružiti nekad, negdje, nekom djetetu malu socijalnu naknadu, ako se uklopi u opštu sliku, ali nismo inkluzivni do tačke da razvijamo sve potencijale svakog djeteta, kao pripremu za učešće u društvu i kad izađe iz ovih okvira, pa djecu pretvaramo u potencijalne ‘socijalne slučajeve’ ako sama ne nađu dovoljno resursa da to ne postanu.

Koliko s odrastanjem problemi s kojima se dijete s poteškoćama susreće od najranijeg doba postaju veći ili se smanjuju?

Ima jedna ružna izreka u našem narodu – mala djeca piju mlijeko, velika krv. Posljedice takvog razmišljanja bih mogla najtačnije prenijeti na sliku problema djece s poteškoćama. Sve dok je dijete malo, sve dok je nama prihvatljivo da tepa, dok su mali koraci u razvoju velike pobjede, na prvi pogled problemi nisu veliki. No kad posljedice propuštenog postanu očitije, kad poteškoće prerastu u trajni invaliditet, problemi se višestruko povećaju. Oni su i ranije bili tu, ali su posljedice postale evidentne – nije porastao problem. Recimo, ako nismo uložili u obrazovanje, ako nismo uložili u intervenciju, završetkom školovanja i izlaskom iz kruga prihvatljivosti dobijamo efekat povratka u zatvorenu sredinu – sjedenja u kući i iznuđenog čekanja od datuma do datuma, čekanja da stigne socijala, čekanja da porodica koja sve manje mogućnosti ima, obezbijedi nešto ili čekanja da budemo smješteni u instituciju nakon što ostanemo bez srodnika.

BiH je od 2009. godine potpisnica Konvencije o pravima osoba s invaliditetom. Koliko je na terenu vidljivo da se nalazimo u zemlji koja toliko godina ima usvojen najviši međunarodni akt koji djeci s poteškoćama i osobama s invaliditetom treba da garantuje sva prava?

Kada bismo krenuli, samo jednog dana, u samo jednoj sredini koja nije velika poput Sarajeva, Banjaluke ili Mostara, od jutra do mraka, da obavimo tipične obaveze i zadatke koje obavljaju dijete i roditelj, ili jedan prosječan građanin, postalo bi jasno da mi zapravo jesmo potpisali dokument, jesmo se obavezali na primjenu, ali da obavezu nismo preuzeli niti smo je shvatili. Konvencija prati sudbinu svih pravnih rješenja, postoji tamo gdje treba biti u sistemu koji je postavljen, ali nije implementirana, nije dala rezultate na nivou običnog čovjeka koji uopšte ne mora da poznaje pravo, ali ima pravo da uživa sve ono što bilo koja konvencija propisuje.

Kako to stanje popraviti i šta sami građani i organizacije koje okupljaju djecu s poteškoćama i njihove roditelje, te osobe s invaliditetom, mogu učiniti po tom pitanju?

Ovakvo stanje zahtijeva stalni trud i ulaganje, prije svega, sebe lično, a onda i svega ostalog u moguća rješenja. U državi i društvu u kojem nemate puno šanse u ovom trenutku, jedina varijanta opstanka je biti najbolja moguća verzija sebe i od tog standarda ne odustajati. Sa druge strane, organizacije moraju odustati od koncepta povlađivanja prihvatljivosti invaliditeta, koji sam već spominjala.to znači da se mora čuti mnogo složniji i mnogo jedinstveniji glas i djece i roditelja, i osoba sa različitim vrstama invaliditeta, jer samo tu nema prostora za nerad institucija, nema izgovora za nemogućnost i nema izostanka sankcija kao što se sad dešava. Pojedinac ili mala grupa u ovakvom poretku stvari ne može puno, ali jedna veća grupa ima na raspolaganju metode koje mogu proizvesti velike rezultate.

Oba entiteta u BiH su usvojila i Strategije za unaprjeđenje prava i položaja osoba sa invaliditetom. Određeni pomaci su napravljeni, ali zbog čega se djeca sa poteškoćama i njihove porodice i dalje suočavaju sa diskriminacijom, često su im uskraćena prava i još uvijek se suočavaju sa ograničenim pristupom osnovnim pravima i uslugama?

 

Osnovni problem je u tome što te dokumente zatvaramo u administrativnim procedurama i najčešće ih niko osim predstavnika institucija i usko angažovanih potencijalnih korisnika ne razumije, čak i ne zna za njih. Druga stvar je što ne ulažemo u prevenciju, već čekamo cijenu posljedice.

Bojim se da je jako malo aktivnosti ciljano i usmjereno na podizanje svijesti o fenomenu invaliditeta kao na ljudsko pravo na različitost, te da se svim aktivnostima u ovoj oblasti gase požari onako kako se pojavljuju nakon dugotrajnog tinjanja problema. Ove strategije nisu dokumenti koji su svrha sama sebi ili čiji je cilj da na jedno mjesto skupimo svu svoju moć u pogledu promjene situacije, već alati da u svako pitanje, od izlaska iz zgrade u kojoj živi korisnik kolica, preko dobijanja informacija u opštini za osobu s oštećenjem sluha, do zapošljavanja na šalteru banke, bez obzira što koristite kolica ili nemate ruku ili zapošljavanja u fabrici iako imate Down sindrom, uključimo neki segment prava djece sa poteškoćama u razvoju i osoba s invaliditetom.

Učestvujete na brojnim konferencijama, ne ustručavate se otvoreno govoriti o svemu što ste prošli vi i što prolaze djeca s poteškoćama koja odrastaju u BiH, govorite o problemima ali i o tome kako te probleme riješiti. Koliko sve to ima odjeka i primijetite li neke pozitivne pomake glede promjene svijesti i odnosa prema djeci s poteškoćama i osobama s invaliditetom?

Moram reći da prvo primjećujem ogroman otpor prema tome što problem nazivam problemom i što ne pakujem nešto što je prepreka u prihvatljiv okvir neznanja, neprihvatanja ili neiskustva. Za to odavno već nemamo vremena, pa se trudim i da vrijeme ne gubimo. No, u zadnjih godinu dana, uvidjevši da je čekati inicijativu institucija besmisleno u nekim segmentima, počela sam da samoinicijativno šaljem različite dopise, prijedloge i rješenja različitim institucijama, da u okviru svojih nadležnosti mijenjaju situaciju. Negdje urode plodom, pa se ili određene grupe koje imaju sličan interes udruže i podrže te prijedloge, a negdje ne, jer u institucijama nemamo kulturu komunikacije s građanima i ispitivanja potrebe za promjenom, nego čekamo da stvar izmakne kontroli. Recimo, još uvijek mi je neshvatljiva promjena pravilnika o obilježavanju vozila koja koriste osobe s invaliditetom ili se njime prevoze djecas poteškoćama, koja nije uzela u obzir činjenicu da nemaju sve osobe s invaliditetom roditelje, neki žive u domaćinstima sa drugim srodnicima i ne mogu da iskoriste to pravo, a neki oblici invaliditeta, poput oštećenja sluha uopšte nisu predmet razmatrranja. Bez obzira na prijedloge koje sam uputila, propisno obrazložene na obrascu, od nadležnog ministarstva nikad nisam dobila povratnu informaciju i nisam kontaktirana da ovo pitanje pokušamo staviti u kontekst rješenja.

Na konferenciji „Za svako dijete, jednake šanse“ ćete također aktivno učestvovati i govoriti o konkretnim pričama s kojima se proteklih godina susrećete. Možete li neku ili neke od njih izdvojiti u kratkim crtama?

Svaka priča u kojoj sam sarađivala s djecom s poteškoćama s invaliditetom je važna i svaka od njih na mom radu i na posmatranju stvari ostavi pečat. Zadnja dva mjeseca ne mogu dovoljno da objasnim utisak koji imam nakon rada na priči o djevojčici Ani iz Brčkog. Ana ne vidi od rođenja. Njeni roditelji su jako dugo tražili rješenja i nisu odustali od mogućnosti da Ana ide u sve nivoe obrazovanja kao i sva druga djeca. Ona je prvo dijete u Distriktu koje je dobilo podršku i nije smještena u specijalizovanu instutuciju, nije upala u mehanizam segregacije. Ipak, sav uspjeh njene porodice nekad ostane u sjeni onih elemenata koji nedostaju do potpune inkluzije – ozbiljnijeg angažovanja instutucija da prilagođene udžbenike obezbijede, pravovremenog dostavljanja istih i snalaženja kad je način usvajanja gradiva u pitanju. Druga je prilično javnosti poznata situacija u kojoj se nalazi dječak Slavko Mršević, koji ima Aspergerov sindrom. U zabrani da se školuje sa vršnjacima uz minimalnu podršku, pošto je visokofunkcionalan uz adekvatan pristup, stane sva neprihvatljivost intelektualnih poteškoća koje društvo baštini već jako dugo. Slavka smo imenovali problemom, stavili ga u bezizlaznu situaciju i čekamo da spori pravosudni sistem nešto (ne) uradi, da zaboravimo šta sve nismo učinili.

Zbog čega je važno da se ove priče čuju?

Važno je da se ove i sve slične priče čuju, jer ovo nije situacija ili pojava koja se iscrpljuje sa rješavanjem jednog ličnog problema ili slučaja, kako to volimo nazvati. Moramo učiti da svakom djetetu i svakoj osobi s invaliditetom prilazimo sa aspekta ličnih mogućnosti i potencijala, ne kruto postavljenih pravila. I još je važnije da svi oni koji se nađu sličnoj situaciji, u ovim pričama nađu inicijalnu snagu da ne dozvole da trpe diskriminaciju i ugrožavanje svojih osnovnih prava.

Šta svaki član društva, osoba sa ili bez invaliditeta, može, treba i mora učiniti da se u što skorijoj budućnosti zaista stvore jednake šanse za svako dijete i da se osigura da djeca s poteškoćama u BiH u potpunosti ostvare svoje mogućnosti? 

Svako od nas mora svaki dan učiti nešto o invaliditetu, na način da otkrivamo nove korake do jednakosti i kako sve jednakost možemo postići. Jedino tako ćemo trajno uklanjati predrasude koje upijamo čak i kada nismo toga svjesni. Ono čega moramo biti svjesni jeste da poteškoće u razvoju nisu tuđi lični problem, već stvar nepoštovanja ljudskih prava na koja svi imamo jednako pravo i da ono što ne riješimo danas, može sutra da nas sačeka kao teška posljedica neaktivnosti.

Obični građanin mora poštovati pravo prvenstva i pravo parkiranja na obilježenom mjestu, službenik u instituciji mora savjesno raditi svoj posao i tražiti način da neku normu na koju ima uticaj poboljša, dijete s poteškoćama ima pravo da zna šta može, a šta ne smije biti uobičajeno u okruženju u kojem živi, a sve osobe s invaliditetom moraju snažno dizati glas za prava, ne samo svoja, već svih generacija djece i osoba s invaliditetom, koja dolaze.

Golgeterka i likovni genije iz Karakaja kod Zvornika

0

http://www.zasvakodijete.ba

Jovanin san je da zaigra u fudbalskoj reprezentaciji BiH, dok Đorđe sanja samostalnu izložbu i likovnu akademiju

Jovana Stevanović je fudbalerka ŽFK ‘Radnik’ iz Bijeljine, trenutno je s 25 golova druga na listi golgeterki kadetske Premijer lige BiH, a njen klub je ubjedljivo prvi na tabeli i ozbiljne su kandidatkinje za šampionsku titulu. Početkom februara Jovana ide i na reprezentativni kamp u Zenicu, a san joj je da jednog dana zaigra za reprezentaciju.

Jovanin brat Đorđe je veoma talentovan slikar kojem su grafitna olovka i papir dovoljni da napravi remek-djela hiperreralizma. S crtanjem je počeo sam, slijedeći svoj talent i osjećaj, a tek odnedavno je krenuo na časove slikanja Slikarske radionice ‘Paleta’ u Zvorniku i nada se nastavku školovanja na Likovnoj akademiji.

Posjetili smo Đorđa i Jelenu u njihovoj kući u mjestu Karakaj kod Zvornika gdje žive s roditeljima Ilinkom i Draganom. Đorđe ima 17 godina i učenik je drugog razreda Tehničkog školskog centra u Karakaju, a 14-godišnja Jovana ide u osmi razred osnovne škole.

“Đorđe i Jelena ne čuju od rođenja što im je otežalo i razvoj govora. Pohađaju školu redovno, ali po prilagođenom programu, odlično su prihvaćeni u školi i društvu, Đorđe u slikarskoj radionici a Jovana u klubu, i nismo se susretali s nekim većim problemima. Pronašli su se u slikanju i fudbalu, oboje su posvećeni do kraja onome što rade i milina ih je gledati”, kaže mama Ilinka dok nam Đorđe pokazuje neke od fenomenalnih radova a Jovana brojne medalje i priznanja koje je osvojila među kojima statua za ‘Najbolju fudbalerku’ i diplomu koja potvrđuje da je među najboljih 15 sportista i sportistkinja Zvornika za 2016. godinu.

Portreti koje slika Đorđe i koji ‘samo što ne progovore’ očarali su prvo njegove drugare i profesore u školi u koju ide, a preko Komisije za socijalnu zaštitu i inkluziju Zvornik osnovane kroz “Projekat razvoja i saradnje regije Birač” koji je finansirala Vlada Kraljevine Holandije, a provele agencije Ujedinjenih nacija UNDP, UNICEF i UNHCR, o njegovom radu upoznati su i u Gradskoj Upravi Zvornika koja kroz rad ove Komisije dolazi u susret sa mladim ljudima kojima je potreban dodatni podsticaj da iskažu talente. Odmah su reagovali i u ovom slučaju i povezali Đorđa sa slikarom i pedagogom Jovom Lalićem i podržali njegovo uključivanje u Slikarsku radionicu ‘Paleta’ u Zvorniku.

“Đorđe je dugo radio sam i više za sebe, tu i tamo bi uradio neki portret po narudžbi, a sada kad su ga prepoznali preko opštinske komisije došao je u centar pažnje, mediji su pisali o njemu, a postoji i velika šansa da dobije podršku za dalje školovanje”, kaže mama Ilinka dodajući kako su ih kontaktirali i sa Univerziteta “Slobomir” i iskazali spremnost da podrže Đorđa u studiranju na njihovoj Akademiji umjetnosti:

“Likovna akademija i izložba su mu san, kao što njega i Jovanu podržavamo u svemu, uradićemo sve što možemo i da i taj san ispuni, što je vjerujemo uz obećanu podršku moguće”.

Do prve izložbe, Đorđe svoje radove predstavlja na svom Instagram profilu gdje prati i radove drugih umjetnika, i posebno mu je drago kada neko od njih stavi ‘like’ ili neki komentar na njegov rad. Na svom profilu je napisao kako je umjetnost njegov život i kako mu je cilj da inspiriše one koji ga prate.

“Svijet mi je rekao da ne mogu biti ja, pa sam uzeo olovku i napisao riječi: ‘Ja mogu’”, stoji na njegovom profilu.

Dok se Đorđe ne odvaja od olovke i papira, Ilinka i Dragan kažu kako Jovana od malih nogu voli samo fudbal, gleda utakmice i “samo da joj je da trči za loptom”: “U Karakaju se djevojčice skupile i osnovale klub, počele igrati, brzo su je primijetili iz ‘Radnika’ i pozvali je u Bijeljinu da igra kod njih, prošle godine su umalo osvojile titulu, igrale su derbi sa Sarajevom, a Jovana je bila prva na listi s najviše postignutih golova. Ove godine ih niko ne može stići na tabeli a Jovana je sad druga na listi”, priča mama Ilinka.

Tata Dragan kaže da ne žali truda koji su on i mama Ilinka i pored ne baš najbolje finansijske situacije u kojoj se nalaze uložili i ulažu kako bi Jovana mogla ići na treninge, i Đorđe odnedavno u slikarsku radionicu.

“Na početku smo plaćali prevoz do Bijeljine, onda sam digao neki kredit da kupim auto, sad je vozim do Branjeva gdje je sačeka trener i vozi u Bijeljinu. Ne možemo je voziti baš na svaki trening, ali ona to nekako nadoknadi. Igra špica, redovno postiže golove i kad je gledamo kako igra zaboravimo na sve poteškoće s kojima se susrećemo”, kaže tata Dragan.

“Oboje imaju ugrađen kohlearni implantat koji im omogućava da čuju, ali kad Jovana igra mora skinuti vanjski dio kako se ne bi oštetio, a Đorđe za slikanje treba potpunu tišinu i odlazi u svoj svijet tako da dok slika i on isključi aparat kako bi se potpuno posvetio slikanju. Jovana dok igra reaguje na okolinu, na sudijsku pištaljku i saigračice”, pričaju nam Ilinka i Dragan.

“Imaju našu punu podršku, i poručila bih svim roditeljima da podrže djecu u onome što vole, da ih ne obeshrabruju i da budu uz njih!”, kažu Ilinka i Dragan dodajući da je u svemu jako bitna i podrška sredine koja što je senzibiliranija omogućava bolje okruženje za svako dijete.

Od 2013. godine UNDP, UNHCR i UNICEF uz podršku Vlade Kraljevine Holandije realizirali su “Projekat razvoja i saradnje regije Birač” koji obuhvata opštine Milići, Vlasenica, Bratunac i Srebrenica, kao i grad Zvornik. UNICEF BiH bio je zadužen za komponentu “Jačanja sistema socijalne zaštite i inkluzije” na području ove regije unutar čega i za rad na uspostavi opštinskih komisija za socijalnu zaštitu i inkluziju, operativnih timova, izradi akcionih planova za svaku opštinu sa ciljem jačanja sistema socijalne zaštite i inkluzije, jačanju kapaciteta predškolskih ustanova, uključivanju djece i mladih u sport i drugih aktivnosti što je doprinijelo činjenici da su ove zajednice danas postale senzibilizirane i da je inkluzija zaživjela ne samo u školama, već i u samim zajednicama koje su danas i same inkluzivnije nego na početku provedbe Projekta.