Promocija knjige Snena straža u Zvonu

0

Udruženje za afirmaciju kulture i umjetnosti Zvono sa zadovoljstvom vas poziva na promociju romana ‘Snena straža’ autora Ermina Lagumdžije u galeriji Zvono u utorak, 18. jula u 21:00.
Uz promociju, publika će imati priliku vidjeti izložbu Medius Promiscus grupe autora/ica.
Za predstavnike/ce medija istog dana u 13:00 u Zvonu bice organizovan susret s autorima/cama.

O knjizi će govoriti:
Fahrudin Kujundžić, asistent na Katedri za komparativnu književnost Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu i Maja Ručević, knjiženica, novinarka i prevoditeljica.

O romanu:

SNENA STRAŽA (Udruženje za kulturu – Nova svjetlost (KNS), 2017.) pripovijeda o mladiću prepuštenom čarima dokolice, koji nastoji stvari vidjeti kakve jesu, a ne kakvim se doimaju. Razgrnuti paravane iza paravana, proniknuti u misterije svakodnevnice – njegov je cilj. Nakon slučajnog susreta sa tajanstvenim Poetom – i čitanja starčevih stihova – mladić počinje uviđati koliko je tanka granica između opipljive stvarnosti i književne fikcije…
Pozornica ovog kratkog romana jedno je drugačije Sarajevo: grad utonuo u more kazivanja – gdje talasi riječi zapljuskuju vrhove nebodera, vrtlozi snova prijete da usisaju sutrašnjicu, a dnom tumaraju utvare brodolomaca i pjesnici opsjednuti zaboravom…

Biografija autora:

ERMIN LAGUMDŽIJA rođen je 1987. godine u Sarajevu. Zvanje magistra historije umjetnosti i bibliotekarstva stekao na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu. Godine 2011. objavio zbirku kratkih proza “Šta ptice znaju“ u izdanju TKD “Šahinpašić”.

Umjetnici/e koji izlažu su: Safet Begić, Amir Ćatić, Lamija Halilagić, Rikardo Druškić, Lea Jerlagić, Enis Čišić i Pavel Pavelka.
Koncept izložbe podrazumijeva priču o prigušenoj selektivnosti medija, bogatom izboru medija, zasićenosti prema čistoti umjetničkih tehnika i motivima umjetnika, hijerarhijskom odnosu ideje i izvedbe, sklonosti ka eksperimentisanju
u crtezu i medijima…

Na kapiji tišine, književno veče posvećeno Šefiku Daupoviću u Zvonu

0
Udruženje za afirmaciju kulture i umjetnosti Zvono sa zadovoljstvom vas poziva na književno veče pod nazivom “Na kapiji tišine” posvećeno pjesniku Šefiku Daupoviću Fiki.
O njegovom stvaralaštvu, pored autora, govoriće Ferida Duraković, Goran Simić, Rasim Pršte i Kristina Ljevak.
Književno veče biće upriličeno u galeriji Zvono (Obala Maka Dizdara) u srijedu, 17. maja u 21:00.

 

O knjizi „Konak za snove“ i stvaralaštvu Šefika Daupovića Fike


Piše: Kristina Ljevak

Sitim očima malo je dovoljno napisao je u svojoj najnovijoj pjesničkoj zbirci sarajevski pjesnik Šefik Fiko Daupović. Ovaj stih možda donekle i objašnjava zbog čega je Fiko od svih nenametljivih pjesnika ili ljudi općenito najmanje nametljiv.

Njegov pjesnički dar i vještina pisanja u disproporciji su s načinom predstavljanja vlastitog djela, što je opet potpuno u raskoraku s vremenom samopromoterstva i izostanka pristojnosti u načinu na koji se o sebi danas govori.

Taj rijetki predstavnik ljudske vrste ponekad ostavlja utisak čovjeka koji nakon što ih napiše ne bi da ima nikakve veze sa svojim pjesmama. Čak ni kad ih treba pročitati. Početkom 2016. godine Šefik Daupović završio je najnoviju poetsku zbirku pod nazivom „Konak za snove“ (samizdat izdanje). U svoje poetsko konačište smjestio je fragmente svakodnevnic obojene duhovitim komentarima, razmišljanje o stvarnosti ispunjenoj svim što je čini teže podno šljivom. Dio zbirke posvećen je prijateljima umjetnicima, poput grupe „Zvono“ ili Bisere Alikadić, te sjećanju na kolege koji više nisu s nama – Emira Šakovića i Admirala Mahića.

Kad se čovjek izgubi / niko ne reaguje / a kad se ključ izgubi / sve se digne na noge, ilustruje Fiko kroz pjesmu „Ključ“ našu nepodnošljivu otuđenost, nesposobnost da primijetimo i nespremnost da pomognemo kada je nekome potrebno da se „nađe“. Duhovito, u aforističkom maniru Šefik progovara i o poziciji današnjih pisaca u pjesmi „Nema ništa teže nego gledati kako pisci plaču“ – Radnu knjižicu sahranili su odmah / poslije objavljivanja prve pjesme / tražeći status slobodnog umjetnika. / Umjesto da odu u biro za zapošljavanje / svakodnevno traže / svoju Juliju s posebnim potrebama. / Mora znati praviti pitu / sitni ćevap i bosanski lonac. Pod njihovim nadzorom čitati Imanuela Kanta / dok joj se ne zamanta.

Dio ovih očekivanja mogli bismo smjestiti u bilo koju profesiju u bosanskohercegovačkom društvu. Radu neskloni, piti naklonjeni, očekivanjima od Julije opterećeni – svi smo manje ili više; ali autor ih u prepoznatljivoj ličnoj skromnosti smješta tamo gdje su njegovi, kako bi bilo manje ljutnje i zamjeranja. A ljutnja je posljednje što bi i Fiko i zbirka kod drugih mogli proizvesti. O tome kako žive pjesnici takođe piše u pjesmi „Privremen smještaj“, iz koje saznajemo kako pripovjedač nikada nije riješio stambeno pitanje,bez obzira na to što je napunio 40 godina staža, te kako je zbog toga odlučio da živi u objavljenim knjigama. Nedavno / malo sam se proširio / objavili su mi slikovnicu. / Honorar iz dva dijela. Normalno– čekam ga. / Kažu nemoj se sekirati / bit će ubrzo.

„Ne znam razlog“ je jedna u nizu pjesama u kojima pjesnik teme očekivanije u kolumnama vješto pretvara u stihove i stvara ugodu kod čitatelja zbog osjećaja istomišljeništva i potvrde da nismo jedini koji razmišljamo o malim dnevnim bizarnostima kakve su fotografi je na osmrtnicama u novinama, najčešće odabrane iz perioda kad je pokojnik bio u cvijetu mladosti. Kao da je sramota ostarjelo umrijeti.

Da nisu tu gdje jesu, mnogi bi / bez pogovora stupili u brak s njima. / Tako su vitalni, mladi i lijepi.

„Most od riječi“ naziv je posljednje od ukupno tri cjeline koje čine Konak za snove i najbolji je način da se opiše komunikacija Šefi ka Daupovića s publikom; vješto premoštavanje ličnih razmišljanja ka stihovima, a potom stvaranje veze između čitaoca i pročitanog. Fiko ne piše s namjerom da ga ne razumijemo ili u želji da se kritici dodvori. Njegove pjesme oslobođene su viška. Svako se u svakoj može prepoznati. A svi kolektivno najprije

u „Samoposluzi“, tranzicijskoj crnohumornoj dokumentarnoj slici, koja na čitanjima izazva buran aplauz i gorak smijeh kod spominjanja naduvane Milke. Smijemo se da ne bismo eksplodirali kao životinje na napuhavanje kada im se pretjera s dotokom zraka. S pjesmama poput ovih iz „Konaka za snove“ lakše je sanjati vlastite snove, a druženje s autorom ujedno je i stalni podsjetnik na to da još uvijek sve nije otišlo dođavola i da čestitost još postoji.

O autoru:

Šefik Daupović Fiko rođen je 18. avgusta 1951. godine u Sarajevu, gdje je završio Pedagošku akademiju, Odsjek za jezik i književnost.

Objavio je knjige poezije: „Večer na večeru pada“, „Vjetar prodaje novine“, „Nobel nije kod kuće“ , „Konak za snove, „Kraljevstvo JahJah“, te knjigu „Priče sa Slonovog jezera“ i „Priče sa rijeke Pa Pa“ iz kojih je izvršen izbor i preveden na engleski jezik (Elephant Lake), te radio-igre za djecu „Audicija u zoološkom vrtu“, radio drame „Dolina mačaka“ i slikovnice za djecu „Mali ekser“.

Dobitnik je više nagrada i priznanja za književnost. Zastupljen je u nekoliko antologija i različitih izbora, kao i u čitankama i lektiri za osnovnu školu.

Njegove pjesme i priče objavljene su u poznatim časopisima i listovima za kulturu, književnost i umjetnost Bosne i Hercegovine i izvan nje. Prevođen je na više jezika. Osim poezije i priča piše igrokaze, humoreske i aforizme.

Član je društva pisaca Bosne i Hercegovine. Živi i piše u Sarajevu.

 

SAMOPOSLUGA (Iz knjige „Konak za snove“)

Nisu imali vremena čekati

da odrastemo.

Sa doživotnim predsjednikom

mjesne zajednice došli su urbanisti

iz Zavoda za izgradnju grada.

Nisu ga mogli zaobići – bio je debeo kao

kineski telefonski imenik.

Srušili su našu staru kuću

i napravili zgradu

sa samoposlugom u prizemlju.

Iznad velike samoposluge

nama, devetočlanoj obitelji

iz tri generacije, dali mali stan –

da smo jedno drugom bliži.

Poslije rata, koga se svi odriču,

samoposlugu je kupio jedan novopečeni privatnik,

s rukama kraćim od puške.

Pričaju da se u ratu obogatio.

U nju je ubacio veliku kravu, Milku, na puhanje.

Ne znam ko ju je napuhao –

on ili zaposleni radnici.

Svi misle da se u njoj

prodaju namirnice.

Ja mislim malo drukčije –

u njoj se prodaje moja duša,

i ne znam šta će biti sa mnom kad je nestane.

“Slikom pričam, pričom slikam” – Ismar Mujezinović u Zvonu

0
Udruženje za afirmaciju kulture i umjetnosti Zvono sa zadovoljstvom vas poziva na izložbu crteža i promociju knjiga Ismara Mujezinovića u Zvonu (Obala Maka Dizdara 10).
Događaj pod nazivom ”Slikom pričam, pričom slikam” biće upriličen u četvrtak, 11. maja u 21.00.

”Slikom pričam, pričom slikam”
Dječak na fotografiji ima tri godine i zove se Ismar Mujezinović. Prošlog mjeseca napunio je 75. U nekim redovnim okolnostima, a s obzirom na opus i staž, neka zvaničnija institucija sigurno bi obilježila ovaj važni jubilej. Kako nismo skloni/e njegovanju nerealnih ambicija, odlučili smo da proslava bude u Zvonu, na naše zadovoljstvo, zahvaljujući povjerenju autora.

Ismar Mujezinović, pored slikarstva u kojem je vrhunski umjetnik, posljednjih godina odlučio je da djeluje i u drugim umjetničkim formama te nam se predstavi kao filmski reditelj, snimatelj, scenarista, montažer i autor muzike sa objavljenim ”nosačem zvuka” ali i književnik.

Novi susret u Zvonu pod nazivom ”Slikom pričam, pričom slikam” pored izložbe u koju su uvršteni radovi iz ovog doba na fotografiji i kasnije skice za njegove grafike, predstaviće čak tri knjige. Dvije posvećene Sarajevu i Zagrebu i jednu u kojoj su objedinjeni scenariji za nesnimljene filmove.
Riječ je o autorskim izdanjima u ograničenom tiražu štampanim u vlastitoj autorovoj produkciji i odlučili smo da ih označimo kao alternativno izdavaštvo.

Naslovi su ”Zlo.ba dobro.ba”, ”Zagre.ba-čke” i ”Nesnimljeni scenariji, ideje, zabilješke”.
Izložbu crteža koje do sada nikada nije izlagao možemo posmatrati kao ilustracije njegovih novih knjiga, nastalih u duhu odluke da se ne obazire na norme i nastavi predano demisitificirati umjetnost.
Osim autora, o novim knjigama Ismara Mujezinovića na promociji će govoriti Majo Dizdar i Kristina Ljevak.

”Već otrcano zvuči često korištena sentenca kako je neko ‘…najbolji slikar među piscima i najbolji pisac među slikarima’ i obratno, pa je ni po koju cijenu neću primijeniti u slučaju ove knjige autora Ismara Mujezinovića, slikara, pisca, fotografa,filmadžije, muzičara kantautora, pri čemu ga njegov izbor zanimanja i aktivnosti na polju umjetnosti može svrstati u neku vrstu homo univerzalisa ili pak modernog renesansnog čovjeka. Ali ću zato reći da je Ismar Mujezinović u slikarstvu jedan od najboljih među najboljima, a u literaturi koju piše, i to bez ikakvih književnih pretenzija, dakle amaterski, bolji, zanimljiviji i svakako korisniji od mnogih profesionalnih pisaca u regiji, kako se to danas kaže za prostor bivše Jugoslavije.

Ismar Mujezinović je ovdje, u ovoj knjizi, koju je originalno (kao i sve drugo što radi) nazvao

‘Zlo.ba i Dobro.ba’, u prvom njenom dijelu (Zlo.ba) uhvatio djelić sarajevske likovne, pa i akademske zajednice, iz one perspektive iz kakve je nikada niko prije njega nije zabilježio. Dakle spustio je na zemlju svu tu uzvišenu atmosferu koja tobože vlada u svijetu umjetnosti, pa i slikarstva, ogolivši taj svijet do gole kože, pri čemu je u svojim pričama opisao neke veće ili manje, benignije ili malignije pakosti koje su mu kolege u karijeri napravile, ali ih nije imenovao, niti je imao namjeru da te ličnosti budu prepoznate, jer njegova namjera nije bila identifikacija sa ličnostima, nego identifikacija sa ljudskim osobinama i karakterima, iliti nekarakterima.

U tim svojm sjećanjima on nije ostao na evociranju uspomena samo na umjetnički, nego i politički život tadašnje Jugoslavije, BiH i Sarajeva, i na susrete i iskustva sa vodećim, ali i beznačajnim političkim ličnostima, pri čemu je političke aparatčike sa najvišim ambicijama mezetio sa posebnim ćeifom, ne zato što se osjećao nadmoćnima prema njima, nego zato što je imao iskustvo druženja sa najvećim među njima (političarima), makar i samo preko slavnog oca Ismeta, i što je jako dobro znao kako zapravo stvari u suštini stoje. U drugom dijelu knjige, Dobro.ba, uradio je neku vrstu literarnog ‘amarkorda’ Sarajeva, bilježeći događaje iz najranijeg djetinjstva, do gimnazijskih dana, prvih ljubavi i svirki u kultnoj ‘Slogi’, do prvih profesoinalnih angažmana na filmu, i to ni manje ni više nego na ‘Neretvi’.”

 

Promocija knjige Gorana Simića u Zvonu

0
Udruženje za afirmaciju kulture i umjetnosti ”Zvono” poziva vas sutra (utorak, 21. februar) u Galeriju Zvono (Obala Maka Dizdara 10) u 21h na promociju knjige poezije ”Treći zubi” autora Gorana Simića.
Knjiga ”Treći zubi” nagrađena je na konkursu Fondacije za izdavaštvo 2015. godine i objavljena u izdanju Planjaxa iz Tešnja.
Goran Simić je pjesnik, prozni i dramski pisac. Autor je dvadesetak knjiga poezije, proze i dramskih tekstova za djecu. Knjige su mu prevedene na 15 jezika a za svoj rad je višestruko nagrađivan u BiH i inostranstvu.
Poezija mu je uvrštena u više antologija pjesništva BiH i u antologije svjetske poezije.

Izložba skica Amira Vuka Zeca u Zvonu

0

Udruženje za afirmaciju kulture i umjetnosti Zvono sa zadovoljstvom vas poziva na otvaranje izložbe jednog od najznačajnijih bosanskohercegovačkih arhitekata.
Izložba skica Amira Vuka Zeca u Galeriji ”Zvono” (Obala Maka Dizdara 10) biće otvorena u srijedu, 8. februara u 21:00, a istog dana u 13:00 organizujemo susret autora sa predstavnicima/ama medija.

O skicama Amira Vuka Zeca mogu se napisati eseji, zbog načina na koje nastaju i dinamike kojom osmišljava buduće projekte.
Zato je njegove skice, kao polaznu osnovu za buduće besprijekorne arhitektonska rješenja ili uređenje enterijera važno predstaviti kako stručnoj javnosti i studentima/icama arhitekture, tako i najširoj publici. Važna je i mogućnost izravnog dijaloga sa izuzetnim arhitektom, o svemu onome što čini raskošni autorski portfolio uvijek zasnovan na principima etike i struke, nikada sa podilaženjem i pravljenjem velikih kompromisa u korist naručilaca.

Poznato je da arhitekta Vuk Zec ne mistificira vlastiti posao. Skica za konačna rješenja enterijera ili kompletnog objekta često će u njegovom slučaju biti izvedena pred slučajnom publikom, na papiru ili onome što na papir liči, a nađe se pri ruci. Sve je to i dio karaktera, po kojem je i dobio nadimak Zec.

Među brojne nagrade koje je dobio za vlastiti angažman smjestio se i prošlogodišnji Grand Prix na Šestoaprilskoj izložbi Collegiuma Artisticuma  za hotel Pino Nature, bivši Prvi šumar na Trebeviću, čime je i započeo ono o čemu je godinama govorio, važnost vraćanja Trebevića građanima i građankama Sarajeva.
Zahvaljujući ovom objektu arhitekta Amir Vuk Zec nominovan je i za nagradu Europske unije za savremenu arhitekturu – Mies van der Rohe nagradu.

Posvećen ne samo građenju već njegovom načinu i kulturi življenja, Amir Vuk Zec dugogodišnji je zagovornik pretvaranja sarajevske Radićeve ulice u umjetničku četvrt.
Svojevremeno je imao projektno rješenje za Radićevu ulicu, koja bi nakon izgradnje mosta prema Akademiji likovnih umjetnosti bila zatvorena za saobraćaj, a u njoj kreirani sadržaji po mjeri čovjeka. Model koji je primijenila Ljubljana kod nas nije iskorišten, te umjesto poprečnih ulica kao potencijalnih mjesta za konstruktivna gradska okupljanja danas slobodno vrijeme provodimo po tržnim centrima.
Podsjetnik na ovu važnu ideju i njegova ponovna prezentacija upriličena je i tokom prošlogodišnjeg Festivala ulične umjetnosti FUU 2016.

Zanimanje za rad Amira Vuka Zeca odavno je prevazišlo domaće okvire. Više je i češće ”na točkovima” već što ćete ga pronaći u Studiju ”Zec”.

Svim objektima koje potpisuje zajednički je upravo njegov prepoznatljiv rukopis, čak i kad se koncept prostora potpuno razlikuje. Uđete li u rustikalni vlašićki restoran ili moderni sarajevski kafić, prepoznaćete čije je vizije djelo čak i kada nemate elementarno predznanje o arhitekturi.

Godinama bez celofana govori o urbanističkim promašajima, o životu u šerpi, o tome kako su Trebević ”spasile” mine čija je ponovna izgradnja počela sa njegovim projektom i spomenutom nagradom za hotel Pino, koji je Sarajlije spasio od nepodnošljivog  prošlogodišnjeg i ovogodišnjeg decembarskog smoga.

Amir Vuk Zec uvijek je ukazivao na izmijenjene navike i činjenicu da od rata do danas nemamo zgrade koje su građene za druge.
Sve se, podsjećao je, svelo na individualizam kompanije, pojedinca i organizacije. Zaboravili smo na prednost zajedničkog i odnos prema drugom. Zbog toga smo, kako s razlogom kaže, postali sebični i pohlepni. A svako stanje svijesti društva vidi se u prostoru.

Mahala, avlija, sve ono što su segmenti tradicije i višegeneracijskog načina života u Sarajevu dio su inspiracije za arhitektonska rješenja Amira Vuka Zeca.

”Mislim da su najveće greške po ovaj grad već isprojektovane. Deformacija kuća koja se oko nas dešava je i deformacija našeg čovjeka. Potreba da nadvlada sadašnji život i napravi i za sebe i sina i snahu. To su posebne psihološke i sociološke priče koje nas sve koštaju”, objašnjava Amir Vuk Zec uz napomenu da nema estetike bez etike.

Vjerujemo da će ”Zvono” uz skice ”majstora ozbiljne igre” biti i idealan okvir za razgovor o brojnim temama današnjice čije se anomalije ogledaju u urbanizmu, te da će skice biti inspiracija profesionalcima ali i nesvakidašnje iskustvo za sve posjetioce ”Zvona”.

Dobro došli/e!

Otvaranje izložbe ”Utisci i zbivanja” u Zvonu

0

Udruženje za afirmaciju kulture i umjetnosti Zvono sa zadovoljstvom vas poziva na otvaranje izložbe ”Utisci i zbivanja” autorice Milijane Lagumdžije.

Izložba će u Galeriji Zvono biti otvorena u srijedu, 7. decembra u 21:00, na adresi Obala Maka dizdara 10.

Ovom izložbom privodimo kraju još jednu uspješnu programsku godinu.
Damir Nikšić, Osman Arslanagić, Kemal Hadžić, Zijah Sokolović, Milomir Kovačević, Alma Gačanin, Jasenka Kratović, Jusuf Hadžifejzović, Ismar Mujezinović, Jurinko Rajič, Namik Kabil, Enes Sivac, Nigel Osborne, Eun Su Lim, Nedžad Begović, Staffan Löfving, grupa Ambrosia, Bekim Sejranović, Marko Tomaš… samo su dio autora/ica koji/e su nam ukazali povjerenje i učestvovali u programima Zvona tokom 2016.

Umjetnica i dugogodišnja prijateljica Zvona Milijana Lagumdžija predstaviće zanimljiv ciklus pod nazivom ”Utisci i zbivanja” koji je spoj vrhunskog slikarskog umijeća i načina doživljaja stvarnosti i ljudi u njoj.

Na velikim formatima koji će ispuniti cijelu galeriju pronaći ćemo ljude iz sarajevskog kulturnog miljea, a i one koji djeluju i na nekim drugim prostorima. Opušteni razgovori u nekim nekonvencionalnim ambijentima prenijeli su se zahvaljujući umjetnici na platno i ispričali priču o važnosti susreta, povezivanja, razmjeni mišljenja; o neophodnosti provođenja vremena u društvu koji u često sivoj stvarnosti postaje jedini zajednički ”ventil”.

Milijana Lagumdžija završila je Srednju školu primijenjenih umjetnosti u Sarajevu i Akademiju likovnih umjetnosti takođe u Sarajevu gdje je diplomirala na Odsijeku za grafiku.
Dugogodišnja je profesorica Reklamne grafike u Srednjoj školi primijenjenih umjetnosti u Sarajevu.

ANGAŽOVANA UMJETNOST DAMIRA NIKŠIĆA U ZVONU

0

Udruženje za afirmaciju kulture i umjetnosti Zvono sa zadovoljstvom vas poziva na otvaranje izložbe i projekciju video radova Damira Nikšića, jednog od najznačajnijih savremenih bh. umjetnika u galeriji Zvono.
Damir Nikšić pripada rijetkim o čijem radu i najširoj publici nisu potrebna dodatna pojašnjenja.
Angažovan, prisutan, spreman na pravovremene reakcije, od nekadašnje ministarske u okupiranoj i tada od vlasti zaboravljenoj Umjetničkoj galeriji BiH do nedavne nezavisne kandidature za općinskog načelnika.

Slikar, konceptualni umjetnik, performer, stand up komičar, jazz interpretator, gitarista, pjevač, autor koji je prije svih youtubera osvojio web prostor zapisima iz svakodnevice, pripada rijetkim umjetnicima koji ne ostavlja ravnodušnim kako one koji itekako uvažavaju njegovu autorsku poetiku, tako ni one koji bi na dnevnoj bazi osporavali ono što je formalni način prezentovanja vlastitih zapažanja o svijetu.

Izložba u Zvonu biće podsjetnik na specifičan način promocije ličnog, i iskrenost koja u njegovom slučaju ne podrazumijeva izbjegavanje prvog lica.
Jer najčešće kad ljudi kažu ”mi”, misle na sebe, Damir Nikšić s razlogom bez zadrške kaže ”ja”,
jer ima na to pravo.
O čemu svjedoče reference i umjetnički rezultati.
Pozivamo vas na još jedno umjetničko putovanje koje može biti svakojako, ali već viđeno i nezanimljivo sigurno ne.

Izložba će biti otvorena u četvrtak, 24. novembar, galerija Zvono (Obala Maka Dizdara 10) u 21:00.

ZNAKOVI PORED PUTA Izložba Osmana Arslanagića u Galeriji Zvono

0

Otvaranje: srijeda, 9. novembar u 21:00

Udruženje za afirmaciju kulture i umjetnosti Zvono sa zadovoljstvom vas poziva na otvaranje izložbe Znakovi pored puta umjetnika Osmana Arslanagića,     9. novembra u 21:00 .
Objekti s mirisom mora i soli nastavak su ciklusa ranije predstavljenog u Zvonu pod nazivom Maske i totemi kada je autor bojom intervenisao na predmetima koje je oblikovalo more, spajajući ih sa onim što su usput, duž jadranske obale, odbacili ljudi.

Postavkom Znakovi pored puta, spajajući ponovo drvo koje je oblikovalo pa odbacilo more, borove iglice, kamenčiće i sve ono što je dio scenografije obale, Osman Arslanagić otvara pitanje: ”Može li se dalje od Maljevića?”

Ova postavka iskorak je iz maestralnih scenografskih rješenja umjetnika u galerijski prostor. Rezultat je meditativne likovnosti, zaljubljenosti u prirodu i umijeća prepoznavanja u svakodnevnom elemenata za nastanak budućeg umjetničkog djela. U najkraćem ona je likovno čitanje znakova pored puta kako nam naziv postavke i sugeriše.

Osman Arslanagić je završio Akademiju likovnih umjetnosti u Sarajevu. Profesionalni je scenograf koji u svojoj biografiji ima šest igranih filmova, preko 200 teatarskih predstava, brojne televizijske serije i emisije. Kao scenograf je radio u Holandiji, Francuskoj, Mađarskoj, Hrvatskoj, Crnoj Gori…

Redovni je profesor na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu na predmetu Scenografija, kostim i maska i profesor Scenskog oblikovanja na Akademiji za scenografiju u Osijeku (Hrvatska).

osman-arslanagic_foto_nacional-hr

Dobitnik je 25 međunarodnih i domaćih nagrada za svoj rad i njemu najbitnije dvije godišnje nagrade Collegiuma Artisticuma. Kao slikar samostalno je izlagao u Studgartu, Londonu,Trebinju, Utrehtu, Amsterdamu i Sarajevu…

Izložba Osmana Arslanagića u Galeriji Zvono biće postavljena do 20. novembra 2016.

Izložba ”Prodavnica praznine” Jusufa Hadžifejzovića

0

U saradnji sa Udruženjem umjetnika BellArte, Udruženje za afirmaciju kulture i umjetnosti Zvono učestvuje u programu manifestacije Noć muzeja  u subotu, 21. maja.
Tim povodom u galeriji Zvono (Obala Maka Dizdara 10) u 21:00 biće otvorena izložba ”Prodavnica praznine” Jusufa Hadžifejzovića na kojoj će biti predstavljeni radovi iz dva ciklusa-“Collages d’emballages” i ”Vlasništo praznine”.
Tačno u ponoć umjetnik će izvesti i performans pod nazivom ”Transformer”.

Jusuf Hadžifejzović sa Prodavnicom praznine  nastavlja svoj višedecenijski angažman na planu afirmacije i valorizacije savremene umjetnosti te njenog adekvatnog pozicioniranja na tržištu koje kod nas gotovo da ne postoji.
Zahvaljujući vlastitom stvaralaštvu, Jusuf Hadžifejzović nas je navikao da drugačije posmatramo i doživljavamo umjetnost, a zahvaljujući Prodavnici praznine omogućio nam je da postanemo po simboličnoj cijeni vlasnici/e umjetničkog djela, smatrajući da je ”bolje pokazati gdje je nekada boravio kečap već ispričati neku priču koja je lažna”, dodajući kako je novac najveći konzervator umjetnosti jer će svako baciti praznu kutiju cigareta ali i čuvati onu koju je od njega kupio za 3,50 KM.

Kupujte djela savremenih umjetnika/ca dok ih još sebi možete priuštiti, kasnije nećete imati novca jer će cijena biti viša, dio je onoga što Hadžifejzović nastoji komunicirati sa publikom i što između ostalog potvrđuje aktuelna velika aukcija u londonskom Sotheby’su na kojoj će prvi put na prodaju u toj kući, i na jednoj međunarodnoj aukciji uopšte, biti ponuđena djela hrvatskih savremenih umjetnika/ca, njih trinaestoro, zahvaljujući čemu se šalje i poruka da ono što je dio balkanskog stvaralaštva prve polovice dvadesetog vijeka, ozbiljnom tržištu više nije zanimljivo.

Jednog dana, svaki njegov rad, koštaće onoliko koliko on kaže. Znaju to njegovi galeristi. Mjesto u istoriji umjetnosti već je obezbijedio.
Svojevremeno je stvorio malo čudo. Dovoljno da povjerujemo da su čuda moguća. Napuštene prostore nekadašnjeg Privrednog grada Skenderija, danas samo polupraznog tržnog centra, pretvorio je u galerijske. Nastala je CeKa Charlama a nakon nje i niz drugih projekata.
Iz niza uspješnih međunarodnih nastupa izdvajamo prošlogodišnji na Bijenalu u Veneciji kada je učestvovao u zvaničnoj selekciji u okviru korejskog paviljona.

Ne propustite priliku da budete dio Jusufove noći u sarajevskoj Noći muzeja.

Zvono poziva na izložbu i projekciju animiranih filmova Jurinka Rajića

0

Udruženje za afirmaciju kulture i umjetnosti Zvono poziva vas na izložbu i projekciju animiranih filmova Jurinka Rajića, animatora i utemeljitelja festivala animiranog filma NAFF u Neumu.
Otvaranje će biti  12. aprila u 21h, u galeriji Zvono (Obala Maka Dizdara 10),

Šira javnost Jurinka Rajiča najčešće prepoznaje kao utemeljitelja i direktora neumskog festivala animiranog filma NAFF koji iz godine u godinu dobija sve više potvrda o važnosti zahvaljujući dolasku u Neum nekih od najznačajnijih autora i autorica animacije današnjice.

Crvenkapica

Između ostalog, redovni posjetitelji i posjetiteljice NAFF-a ”Mašu i medu” upoznali su mnogo prije već što je ovaj presimpatični crtani o dobrom medvjedu i nestašnoj djevojčici osvojio svijet.

U Neum su zahvaljujući Jurinku i njegovom malobrojnom timu stizali i scenarista ”Simpsona” i autor specijalnih efekata na filmu ”Gospodari prstenova” te brojni drugi profesionalci koji su članstvom u žiriju, učešćem u takmičarskom programu ili vođenjem radionica oplemenili ovaj jedinstveni praznik animacije.

Jurinko Rajič svoja crtačka znanja godinama prenosi najmlađim polaznicima njegovih škola.

Nakon kampova animacije koje je takođe organizovao u Neumu, danas školu crtanog filma vodi u okviru mostarskog Muzičkog centra Pavaroti.

Susret u Zvonu biće prilika da Jurinka Rajiča upoznamo kao autora, a ne samo kao domaćina animatorima ili posvećenog edukatora.

Uz izložbu skica i crteža, publika će imati priliku pogledati kratki izbor iz njegovoh crtanih filmova.

Animatorski počeci Jurinka Rajiča vezani su za čuvenu zagrebačku školu animiranog filma u okviru koje je učestvovao u realizaciji nekih od najznačajnijih crtanih filmova nastalih na prostoru bivše Jugoslavije.jurinko-rajic

Rođen je 1954. godine, u Čapljini. Diplomirao je na Građevinskom fakultetu u Zagrebu, a rad na crtanom filmu započeo je kao animator, 1985 godine, u Croatia filmu (Zagreb). Radio je na cjelovečernjim projektima Croatia filma: Čudnovata šuma, Čarobnjakov šešir, Čudnovate zgode šegrta Hlapića, gdje je radio layout i animaciju. Najpoznatiji su mu filmovi Emina, Naša posla, Spomenik, Paparazzo, Naša mala vala, Jorgovan i Linđo.

U uzbudljivi svijet animacije, crtanog filma i stripa vodimo vas zahvaljujući našem gostu, animatoru Jurinku Rajiču.