Neophodnost podizanja svijesti i razumijevanja zločina iz mržnje među stručnjacima

0

Piše: Marija Lučić-Ćatić

Prepoznavanje, istraživanje i procesuiranje zločina iz mržnje zahtijeva specifične vještine i znanja svih sudionika lanca kaznenog progona (policijskih službenika, tužitelja i sudaca). Samo postojanje zakonske regulative pa i u njenom najboljem obliku, neće polučiti adekvatne rezultate ako osobe koje je trebaju primijeniti ne raspolažu potrebitim znanjem i vještinama, ali i voljom da postupaju u ovoj oblasti. Osobne predrasude, limitirana svijest o posljedicama zločina iz mržnje, kako za žrtvu tako i za cijelu zajednicu čije zaštićene karakteristike ona dijeli (nacionalna ili etnička pripadnost, boja kože, vjerska uvjerenja, spol, seksualna orijentacija, invaliditet, zdravstveno stanje, rodni identitet, spolne karakteristike, jezik ili neka druga osobna karakteristika), nepoznavanje i nerazumijevanje pravnog okvira i istražnih tehnika, zanemarivanje predrasude kao motiva zbog težine njenog dokazivanja su samo neki, svakako ne zanemarivi razlozi za izostanak adekvatne reakcije stručnjaka u ovoj oblasti.

Iznimno velika diskrepancija između registriranih incidenata sa elementima zločina iz mržnje i procesuiranih predmeta ukazuje na neophodnost sveobuhvatnog pristupa unapređenju ove oblasti u okviru kojeg će podizanje svijesti i razumijevanja zločina iz mržnje među stručnjacima predstavljati imperativ.

Brojna istraživanja na nivou Europske Unije, ali i u regionu ukazuju na nepostojanje dovoljno obuka za stručnjake u kaznenopravnom sustavu. Policijski službenici, tužitelji i suci nerijetko ne shvaćaju značaj adekvatnog reagiranja na sve pojavne forme zločina iz mržnje te nemaju dovoljno znanja o  ovom konceptu. Često policijski službenici ne razumiju dovoljno temeljne pojmove i koncepte, a kako su upravo policijski službenici ti koji prvi koji dolaze na mjesto događaja i prvi koji stupaju u interakciju sa žrtvom i svjedocima način na koji oni reagiraju u takvim situacijama, odnosno njihov stav prema žrtvi, od ključne važnosti su za daljnje postupanje u odnosnom slučaju. Njihovo adekvatno postupanje u slučajevima zločina iz mržnje je od osobite važnosti glede same žrtve, tendencije eskaliranja ove vrste kriminaliteta te cjelokupne zajednice čije zaštićene karakteristike su bile predmetom napada. Problem se dodatno usložnjava mogućnošću policijskih službenika da određene incidente okarakteriziraju kao prekršaje i kao takve ih sankcioniraju, onemogućavajući njihovo daljnje klasificiranje i sankcioniranje kao kaznenih djela. Upravo zbog toga svi policijski službenici trebaju biti osposobljeni/obučeni da prepoznaju indikatore koji ukazuju na potencijalno prisustvo predrasude kao motiva i usmjere mjere prvog zahvata i u tom pravcu. Nadalje, oni trebaju u cijelosti shvaćati koncept i zakonsko reguliranje kako bi istražne tehnike usmjerili i u prikupljanje valjanih dokaza, kako o djelu, tako i o samoj predrasudi. Pored policijskih službenika i tužitelji trebaju ovladati potrebitim znanjima i u cijelosti razumjeti temeljne koncepte zločina iz mržnje prema  nacionalnim propisima te biti osposobljeni za rješavanje zločina iz mržnje i  postupanje sa žrtvama na profesionalan način. Na koncu i suci također trebaju vladati navedenim konceptom kako bi između ostalog i prilikom odmjeravanja kaznenih sankcija adekvatno reagirali na ovu vrstu kriminaliteta.

Kako je adekvatna suradnja svih sudionika lanca kaznenog progona neophodna za provođenje i preventivnih i represivnih mjera za borbu protiv zločina iz mržnje, korištenje zajedničkog jezika koji se jasno odnosi na zločine iz mržnje i koji razumiju svi stručnjaci i ovladavanje neophodnim znanjima i vještinama postaje imperativ.

Dakle, neophodno je poduzimati kontinuirane aktivnosti sa ciljem osiguranja da svi policijski službenici, tužitelji i  suci potpuno razumiju temeljne koncepte zločina iz mržnje te da su osposobljeni za prepoznavanje i rješavanje zločina iz mržnje na profesionalan način. Sa tim ciljem, osposobljavanje mora promicati svijest o pogubnosti fenomena zločina iz mržnje i njegovom utjecaju na žrtve i zajednicu čije zaštićene karakteristike ona dijeli, kao i senzibilizaciju na ovu pojavu te vještine potrebne za prepoznavanje, evidentiranje i istraživanje zločina iz mržnje.

Tekst je nastao u okviru projekta “Zaštita marginaliziranih zajednica: poboljšanje primjene regulacije o zločinu iz mržnje u Bosni i Hercegovini“, a kojeg  implementira Sarajevski otvoreni centar u saradnji sa Misijom OSCE u BiH, a finansijski podržava Stalna misija Kraljevine Nizozemske pri OSCE u Beču.

SOC: “Zakona ima, ali zaštite u realnosti nema”

0

Broj incidenata potencijalno motiviranih predrasudama, koji su prijavljeni policiji u Bosni i Hercegovini je bar 175. Prijavljeni incidenti najčešće se ogledaju u verbalnim napadima i prijetnjama, oštećenju imovine i oštećenju vjerskih objekata i groblja. Incidenti prema Romima i seksualnim manjinama se prijavljuju u mnogo manjoj mjeri

Mogućnost biranja. Moć djelovanja. Po tome smo jedinstveni na ovom svijetu. Pa ipak, gdje počinje i završava sloboda izbora? Kada sloboda nečijeg izbora postaje opasna po druge? Ko ima pravo regulirati količinu naših prava, sloboda i djelovanja? Država. Nikako pojedinac ili grupa. Jer država zakonima (normativnim aktima koje donosi parlament) regulira sva ta pitanja. Kroz svoje djelovanje i općim konsenzusom zakonodavno propisuje, djeluje, kažnjava i sudi. Naš izbor uvijek ima posljedicu, a nasilje je najčešće posljedica predrasuda. Predrasude nas tjeraju na strah od drugih i drugačijih. Predrasude nas tjeraju da mrzimo, a potom i da činimo krivična djela koja uništavaju živote drugih.

Sve počinje predrasudom

Krivična djela počinjena iz mržnje uvijek su motivirana predrasudama koje su rasne, religijske, nacionalne, jezičke ili seksualne orijentacije. U Bosni i Hercegovini krivična djela počinjena iz mržnje najčešće su usmjerena protiv povratničkih zajednica, vjerskih i sakralnih objekata, pripadnika seksualnih manjina, te Roma kao najveće manjinske skupine u našoj zemlji.

“Sjedio sam u dvorištu na odmoru, i taj momak mi je samo prišao, ja ga nisam dobro ni vidio, i opalio mi šamar. Prijavio sam ga upravi, ali nije kažnjen. Rečeno mi je tada da mi ‘nismo Francuska’. Rekli su mi da moram da se socijalizujem, da se pozdravim sa njim, a on će se izviniti za to što je uradio. Nakon toga, ne pričam ni sa kim u školi, niti drugi žele da pričaju sa mnom. Kao da sam u zoološkom vrtu, dođem u školu, prođe nastava, odem kući, učim. Ni sa kim ne mogu da razgovaram intimno” kazao je K. (17 godina, Sarajevo) u izjavi za publikaciju pod nazivom “Kao da sam u zoološkom vrtu: nasilje nad LGBTI učenicima i učenicama u srednjim školama u BiH” (novembar 2017.) u izdanju Sarajevskog otvorenog centra (SOC).

Jedna škola pod dva krova

Diskriminacija djece postoji na teritoriji cijele naše zemlje. Fenomen “dvije škole pod jednim krovom”, kojim se učenici jasno dijele po etno-religijskom osnovu, surova je stvarnost. Sada je u obrazovnom sistemu napravljena i nova diskriminatorska krajnost pod nazivom “jedna škola pod dva krova” u Konjević polju. To znači da su se roditelji bošnjačke djece, zbog neuvođenja seta nacionalnih predmeta za sve uzraste, odlučili da stotinjak učenika ponovo pohađa instruktivnu nastavu u Novoj Kasabi. Također, djeca su direktno diskriminirana prilikom ostvarivanja prava iz oblasti socijalne i zdravstvene zaštite na osnovu mjesta prebivališta, odnosno boravišta djece ili na osnovu radnog statusa roditelja.

Fizičko, psihičko i seksualno nasilje

Državna Agencija za ravnopravnost spolova procijenila je da se neki oblik nasilja u porodici javlja u jednoj od pet porodica, dok izvještaji UNICEF-a zabrinjavaju, jer je više od polovine djece uzrasta od 2 do 14 godina bilo izloženo nekoj nasilnoj metodi discipliniranja osobe u domaćinstvu. Dalje se navodi da općinski centri za socijalni rad štite prava djece, ali da nemaju resurse i smještaj za djecu koja su žrtve zlostavljanja u porodici ili za djecu koja se trebaju izmjestiti iz porodica koje ih zlostavljaju. Posljednji podaci izvještaja o stanju ljudskih prava u BiH govore da je oko šest posto djevojčica sklopilo brak ili zajednicu prije navršene 18. godine, a da više od trećine maloljetnih romskih djevojčica (oko 38 posto) živi u braku ili zajednici. Prema tim podacima oko pet posto djece uključeno u radne aktivnosti.

Žene, kako pokazuju statistički podaci, tokom života iskuse neki oblik nasilja (čak 47 posto ispitanica), dok je u posljednjih godinu nasilje u porodici doživjelo 12 posto ispitanica. Najčešće se radi o fizičkom, zatim psihičkom, ali i seksualnom nasilju. Važno je spomenuti da je to nasilje najčešće kombinirano. “Uzrok nasilja u porodici leži u naučenom obrascu ponašanja, odgojnom kontinuitetu kojem doprinose i obrazovni, sociološki, ekonomski, zdravstveni i drugi faktori”, navodi se u priručniku “Postupanje u slučajevima nasilja u porodici” (Gender Centar Federacije Bosne i Hercegovine Sarajevo, 2017.).

“Diskriminacija na osnovu spola pod utjecajem je patrijarhalne sredine te najvećim dijelom ruralnog stanovništva u BiH (oko 60%), koje je zadržalo ovaj način života. Rodno zasnovani stereotipi i feminizacija siromaštva surova su bh. realnost. Djevojčice su često žrtve seksualnog iskorištavanja, a to se, nažalost, događa i u institucijama za djecu bez roditeljskog staranja”, piše u analizi pod nazivom “Položaj djece u Bosni i Hercegovini” (SOS Dječija sela Bosna i Hercegovina, 2017.).

Raste broj incidenata?

U Rozom izvještaju iz 2018. godine (Godišnji izvještaj o stanju prava LGBTI osoba u Bosni i Hercegovini) navodi se da je u toku 2017. godine Sarajevski otvoreni centar (SOC) dokumentirao 11 slučajeva nasilja u porodici nad LGBTI osobama, koji su varirali od prijetnji i ucjena, bespravnog oduzimanja slobode i zabrana kretanja, nasilja i nanošenja tjelesnih ozljeda, do prisilnog liječenja. Počinitelji u svim ovim slučajevima većinom su bili roditelji ili braća i sestre, uz podršku šire porodice.

Prema podacima prikupljenim od Misije OSCE-a, broj incidenata potencijalno motiviranih predrasudama, koji su prijavljeni policiji u Bosni i Hercegivini je bar 175, što se uklapa u prosjek iz prethodnih godina od oko 150. Prijavljeni incidenti najčešće se ogledaju u verbalnim napadima i prijetnjama, oštećenju imovine i oštećenju vjerskih objekata i groblja. Devedeset posto prijavljenih incidenata je motivirano etničkim i vjerskim predrasudama u odnosu na tri najveće etničke grupe (Bošnjaci, Hrvati, Srbi). Incidenti prema Romima i seksualnim manjinama se prijavljuju u mnogo manjoj mjeri.

“Institucija ombudsmena se susretala u svom radu sa primjerima govora mržnje i uglavnom se radi o neadekvatnim terminima kojima su nazivani pripadnici određenih ugroženih grupa, neprimjerenim javnim istupima fizičkih i pravnih lica o ličnim i moralnim karakteristikama pojedinaca na javnim fakultetima, tekstovima koji su praćeni slikama i komentarima uvredljivog sadržaja i kao takvi dostupni široj javnosti, objavama na blogovima pojedinih političara čija je sadržina lažna, vrijeđajuća, omalovažavajuća, kompromitujuća zbog čega osobe koje su meta takvih napada osjećaju strah za sebe i svoju porodicu te nacionalističkim izjavama, koje šire mržnju između konstitutivnih naroda u pojedinim povratničkim sredinama“, stoji u zaključcima Izvještaja za 2018. godinu Institucije Ombudsmena za ljudska prava BiH.

Krivična djela počinjena iz mržnje zbog svega navedenog, zahtjevaju poseban tretman jer izazivaju osjećaj nesigurnosti i nepovjerenja unutar različitih zajednica u BiH. Ohrabruje činjenica da su izmjene i dopune odredaba Krivičnog zakona Republike Srpske i Krivičnog zakona Brčko distrikta BiH usvojene još davne 2010. godine, a da je usvajanje istih izmjena i dopuna u Krivičnom zakonu FBiH uslijedilo je 2016. godine na inicijativu Ombudsmena za ljudska prava BiH. Time su kreirani zakonski preduslovi na cijeloj teritoriji BiH za efikasnu borbu protiv krivičnih djela počinjenih iz mržnje.

Misli formiraju naša uvjerenja, a ona se oblikuju u konkretno djelovanje. Način na koji djelujemo određuje naš život, a život je, složit ćete se, samo skup nagomilanih stavova, mišljenja, predrasuda, te na kraju odluka po kojima živimo. Iz svega navedenog, nameće se još jedno pitanje: Ako postoje zakonski preuslovi za efikasnu borbu protiv krivičnih djela počinjenih iz mržnje, zbog čega nema adekvatne zaštite konkretno na terenu? Zakona ima, ali zaštite u realnosti nema.

Sud o drugima ne bismo smjeli donositi sami i na svoju ruku. Ne bacajte prvi kamen, jer znate već, niko nije bez grijeha i grešaka.

Tekst je nastao u okviru projekta “Zaštita marginaliziranih zajednica: poboljšanje primjene regulacije o zločinu iz mržnje u Bosni i Hercegovini“, a kojeg  implementira Sarajevski otvoreni centar u saradnji sa Misijom OSCE u BiH, a finansijski podržava Stalna misija Kraljevine Nizozemske pri OSCE u Beču.

 

Inicijativa – likovi žena na bh. novčanicama

0

Podstaknuti činjenicom da likovi žena nisu zastupljeni na bh. novčanicama, Sarajevski otvoreni centar je uputio dopis Centralnoj banci Bosne i Hercegovine u kojem smo predložili da Adela BerVukić, MicaTodorović, Vahida Magajlić, Vera Šnajder i Laura Papo Boherta budu stavljene na dio novčanice koji se odnosi na motiv lika. 

Adela BerVukić (1888-1966) rođena je u Tuzli. U Sarajevu je završila Višu djevojačku školu a nešto kasnije upisala je i učiteljsku školu u Sarajevu. 1908. godine otišla je u Beč gdje je pohađala privatnu slikarsku školu, a zatim i Umjetničku školu za žene (KunstschulefürFrauen und Mädchen). U vrijeme kada je Adela Ber postala prva školovana slikarka, žene u Bosni i Hercegovini su tek počele da se opismenjavanju.

 

MicaTodorović (1900-1980) rođena je u Sarajevu. Bila je, pored AdeleBerVukić, jedna od najznačajnijih bosanskohercegovačkih umjetnica. Završila je Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu. Crteži koje je, nakon što je preživjela strahote logora, napravila predstavljaju izuzetno potresno viđenje i dokument o ljudskom stradanju. Bila je članica Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine.

 

Vahida Maglajlić (1907–1943) rođena je u Banjoj Luci. Bila je učesnica u  različitim akcijama te je angažovana i po pitanju emancipacije žena, prvo kao sekretarica, a potom i  kao predsjednica Ženskog pokreta. Na Prvoj zemaljskoj konferenciji AFŽ-a, izabrana je za članicu Centralnog odbora AFŽ-a. Poginula je 1. aprila 1943. godine u selu Velika Ruiška. Za narodnu heroinu proglašena je 20. decembra 1951. godine.

 

Vera Šnajder (1904–1974) rođena je u Sarajevu. Bila je vrsna matematičarka i naučnica. Objavila je prvi naučni rad iz oblasti matematike koji je objavio neko iz BiH. Učestvovala je u osnivanju Filozofskog fakulteta u Sarajevu, te naročito u organiziranju Katedre za matematiku, kasnije Odsjeka za matematiku, na čijem čelu je bila dugi niz godina. Bila je i predsjednica Društva matematičara, fizičara i astronoma BiH, kao i organizatorica Četvrtog kongresa matematičara, fizičara i astronoma Jugoslavije, održanog 1965. godine u Sarajevu.

 

Laura Papo Bohoreta (1891-1942) rođena je u Sarajevu. Bavila se skupljanjem romansi, pjesama, priča i sefardskih poslovica. Prevodila je i adaptirala djela određenih francuskih autora. Laura je smatrala da razvoj žena ne bi trebao zavisiti od okoline, nego od njih samih, od njihove želje da napreduju. Umrla je u sarajevskoj bolnici katoličkih sestara milosrdnica 1942. godine.

 

Smatramo da bi se na ovaj način barem dijelom ustupilo zasluženo mjesto bh. ženama u javnom prostoru te da bi se rodna neravnopravnost i nejednaka zastupljenost umanjila, te na simboličan način pokazalo da se vrednuje i rad i doprinos ovih značajnih žena iz bosanskohercegovačke historije.

Desetka za Merlinku!

0

Preneseno sa http://lgbti.ba

Piše: Mirza Halilčević

Radujem se danima u kojima ćemo se sjećati Merlinka festivala kao simboličkog kapitala jednog vremena. U danima i okolnostima kada su stvari više političke nego karnevalske, možda je dobro i reći – bilo je najbolje što je moglo biti. Jednog dana kada sve ovo bude jučer, i kad Merlinka postane pravi mali kulturni hram, gdje su filmovi i umjetnost način komunikacije i fokus programa, bilo bi dobro napraviti retrospektivu i sjetiti se procesa i kako se sve odvijalo. Ponekad svi/e imamo velika očekivanja, ali jednako je bitno i pozicionirati se u vremenu i mjestu i vidjeti koji su to raspoloživi resursi. U to ime, neka nam vrijeme koje je ispred nas bude saveznik i neka nam donese dane u kojima (queer) kulturni događaji neće biti događaji visokog rizika!

Okupljeni oko kulture, LGBTIQA prava, ljubavi i zaljubljivanja, posjetioci i posjetiteljice ovogodišnjeg festivala Merlinka trudili/e su se iskoristiti na najbolji mogući način prostor koji im se ukazao.

“Žao mi je što se Merlinka dešava samo jednom godišnje. Volio bih da ovaj osjećaj traje, mada s druge strane, možda mu se ne bismo toliko ni radovali kada bi se to, recimo, događalo na mjesečnom nivou… Uzbuđen sam što sam ovdje i što mi sa svih strana sijevaju neka poznata i draga lica, ovo je kao neko univerzalno okupljanje zajednice, kao godišnjica mature…”, rekao je za naš portal Anel, jedan od posjetitelja.

Merlinka je ove godine otvorila zaista univerzalan prostor za druženje, zaljubljivanje, stvaranje partnerstava i odnosa svih karaktera, te za subverzivnu kulturu, nešto drugačiju umjetnost i, naravno, za ljubav prema sebi. S tim u vezi, neizostavna komponenta svakako je i sigurnost koju su mnogi/e osjećali/e, od one tehničke na ulazu u Kriterion, do one koju smo svi/e pronašli/e u sebi i ljudima oko sebe. A kako je osjećaj sigurnosti u svakom smislu te riječi vrlo primaran i važan, te donekle i integrisan u sve ostale potrebe, lijepo je znati da smo na dobrom putu i da se proces odvija u pravom smjeru.

“Kada, recimo, uporedim događaj od prije tri godine i nesrećni napad koji se desio, mogu da kažem da se u odnosu na taj period osjećam mnogo sigurnije, i ne mislim da je to isključivo zbog prisustva policije. Više imam dojam da je ljudima puna kapa straha i nekako mi se čini da svake godine dolazimo sve hrabriji/e, snažniji/e i definitivno ono što je najbitnije – uvijek dolazimo u kontinuitetu. Što se tiče unapređivanja festivala, čini mi se da je ispoštovan koncept festivala i meni je drago da dolazi strana kinematografija, tako da mislim da je super da gledamo filmove koji ozbiljno prilaze ovoj tematici”, kazala je Marija.

“Osjećam se stvarno sigurno, a kako mi nije prvi put da sam ovdje i kako nosim različita iskustva sa festivala, na trenutak se zateknem da malo preispitujem situaciju, ali koliko sam mogla vidjeti i osjetiti, ljudi su zaista srdačni i topli i osjećam da su tu jedni za druge. Možda jedina moja kritika ide u pravcu filmova – malo mi je trebalo nešto prizemnije, nešto realnije za naš kontekst, kulturu, nešto sa čim bih mogla da se kontektujem…”, dodala je Lejla.

Kako je to na festivalskoj organiziranoj diskusiji Lejla Kalamujić sjajno poentirala – queer ljubav jeste subverzivna, voljeti se u nepogodujućim okolnostima znači pružati otpor. Možda upravo odatle počinju svaka individualna odgovornost i lična misija. Obzirom da je koncept aktivizma mnogima do kraja ostao nejasan, možda bismo za početak svi/e u ime politike i aktivizma mogli/e malo za nijansu snažnije da volimo i ljubimo, da se poštujemo, validiramo i uvažavamo i na taj način dajemo najbolje od sebe!

“Ja volim Merlinku, to je jedini trenutak kad osjećam da smo tu svi/e zaista sa istim ciljem i jednom univerzalnom povezanošću. Jedino što mi je možda na trenutak nedostajalo je možda malo više otvorene diskusije, nešto od tog koncepta, gdje bismo imali/e priliku da se organizirano slušamo”, navela je Zerina.

“Prvi sam put ovdje i imam velika očekivanja, jer za Merlinku znam od ranije, ali se nikako nisam uspjela organizirati da dođem prije. Tu sam sa prijateljima i drago mi je da smo se odlučili/e doći. Neću ni reći da mislim da nam treba više ovakvih događaja, posebno jer je ovo univerzalan način integrisanja kulture, umjetnosti i ljudskih prava, a na kraju dana, ovo je festival koji to i slavi”, zaključila je za kraj Ana.

Merlinka 2018 – položeno sa desetkom!

Volim, dakle, bunim se!

0

Piše: Mirza Halilčević
Foto: SOC

Zabranjivane ljubavi oduvijek su imale potencijal da redefinišu političke vrijednosti jednog društva. Patrijarhalna, uzorita, bračna struktura je tampon zona između patrijarhalnih moćnika i onih čija ljubav, zajednica, partnerski odnos po defaultu podrazumijeva nenormiranost. Bilo da se radi o vjerskoj, nacionalnoj, rasnoj, klasnoj, rodnoj, seksualnoj ili bilo kojoj drugoj osnovi partnerske skrajnutosti, ono što je svakako zajedničko svim neuzoritim oblicima životne zajednice jeste potencijal koji ima mogućnost da razbije krutost sjedinjavanja ljudskih bića. Sve dok patrijarhalni koncept partnerstava nastavi egzistirati između moćnika i neuzoritih, partnerske zajednice će i dalje biti scenario za tlačenje i ispunjavanje društvenih očekivanja i normi! U to ime, voljeti drugačije, voljeti hrabro i suprostavljeno znači buniti se. Takva ljubav je queer i takva ljubav je subverzivna.

Kako zabranjene ljubav opstaju, kako se pronalaze i koliko ih heteronormativna i patrijarhalna sredina uslovljava, da li je seks bitan i da li nam treba koncept braka i kako ga zamišljamo? Ovo su samo neka od pitanja na koja su odgovorili učesnici diskusije organizirane u okviru Međunarodnog festivala queer filma Merlinka u Sarajevu. Zaljubljivanje kao sloboda, kao političko pitanje i kao subverzija bili su fokus tačke ove diskusije na kojoj su govorili gošće i gosti festivala: Iva Rušiti, Jernej Škopf, Lejla Kalamujić i Predrag Azdejković, dok je razgovor moderirao Nikola Kuridža.

Prisutni gosti i gošće podijelili/e su svoja autentična iskustva bivanja u vezi, te i sveopća razmišljanja na tu temu. Pitanjima samoće i usamljenosti u odnosu, te receptima za dugotrajnost odnosa, započet je i razgovor o zaljubljivanju.

“U svakom slučaju, bolje je i biti sam nego sa bilo kim, jer veza sa bilo kim i pod svaku cenu je kao bomba koja samo čeka da eksplodira. Za odnos koji nas čini ranjivim i koji zahteva poverenje bitno je da se ljudi prosto prepoznaju, ali da u isto vreme i zadrže izvesni nivo misterioznosti u odnosu, da svog partnera stignu uvek iznenaditi nečim“, objasnio je za početak Azdejković.

Obzirom da su političke vrijednosti definisale normiranu i preporučenu ljubav, subverzivna moć queer ljubavi i zaljubljivanja postala je očita. Na kraju dana i sve revolucije započele su upravo zbog ljubavi, zbog ljubavi prema sebi i prema drugima, jer, izgleda da još jedino ljubav u najširem smislu te riječi ima taj potencijal da mijenja stvari na bolje.

“Ljubav je uvijek politička, jer, činjenica je da i društvo putem ljubavi vrši najveću represiju i utjecaj. S druge strane, queer ljubav i znači subverziju, jer se upravo preko nje narušavaju patrijarhalni stavovi, što objašnjava i otkuda toliko otpora i nasilja kada je manifest queer ljubavi u pitanju”, rekla je Kalamujić.

Teret očekivanja i idealizacije ne zaobilazi ni queer ljubav ni koncepte zaljubljivanja. Jednako se i tu, kako putem popularne kulture, tako i unutar manjih reproduktivnih kulturnih krugova, prenosi ideal savršene ljubavi, odnosno nečega što bi trebalo biti savršeno. Nešto tako prethodno je viđeno i u slučajevima heteroseksualnih odnosa, što je donekle ljubav odvelo u ćorsokak, malo dalje od realnosti. U kontekstu tog pitanja učesnici/e su govorili/e i o pitanjima kompromisa, autentičnih potreba, ali i o konceptima monogamije, poligamije, poliamorije i sveopćih načina vezivanja za drugu ili više osoba.

“Svi/e mi na neki način čekamo filmsku ljubav, onu koja se opisuje u bajkama, poeziji, filmovima. Veliki se tu teret očekivanja stavlja na obe strane. Mislim da sve to čini da se malo udaljavamo od realnosti i da gubimo svest o autentičnim vlastitim potrebama koje nekad i nisu tako filmske, ali bitne su jer je sve to dosta individualno. Evo naprimer, jedan moj prijatelj je u vezi sa petoricom, i to tako funkcionira, svi oni su obavešteni šta se događa između njih i ništa nije skriveno. On je, na neki način, našao je rešenje za sve svoje potrebe”, zaključio je Azdejković.

“Evo ja, recimo, nisam sigurna koliko je monogamija zapravo rezultat toga da često možda nismo spremni/e napraviti kompromis u odnosu na samo jednu osobu i posvetiti se toj jednoj osobi, nego, eto, biramo da imamo više osoba – partnera/ica, od kojih će svako zadovoljavati neku autentičnu potrebu. To meni isto ima veze sa idealizacijom partnera/ica, romantične ljubavi i zaljubljivanja”, dodala je Rušiti.

Obzirom da je pitanje anonimnosti vrlo legitimno i kompleksno u isto vrijeme, te je i u skladu sa primarnim potrebama za sigurnošću, a dijelom je i aktivističke agende, postavlja se pitanje kako i na koji način se pravi kompromis unutar veza gdje su partneri/ce prilično javno autovani, odnosno, nisu autovani uopće. Kako su svi naši gosti i gošće bili/e prilično javno i queer angažirani, pitani su i kako izgleda to kada se nađu sa partnerom ili partnericom koji/a nije javno autovana i da li za njih to predstavlja izazov?

“Ja sam možda malo više autovana u odnosu na svoju djevojku, što ona poštuje, kao što i ja poštujem da njoj u određenoj situaciji nije baš prijatno, i to mi se čini kao kompromis koji mi radimo, to je veza koja funkcioniše na taj način. Jer, treba uvijek promišljati šta je iza svega toga, a to su politički razlozi”, zaključila je Kalamujić.

“Ako voliš neku osobu i ako je ona u situaciji da nije autovana, onda to prihvatiš. Naravno, to može biti i izazov zbog disbalansa koji se stvara, ali isto tako mi koji smo malo više izloženi i autovani možemo biti oslonac za ljude koji se trebaju osnažiti, pa i u vezama”, dodao je Škopf.

“Moj dečko nije autovan i to je donekle bio proces, prvo je trebao reći svojoj drugarici i to je potrajalo, što je meni na neki način zapravo dobro. Nisam baš siguran koliko bih uživao u ulozi snajke, u porodičnim ručkovima i svemu čemu bi nas to javno partnersko autovanje vodilo”, rekao je Azdejković.

“Ja sam, recimo, slučajno autovana od strane moje bivše djevojke, što me je tada malo naljutilo, a nakon čega sam imala i taj momenat autohomofobije što me je pomalo kočilo, ali isto tako učinilo da razumijem i taj trenutak kada nismo svi/e baš slobodni/e da budemo javno autovani/e. S druge strane, znam i za slučajeve partnerica koje su se u nekim izvanrednim situacijama sakrivale ispod tezge na pijaci kada bi vidjele ili srele neku osobu koja ih baš ne bi trebala vidjeti u tom trenutku”, podijelila je i Rušiti.

Potreba za granicama i za građenjem zdravog odnosa nešto je oko čega su se složili/e svi/e gosti i gošće. Nimalo izolovan slučaj nisu ni LGBTIQA osobe kada su u pitanju individualnost, pripadanje, vezanost i svezanost, te nedostatak granica. O tome su iskustveno i lično govorili i Predrag i Iva.

“Ja, prije svega, ljubavni odnos gledam i kao partnerski odnos. Bitno je da partner pomogne svom partneru da ostvari svoj puni kapacitet, a ne da ga sputava na putu njegovog razvoja svojom sujetom ili čime god. Moj parnter i ja se na neki način pomažemo i postoje stvari koje on radi dobro, postoje stvari koje ja radim dobro i trudimo se uvek naći na pola puta u tom profesionalnom i ličnom razvoju, a opet, u isto vreme ostati i individualni i autentični, što je proces i izazov”, rekao je Predrag.

“Ključan pojam su mi granice koje se postavljaju i sebi i drugoj osobi. Mislim da je bitno i zadržati i individualnost, jer, ako ne pripadamo sami sebi jednako je teško pripadati i drugoj osobi. Ne mislim da je sveprožimajuća simbioza u tom smislu zdrava i funkcionalna na nekom dugoročnom nivou”, rekla je Iva.

Kako rodna perspektiva nosi i različita iskustva, te samim tim i različite vidove opresije, što je često slučaj i sa LGBTIQA odnosima, ovaj put su gošće upitane i o tome da li imaju dojam da lezbejstvo nije dovoljno politično i mainstream, da li ga se ne doživljava dovoljno ozbiljno, pa ni u slučajevima prijetnji koje se uglavnom adresiraju na gej muškarce.

“Pa to samo govori da smo mi toliko nebitne da čak niko neće napisati ‘ubij lezbejku’, nego ‘ubij pedera’, jer nismo uopće doživljene kao dvije žene koje se ozbiljno vole ili predstavljaju prijetnju. Osim toga, toliko je i seksualizacije lezbejki u našem slučaju, a pritom ima i ta seksualna konotacija koja prosto naš seks ne tretira ko ozbiljan ili vrijedan obzirom da izostaju penetracija i penis, što na kraju dana samo svjedoči o poziciji žene u društvu”, zaključila je Rušiti.

Za kraj diskusije ostavljeno je i neizostavno rješavanje pitanja braka i bračnih zajednica i administrativnih poteškoća. Ono oko čega su se svi/e složili/e jeste da postoje brojne administrativne koristi za koje se vrijedi boriti, ali da pitanje odabira bračne dinamike treba da bude otvorena mogućnost i stvar izbora, ili kako je to poentirao Azdejković – treba se boriti za uspostavljanje institucije braka, da bi je se poslije moglo rušiti.

“Nije pitanje braka hoću li, nego mogu li. Pitanje i pojam braka bi trebalo redefinirati. S druge strane, legalizacija je bitna baš radi rješavanja administrativnih i birokratskih situacija do kojih može doći. Može se desiti da završim u bolnici i da moj dalji rođak može ući, ali da djevojka s kojom, recimo, živim ne može. S druge strane, redifiniranje braka jeste jedan oblik društvenih promjena koji bi se trebao naći pri vrhu liste prioriteta kada je riječ o ovom pitanju”, zaključila je za kraj Lejla Kalamujić.

Počinje 6. Merlinka festival u Sarajevu

0

Sarajevski otvoreni centar će 27. i 28. januara organizovati i ugostiti po peti put u Sarajevu, u Art Kinu Kriterion, Međunarodni festival queer filma Merlinka, koji se već 8 godina organizuje u Beogradu sa idejom promocije filmove koji se bave LGBT temama. I ovogodišnja Merlinka u Sarajevu ima drugačiji program od beogradske – filmovi će biti prikazani premijerno, imaćemo izložbu, razgovaraćemo o tijelima u javnom prostoru, ugostićemo House of Flamingo i njihov spektakularni drag show, a Festival će zatvoriti veliki party.

Festival u petak, 27. januara u 18h, otvaramo izložbom fotografija Nine Đurđević „17:15“, koja prikazuje trans i rodno varijantne osobe na ravnopravan, klasičan, dokumentaran način u svakodnevnim aktivnostima, svojstvene svim ljudima bez isticanja razlika (koje zapravo ne postoje), kako bi se podsjetilo na univerzalnost i jednakost svih ljudskih bića. Zatim slijedi pretpremijera kratkog filma „Neizgovoreno“ Elme Islamović. U pitanju je dokumentarna priča o mladim lezbejkama i gejevima u Bosni i Hercegovini koje roditelji ne/prihvataju, priča o komunikaciji sa roditeljima, o tome šta je to zbog čega se stvaraju zidovi i čega se zapravo plašimo. Nera, jedna od učesnica filma, upoznaje nas sa svojom porodicom. Veče nastavljamo filmom „Zauzmi pozu“, koji donosi priču o Madoninim igračima. Godine 1990, sedmorica mladi igrača pridružilo se Madoni na njenoj najkontraverznijoj „Blond Ambition“ turneji. I na pozornici i u filmu Truth or Dare oni su pokazali kako neko treba da izrazi sebe. Sada, 25 godina kasnije, oni otkrivaju istinu o životu tokom i nakon te turneje. Zauzmi pozu je dramatična priča o pobjeđivanju srama i pronalaženju hrabrosti da se bude ono što jesi. Prvo veče festivala završavamo uz druženje i koktel.

Drugog dana festival počinje u 16h revijom kratkih filmova i razgovorom na temu „Naše lično je i političko“. Biće prikazana tri kratka filma. Prvi film je „I know you are but what am I?“ bh. dokumentarni film Nađe Sinić o transrodnoj osobi po imenu Kris. Način na koji kamera prati Krisa kroz razna okruženja svjedoči jednoj veoma privatnoj priči. On koristi svoje umjetničko stvaralaštvo kako bi prikazao i objasnio sebe na čemu se i zasniva priča filma. Drugi film je „Tranzicija“srbijanske rediteljice Milice Tomović. Dva dana pred odlazak u Ameriku, Jana koristi vrijeme da se pozdravi sa svojim bendom, prijateljima, bivšom djevojkom i porodicom. Svi oni dijele osjećaj žaljenja dok se opraštaju sa njom, ali opet i sreću zbog njene svijetle budućnosti u Mičigenu, gdje je primljena na postdiplomske studije. Jedino njena sestra zna istinu, a to je da Jana ne odlazi iz zemlje zbog studija, ona odlazi iz zemlje da bi promijenila svoj pol. Jana ima dva dana da se oprosti sa svojim životom. Treći film je „Golo tijelo“, brazilski hibrid dokumentarca i fikcije, u kojem režiser pokušava da dokumentuje kako se ljudi odnose prema svojoj nagosti i prema sopstvenim tijelima.

Panel – Naše lično je i političko – počinje u 17h. O izlaganju u javnom prostoru i svom radu razgovaraju Nera Mešinović, aktivistkinja iz BiH, Nina Đurđević, fotografkinja iz Hrvatske i članovi House of Flamingo.

Od 18h publika će moći da pogleda hrvatski dokumentarni film „Bolesno“, Hrvoja Mabića. Priča prati Anu, koja je sa 16 godina bila zatvorena u psihijatrijsku ustanovu pristankom svojih roditelja kako bi je izliječili od homoseksualnosti. Nakon pet godina ona je slobodna i traži djevojku koja će je voljeti uprkos njenom PTSD-u / posttraumatskom stresu. I nalazi takvu djevojku u Martini. Vjerile su se i planiraju vjenčanje. Ali uprkos svemu, Martinino strpljenje je pri kraju jer joj je jasno da umjesto da se fokusira na izgradnju sadašnjeg života sa Martinom, Ana je fokusirana na svoju traumatsku prošlost. Bolesno je priča o ljubavi, izdaji, osveti, opraštanju.

Od 20h gledamo njemačku komediju-dramu „Gdje si krenuo, habibi?“ Tor Ibena. Riječ je o Ibrahimu koji se zaljubljuje u Aleksandra, Nijemca, kriminalca i kečera koji je strejt, ali između njih se stvara prijateljstvo koje nadilazi obojicu.

Specijalne gošće festivala su House of Flamingo, a njihov drag show počinje u 22h. Nakon što su osvojile Srbiju i Sloveniju, House of Flamingo hrabro koračaju dalje ka svom prvom gostovanju u Bosni i Herecegovini. Colinda Evangelista, Entity, Roxanne i Spazam Orgazam po prvi će put raširiti svoja krila ispred sarajevske publike, koja će dobiti svoj život, smrt, zatvorsku kaznu i prijeko potreban zalogaj glamura. Festival zatvaramo velikom žurkom na kojoj muziku pušta  DJ Van der Saint (K.I.L. DIGITAL), uz čije zvuke nastavljamo da slavimo queer kulturu do kasno u noć.

Međunarodni festival queer filma po 6. put u Sarajevu

0

Sarajevski otvoreni centar će 26. i 27. januaraorganizovati po šesti put u Sarajevu, u Art Kinu Kriterion, Međunarodni festival queer filma Merlinka, koji se već devet godina organizuje u Beogradu sa idejom promocije filmove koji se bave LGBTI temama. Ovogodišnja Merlinka u Sarajevu ponudiće najnovije i nagrađivane filmove, sa gošćama i gostima Festivala razgovaraćemo o zaljubljivanju i ljubavi, ugostićemo Kabare Tiffany iz Slovenije, koji će obje večeri nastupiti sa svojim umjetnički i društeno angažovanim performansima, a uživat ćemo i u akustičnoj svirci, dok će festival zatvoriti veliki party za koji će biti zadužene cure iz ZbeLeTrona iz Hrvatske.

U petak, 26.01, nakon svečanog otvorenja Merlinke, biće prikazan film Tom od Finske reditelja Doma Karukoskog (Finska, 2017, 116’). Film prati Touko Laaksonena, odlikovanog oficira, koji se poslije odbrane domovine u Drugom svjetskom ratu vraća kući samo da bi otkrio kako ni život u miru nije nimalo manje uzbudljiv. Uočava kako u mirnodopskom Helsinkiju buja progon homoseksualaca, kao i pritisak na gej muškarce da se ožene i imaju djecu. Touko pronalazi utočište u svojoj slobodnoj umjetnosti usavršavajući se u homoerotskim ilustracijama nagih muškaraca nesputanih nagona. Njegov rad poznat po čuvenom potpisu „Tom of Finland“ postao je simbol jedne generacije homoseksualaca i podstakao plamen gej revolucije.

Nakon filma će Vulgarne Akne, side-projekat Kabarea Tiffany, izvesti performans Tragedija današnjih gejeva. Ovaj izvođački duo će nas povesti na polusatno putovanje kroz queer historiju, književnost, umjetnost, kulturu i zajedničke osjećaje današnje queer zajednice u heteronormativnom svijetu. Njihovi nastupi inspirisani su dadaizmom, nadrealizmom, ritualima, body-artom i bdsm-om. Prvo festivalsko veče će zaokružiti Amramuzičkim pop-rock hitovima izvedenim na akustičnoj gitari.

Drugog dana Merlinka počinje u 15h projekcijom kratkometražnog filma Zemlje izgubljenog sadržaja rediteljice Elene Horn (Ruanda, Srbija, Velika Britanija, 2017, 45’). U pitanju je dokumentarac o pravoslavnom gej studentu Niku iz Srbije koji se upoznaje sa baletanom koji je preživio genocid u Ruandi. Ishimwa Muhimanyi se poslije mnogo godina vraća u Ruandu da bi, suočavajući se sa fragmentima svojih sjećanja, u razgovorima sa preživjelim članovima svoje porodice istražio uticaj religije na genocid. Nik putuje u Srbiju gdje želi da svojoj porodici otkrije svoju homoseksualnost suočavajući se sa brojnim preprekama na tom putu.

Od 16h do 18h ćemo sa specijalnim gošćama i gostima Festivala razgovarati o zaljubljivanju, strasti, sreći i patnji, jednom rječju o iskustvima ljubavi, te sa kojim se preprekama suočava naša ljubav u društvu određenom heteronormativnošću.

Od 18h slijedi film Voćnjak kajsija reditelja Pouria Heidary Oureha (Jermenija, 2016, 80’). Mladić Aram, iranski Jermenin koji je u djetinjstvu napustio otadžbinu kako bi živio u Sjedinjenim Državama sada se, po prvi put, vraća u zavičaj kako bi zaprosio jermensku djevojku sa kojom se upoznao i koja živi u Americi. Na jednodnevnom putovanju Aram vidi mnoštvo kulturoloških, vjerskih i nacionalnih razlika, ali pred njim su još veće prepreke.

Od 20h sati prikazujemo najkontraverzniji film Festivala Mizandristkinje poznatog reditelja Bruce La Bruca (Nemačka, Kanada, 2017, 91’). Mizandristkinje je priča o tajnoj feminističkoj terorističkoj organizaciji koja ima cilj da oslobodi žene, uništi patrijarhat, i uspostavi novi feministički svjetski poredak. Ovu organizaciju vodi Velika Mama koja je upravnica seoskog prihvatilišta za napuštene djevojke koji služi kao fasada iza koje se krije teroristička organizacija. Kada mladi radikalni ljevičar bježeći od policije završi u ovom ženskom uporištu jedna djevojka ga iz sažaljenja sakriva u podrumu ustanove. Njegovo prisustvo narušava ustaljen život i otkriva brojne skrivene tajne. Otkrivamo novi stil lezbejske pornografije kao oruđa u propagandnom ratu, ali i kao svojevrsnu pozivnicu za novu vrstu ženske revolucije.

Nakon filma, Kabare Tiffany će izvesti svoj performans koji propituje teme poput spola, body-arta, podzemlja, kulture, seksualnosti, ponavljanja, slaganja, dekonstrukcije i traume.

Festival zatvara cjelonoćni party, koji počinje malo prije ponoći u 6/6 Vine Clubu, a za atmosferu su zadužene članice ZbeLeTrona. One su pionirke LGBT clubbinga u Zagrebu i garantuju posebno party iskustvo i nezaboravan provod.

„Lokalnim djelovanjem do sistemske podrške LGBTI osobama u Kantonu Sarajevo“

0

Sarajevski otvoreni centar organizuje okrugli sto koji će se održati 19.12.2017. godine u hotelu Courtyard by Marriott na adresi Skenderija 1 u Sarajevu.

 

Okrugli sto je aktivnost koja će se održati s ciljem da se predstave ostvareni rezultati rada kada su u pitanju ljudska prava LGBTI osoba na lokalnom i kantonalnom nivou u Kantonu Sarajevo, te poticanje rasprave o pitanjima koja su od interesa za LGBTI osobe, a koja mogu biti ostvarena i poboljšana na lokalnom i kantonalnom nivou. Također, na okruglom stolu ćemo otvarati  pitanja, pronalaziti rješenja, diskutovati i planirati naše buduće aktivnosti u ovoj oblasti. Na okruglom stolu će biti razgovarano o dosadašnjim uspjesima na polju senzibilizacije predstavnika_ca KJU Centra za socijalni rad, JU Psihijatrijske bolnice Jagomir, Ministarstva za rad, socijalnu politiku, raseljena lica i izbjeglice Kantona Sarajevo i njegovih resornih ustanova i Kantonalnog tužilaštva Kantona Sarajevo za rad sa LGBTI osobama.

Uvodna izlaganja tokom okruglog stola će dati: Iva Žegura, mr. spec. kliničke psihologije; Berina Alihodžić, tužiteljica Kantonalnog tužilaštva Kantona Sarajevo; Vladana Vasić, menadžerica zagovaranja Sarajevki otvoreni centar; Naida Kučukalić, ekspertica za ljudska prava; Dajana Cvjetković, MA komunikologije. Okrugli sto će moderirati Slobodanka Dekić, magistrica demokratije i ljudskih prava.

Panelistice će se osvrnuti na sprovedene obuke ali i govoriti o standardima postupanja prema LGBTI osobama u zdravstvu, sistemu socijalne i krivične zaštite, te o obavezama lokalnih institucija u oblasti zaštite od diskriminacije na osnovu seksualne orijentacije, rodnog identiteta i spolnih karakteristika.

Okrugli sto realizujemo u okviru projekta „Insitucionalna mreža podrške za LGBTI osobe u Kantonu Sarajevo“, finansiranog od strane USAID-ovog Programa podrške marginaliziranim grupama (USAID/PPMG).

Ministarstvo saobraćaja zabranilo protestni skup “Nasilje nije normalno”

0
LGBTI osobe u Kantonu Sarajevo još jednom su uskraćene za osnovno ljudsko pravo da protestnom šetnjom ukažu na konstantnu diskriminaciju kojoj su svakodnevno izložene.
Ministarstvo saobraćaja Kantona Sarajevo nije izdalo dozvolu za održavanjem protestnog marša “Nasilje nije normalno” koji je planiran za subotu, 13. maja.
Iako su iz Sarajevskog otvorenog centra pravovremeno dostavili zahtjev za dozvolom, odgovor iz Ministarstva saobraćaja još uvijek nije stigao.
“Želimo da saopštimo da 29 dana nakon prijave ovog skupa mi još uvijek nemamo odgovor. Ministarstvo saobraćaja je odlučilo da ignoriše naše upućene zahtjeve. Njihovom nedopustivom ignorancijom smatramo da je najavljeni protestni skup zabranjen”, izjavila je tokom vanredne press konferencije Lejla Huremović iz Sarajevskog otvorenog centra.
Planirani skup trebao je skrenuti pažnju na činjenicu da posljednjih godina sve više lezbejki, gej muškaraca, biseksualnih, transrodnih i interspolnih osoba trpi nasilje u porodici ili su bile izložene međuvršnjačkom nasilju.
“Ovom zabranom oduzeto je pravo na slobodu okupljanja jednoj od najugroženijih grupa u našem društvu – LGBTI osoba. Ovom odlukom se poručuje da LGBTI osobe nisu ravnopravne u ovom društvu”, poručili su iz SOC-a.
Zbog nedobivanja odgovora i nemogućnosti da se planirani protestni skup održi, iz SOC-a su pozvali građane i građanke da im se pridruže na skupu koji će se održati na isti dan, 13. maja u 11:45-12.30 ispred Ministarstva saobraćaja KS.

LJUBAV ČINI PORODICU

0

Danas, 3. maja, povodom Međunarodnog dana borbe protiv homofobije/bifobije/transfobije (IDAHOT) kreće kampanja u organizaciji Sarajevskog otvorenog centra pod nazivom LJUBAV ČINI PORODICU.

Bilbordima i putem društvenih mreža želimo da skrenemo pažnju na neophodnost podrške lezbejkama, gejevima, biseksualnim, trans* i interspolnim osobama i da poručimo da porodicu čini ljubav, bez obzira da li dolazi iz porodice, ili od naših partnera_ica i prijatelja_ica.

U bilbord kampanji 24 osobe zajedno poručuju da ljubav čini porodicu u svim njenim oblicima. Po prvi put u jednoj kampanji u BiH učestvuju LGBTI osobe, zajedno sa svojim prijateljima, prijateljicama i porodicama.

Podrška nam je svima važna. Uz podršku lakše savladavamo prepreke sa kojima se svakodnevno suočavamo i zato poručujemo da tamo gdje ima ljubavi, ima i podrške i porodice.

U sklopu kampanje na društvenim mrežama, objavljivaćemo fotografije i izjave osoba o tome šta su za njih porodica, podrška, solidarnost i ljubav.

Jedna od učesnica kampanje kaže: Porodica mora biti sigurno mjesto razumijevanja i ljubavi. Osjećati ljubav i imati podršku u porodici znači imati čitav svijet.

Posljednjih godina sve više LGBTI osoba trpi nasilje u porodici. Roditelji, sestre, braća i ostali članovi porodice su ove osobe zatvarali, prisiljavali na liječenje, izbacivali iz kuće, prijetili im, ucjenjivali ih, te kontinuirano psihički i fizički zlostavljali.

Porodica bi trebala da bude mjesto podrške i razumijevanja, a ne mjesto odbacivanja, patnje i nasilja. Zato je, u okolnostima kao što su ove, podrška LGBTI osobama izuzetno bitna i traba da dolazi i od porodice, prijatelja_ica, poznanika_ca i partnera_ica.

Online kampanju možete pratiti na Facebook stranici Sarajevskog otvorenog centra.