Oznaka: Sarajevski otvoreni centar

Piše: Marija Lučić-Ćatić

Prepoznavanje, istraživanje i procesuiranje zločina iz mržnje zahtijeva specifične vještine i znanja svih sudionika lanca kaznenog progona (policijskih službenika, tužitelja i sudaca). Samo postojanje zakonske regulative pa i u njenom najboljem obliku, neće polučiti adekvatne rezultate ako osobe koje je trebaju primijeniti ne raspolažu potrebitim znanjem i vještinama, ali i voljom da postupaju u ovoj oblasti. Osobne predrasude, limitirana svijest o posljedicama zločina iz mržnje, kako za žrtvu tako i za cijelu zajednicu čije zaštićene karakteristike ona dijeli (nacionalna ili etnička pripadnost, boja kože, vjerska uvjerenja, spol, seksualna orijentacija, invaliditet, zdravstveno stanje, rodni identitet, spolne karakteristike, jezik ili neka druga osobna karakteristika), nepoznavanje i nerazumijevanje pravnog okvira i istražnih tehnika, zanemarivanje predrasude kao motiva zbog težine njenog dokazivanja su samo neki, svakako ne zanemarivi razlozi za izostanak adekvatne reakcije stručnjaka u ovoj oblasti.

Iznimno velika diskrepancija između registriranih incidenata sa elementima zločina iz mržnje i procesuiranih predmeta ukazuje na neophodnost sveobuhvatnog pristupa unapređenju ove oblasti u okviru kojeg će podizanje svijesti i razumijevanja zločina iz mržnje među stručnjacima predstavljati imperativ.

Brojna istraživanja na nivou Europske Unije, ali i u regionu ukazuju na nepostojanje dovoljno obuka za stručnjake u kaznenopravnom sustavu. Policijski službenici, tužitelji i suci nerijetko ne shvaćaju značaj adekvatnog reagiranja na sve pojavne forme zločina iz mržnje te nemaju dovoljno znanja o  ovom konceptu. Često policijski službenici ne razumiju dovoljno temeljne pojmove i koncepte, a kako su upravo policijski službenici ti koji prvi koji dolaze na mjesto događaja i prvi koji stupaju u interakciju sa žrtvom i svjedocima način na koji oni reagiraju u takvim situacijama, odnosno njihov stav prema žrtvi, od ključne važnosti su za daljnje postupanje u odnosnom slučaju. Njihovo adekvatno postupanje u slučajevima zločina iz mržnje je od osobite važnosti glede same žrtve, tendencije eskaliranja ove vrste kriminaliteta te cjelokupne zajednice čije zaštićene karakteristike su bile predmetom napada. Problem se dodatno usložnjava mogućnošću policijskih službenika da određene incidente okarakteriziraju kao prekršaje i kao takve ih sankcioniraju, onemogućavajući njihovo daljnje klasificiranje i sankcioniranje kao kaznenih djela. Upravo zbog toga svi policijski službenici trebaju biti osposobljeni/obučeni da prepoznaju indikatore koji ukazuju na potencijalno prisustvo predrasude kao motiva i usmjere mjere prvog zahvata i u tom pravcu. Nadalje, oni trebaju u cijelosti shvaćati koncept i zakonsko reguliranje kako bi istražne tehnike usmjerili i u prikupljanje valjanih dokaza, kako o djelu, tako i o samoj predrasudi. Pored policijskih službenika i tužitelji trebaju ovladati potrebitim znanjima i u cijelosti razumjeti temeljne koncepte zločina iz mržnje prema  nacionalnim propisima te biti osposobljeni za rješavanje zločina iz mržnje i  postupanje sa žrtvama na profesionalan način. Na koncu i suci također trebaju vladati navedenim konceptom kako bi između ostalog i prilikom odmjeravanja kaznenih sankcija adekvatno reagirali na ovu vrstu kriminaliteta.

Kako je adekvatna suradnja svih sudionika lanca kaznenog progona neophodna za provođenje i preventivnih i represivnih mjera za borbu protiv zločina iz mržnje, korištenje zajedničkog jezika koji se jasno odnosi na zločine iz mržnje i koji razumiju svi stručnjaci i ovladavanje neophodnim znanjima i vještinama postaje imperativ.

Dakle, neophodno je poduzimati kontinuirane aktivnosti sa ciljem osiguranja da svi policijski službenici, tužitelji i  suci potpuno razumiju temeljne koncepte zločina iz mržnje te da su osposobljeni za prepoznavanje i rješavanje zločina iz mržnje na profesionalan način. Sa tim ciljem, osposobljavanje mora promicati svijest o pogubnosti fenomena zločina iz mržnje i njegovom utjecaju na žrtve i zajednicu čije zaštićene karakteristike ona dijeli, kao i senzibilizaciju na ovu pojavu te vještine potrebne za prepoznavanje, evidentiranje i istraživanje zločina iz mržnje.

Tekst je nastao u okviru projekta “Zaštita marginaliziranih zajednica: poboljšanje primjene regulacije o zločinu iz mržnje u Bosni i Hercegovini“, a kojeg  implementira Sarajevski otvoreni centar u saradnji sa Misijom OSCE u BiH, a finansijski podržava Stalna misija Kraljevine Nizozemske pri OSCE u Beču.

Broj incidenata potencijalno motiviranih predrasudama, koji su prijavljeni policiji u Bosni i Hercegovini je bar 175. Prijavljeni incidenti najčešće se ogledaju u verbalnim napadima i prijetnjama, oštećenju imovine i oštećenju vjerskih objekata i groblja. Incidenti prema Romima i seksualnim manjinama se prijavljuju u mnogo manjoj mjeri

Mogućnost biranja. Moć djelovanja. Po tome smo jedinstveni na ovom svijetu. Pa ipak, gdje počinje i završava sloboda izbora? Kada sloboda nečijeg izbora postaje opasna po druge? Ko ima pravo regulirati količinu naših prava, sloboda i djelovanja? Država. Nikako pojedinac ili grupa. Jer država zakonima (normativnim aktima koje donosi parlament) regulira sva ta pitanja. Kroz svoje djelovanje i općim konsenzusom zakonodavno propisuje, djeluje, kažnjava i sudi. Naš izbor uvijek ima posljedicu, a nasilje je najčešće posljedica predrasuda. Predrasude nas tjeraju na strah od drugih i drugačijih. Predrasude nas tjeraju da mrzimo, a potom i da činimo krivična djela koja uništavaju živote drugih.

Sve počinje predrasudom

Krivična djela počinjena iz mržnje uvijek su motivirana predrasudama koje su rasne, religijske, nacionalne, jezičke ili seksualne orijentacije. U Bosni i Hercegovini krivična djela počinjena iz mržnje najčešće su usmjerena protiv povratničkih zajednica, vjerskih i sakralnih objekata, pripadnika seksualnih manjina, te Roma kao najveće manjinske skupine u našoj zemlji.

“Sjedio sam u dvorištu na odmoru, i taj momak mi je samo prišao, ja ga nisam dobro ni vidio, i opalio mi šamar. Prijavio sam ga upravi, ali nije kažnjen. Rečeno mi je tada da mi ‘nismo Francuska’. Rekli su mi da moram da se socijalizujem, da se pozdravim sa njim, a on će se izviniti za to što je uradio. Nakon toga, ne pričam ni sa kim u školi, niti drugi žele da pričaju sa mnom. Kao da sam u zoološkom vrtu, dođem u školu, prođe nastava, odem kući, učim. Ni sa kim ne mogu da razgovaram intimno” kazao je K. (17 godina, Sarajevo) u izjavi za publikaciju pod nazivom “Kao da sam u zoološkom vrtu: nasilje nad LGBTI učenicima i učenicama u srednjim školama u BiH” (novembar 2017.) u izdanju Sarajevskog otvorenog centra (SOC).

Jedna škola pod dva krova

Diskriminacija djece postoji na teritoriji cijele naše zemlje. Fenomen “dvije škole pod jednim krovom”, kojim se učenici jasno dijele po etno-religijskom osnovu, surova je stvarnost. Sada je u obrazovnom sistemu napravljena i nova diskriminatorska krajnost pod nazivom “jedna škola pod dva krova” u Konjević polju. To znači da su se roditelji bošnjačke djece, zbog neuvođenja seta nacionalnih predmeta za sve uzraste, odlučili da stotinjak učenika ponovo pohađa instruktivnu nastavu u Novoj Kasabi. Također, djeca su direktno diskriminirana prilikom ostvarivanja prava iz oblasti socijalne i zdravstvene zaštite na osnovu mjesta prebivališta, odnosno boravišta djece ili na osnovu radnog statusa roditelja.

Fizičko, psihičko i seksualno nasilje

Državna Agencija za ravnopravnost spolova procijenila je da se neki oblik nasilja u porodici javlja u jednoj od pet porodica, dok izvještaji UNICEF-a zabrinjavaju, jer je više od polovine djece uzrasta od 2 do 14 godina bilo izloženo nekoj nasilnoj metodi discipliniranja osobe u domaćinstvu. Dalje se navodi da općinski centri za socijalni rad štite prava djece, ali da nemaju resurse i smještaj za djecu koja su žrtve zlostavljanja u porodici ili za djecu koja se trebaju izmjestiti iz porodica koje ih zlostavljaju. Posljednji podaci izvještaja o stanju ljudskih prava u BiH govore da je oko šest posto djevojčica sklopilo brak ili zajednicu prije navršene 18. godine, a da više od trećine maloljetnih romskih djevojčica (oko 38 posto) živi u braku ili zajednici. Prema tim podacima oko pet posto djece uključeno u radne aktivnosti.

Žene, kako pokazuju statistički podaci, tokom života iskuse neki oblik nasilja (čak 47 posto ispitanica), dok je u posljednjih godinu nasilje u porodici doživjelo 12 posto ispitanica. Najčešće se radi o fizičkom, zatim psihičkom, ali i seksualnom nasilju. Važno je spomenuti da je to nasilje najčešće kombinirano. “Uzrok nasilja u porodici leži u naučenom obrascu ponašanja, odgojnom kontinuitetu kojem doprinose i obrazovni, sociološki, ekonomski, zdravstveni i drugi faktori”, navodi se u priručniku “Postupanje u slučajevima nasilja u porodici” (Gender Centar Federacije Bosne i Hercegovine Sarajevo, 2017.).

“Diskriminacija na osnovu spola pod utjecajem je patrijarhalne sredine te najvećim dijelom ruralnog stanovništva u BiH (oko 60%), koje je zadržalo ovaj način života. Rodno zasnovani stereotipi i feminizacija siromaštva surova su bh. realnost. Djevojčice su često žrtve seksualnog iskorištavanja, a to se, nažalost, događa i u institucijama za djecu bez roditeljskog staranja”, piše u analizi pod nazivom “Položaj djece u Bosni i Hercegovini” (SOS Dječija sela Bosna i Hercegovina, 2017.).

Raste broj incidenata?

U Rozom izvještaju iz 2018. godine (Godišnji izvještaj o stanju prava LGBTI osoba u Bosni i Hercegovini) navodi se da je u toku 2017. godine Sarajevski otvoreni centar (SOC) dokumentirao 11 slučajeva nasilja u porodici nad LGBTI osobama, koji su varirali od prijetnji i ucjena, bespravnog oduzimanja slobode i zabrana kretanja, nasilja i nanošenja tjelesnih ozljeda, do prisilnog liječenja. Počinitelji u svim ovim slučajevima većinom su bili roditelji ili braća i sestre, uz podršku šire porodice.

Prema podacima prikupljenim od Misije OSCE-a, broj incidenata potencijalno motiviranih predrasudama, koji su prijavljeni policiji u Bosni i Hercegivini je bar 175, što se uklapa u prosjek iz prethodnih godina od oko 150. Prijavljeni incidenti najčešće se ogledaju u verbalnim napadima i prijetnjama, oštećenju imovine i oštećenju vjerskih objekata i groblja. Devedeset posto prijavljenih incidenata je motivirano etničkim i vjerskim predrasudama u odnosu na tri najveće etničke grupe (Bošnjaci, Hrvati, Srbi). Incidenti prema Romima i seksualnim manjinama se prijavljuju u mnogo manjoj mjeri.

“Institucija ombudsmena se susretala u svom radu sa primjerima govora mržnje i uglavnom se radi o neadekvatnim terminima kojima su nazivani pripadnici određenih ugroženih grupa, neprimjerenim javnim istupima fizičkih i pravnih lica o ličnim i moralnim karakteristikama pojedinaca na javnim fakultetima, tekstovima koji su praćeni slikama i komentarima uvredljivog sadržaja i kao takvi dostupni široj javnosti, objavama na blogovima pojedinih političara čija je sadržina lažna, vrijeđajuća, omalovažavajuća, kompromitujuća zbog čega osobe koje su meta takvih napada osjećaju strah za sebe i svoju porodicu te nacionalističkim izjavama, koje šire mržnju između konstitutivnih naroda u pojedinim povratničkim sredinama“, stoji u zaključcima Izvještaja za 2018. godinu Institucije Ombudsmena za ljudska prava BiH.

Krivična djela počinjena iz mržnje zbog svega navedenog, zahtjevaju poseban tretman jer izazivaju osjećaj nesigurnosti i nepovjerenja unutar različitih zajednica u BiH. Ohrabruje činjenica da su izmjene i dopune odredaba Krivičnog zakona Republike Srpske i Krivičnog zakona Brčko distrikta BiH usvojene još davne 2010. godine, a da je usvajanje istih izmjena i dopuna u Krivičnom zakonu FBiH uslijedilo je 2016. godine na inicijativu Ombudsmena za ljudska prava BiH. Time su kreirani zakonski preduslovi na cijeloj teritoriji BiH za efikasnu borbu protiv krivičnih djela počinjenih iz mržnje.

Misli formiraju naša uvjerenja, a ona se oblikuju u konkretno djelovanje. Način na koji djelujemo određuje naš život, a život je, složit ćete se, samo skup nagomilanih stavova, mišljenja, predrasuda, te na kraju odluka po kojima živimo. Iz svega navedenog, nameće se još jedno pitanje: Ako postoje zakonski preuslovi za efikasnu borbu protiv krivičnih djela počinjenih iz mržnje, zbog čega nema adekvatne zaštite konkretno na terenu? Zakona ima, ali zaštite u realnosti nema.

Sud o drugima ne bismo smjeli donositi sami i na svoju ruku. Ne bacajte prvi kamen, jer znate već, niko nije bez grijeha i grešaka.

Tekst je nastao u okviru projekta “Zaštita marginaliziranih zajednica: poboljšanje primjene regulacije o zločinu iz mržnje u Bosni i Hercegovini“, a kojeg  implementira Sarajevski otvoreni centar u saradnji sa Misijom OSCE u BiH, a finansijski podržava Stalna misija Kraljevine Nizozemske pri OSCE u Beču.