Promocija knjige Andreja Nikolaidisa

0

Promocija knjige Andreja Nikolaidisa:

 Mađarska rečenica

 srijeda, 22. 3. 2017. u 19:30 sati

Knjižara Buybook, Radićeva 4, Sarajevo

 Na promociji učestvuju:

Andrej Nikloaidis, Kristina Ljevak i Ahmed Burić

 

Izdavačka kuća Buybook vas sa zadovoljstvom poziva na promociju knjige Mađarska rečenica Andreja Nikolaidisa, crnogorskog pisca bosanskohercegovačkog porijekla, autora kojeg s razlogom smatraju začetnikom savremene crnogorske književnosti. Nikolaidis dolazi u Sarajevo na promociju svoga novog romana koji je krajem 2016. godine objavljen u izdanju sarajevskog Buybooka i cetinjskog Otvorenog foruma. Promocija će se održati u srijedu, 22. 3. 2017. u 19:30 sati, a razgovor s autorom vodit će Kristina Ljevak i Ahmed Burić.

Sve dobre priče su u najmanju ruku dvosmislene i blagoslovene nedostatkom dokaza, sjeća se pripovjedač Mađarske rečenice kako mu je govorio prijatelj Joe, centralna ličnost romana Andreja Nikolaidisa koji je u jednoj rečenici ispisao najmanje dvosmislenu priču, obilježenu ironijom prema pošastima današnjice i autoironijom kojom su pisci “našeg“ jezika bili rijetko skloni.

Nikolaidis je ispisao po više osnova nesvakidašnje djelo, postavljajući ga visoko iznad dnevnoprigodničarske retorike tokom predstavljanja mučne teme izbjeglištva. Roman je imaginarna povijest balkanskih i evropskih izbjeglištava 20. i 21. vijeka ispisana kroz dvije sudbine – naratorovog prijatelja Joea i velikog jevrejsko-njemačkog filozofa Waltera Benjamina, čijim je djelom i tragičnim krajem Joe opčinjen. A njihove izbjegličke priče, baš kao što je to slučaj sa većinom takvih iskustava, slične su; bilo da je riječ o onima koji na grčkim ostrvima još uvijek u neizvjesnosti očekuju trenutak odlaska na neka konačna odredišta ili ih je na nekoj od evropskih ruta dočekala žičana ograda, ili su oni koji su početkom devedesetih odlazili iz Bosne i Hercegovine, u neizvjesnost Crne Gore koja je deportovala izbjeglice i stvarala topovsko meso dželatima od kojih neke Nikolaidis u Mađarskoj rečenici opisuje.

Mađarska rečenica, protegnuta baš kao i izbjegličke priče, napisan je u jednoj rečenici koju narator misli u vozu na relaciji Budimpešta – Beč. S ovakvim postupkom “izaći na kraj“ zaista mogu rijetki te se Nikolaidis novim naslovom iznova potvrđuje kao jedan od najznačajnijih književnika prostora kojeg nazivamo regija.

O AUTORU:

Andrej Nikolaidis je rođen 1974. u Sarajevu. Napisao je romane Mimesis, Sin, Dolazak, Odlaganje. Parezija, ogled Homo Sucker: Poetika Apokalipse i još nekoliko knjiga. Dobitnik je nagrade Evropske unije za književnost 2011. Njegovi romani objavljeni su na četrnaest evropskih jezika, između ostalih engleski, njemački, italijanski i turski.

Knjiga se može naći u prodaji u Buybookovim knjižarama i knjižarskoj mreži širom BiH, kao i putem Buybookovog web shopa www.buybook.ba po cijeni od 15,00 KM. Knjiga će na promociji biti dostupna po promotivnoj cijeni.

 

O Mađarskoj rečenici Andreja Nikolaidisa

SVE DOBRE PRIČE SU DVOSMISLENE

Sve dobre priče su u najmanju ruku dvosmislene i blagoslovene nedostatkom dokaza, sjeća se pripovjedač Mađarske rečenice kako mu je govorio prijatelj Joe, centralna ličnost novog romana Andreja Nikolaidisa koji je u jednoj rečenici ispisao pa najmanje dvosmislenu priču, obilježenu ironijom prema pošastima današnjice i autoironijom kojom su pisci “našeg“ jezika bili rijetko skloni.

Vješto odmičući se od perspektive žrtve jer kako piše danas svi sa najvećom strašću brane svoj status žrtve, kao da je biti žrtva samo po sebi najveća vrlina, koja u sebi objedinjava i vrijednošću nadzilazi sve drugo Andrej Nikolaidis ispisao je po više osnova nesvakidašnje djelo, postavljajući ga visoko iznad dnevnoprigodničarske retorike tokom predstavljanja mučne teme izbjeglištva.

Ova knjiga je imaginarna povijest balkanskih i evropskih izbjeglištava 20. i 21. vijeka ispisana kroz dvije sudbine – naratorovog prijatelja Joea i velikog jevrejsko-njemačkog filozofa Waltera Benjamina, čijim je djelom i tragičnim krajem Joe opčinjen. A njihove izbjegličke priče, baš kao što je to slučaj sa većinom takvih iskustava, slične su; bilo da je riječ o onima koji na grčkim ostrvima još uvijek u neizvjesnosti očekuju trenutak odlaska na neka konačna odredišta ili ih je na nekoj od evropskih ruta dočekala žičana ograda, ili su oni koji su početkom devedesetih odlazili iz Bosne i Hercegovine, u neizvjesnost Crne Gore koja je deportovala izbjeglice i stvarala topovsko meso dželatima od kojih neke Nikolaidis u Mađarskoj rečenici opisuje.

Mađarska rečenica, protegnuta baš kao i izbjegličke priče, uistinu je nastala u jednoj rečenici. S ovakvim izborom “izaći na kraj“ zaista mogu rijetki te se Nikolaidis novim naslovom iznova potvrđuje kao jedan od najznačajnijih književnika prostora kog nazivamo regija.

Svjestan da za razliku od nekih drugih vidova umjetnosti koji u savremenom izrazu ne iziskuju elementarno zanatsko predznanje, za razliku od pisanja koje podrazumijeva barem poznavanje slova, pripovjedač Mađarske rečenice “zagovara“ konceptualnu književnost, usmeno kazivanje knjige pred publikom, odnosno prepričavanje a ne pisanje koje bi moglo kazivaoca odvesti u neke svjetske dvorane, na atraktivne destinacije, gdje bi se progovorilo o pravima različitih kategorija obespravljenih. Književnost unosi klasu u lifestyle piše Nikolaidis i daje odgovor na sveprisutno skribomanstvo… Ironizira dominantni diskurs rodne, gender i ostalih politika u službi lične afirmacije ili finansijkog boljitka koji je daleko od istinske potrebe za borbu namijenjenu obespravljenim po rodnoj osnovi.

Stipendije, rezidencije, internacionalna čitanja, letovi vladinim avionom, visoke dnevnice i honorari, najbolje hotelske sobe i pića te “prljave ruke“ kad se ima dodira s vlašću i na najnižim nivoima dio su onog pominjanog autoironijskog… učešće u bilo kojoj strukturi moći, na bilo kojoj, ma kako niskoj razini, a biti pisac prilično je niska razina, služenje zlu, a budući da je tako, sve nagrade, kao i društveno poželjne vrline, poput požrtvovanosti ili radišnosti, posve su bezvrijedne, jer je posve svejedno hoćeš li zlu služiti predano ili nevoljno.

Mađarska rečenica ispričana je u dahu, na jednom putovanju vozom, možda sličnom onim vozovima u kojima je Joe godinama neuspješno tražio oca, nestalog u minulom ratu. Zahvaljujući pripovjedačkom umijeću Nikolaidisa, dobićemo želju da sjednemo u taj voz te porazgovarati s njim ili njegovim prijateljem Joem, ako to nisu jedna te ista osoba, te razmotrimo odnos prema Evropi i odnos te stare gospođe prema temama koje bi trebale da je se tiču; poželićemo porazgovarati o puno kompromisa, popuštanja, puno straha i malo nade kroz koje se odvija istorija, o hipohondriji kao krajnjem dometu liberalne demokratije, o tome kako kad žalimo za drugim u osnovi žalimo za sobom.

Nijedna rijeka nije dovoljno lijepa za zaustavljanje lične namjere da vlastiti život skončamo u njoj. Ne uspijeva to ni Dunavu u kom je Joe završio svoj život. Ni poneki raskošni dijalog, iskra istinskog razumijevanja među sagovornicima nisu dovoljno opravdanje da bismo prihvatili tu formu razgovora, uzdignutu na pijedestal kakofoničnog društva u kojem najčešće ne postoji namjera van one da pred publikom slušamo vlastiti glas.

Treba čitati, poručuje nam Andrej Nikolaidis, a ljudi kao da iz tih poruka iščitavaju obrnuto, da treba pisati i pričati, što glasnije i uvjerljivije, braneći neosnovanim argumentima jednako neosnovane vlastite stavove, jer čovjeku koji čita ne pada na pamet da sluša nadmene budale koje traže da se njihovo mišljenje uvaži, jer čovjeku koji čita, naviklom na monolog, znanje i vještinu, buka budala u razgovoru smeta, ometa ga u čitanju, ometa ga u mišljenju, koje je iz dijaloga takođe prognano, jer ljudi koji neprekidno govore nemaju kad misliti, pa se misao u svijet koji grca pod tiranijom ignorancije, što je pravo ime za takozvanu demokratiju i takozvano javno mnijenje, ne uspijeva probiti, a i zašto bi

Na jednom od brojnih internacionalnih skupova kojima je cilj bio razgovor o nacionalnim književnostima, govorilo se o mađarskoj rečenici, sjeća se narator dok voz tutnji kroz predgrađe Beča, o njegovanju kulta mađarske rečenice koja je zgodna metafora za život, i sam dugačak i nepregledan, lišen mjere, život koji je mogao biti ispričan i proživljen drugačije, sa preciznijom interpunkcijom, sa tačkama i novim redovima, jer strepnja zahtijeva tačke, zahtijeva uskličnike, život ispričan bez ponavljanja i sa manje viškova, sa više svijesti i manje sna, mislim dok voz stiže na bečki Hauptbahnhof, napisao je Nikolaidis na kraju djela koje je pored literarne vrijednost podsjetnik na obavezu djelovanja i mišljenja van stereotipa, a koja podrazumijeva da izbjeglica a priori ne želi biti žrtva niti nužno biti angažovan na loše plaćenim manuelnim poslovima.

Može on biti i konobar u ulcinjskom kafiću i slušati predfajrontske ispovijesti lokalnih gostiju, a može biti i pisac, kao što njegovi junaci jesu, i kao što i sam jeste. I zato je po ko zna koji put važno reći da je najbolje pisati o onome o čemu se i najbolje zna. Uz talenat koji bi se još uvijek trebao podrazumijevati i koji se u Nikolaidisovom slučaju apsolutno podrazumijeva. I neka bude tako, dok nam književnost još uvijek nije postala konceptualna.

Kristina Ljevak

Promocija knjige Nihada Hasanovića: Laki pogon

0

četvrtak, 8. 12. 2016. u 19:30 sati

Knjižara Buybook, Radićeva 4, Sarajevo

Razgovor s autorom vodi Kristina Ljevak

 Izdavačka kuća Buybook sa zadovoljstvom vas poziva na promociju knjige Laki pogon autora Nihada Hasanovića, koja je pred Internacionalni festival književnosti Bookstan objavljena u Buybookovoj biblioteci Savremena bh. književnost, izdanje Sarajevo – Zagreb, te u okviru festivala pretpremijerno predstavljena.

Novi roman Buybookovog autora, koji je i prethodni pod nazivom Čovjek iz podruma objavio u našem izdanju, prate odlične kritike, te nagrada “Skender Kulenović“ 2016. za najbolje književno djelo u BiH.

U maniru vještog pripovjedača, i u novom romanu, slično prethodnom, kroz obilje humora za kog autor itekako ima sluha, Hasanović se dotiče neuralgičnih tački bosanskohercegovačkog društva. On secira posljedice djelovanja “novokomponovanog miljea“ te propadanje ekonomije i “običnog radnog čovjeka“, u društvu ogrezlom u fašizam, protkanom ispraznošću religije, gdje značaj naučnih i tehnoloških otkrića ostaje po strani.

Glavni junak romana Laki pogon je Mensur Halilović, magistar mašinstva pred penzijom, kog od ljudi sličnog profila razlikuje traumatično iskustvo gubitka sina Fuada koji se utopio u rijeci Uni. Mensur se bitno razlikuje i od tipičnih junaka bh. savremene književnosti. Pametan i mudar, kad ne bi bio djelimično narcisoidan, djelovao bi kao lik bez ikakve mane. U patrijarhalnom društvu u kom obitava, njegova trauma, jasno je, nije nešto što se uočava na prvi pogled, niti je u duhu tradicije nešto o čemu se glasno i svima govori. Ni u romanu, kao ni u životu, nema razrješenja za traumu glavnog junaka. Život kog je obilježilo traumatično iskustvo najlakše se “preživi“ ako se posvetimo sadašnjem trenutku, kako to čini Mensur Halilović.

Autor nas u romanu Laki pogon vodi na neobično putovanje od vlastitog rodnog i naratorovog Bihaća, preko Bordoa pa sve do Meksika, ukazujući na činjenicu da su poznanstva različitih vrsta upravo ona koja nam oplemenjuju život te da netipični junaci, poput Mensura, koji nam možda “na prvu“ i nisu najzanimljiviji, mogu biti od onih s kojima ćemo kasnije rado prijateljevati.

U srži romana je pitanje svih pitanja – šta je život. Uz iščitavanje jednog od mogućih odgovora na najkompleksnije pitanje ostaje spoznaja da ma šta je i kakav je, zadovoljstvo življenja svakako čini dobra književnost koju u ovom slučaju potpisuje Nihad Hasanović.

Iz recenzija:

Laki pogon Nihada Hasanovića čita se lako, s guštom, plijene pažnju njegove fine i duhovite rečenice, ocrtavaju složenu psihologiju Mensurovu, u 3D printaju i sporedne likove – usput i skiciraju devastirano lokalno društvo, komentiraju globalne svinjarije – ali ispod sve te zavodljive lakoće valja se težina jedne egzistencije. Aktivan i hrabar odnos prema vlastitoj traumi, netipičan za muške likove, Mensura će sigurnom autorovom rukom odvesti daleko, a čitatelja do tužnog kraja ipak optimističnog romana. Naime, tuga dolazi od toga što je roman završio.“

Kruno Lokotar

Laki pogon je takav roman da ne može da se ne dopadne savremenom čitaocu, jer je i sam savremen, postmodernistički sa egzistencijalističkom podlogom, a pisan ćopićevskim jezikom koji, umiksan s raznim argo-idiomima, podsjeća na tijesto zamiješano u domaćim kuhinjama, pogodan za nevjerovatno oblikovanje opisa prirode, ljudi, ili sasvim sporednih stvari, po čemu je ovaj autor dobro poznat. “

Iz odluke žirija za nagradu “Skender Kulenović“

“Uz osebujan karakter, Mensur posjeduje i osebujan jezični izričaj što je jedna od jačih strana ovog romana. (…) Taj neobičan, simpatičan i nezaboravan lik (iako mjestimice naporan kao oni umirovljenici u autobusima koji zapodjenu razgovor i s onima kojih ih slušaju i s onima koji ih ne slušaju) drži na okupu cijeli roman, baš kao što, da se poslužimo mitološkim motivom, Atlas na svojim leđima drži čitav svijet.“

Luca Kozina, booksa.hr

 “Cijeli je roman nevjerojatno složeno misaono-višekanalno pripovijedanje u prvom licu, s mnogo humora, mistike, emocija, detalja, podsjećanja na neke ranije spomenute tragove ili ključeve, a opet se čita kao vrlo jasna, uzbudljiva i napeta priča s duboko nostalgičnim i romantičnim ugođajem.“

Davor Šišović, Glas Istre

 

O AUTORU:foto_nihad-hasnovic

Nihad Hasanović je rođen 1974. godine u Bihaću. Završio studij francuskog jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Objavio drame Podigni visoko baklju (1996) i Zaista? (2000), zbirku kratkih priča Kad su narodi nestali (2003), te romane O roštilju i raznim smetnjama (2008), Čovjek iz podruma (2013) i Laki pogon (2016). Objavljivao takođe pjesme, priče, eseje i prijevode (uglavnom s francuskog, a ponešto i s engleskog i španskog) po književnim časopisima, štampanim i on-line. Preveo roman Kenizé Mourad Vrt u Badalpuru (2001), dnevničke zapise E. M. Ciorana Sveska iz Talamanke, kao i Duh terorizma Jeana Baudrillarda. Dobitnik je nagrade “Skender Kulenović“ za najbolje književno djelo 2016. godine. Živi u Sarajevu.

 

E-mail: nihad.hasanovic@gmail.com

Web stranica: www.nihadhasanovic.com

 

 

Knjiga se može naći u prodaji u Buybookovim knjižarama i knjižarskoj mreži širom BiH, kao i putem Buybookovog web shopa www.buybook.ba po cijeni od 20,00 KM. Knjiga će na promociji biti dostupna po promotivnoj cijeni.

 

Promocija knjige Mustafe Zvizdića “Praški metro”

0

Praški metro

(Sarajevo, Buybook: 2016)

četvrtak, 26. 5. 2016. u 20:00 sati

Knjižara Buybook, Radićeva 4, Sarajevo

Na promociji učestvuju:

Mustafa Zvizdić, Mile Stojić, Ahmed Burić i Goran Samardžić

Izdavačka kuća Buybook s velikim zadovoljstvom najavljuje promociju knjige poezije Mustafe Zvizdića Praški metro koja je nekoliko sedmica ranije objavljena u okviru Buybookove biblioteke Savremena bh. književnost. Promocija će se održati u četvrtak, 26. 5. 2016. u 20:00 sati u knjižari Buybook, a o knjizi i autoru govorit će Mile Stojić, Ahmed Burić i Goran Samardžić.

 Praški metro može se naći u prodaji u Buybookovim knjižarama i knjižarskoj mreži širom BiH, kao i putem Buybookovog web shopa www.buybook.ba po cijeni od 12,00 KM. Knjiga će na promociji biti dostupna po promotivnoj cijeni.

 VIŠE O KNJIZI I AUTORU

Mustafa Zvizdić rođen je 24. oktobra 1970. godine u Sarajevu, gdje je završio Filozofski fakultet, na Odsjeku za književnosti naroda Bosne i Hercegovine. Radio kao tehnički sekretar Društva pisaca BiH, srednjoškolski profesor i lektor u novinama. Poezija mu je fragmentarno prevođena na engleski, francuski, njemački, poljski i slovenski jezik. Knjiga Muzika zidnih satova emitovana je  kao radio roman u 5 epizoda u Dramskom programu BH radija 1 u Sarajevu. Živi u Sarajevu.

Objavljene knjige:

Igre voskom (poezija, Međunarodni centar za mir, 1996.)

Muzika zidnih satova (roman, Zoro, 2004.)

Praski-metro_Mockups

“Zvizdićevo ‘pjesničko ja’ se služi lukavstvom osciliranja između tri vremenska plana, između sadašnjosti, rata i predratnog dječaštva, a vremenska distanca se označava kao vrijeme koje je bilo potrebno ‘da mjesta za egzekuciju / Ponovo postanu/ Mjesta tvog djetinjstva’, kako se precizno i potresno konstatuje u pjesmi ‘1995–2015’. Zvizdićev rukopis će po objavljivanju bez sumnje zauzeti mjesto u samom vrhu savremene bh. poezije.”

Dragoslav Dedović
“Stil Zvizdićevog pisanja je prozračan i lagan. Njegove metafore su osobene i originalne, bilo da su fudbalske, košarkaške, ili atletske, one su bazirane na kolektivnom identitetu odrastanja u Jugoslaviji za vrijeme njenog Zlatnog doba. Naravno, ovaj rukopis nije lišen onog što je karakteristika i prve Zvizdićeve knjige, a to je humor, koji liječi sve rane, te balansira emociju i atmosferu ovog rukopisa tako da on, ipak, ima jednu optimističku i lirski mekšu notu.“
Faruk Šehić