Izložba grafika Amera Hadžića i Hasana Čakara

Otvaranje izložbe bosanskohercegovačkih autora, grafičara Hasana Čakara i Amera Hadžića,  će biti upriličeno 08. februara u 18:00h u prostorijama galerije Novi hram kao dio izlagačkog programa Internacionalnog festivala Sarajevska zima 2019.

Hadžić i Čakar se sarajevskoj publici predstavljaju kroz izuzetni grafički opus nastao kao vizualna opservacija na temu kuće. Ova tema se tretira kroz svaki grafički list te u svojoj osnovi postoji kao univerzalna vrijednost svojstvena individualnom likovnom pristupu svakog od autora.

Udruženje likovnih umjetnika Bosne i Hercegovine i Festival Sarajevska zima kroz ovu i mnoge druge izložbe ozvaničavaju svoju dugogodišnju saradnju, te u sklopu ovakvih manifestacija zajedno promovišu kulturni i umjetnički prostor grada Sarajeva.

O (Našoj) Kući, tekst predsjednika ULUBIH-a: dr. Danis Fejzić, januar 2019.

Pisati o stvaralaštvu Hasana Čakara i Amera Hadžića, o dvije (po mom mišljenju) tako osobene i dragocjene likovne poetike u današnjem likovnom sustavu BiH, predstavlja prijatnu ‘obavezu’.  Prijatnu upravo stoga jer oba autora izuzetno dobro poznajem te će naredni redovi i biti produktom višegodišnjeg aktivnog prijateljstva ali i zajedničkog profesionalnog angažmana – opredjeljenja za propitivanje ‘alkemijskog’ ustroja grafičke umjetnosti.

Uvezujući imenitelj (koji nedvojbeno spaja ovaj dvojac) jeste Kuća… Kuća kao tematski okvir ali i kao intimistička, memorijska odrednica filozofske razine. Ta kuća ponegdje ostaje u domenu metafore – pjesničke slike koju tek profilirana percepcija razaznaje u punoj pojavnosti; ponekad je Ona ‘ustoličena’ u značenjsku univerzalnost Simbola – jasnog i autentičnog. U svim slučajevima, ovdje se radi o Kući za koju svako od nas može reći da je Naša. Ona je i slutnja, sjećanje, privid, san, stvarnost/tvarnost, alegorija… Naša.

Amer Hadžić nam (sa dojmljivom analitičkom predanošću i disciplinirano) pripovijeda o ‘životu i propadanju’ bosanske Kuće – onog tihog čuvara i svjedoka autentične bosanske mahale, čaršije, sokaka… Hadžićeva Kuća dostojanstveno baštini tišinu i mir te progovara o (sada već) ‘bajkovitom vremenu’ kada je kazaljka na satu bila kudikamo obezvrijeđenija, kada je život tekao sam po sebi i radi sebe. Svojim filigranskim rukopisom kao da upisuje/ispisuje Žal za minulim vremenom… vremenom kome želi da pripada – ali mu (po svim datostima) ne pripada.

Diskretni tragovi, nagovještaji bojenih formi u Hadžićevim grafikama razložno i delikatno ovim Kućama (koje ne žele da budu zaboravljene) pridodaju i auru ovovremenog i ovozemaljskog – opravdan postupak kojim umjetnik ova ‘Snoviđenja’ dodatno učvršćuje u polje racionalnog i očiglednog.

Autor nam pripovijeda ‘DeChirico-vsku’ grafičku poemu o Kući kao svojevrsnom roditelju te tako, barem u trenima svojih kreativnih ‘bijegova’, uzdiže vrijednosti Vremena koje je trajalo prije ovoživućeg Nevremena.

Grafičke opservacije bosanske Kuće u slučaju Hasana Čakara poprimaju vizure futurističkog te svojom reduciranošću na bojene plohe sugerišu autorov uklon ka posebnoj osjećajnosti spram tradicije – tradicije koja nas je obilježila i koja, pred našim očima, biva devalvirana, narušena – ismijana. Majstor serigrafije, Čakar, bosanski okoliš uzdiže na nivo izrazito vjerodostojnog i profiliranog autorskog pečata. Takav iskustveni temelj Čakar godinama ustrajno propituje, obogaćuje, ‘osiromašuje’ – gonjen nepatvorenom potrebom umjetnika/tragača.

Grafički ciklus „Urbanus“ svjedoči upravo o kontinuitetu – kvalitativno te kvantitativno uobličenom ‘putovanju’ Čakarove umjetničke osobe.

„Urbanus“ jeste izuzetno uspjelo uobličenje nutarnjeg umjetnikovog imaginarija u dojmljivu vizualnu/grafičku senzaciju koja kazuje o mogućem ‘budućem životu’ tematizirane Kuće.

Bilo da je riječ o vizualizaciji ovog narativa i simbola kroz klasične discipline dubokog tiska (Amer Hadžić) ili se pak radi o znalačkom propitivanju mogućnosti propusnog tiska (Hasan Čakar), iznova potenciram tvrdnju da su ove forme, ovi Dusi, ovi Umrli/Živi – uistinu Naše Kuće…

 

Translate »