Intervju povodom promocije zbirke poezije Ramiza Huremagića: ČEKIČANJE VREMENA – o trenutku.

foto: Edin Džeko

28. septembra 2016. u 19.00 sati, u Historijskom muzeju u Sarajevu, Centar SAMOUPRAVA će upriličiti promociju zbirke poezije Ramiza Huremagića: ČEKIČANJE VREMENA – o trenutku.

Ramiz Huremagić, Cazinjanin, rođen u bihaćkom porodilištu, u jesen 1972. godine. Živi u Sarajevu od 1995. Studirao je dodiplomske studije u Zagrebu i Sarajevu, a magistrirao na postdiplomskom studiju iz oblasti kriminologije i krivičnog pravosuđa u Kardifu u Velikoj Britaniji.

Ko-autor je, sa književnikom Izetom Pervizom, scenarija za dugometražni igrani film Dim duhana, nagrađenog 2004. godine na Fondaciji za kinematografiju FBiH, a koji je bio uvršten i u zvaničnu selekciju CINELINK programa za razvoj scenarija Sarajevo Film Festivala. Prije trinaest godina radio je na produkciji BBC serijala Days that shook the world – Sarajevo assassination, snimanog u Sarajevu. Godine 2013. objavljena mu je zbirka poezije U svijetu bučnih ljudi u izdanju TKD Šahinpašić kao jedan od nagrađenih radova Fondacije za izdavaštvo FBiH za 2012. godinu. Poezija mu je objavljivana u zagrebačkom časopisu Poezija, časopisu Novi Izraz, te web portalima www.penbih.ba, www.strane.ba, www.astronaut.ba i www.tacno.net.

Druga zbirka poezije Čekičanje vremenja – o trenutku objavljena je ove godine u izdanju Centra SAMOUPRAVA iz Sarajeva. Član je PEN Centra Bosne i Hercegovine.

cekicanje-korice-2

 

… generalno o zbirci,

Zbirka poezije „Čekičanje vremena“ je moja druga zbirka. Za razliku od prve „U svijetu bučnih ljudi“, koja je objavljena sredstvima Fondacije za izdavaštvo FBiH, jer su tad u žiriju rekli – dobra je, treba to objaviti, ova druga je izdavački prvijenac Centra za umjetnost, kulturu i društvo – SAMOUPRAVA, i finansirana je iz kase uzajamne pomoći onih koji čine Centar. Ima ih i tu koji su mislili da je dobra pa, eto, našlo se i neke crkavice za štampariju. A rekli su mi da će biti i autorski honorar nekad na proljeće –kilo mesa i salata u Jablanici.  

… o čemu pišeš,

O svemu onom na što nemam odgovor. Kopam, tražim, propitujem. Pa se onda čudim. I odgovorima i sebi kad shvatim u šta sam se upetljao, gdje sam otišao. A nekad se znam i prepasti, dobro uplašiti – kako starih, tako i novih strahova. Nekad tražim onog dječaka kojeg mi svi zaboravimo u sebi. A samo je, u stvari, on bitan. On je igra, radost, sloboda i nesputanost. Sve ono čega čovjeku najviše fali. Nadam se da ću ga naći i sačuvati u sebi. Volio bih da me on isprati sa tog proplanka kad dođe vrijeme. Njegov smijeh i blatom umazane ruke i lice. Do tog trenutka, stvaram svoj svijet u jeziku, gradim ga i rušim iznova, slažem te lego kockice po vlastitom nahođenju, oporno odbijajući da, makar jednom u životu, pročitam uputstvo i pogledam skicu po kojima se kockice slažu. Kad bi svi slagali na samo baš taj jedan način, doslovno bi živjeli u Hakslijevom „novom vrlom svijetu“, umjesto ljudi bili bi samo jednolične maske, bez imena i smisla, zrnca betona u temeljima novog fašizma i totalirizma.

… šta te zapravo tjera da pišeš u vremenu kad malo ko čita išta više od statusa na društvenim mrežama,

Mene tjera neki vrag…vidite, život je, unatoč i tom ogavnom ratu koji sam preživio nekako, bio relativno lijep dok nisam definitivno spoznao tog vraga i tu đavoljsku priču koja je čučala tu negdje unutra dugi niz godina. Ako pojednostavimo svijet i svedemo ga na najmanje zajedničke sadržitelje, onda će tu zasigurno biti eros i tanatos, te onaj agon koji postoji kao fino i mučno plinovito stanje koje porađa i bol i patnju, i ljubav i mržnju, i smisao i besmisao postojanja. Intenzitet i rasprostranjenost takvih stanja je sve veća, nepravde, strahovi i fašizmi sve jače marširaju, gnjev je čovjeku serviran svakodnevno za dobro jutro, a on mali i sam, u svojoj šutnji, pati i urla od tog osjećaja bespomoćnosti, osjećaja za koji bih se usudio ustvrditi da je najodvratniji i najporazniji. Pjesnici naprosto nemaju pravo niti smiju da poginju glavu, zatvaraju se iza zaključanih vrata i da šute. Dok pišem, samom sebi zvučim kao odavno mrtav čovjek koji nema apsolutno više ništa za izgubiti, i kao takav, potpuno slobodan da kažem sve što imam reći. Upravo zbog toga, smatram se sretnim što me poezija pronašla i dala mi mogućnost da u tim agonskim stanjima, umjesto u mržnju i besmisao, odlazim u neke nove prostore, nova mjesta i pukotine, da svaki put iskopam još jednu, do tada neotkrivenu, nakupinu, nježno je umotam i upakujem kao novorođenče i predam svijetu. Da stvorim svoju četvrtu dimenziju, da poimanje vremena svedem na postojanje svetosti „samo jednog trenutka“, sve prije je sjećanje, sve poslije je samo projekcija. Kad iz doživljaja tog trenutka, poezija siđe na papir, kad se riječi ravnomjerno rasporede na praznine i punine, poezija tad odlazi od mene u svoj život. Zaživjeti će ponovo samo u još jednom trenutku – kad je čitatelj uzme u svoje ruke i odmota je u svom čitanju. Tad je samo njegova i zbog tog trenutka vrijedi sav trud. Tad pjesnik, na određeni način, nahrani svoj ego a da nije ni svjestan postojanja tog „tuđeg“, konkretnog trenutka kod čitatelja.

… o izdavaštvu – ako sam dobro shvatio ovo je prva knjiga ove nove izdavačke kuće,

Kao i svi drugi oblici kulturno-umjetničkog djelovanja, osim korida, tako i izdavaštvo čuči na kraju i prosi milostinju. S jedne strane, primjetan je nedostatak sredstava, malo je kvalitetnih izdanja, o prevodima da i ne govorim, urednici i uređivački savjeti skoro da ne postoje, kultura čitanja je u izumiranju – a zašto bi ljudi i čitali sve te velike i ozbiljne knjige kad postoje citati i izreke velikih pisaca na Facebooku i bocama sa vodom, i tako u nedogled. S druge strane pak imamo hiperprodukciju raznoraznih i šarolikih ukoričenih piskaranja. Prije par godina, samo u jednoj godini u BiH je objavljeno preko 80 romana. Dovoljno je imati prijatelja koji ima firmu, malo imućnije roditelje ili pak uzeti neki brzi kredit i eto, štampaš sam sebi knjigu. Dočim je te iste godine u javnosti zamijećeno njih 3 ili 4. Pozicija ozbiljnih izdavača nije nimalo laka, kupovna moć je slaba, knjige nisu oslobođene poreza, podrška države autorima i izdavačima je sve manja, tako da budućnost izdavaštva u BIH nije nimalo svijetla.

Centar SAMOUPRAVA je mali nezavisni izdavač koji nema namjeru da se „takmiči“ sa bilo kim niti da bilo kome bude konkurencija. Namjera je da se udruživanjem i osiguranjem potrebnih sredstava pokriju troškovi štampe i prateći troškovi a da autor ostane vlasnik autorskih prava i sredstava od prodaje svojih izdanja. Centar SAMOUPRAVA je isključivo neprofitan i neće ostvarivati nikakve vlastite prihode. Cilj je da, na solidarnom principu, sami autori manji dio sredstava od prodaje udružuju u zajedničku kasu – fond, kako bi se akumulirala sredstva za dalji rad i objavljivanje novih izdanja. Ništa puno ni previše. Nekoliko izdanja godišnje pri čemu će svako morati ispunjavati izuzetno visoke kriterije u pogledu kvalitete i doprinosa književnoj sceni BiH.

… za kraj izaberi mi jednu koja ti je draga (znam da su ti sve ko tvoja djeca)

 

PROPLANAK

volio sam mali proplanak

ispod didovog gaja

u obliku samurajskog perčina na njega ponekad slete svemirski brodovi

iz kojih se čuje dječiji smijeh

s proplanka sam imao pogled

na omaleno djetinjstvo toliko malo da bi stalo

u sjenu opuhanog maslačka

na proplanku bih volio dočekati i starost

čak i manju od djetinjstva da me s njega

odveze svemirski brod

u svijet gdje žive

opuhane glavice maslačka

gdje su djeca

pošteđena patnje odraslih

cekicanje-vremena-pozivnica

O izdavaču

Centar SAMOUPRAVA, utemeljen u maju 2016. godine, prevashodno je osnovan “od autora za autore“, kao svojevrsni oblik samoupravne interesne zajednice samih autora, s namjerom da se unaprijedi njihov status i doprinese kvaliteti sadržaja u oblasti književnosti, književne teorije, filmske i scenske umjetnosti, kao i ostalih oblika angažovanog kulturnog i društvenog djelovanja.

Zbirka poezije Ramiza Huremagića „Čekičanje Vremena“, izdavački je prvijenac Centra koji, do kraja ove godine, u planu ima objaviti još nekolicinu djela iz područja romana, poezije i teorije književnosti.

O zbirci će govoriti Edin Pobrić, Elma Porobić i Darko Cvijetić.

Profesor Edin Pobrić –Za Ramiza Huremagića tu-biti ne znači ništa drugo nego čekičati vrijeme, kad se od uobičajnog poretka stvari, putem jezičke kontemplacije, proizvodi stvarnost viša i jasnija nego ona koja se može razaznati u pukim dimenzijama sadašnjosti, prošlosti i budućnosti. (Pod mlazom vrele vode / Rađa se novo zazviježđe / U imploziji zatomljene požude /Unutar abdominalne / Savršene crne rupe / Da samo hoće ostaviti / Taj miris crne bluze). To je ono sferno vrijeme lirske pjesme koje vremenu dà da ima vremena, to je trenutak zadržanog prostiranja u kojem se čovjekov život ne mjeri proticanjem vremena nego njegovim doživljajem. Huremagićeva poezija ne operira trenucima koji su prošli, koji su iščezli, već sa trajnim tragom onaga što je vrijeme ispostavilo prostoru stvarajući na taj način poetske slike koje odolijevaju svakoj vrsti prolaznosti. Kroz njegovu poeziju budućnost se čovjeku javlja istovremeno u mnoštvo oblika, podjednako dragih i podjednako (ne)mogućih, pa se i sama ideja onoga što dolazi pojavljuje kao plodonosnija od same budućnosti – više draži i izazova nalazimo u nadi nego u posjedovanju, više u snu nego u stvarnosti”.

Književnica Elma Porobić – Vibrirajuće smjene lucidnosti i izmaglice, ispreplitanja vojničke ogoljenosti, divovske nježnosti te secirajućeg intelekta, atmosfera su u kojoj Huremagić traga za unutrašnjim naprslinama koje se uspostavljaju kao pjesnikovo nastojanje da sastruže onaj nezaboravni pervizovski “trulež sjećanja”. Mogli bismo reći da je ovom zbirkom, što odjekuje i u samom naslovu Čekičanje vremena, Huremagić odlučio “disciplinirati” svoja lomljiva, varljiva i neuhvatljiva sjećanja, svojim Čekičem od pjesničkog jezika razbiti vremenski svedeno i stabilizirano te iščekičati nešto što bismo mogli nazvati Savršenim Prostorom, u kojem se kroz trenutke intenziteta razobličavaju i umnogostručavaju pjesnikova iskustva. Takav Savršen Prostor zamišljamo u “opuhanim glavicama maslačka”, u kojima se “rađa novo sazviježđe u imploziji zatomljene požude, unutar abdominalne/ Savršene crne rupe”, gdje će pjesnik “samo gledati ispred vremena/ I razumjeti zašto su tišina i daljina/ Dva jezika sa najljepšom melodijom”.

Njegov jezik je jezik oslobođenih, tekućih misli i sjećanja, jezik Tišine koji je jezik sponavanja i koji poput rendgenskih zraka vidi u utrobu bića, kroz sve taloge i okoštale slojeve, a Huremagić ga osluškuje “u prelazima bijele u crnu”, u “uzdahu koji stanuje iza zavjese od bijelih zuba”. Stoga bismo mogli reći da se radi o “vađenju” Jezika, koji “dok ga vade/ Na razrezani grkljan/ Ima još uvijek/ Aluziju na život”, o nuždi da “razbije kamen sa svog groba” jer je taj jezik Šutnje, jezik Današnjosti za njega grob. To je uvijek svježi, vibrirajući, destabilizirajući jezik poezije, koji “ć” preliva u “č” i samo tako može da bude jer pjesnik sluti moć iskliznuća u jeziku i moć nezavršene pjesme.

Pjesnik Darko Cvijetić –  Svaka pjesnička avantura posjeduje onaj odisejski agon koji ju je pokrenuo u dosuđeni prostor pjevanja. U sjeni priziva dida Mehe i sina Orhana, razgranuje mistiku osobne mitologije, svoj odisejski put “čekiča” Ramiz Huremagić. Sjekući knjigu u tri ravni – NEBESKA PJEŠADIJA, U JEZIKU JE KOST i O LJUBAVI SVAKODNEVNO – pjesnik u svoje koordinirajuće polje dovlači finu ironiju i malaksalost igre svojstvenu poraću, i poratnom pjevanju. Obris smrti, koja se bijeli u čaršafu nekog kasnog oktobra, neprijanjajući noževi složeni na stolu – to su Huremagićevi imaginarijski rekviziti. Među njima, posebno strašna pjesma – ŽIVOT U KAŠNJENJU, jest briljantna pjesma posvećena lucidnom pjesniku Iliji Ladinu…Ramiz bi Iliju da zatekne, da mu tajnu Ilija došapne kako se svjetovi prelaze, smjenjivi kao kiše, ne kao smrti. A patio bi s njim, ali kaska jednu smrt, jedan život, patnju jednu, koju je Ilija otpatio već, a možda i otpaćuje još jedan život dalje.

 

Translate »