Promocija romana Smrtova djeca Amile Kahrović Posavljak u Buybooku

Izdavačka kuća Buybook sa zadovoljstvom vas poziva na promociju romana „Smrtova djeca“ autorice Amile Kahrović Posavljak.
Roman objavljen u julu 2017. godine u ediciji Savremena bh. književnost i pretpremijerno predstavljen u programu drugog Internacionalnog festivala književnosti Bookstan, samostalnu promociju će imati u utorak, 12. decembra 2017. godine u 19:30 u knjižari Buybook (Radićeva 4).
Pored autorice o „Smrtovoj djeci“ će govoriti književnik Damir Ovčina i urednica knjige Kristina Ljevak.
Nadamo se vašem dolasku!

U dodatku možete pronaći više informacija o knjizi, fotografiju autorice koju potpisuje Milomir Kovačević Strašni, fotografiju naslovnice koju je dizajnirala Aleksandra Nina Knežević, pozivnicu za promociju i kalendar događaja koji vas očekuju tokom decembra u Buybooku.

Umorni od života, čekajući smrt

O romanu „Smrtova djeca“ Amile Kahrović-Posavljak

Piše: Kristina Ljevak

Neće biti dovoljno olova da se saliju sve naše strave niti načina da se procesuira iskustvo koje nas je obilježilo.
Možda su sva nesretna djetinjstva nalik jedna drugom, ali sarajevska ratna i poratna najčešće ni na šta ne liče. O užasu koji nas je definisao i propasti koja je došla po nas, Amila Kahrović-Posavljak piše onako kako niko do sada nije pisao u postratnoj bosanskohercegovačkoj književnosti. Ova knjiga biće, između ostalog, gorki saveznik na putu prihvatanja činjenice da cijeli svijet postoji samo da se polako pretače u groblje.

„Smrtova djeca“ nisu ispovjedna proza niti pokušaj dnevničkih bilješki o iskustvima odrastanja u ratu i poraću. Nema tu ničega što bi moglo biti simpatično, a da je ispričano iz perspektive tinejdžerke, što naratorica i jeste. Nema ni naznaka humora, kao dominantne mentalitetske odrednice, pa da zahvaljujući njemu čitalac i čitateljica udahnu vazduh i nastave. Nema strukture zbog koje bi vas bol u želucu barem na trenutak napustio. Ako neko pomisli da je ovo nemilosrdan pristup neka se sjeti da ništa drugačija nije ni smrt, kao što najčešće ni život drugačiji nije.

Ima ratova u kojima cijela generacija nestane zbog strijeljanja neprijateljske vojske. I ratova u kojima djeca nakon njih umiru. Jedno za drugim. Zbog nesretnog slučaja, ubistva, samoubistva ili života. U jednom sarajevskom naselju, a može to biti i naselje koje se nalazi u bilo kojem gradu, ako uopšte ima previše gradova sa iskustvima kao što je sarajevsko ratno, odrastala su djeca roditelja umornih od rata. U prividu mira izgubili su sve što bi ih pred djecom moglo učiniti autoritetima. Ostali su bez posla, novca, dostojanstva, sa raseljeničkim stanovima, namještajima iz nečijih tuđih života i tragovima tih istih života u njihovom „novom“. U nemogućnosti da definišu vlastitu budućnost, nisu mogli ni definisati trajanje boravka van kuće vlastite djece. A nisu ih djeca ni pitala. Jer uvijek se može formalno biti na folkloru a suštinski u ljubavničkoj postelji s vršnjakom, gdje se prva otkrivanja vlastitog i tuđeg tijela poklapaju s otkrivanjem halucinogenih droga. Nakon čega je lako povrijediti druga, drugaricu, dvogodišnju curicu ili psa. Kada se povrijede svi okolo, onda izbor podrazumijeva autodestrukciju. Za to je najbolje uzeti čakiju pa malo zarezati vlastitu kožu. I uživati u tom bolu koji skrene misli sa onog suštinskog.

Kada jednog dana ne bude svjedoka onoga o čemu Amila Kahrović-Posavljak piše, pitam se hoće li iko pomisliti da se sve opisano moglo desiti. I da se dešavalo. I da li će iko, iz te buduće pozicije, sagledavajući prošlost, pronaći odgovor na pitanja koja otprilike glase: „kako“ i „zašto“. Ili „kako je bilo moguće“. I s kojim pravom da očekujemo bilo šta od onih koji su odrasli u spoznaji da je naselje sve što su imali.

„Od smrti nismo imali nikakav strah – bila je za nas posve prirodan tok svijeta. Jedan trenutak se igraš sa svojim igračkama, drugi si očima zagledan u nebo koje više ne vidiš. I cijeli svijet postoji samo da se polako pretače u groblje. Tako smo osjećali njenu sveprisutnost. Osjećala sam je tako snažno da, kad bi se rodilo dijete u naselju, obično sam prvo zamišljala njegov grob“, piše Amila Kahrović-Posavljak u „Smrtovoj djeci“ i opisuje dječiju obiknutost na neprirodnost prekratkog životnog vijeka najmlađih.

Kada izgovorimo „smrt“, ona svakako „para“ uši. Kad je smjestimo u muški rod, umjesto „pravopisnog ženskog“ onda ta „parnica“ ostavlja dublji trag. U odabiru naslova sadržan je i autorski statement i ispravni odmak od uobičajene rodne pozicije smrti. Ona nije ženski već muški princip. I pripada joj novi rod radi donosilaca odluka, učesnika ratove, egzekucija i genocida.
Amili Kahrović-Posavljak bilo je važno da predoči kako se smrt oplođuje. I kako svaka nasilna smrt rađa novu. I uspjela je. I ne samo to…

Iako ću uvijek rado istaknuti feminističku poziciju ako autorica ili autor s nje polaze, nikada neću pristati da onu koja nastaje na tastaturi ženskog vlasništva označim i kao „žensko pismo“.
Sve i da imate suprotno mišljenje, „žensko pismo“ u „Smrtovoj djeci“ nemojte tražiti.
Ono što s razlogom trebate tražiti su kratice do vlastitih potisnutih trauma, primalnih krikova i boli koja nam se naslagala i čija težina može da se izrazi brojem dječijih ratnih i postratnih humki.


O romanu „Smrtova djeca“
Piše: Viktor Ivančić

Amila Kahrović Posavljak piše bez milosti. Moglo bi se reći da nas njezin uznemirujući romaneskni prvijenac vodi na putovanje u srce traume, kroz brutalnu stranu djetinjstva, kroz pakao odrastanja, prostor ispunjen okrutnošću i beznađem, unutar kojega skupina tinejdžera traga za smislom i prepušta se samodestruktivnom buntovništvu. Usko fokusirana perspektiva istovremeno omogućuje panoramski široku sliku, jer ne radi se tek o gradskome kvartu s njegovim prljavosivim i grafitima išaranim inventarom, već o ruševinama društva i ruševinama svih vrijednosti – uključujući one što su nekoć služile kao formativni orijentiri – nakon povlačenja ratne stihije. Rat se u ovome romanu izravno ne spominje, ali sve vrijeme pulsira svojim kobnim posljedicama. Iznimno sugestivnom naracijom, od koje će nježnije duše vjerojatno zaboljeti stomak, Amila Kahrović Posavljak približava nam hiperrealizam tranzicijske distopije, ambijent kao stvoren za drobljenje nade, pa će i fraza o onima što „tek zakoračuju u život“ voditi u kolektivno gubljenje tla pod nogama. Ako tu ima mjesta za budućnost, ona je takva da se do nje dopire kroz ušicu igle.

O romanu „Smrtova djeca“
Piše: Almn Kaplan

Roman „Smrtova djeca“ autorice Amile Kahrović Posavljak istinski je ispisana proza. Britkim jezikom autorica piše knjigu o odrastanju u ratnim okolnostima, o ratu koji se batrga u dječjim tijelima kao kakva bolest, kao nešto mračno i neopipljivo, kao kuga… To je vrijeme kada su roditelji djecu čuvali uglavnom od snajpera i gelera vjerujući da su tako i njihove duše bezbjedne. Dok očevi svoju brigu razvodnjavaju alkoholom po kvartovskim granapima, djeca po memljivim haustorima ruke mrljaju mrakom kao nekada tintom, s njim se stapaju i u njegove dubine propadaju kao u rupe u vremenu… U našim malim književnostima malo je ovakvih knjiga, hrabro i tačno napisanih, koje su ujedno i vjerodostojno svjedočanstvo jednog vremena i ozbiljna i snažna literatura. Smrtova djeca su sitnim dječjim očima prosijan ratni užas.

 

 

Translate »