Za svako dijete

Reportaža: Mama Fevzija i mala Mardžan

(Almir Panjeta/ZaSvakoDijete.ba)

“Kada smo spašavajući živote prije tri godine krenuli iz Kabula, nismo znali da će naš put biti toliko dug”

Djevojčica Mardžan ima tri godine i bila je beba kada se čamac, sa 70-ak izbjeglica, u kojem je bila s mamom Fevzijom i dvije starije sestre, prevrnuo i potonuo u blizini obala Turske.

“Išli smo u dva čamca. Svojim očima sam gledala kada se drugi čamac raspao i nestao pod talasima. Kasnije sam saznala da je u tom čamcu poginulo 36 ljudi. Onda se i naš čamac raspao, i našli smo se u vodi” počinje svoju priču Fevzija dok se Mardžan igra u Kutku za djecu unutar kojeg djeluje Kutak za mame i bebe, koji uz podršku UNICEF-a i u saradnji sa Udruženjem “Žene sa Une” u Bihaću, vodi organizacija “Save The Children”. U Kutku mame iz obližnjeg imigrantskog centra dobijaju podršku u vidu prostora za presvlačenje beba u suhom i toplom prostoru, savjeta za dojenje, dnevnog ili sedmičnog paketa s pelenama i osnovnim potrepštinama za bebe.

Fevzija kaže kako je nakon potonuća čamca uspjela uhvatiti Mardžan pod ruku:

“Zubima sam čvrsto stisnula njenu jaknicu da je voda ne odnese. Tad sam ostala bez nekoliko zuba, ali sam je uspjela sačuvati dok nas iz vode nije izvukla turska policija”, prisjeća se Fevzija dodajući da je svaka pomoć dobrodošla, ali da sanja o momemtu kada će ona i njen suprug moći da se skrase i da svojim radom djeci obezbijede sve što im treba. U Kabulu je Fevzija imala frizerski salon, a njen suprug se bavio iznajmljivanjem stanova.

“Mi smo radišni, ne želimo besplatnu hranu ni pomoć, želimo doći do nekog odredišta, skrasiti se i svojim radom djeci obezbijediti da se školuju, da idu na treninge, da imaju sve što imaju ostala djeca, da im obezbijedimo dobar život i budućnost”, priča nam Fevzija. S porodicom je na putu već više od tri godine. Kaže da nisu željeli napustiti svoj grad, ali da je situacija bila takva da nisu imali drugog izbora. U mjestu gdje je živjela pred njihov odlazak kaže bila je stalna napetost i sve skupa je bilo komplicirano, uz brojne frakcije i različite vojske.

“Mog su svekra ubili, spalili su kuću mojih roditelja. Situacija nije bezbjedna i nisam smjela kćerke poslati same u školu. Muž je ostao bez posla a da bi radio, tražili su mu novac koji nismo mogli da obezbijedimo. Korupcija je strašan problem u Afganistanu i nemoguće se protiv nje boriti”, priča nam Fevzija. U ulozi prevoditelja je mladić Muhtar, također iz Afganistana. I sam je prošao mnogo teških situacija, ali dok sluša Fevziju u nekim momentima ne može skriti suze…

“Znali smo da će put na koji smo krenuli dok je Mardžan bila još beba biti težak, ali drugog izbora nije bilo”, kroz suze priča Fevzija dodajući kako su željeli maloj Mardžan i sestrama obezbijediti ljepšu i sigurniju budućnost.

“Nismo znali da će trajati ovoliko dugo”, kaže Fevzija.

Priča nam kako su on ai njena djeca prešli dug put, živjeli dvije godine u kampu u Srbiji gdje su kćerke neko vrijeme išle i u školu. Bili su, kaže, na spisku za Mađarsku:

“Ukradeni su nam podaci pa je druga porodica na naše ime otišla”, kaže Fevzija dodajući kako je ostala bez mnogo toga, ali da neće prežaliti memorijsku karticu iz telefona koji joj je uništen na bugarskoj granici. Priča kako su ih zaustavili i počeli im oduzimati stvari:

“Rekla sam im neka uzmu telefon, samo da mi ostave memorijsku karticu na kojoj sam imala fotografije iz Kabula, jedinu uspomenu na raniji život. Uništen mi je i mobitel i kartica, uzeli su nam sve stvari i vratili nas nazad”, prisjeća se.

Dok razgovaramo, mala Mardžan se igra s igračkom koju je dobila u kutku i pita mamu kada će se vratiti nazad u kamp. Kaže nam da se voli igrati s drugom djecom i da voli loptu. Starije kćerke, kaže, nemaju priliku da se nastave školovati. Mardžan je vesela, igra se po kampu, trči.

“Voljela bih da mi se djeca školuju, da se bave sportom. Kad smo bili u Kabulu, bio je neki Njemački projekat, djeca su igrala odbojku i košarku, vodila sam starije kćerke. Poslije ni to nije bilo sigurno”, priča nam Fevzija dodajući kako nakon što je njihov čamac potonuo, ima strah od vode:

“Sve to je jedna velika trauma. Kada smo došli pred čamac, vidjeli smo da nas guraju više nego što nas smije stati, ali tada nema nazad, krijumčari vam prijete nožem i morate ući. Ne želim više nikada biti na moru, ne želim otići čak ni na plažu”, kaže nam Fevzija, a Merdžan postaje sve nestrpljivija pa se vraćaju nazad u kamp.

Arijana Alijagić, medicinska sestra angažovana u Kutku za majke i bebe kaže kako svakodnevno ima priliku susretati se za ženama kojima osim pomoći često mnogo znači sama činjenica da neko o njima brine i da im uputi podršku i lijepu riječ.

“Odemo do porodica u kamp, pozovemo ih da dođu ako ranije nisu bili, neke mame već znaju za nas i dođu u određenom periodu tokom dana, a broj korisnica varira. Porazgovaram s njima, dam im dnevni ili sedmični paket s osnovnim stvarima, pelenama, higijenskim proizvodima, nešto hrane, keks… Ovdje mame mogu popiti kafu, čaj, presvući bebu, imaju na raspolaganju i jastuke za dojenje… Lijepo je vidjeti im osmijeh na licu”, kaže nam Arijana Alagić.

Kutak za mame i bebe dio je aktivnosti pri Kutku za djecu koji djeluje uz kamp u Hotelu “Sedra” i Mobilnog kutka u napuštenom Đačkom domu u parku Pod Borićima, u okviru kojih djeca imaju priliku pohađati razne radionice, te crtati, pisati se i družiti.

“S jeseni smo najčešće vani, na stadionu, djeca vole da igraju nogomet i druge igre s loptom, rado dolaze u Kutak”, kaže Subhad Šabić koji je angažiran u Kutku.

Izvršna direktorica Udruženja “Žene s Une” Aida Behrem kaže kako su usluge Kutka za djecu i Kutka za majke i bebe potrebne djeci i njihovim mamama.

“Svaki dan smo na terenu i u kontaktu s roditeljima i djecom, pozivamo ih u jedan od kutaka gdje kroz razne aktivnosti i igru djeca mogu da razbiju tešku svakodnevnicu, a mame s bebama mogu da dobiju potreban predah, presvuku bebu i dobiju savjete o dojenju koje promoviramo. Odziv je dobar i vidimo da cijene podršku i pomoć koja im se tu pruža”, kaže Aida Behrem.

Predstavnica UNICEF-a za BiH Geeta Narayan komentirala je strahote koje je većina izbjeglica/migranata prošla na svojim putovanjime, ostavljajući svoje domove, članove porodice i prijatelje, trudeći se da pronađu sigurne destinacije gdje svojoj djeci mogu omogućiti bolju i sigurniju budućnost.

“Znajući kako većina porodica namjerava samo proći kroz Bosnu i Hercegovinu, važno je da dok su u BiH, obezbijedimo da izbjeglice/migrant, posebno djeca i porodice dobiju humanitarnu pomoć, human i siguran smještaj i pristup procedurama azila i ako je potrebno međunarodnu zaštitu”, izjavila je Geeta Narayan komentirajući podršku koju pruža UNICEF.

“BH Tate” o prvih 100 dana roditeljstva

www.zasvakodijete.ba

“Najdraži trenutak se ponavlja svakog dana od rođenja oboje djece, a to je njihov veseli pogled kojim me dočekaju kada dođem sa posla ili sa puta. Najstrašniji trenutak bio mi je kada sam spoznao da moja djeca mogu biti izložena nasilju od strane vršnjaka”, kaže Esmin Brodlija iz Kaknja, otac djevojčice i dječaka i jedan od 15 finalista inicijative “BH Tate” koja je pokrenuta kao Facebook kampanja, a završila kao izložba fotografija koja zagovara roditeljsko odsustvo za očeve.

Autor fotografija i potpisnik ovih redova Almir Panjeta za izložbu koju je je organizirala Ambasada Švedske u Bosni i Hercegovini u partnerstvu s organizacijama CARE International Balkan i Infohouse, te Švedskim institutom obišao je tate širom BiH kako bi kroz fotografiju pokazao šta oni mogu i znaju te kako kako oni provode vrijeme sa svojom djecom.

Očevi su mu otvorili vrata, a sa svojom djecom i srca, i pokazali mu šta je to šta sve oni rade tokom zajednički provedenog vremena, te koliko je roditeljstvo stvar oba roditelja. Zajedno su prali suđe, pripremali obroke, peglali ili kačili veš, lakirali nokte, odabirali haljinicu princeze za rođendansku zabavu, pravili voćnu salatu, spremali se za trening…

“U odgoju djeteta ne treba zamijeniti majku, ali treba ravnopravno učestvovati. Djeca će uz dva roditelja koji učestvuju biti naprednija jer kroz različitost roditelja dobijaju podstrek da razmišljaju na različite načine i upoređuju, da se razvijaju u više pravaca”, kaže Omar Sagdati iz Sarajeva, također jedan od finalista inicijative.

UNICEF u Bosni i Hercegovini ove godine priključuje se globalnoj kampanji obilježavanja Dana očeva 17. juna, kako bi se naglasila važnost uloge očeva, posebno u prvih 1000 dana djeteta, pa smo Omaru, Esminu s početka teksta i još nekolicini očeva postavili dva pitanja koja na prvi pogled djeluju jednostavno, ali su njihovi odgovori pokazali da nimalo nisu takva: Šta je to što je u prvih 1000 dana njihove bebe bilo najdraže, a šta najteže iskustvo.

“Zaista mi je teško izdvojiti najdraži trenutak, ali ako bih baš morao onda neka bude kada su prvi put izgovorili “tata”. Najstrašniji je definitivno kada su prvi put imali visoku temperaturu, još imam traume od toga”, kaže Omar, otac dvojice blizanaca.

Darko Nidžarević iz Brčkog kaže kako su mu prvi koraci najdraži trenutak poslije dolaska kćerkice na svijet:

“Nikada neću zaboraviti kada je prošetala od stola ka meni u naručje”, prisjeća se Darko, dok mu je najstrašniji momenat bio kada je jednom pala s kreveta I utišala se nakon čega su je u velikom strahu odveli ljekaru koji je konstatovao kako pad nije bio toliko strašan i kako će sve biti u redu.

Adnan Hadžić iz Velike Brijesnice kaže kako se najprije obradovao kada je njegov sin napokon prestao koristiti pelene, dok ga je s druge strane zabrinulo kada je s tri godine ponovo počeo da kaki u gaće, ali dodaje kako to nije dugo potrajalo. Samohrani otac iz Banja Luke Darko Vujinović kaže da je bio sretan kada su mu ljekari kazali kako će njegova kćerka preživjeti.

“Rodila se s pet mjeseci i bila je u velikoj opasnosti, I kada su mi rekli da će preživjeti mojoj sreći nije bilo kraja. Nažalost ona danas ima česte epi napade, I svaki od njih mi jako teško pada i sam za sebe je težak trenutak”, kaže tata Darko.

“S njom sam od njene prve godine, ja sam joj i majka i otac. Sve je bilo nepoznato za mene, razmišljao sam kako ću sve sam, pridružio sam se grupama roditelja djece s cerebralnom paralizom i s epilepsijom u BiH i Hrvatskoj, i tako sam i učio. Najgore smo prošli, došli smo na neki lakši put ali na duže staze. Od prvog dana ne krijem emocije, ona je moje dijete, uključujem je u društvo, idemo na plivanje, jahanje, na utakmice, manifestacije i predstave, i svugdje se s ponosom pojavljujemo, preponosan sam na nju”, priča tata Darko.

Zdravko Ljubas iz Sarajeva kaže kako je priče kako djeca svakome promijene svijet i viđenje života smatrao tek još jednom ispraznom frazom.

“To malo, nejako, a tako moćno biće, dio tebe, zaista ti promijeni smisao života, postane centar tvoga svijeta. Teško je izdvojiti i nabrojati sve lijepe trenutke, ali jedan mi je ostao u pamćenju. Službeno sam boravio u Banjoj Luci, a moj sin je imao nepune dvije godine. Zazvonio mi je mobitel. S druge strane sam čuo “tajo”, a onda je krenula priča o “Fifi i cvjetnom društvu”, uz napomene da “baka kuha”. Priča nepovezana, bebeća, ali toliko moćna, urezana duboko, u onu najdublju memoriju duše”, prisjeća se tata Zdravko najsretnijeg, ali i najstrašnijeg momenta u prvih 1000 dana:

“Najstrašniji momenat desio se sa mlađim sinom. Uvijek je bio žilavko, vragolan, pa je prije treće godine odlično savladao upravljanje romobilom. U jednom momentu je pao, jauknuo i pokazao da se porezao po glavi, na početku lijeve obrve. Posjekotina nije izgledala strašno na samoj površini, ali kada sam je htio očistiti i kada se ukazala duboka rana, gotovo sam se ukočio. Odmah smo se zaputili do Hitne pomoći, gdje je doktor odlučio da mu očisti i zašije ranu, sve bez ikakve anestezije. Dijete me je čvrsto držalo za ruku. Toliko mali, a toliko hrabar. Suze nije pustio, a mene su oblijevale neopisive količine ledenog znoja gledajući kako igla probija nježnu dječiju kožu. I danas me prođe jeza kada se svega sjetim”.

Jedna od aktivnosti globalne kampanje kojoj se priključio UNICEF BiH biće javni poziv očevima, uključujući i poznate ličnosti, sportiste i umjetnike, da podijele svoja iskustva odgovarajući na dva pitanja koja smo za početak postavili finalistima inicijative “BH Tate”: “Šta vam je u prvih 1000 dana vaše bebe bilo najdraže, a šta najteže iskustvo?” Kroz kampanju i njihove odgovore, kao i komentare stručnjaka, želi se pokrenuti javna diskusija o izazovima i dobrim primjerima te važnosti podsticajnog okruženja u ranom djetinjstvu, dobre ishrane, zaštite, imunizacije, igre i ranog učenja.

Za svako dijete, jednake šanse

Djeci sa poteškoćama u BiH se treba osigurati da u potpunosti ostvare svoje mogućnosti

,,Svako dijete s poteškoćama ima pravo na inkluziju bez poteškoća“ naglasila je u svom uvodnom izlaganju Ana Kotur, pravnica i aktivistica za ljudska prava tokom današnjeg događaja. „Za svako dijete, jednake šanse“ naziv je zajedničkog događaja koji su organizovali UNICEF i Delegacija Evropske Unije u BiH, u saradnji sa Informativnim centrom za osobe sa invaliditetom „Lotos” Tuzla i World Vision International u Bosni i Hercegovini. Učesnicima su predstavljene ključne poruke Analize stanja djece sa poteškoćama koju je uradio UNICEF u okviru projekta koji je sufinansirala Evropska unija. Nakon što su saslušali životne priče djece s poteškoćama u razvoju, učesnici su diskutovali i usaglasili korake, kako bi djeca s poteškoćama u razvoju ostvarila svoj puni potencijal.

Fokus radionice je stavljen na potrebu obezbjeđivanja pristupa kvalitetnim inkluzivnim uslugama za svu djecu. To uključuje razvoj i intervencije u ranom djetinjstvu, inkluzivno obrazovanje i usluge socijalne zaštite. Prioritet je i osigurati bolju zaštitu djece od nasilja, zlostavljanja i zanemarivanja. Analiza je pokazala da su upravo to oblasti u kojima se djeca sa poteškoćama u razvoju i dalje suočavaju sa preprekama i različitim oblicima diskriminacije. Svi učesnici, uključujući djecu s poteškoćama u razvoju i njihove roditelje, predstavnici vladinih institucija, nevladinih i međunarodnih organizacija usaglasili su se oko konkretnih koraka, kako bi svako dijete s poteškoćama moglo dobiti pravu šansu u životu.

Ministrica za ljudska prava i izbjeglice BiH Semiha Borovac je istakla posvećenost postizanju najviših standarda u primjeni prava za svako dijete. „Uloga Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice nije samo izvještavanje za međunarodne institucije, već i kontinuirano praćenje stanja dječijih prava u Bosni i Hercegovini i zalaganje za dalji napredak“, naglasila je ministrica Borovac.

Predstavnica UNICEF-a Geeta Narayan govorila je o značaju socijalne inkluzije za cjelokupno društvo. „Socijalna inkluzija – osigurati da sva djeca imaju jednak pristup školama, zdravstvenim uslugama, socijalnoj zaštiti itd. – sve to ima koristi i za djecu sa i bez poteškoća u razvoju. Kroz socijalnu inkluziju djeca uče da budu saosjećajnija i otvorenija za mišljenja o razlikama. Moramo uključiti sve – djecu, roditelje, civilno društvo, vladine aktere, donosioce odluka, kako bi se ostvarila prava svakog djeteta u BiH “, rekla je predstavnica UNICEF-a Geeta Narayan.

,,Jedan od ključnih pravaca djelovanja treba biti potpuno inkluzivno obrazovanje. Na praktičnom primjeru to znači da se djeca koja imaju razvojne poteškoće ne odvajaju u posebne škole, već da obrazovanje stiču sa vršnjacima. Ta praksa je dobra kako za djecu s poteškoćama, tako i za onu koja nemaju poteškoće, jer ih uči kako da budu saosjećajniji, otvoreniji i u prilici da vide da se i druga djeca trude, uče i stiču znanja. Moramo raditi sa svima – s djecom, roditeljima, učiteljima, direktorima, donosiocima odluka i zakonskih akata, različitim nivoima vlasti i svima ostalima, ako želimo iskreno promijeniti stav prema djeci s poteškoćama u razvoju jer postoji i dalje doza stigme i diskriminacije prema ovakvoj djeci i u BiH, ali i u mojoj zemlji”, kazala je predstavnica UNICEF-a Geeta Narayan.

Šef Kooperacija Delegacije EU u BiH Melvin Asin naglasio je posvećenost EU u poboljšanju položaja djece sa različitim sposobnostima u BiH. „Uvjeren sam da će zaključci i preporuke iz Analize stanja djece s poteškoćama u razvoju u Bosni i Hercegovini, koju je polučio ovaj projekat, biti korak dalje u ostvarivanju prava djece sa različitim sposobnostima u BiH. U cijeloj zemlji treba uvesti sistemsko rješenje za osiguranje jednakog pristupa zdravstvenim uslugama i obrazovanju djeci sa različitim sposobnostima. Također, vitalno je i za dijete i za njegove roditelje da blagovremeno dobiju odgovarajuću vrstu pomoći – naša je dužnost da im pomognemo“, rekao je Asin.

,,Djeci sa poteškoćama u razvoju je potrebna sveobuhvatna i fleksibilna podrška s ciljem ravnopravnog učestvovanja u društvu sa drugom djecom. U Bosni i Hercegovini, na nivou regulatornog okvira, ostvaren je značajan napredak, ali se djeca sa poteškoćama i dalje svakodnevno suočavaju sa značajnim preprekama u pristupu raspoloživim i kvalitetnim uslugama”, izjavio je Suvad Zahirović, direktor Informativnog centra za osobe sa invaliditetom “Lotos” Tuzla.

„Obezbjeđivanje da se čuju glasovi djece s poteškoćama u razvoju, njihovih roditelja i zagovornika, treba da poveća razumijevanje i poštovanje prepreka sa kojima se suočavaju, da smanji stigmu i predrasude i doprinese poboljšanju kvaliteta života ove ranjive grupe. Uključivanje i jaka saradnja svih relevantnih faktora kako bi se svoj djeci u Bosni i Hercegovini, posebno najranjivijima, pružile fer šanse, adekvatna zaštita, priznanje i ohrabrenje da učestvuju na osnovu svojih neprocenjivih sposobnosti treba da bude zajednička misija svake osobe u Bosni i Hercegovini” izjavila je Dragana Bulić, direktorica za eksterno pozicioniranje u World Visionu zapadnog Balkana.

Bosna i Hercegovina je u aprilu 2017. godine dobila od UN-ovog Komiteta za prava osoba sa invaliditetom set preporuka baziran na Izvještaju podnesenom 2016. godine. Najnovije analize stanja, koje su proveli UNICEF i World Vision International, su dodatno potvrdile alarmantnu situaciju u kojoj se nalaze djeca sa poteškoćama u BiH, uz konstantne izazove. Oba entiteta u BiH imaju usvojene Strategije za unapređenje prava i položaja osoba sa invaliditetom. Uprkos tome što je napravljen pomak, djeca sa poteškoćama i njihove porodice i dalje se suočavaju sa diskriminacijom, često su im uskraćena prava i još uvijek se suočavaju sa ograničenim pristupom osnovnim pravima i uslugama, uključujući neinkluzivno obrazovanje. UNICEF implementira projekat koji uključuje više zemalja, a finansira ga EU, sa ciljem da se zaštite djeca od nasilja i da se poboljša socijalna inkluzija djece sa poteškoćama u Zapadnom Balkanu. U saradnji sa Evropskim forumom osoba sa invaliditetom (EDF), Informativnim centrom za osobe sa invaliditetom “Lotos” Tuzla, kao i organizacijama osoba sa invaliditetom i Asocijacijama roditelja, planirano je da se razvije Akcioni plan zagovaranja za prava djece sa poteškoćama na nivou BiH.