Sarajevski dvojac (bez kormilara) Basheskia & Edward EQ kojeg čine Nedim Zlatar i Leonardo Šarić su predstavili novi singl i spot za pjesmu „Fatherland“. U razgovoru kod „Keke“, Nedim pojašnjava da će se vrlo skoro pojaviti i kompletan album sa sedam novih pjesama. Škrt na riječima, ali brz na ruci, uz zarazni osmijeh koji mijenja hiljade neizgovorenih riječi:
„Neću kafu, samo čašu vode.“
To počeo zdrav život ?
„ Radim jogu, pijem zeleni čaj“
Čestitam, hajmo sad malo o novoj pjesmi. Rekao si mi da je ovo najava za album ?
„Pa album, izdanje, nazovi kako hoćeš, ima sedam pjesama. Odužio se rad na njima, ali napokon je gotovo. U međuvremenu smo napravili i novi album koji ćemo također uskoro objaviti. Prvo da ovo izbacimo jer ovih sedam već dugo stoje u fijoci. „
Što ste tako spori ? Jel’ to ima veze sa vašom ljenošću ili sa stanjem na muzičkom tržištu ?
„ Nema veze s našom ljenošću, jednostavno nemamo nekog podsticaja da radimo. Nemamo potražnju za našom muzikom i kad objavimo nešto, to bude izignorisano. Album se zove „Fatherland“ – Otadžbina, pjesme su malo teže i melankolične, a tematski su o tom nekom patriotizmu. Počeo sam na njega da gledam kao na neko negativno stanje koji nas je u neku ruku doveo u stanje u kojem se naša država nalazi. Počeo mi se gaditi patriotizam na neki način. Nemoj me pogrešno shvatiti, volim ja svoju zemlju, ali draže mi je da gledam na sebe kao državljanina svijeta nego na državljanina neke tvorevine koja je na štakama. Ima ona izreka koja kaže da patriotizam na ovakav način, utočište bijednih ljudi koji ne znaju šta bi sa svojim životima. Ne želim nikoga da uvrijedim, ali ovakvi patriotizmi stvaraju osjećaje inferiornosti odnosno superirornosti jednih u odnosu na druge, što je glupost jer smo u osnovi svi ljudi. U suštini te podjele po svim osnovama, koje su u glavama, nas tjeraju da se osjećamo superiornije ili inferiornije prema drugima. O tome je zapravo cijeli album. Pjesma Fatherald je prva u nizu za koji smo i uradili spot. Video kroz spomenike koji su srušeni ili zapostavljeni a koji danas imaju drugo značenje govori o tom nekom stanju trulog kapitalizma u kojem sve što je naša prošlost, sve što nas čini onim što jesmo, više nema vrijednost.“
Kad smo već kod vrijednosti, imate li u planu kakve svirke jer danas je jedino to način da možete unovčiti svoju umjetnost ?
„Nažalost, iz nekog meni neshvatljivog razloga od 2010 do danas svi naši uradci su izignorisani i u medijima i od strane publike. Nemam odgovor zašto je to tako. Ja se trudim, pokušavam i sve što mogu ja da uradim kao umjetnik je da stvaram. Nisam nadaren nekim poslovnim i menadžerskim sposobnostima pa da to znam da prodam. Vidim šta se prodaje i šta prolazi, ali ja to ne znam napraviti, znam ono što znam i radim to intuitivno.“
U pripremi je i novo „uglazbljivanje“ poezije Mehmeda Begića za koju si rekao da ako od čega poludiš poludićeš od njegovih pjesama.
„Već sam počeo snimati glasove za novi album njegove poezije. Istina je da je to potpuno nekomercijalno i nezanimljivo medijima što opet uopšte ne razumijem zašto.“
Shvataš li gdje živiš ?
„Pa shvatam, ali ne prihvatam. Maloprije sam razgovarao sa prijateljima. Zaključili smo da svi ne razumijemo zašto se svi koncerti vrte oko pet, šest imena bendova iz prošlosti. Tužno je to i nije mi jasno zašto ljudi nisu otvoreni za nešto novo zar nemaju potrebu da probaju nešto novo, možda će uživati, možda će otkriti nešto . Ja sam se lično umorio i od rokenrola i od punk roka i od svega toga i više ne idem na festivale i na koncerte. U Sarajevu više i nema ničeg izuzev Jazz Festa i rijetkih koncerata. Kaže ona neka izreka daj narodu ono što voli. Ja mislim da je to pogrešno jer to podcjenjuje publiku. I organizatori i umjetnici podcjenjuju publiku tom floskulom jer ti kažeš publici, vi niste spremni za nešto novo nego vam evo šunda i kiča, to je ono što vam treba.“
Pišeš li šta ?
„ Pišem, ali ne objavljujem. Valjda je to neki strah. Kad pišem to je meni nekako intimno, ali imam strah od objavljivanja. I u muzici je to isto tako bilo, ali sam uspio savladati taj strah negdje 2000-te, tada sam ga prevazišao. Evo svečano sad tebi obećavam da ću uskoro nešto objaviti.“
Nedim Zlatar je rođen u Sarajevu, 1977. godine. Karijeru započinje kao tinejdžer svirajući bubnjeve u grupi Lezi majmune! Nakon raspada grupe svirao je u različitim grupama: Don Guido i misionari, Protest, Albedo… Od 2002. godine svira u Sikteru.
Projekat Basheskia nastao je 2000. godine kao rezultat susreta Nedima Zlatara sa mističnim likom Ede K. sa kojim započinje plodonosnu saradnju na polju samostalne produkcije. 2004. je objavljeno prvo opitno izdanje pod nazivom ”Postcard From Sunny Neighbourhood” sa pet pjesama koje su vizualizirane u videu ”742659831” pod rediteljskim palicama Timura Makarevića i Nedima Zlatara. Jedna od numera sa spomenutog maxi singlea korištena je u filmu ”Disarmed” za koju je muziku radio Thievery Coorporation 2005. godine.
- godine Basheskia i Edo K. započeli su rad na albumu 23/23 i u roku od godinu dana sastavili 14 pjesama. Nedim svira većinu instrumenata na albumu, na kojem gostuju: Esad Bratović, Edward EQ, Imelda Ramović, DJ Ahmaad, Dunja Galineo-Kajević, Feđa Ceribašić, Don Guido, Nermin Puškar, Adnan Šaran…