Oznaka: Centar za istraživačko novinarstvo (CIN)

Piše: Centar za istraživačko novinarstvo (CIN)

Lidija Bradara, predsjedavajuća Doma naroda Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine (PFBiH), je imenovala Miku Lešića za savjetnika iako ne ispunjava zakonske uvjete imenovanja na ovu funkciju.

Lešić nema položen stručni ispit za državne službenike, kako je to predviđeno Zakonom o državnoj službi FBiH. Iako savjetnici nisu državni službenici, njihovi uvjeti za prijem u radni odnos su identični onim za prijem državnih službenika. Te uvjete precizira posebna uredba kojom je propisano da savjetnici moraju imati visoku stručnu spremu, položen stručni ispit i radni staž.

Predsjedavajuća Bradara je imenovala Lešića u oktobru 2017. godine, dva mjeseca nakon što je Centar za istraživačko novinarstvo (CIN) objavio priču o nezakonito imenovanim savjetnicima. Novinari su otkrili da pet od osam njenih savjetnika nisu imali potrebne godine radnog iskustva što, također, nije u skladu sa federalnim propisima.

Lešić je imenovan za savjetnika predsjedavajuće Doma za Klub sprskog naroda nakon što je savjetnica Jelena Kunić dala ostavku. Za njegov angažman je do sada iz federalnog budžeta izdvojeno najmanje 8.500 KM. Bradara je u ranijem razgovoru za CIN rekla da za savjetnike bira mlade, perspektivne i najbolje studente svojih generacija. Ovoga puta nije odgovarala na naše pozive.

Ovaj šezdesetsedmogodišnji inžinjer mašinstva je potvrdio novinarima CIN-a da nema položen stručni ispit. „Ja to nemam. A da li trebam polagati, nije mi ni to niko rekao“, kaže Lešić, dodavši da ima položen stručni ispit u Društvu inžinjera. U Domu naroda su potvrdili da prilikom zapošljavanja nije dostavio svoju biografiju.

Lešić je bio delegat Doma naroda Parlamenta FBiH u mandatu od 2006. do 2010. godine. Delegirala ga je Skupština Posavskog kantona iz reda srpskog naroda. Bio je član Socijaldemokratske partije BiH i predsjednik Općinskog odbora te partije u Odžaku. Tokom mandata u Domu naroda prešao je u Narodnu stranku radom za boljitak (NSRZB).

Lešić je bio jedan od najneaktivnijih delegata u Domu naroda. Nakon što je predložio amandman kojim bi delegati imali pravo na povlaštenu penziju, izbačen je iz NSRZB-a. Jedno vrijeme bio je član Hrvatske demokratske zajednice BiH.

Već pet mjeseci Lešić radi kao savjetnik u Klubu srpskog naroda. Posao mu je da posreduje između predsjedavajuće Bradare i ovog kluba.

„Moj radni vijek je pri kraju. Ja hoću da sad to džentlmenski završim“, rekao je Lešić.

Piše: Centar za istraživačko novinarstvo (CIN)

Kantonalni sud u Tuzli nepravosnažno je osudio bivšeg federalnog ministra poljoprivrede Jerka Ivankovića Lijanovića na devet godina zatvora, uz obavezu da vrati nezakonito stečenih oko 650.000 maraka. Prema presudi, on je organizovao kriminalnu grupu koja je od poljoprivrednika tražila pola novca od svakog isplaćenog poticaja. Uz Lijanovića, osuđen je i njegov stranački kolega iz Narodne stranke Radom za boljitak (NSRZB) i bivši savjetnik Stipe Šakić na godinu dana zatvora i novčanu kaznu od 18.000 KM.

Kantonalno tužilaštvo u Tuzli je krajem 2015. godine podiglo optužnicu protiv Lijanovića, Šakića i još dvojice članova NSRZB-a za organizovani kriminal i zloupotrebu položaja, dok je treći ranije priznao krivnju. Lijanović je kao ministar odlučivao o tome kome će se isplatiti poticaji, a ostali su na terenu od poljoprivrednika uzimali polovinu tog novca. Deset posto su zadržavali za sebe, a ostatak davali ministru.

Poljoprivrednici koji su to odbili ili su prestali davati novac, kasnije nisu ni dobijali poticaj. Jedan od njih je i svjedok Tužilaštva Fahrudin Delibajrić. On je otac suvlasnice kalesijske firme „Kornišon Bosnia“. Njega i drugog suvlasnika – Ahmeta Hublića – kontaktirale su Lijanovićeve kolege kada su tražili novac.

Delibajrić kaže da je iznos koji Lijanović mora vratiti nakon presude sitnica u poređenju sa milionima koje je njegova grupa godinama iznuđivala od poljoprivrednika.

„Svi su morali dat’. Jer ko ne da – neće ni dobit'“, rekao je Delibajrić novinarima Centra za istraživačko novinarstvo (CIN).

Tri člana ove grupe su priznali da su uzimali novac od poljoprivrednika i dijelili ga sa Lijanovićem. Mersed Šerifović, dopredsjednik NSRZB-a i predsjednik Kantonalnog odbora stranke u Tuzli, dobio je dvije i po godine zatvora i novčanu kaznu od 18.000, a oduzeto mu je 50.000 KM nezakonite dobiti. Istu zatvorsku i novčanu kaznu je dobio i Lijanovićev savjetnik u Federalnom ministarstvu poljoprivrede Suad Čamdžić, a oduzeto mu je 70.000 KM. Tadašnji ministar poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva Tuzlanskog kantona (TK) Edin Ajanović je osuđen na godinu zatvora.

Lijanović negira da je počinio bilo kakvo krivično djelo. Za optužujuće izvještaje pet institucija, svjedočenja više od 400 svjedoka te dva sudska procesa na državnom i na tuzlanskom sudu kaže da su djelo političke konkurencije, prvenstveno Hrvatske demokratske zajednice (HDZ BiH).

„I oni su sigurno jedni koji su vodili taj proces, ali sigurno to nisu mogli sami…”

Pola-pola

Kalesijska firma „Kornišon Bosnia“ otkupljuje od poljoprivrednika krastavce koje u svojim postrojenjima obrađuje i izvozi u zemlje Evropske unije.

Ovoj firmi su isplaćeni poticaji za izvoz u dva navrata u iznosu od skoro 380.000 maraka. Međutim, pola od ovog iznosa Delibajrić i Hublić su morali dati Lijanovićevom kolegi Šerifoviću.

Delibajrić je prepričao kako se to desilo.

Prvi put su poticaj dobili 2011. godine. Šerifović je prvo nazvao njegovog partnera Hublića i tražio da se sastanu u restoranu u tržnom centru „Dramar“ u Tuzli. Na sastanku im je Čamdžić rekao da zna koliki iznos poticaja im je odobren i dodao: „…od toga pola je naše.“

Delibajrić kaže da su on i Hublić negodovali, na šta je Čamdžić pokazao iznos od 108.429,50 KM na telefonu. To je bila polovina iznosa koji im je odobren za poticaje. Rekao im je: „…evo, tu sam poruku dobio od šefa i toliko trebate dati.“

“Tačno pola, u fening”, kaže Delibajrić.

On i Hublić su pristali na ucjenu.

“Mi smo iz tog prvog poticaja kad je bio, dividendu digli lično iz tog ‘Kornišona’ i dali. Svoje pare dali. 108.000 KM. I sad nema više dividende“, prepričao je Delibajrić novinarima CIN-a.

Hublić je Tužilaštvu opisao kako se odvijala primopredaja novca. On je, po Šerifovićevom pozivu, dolazio pred „Dramar“ i na sjedište njegovog automobila ostavljao koverte sa novcem od 10.000 do 15.000 maraka. Na ovaj način su isplatili cijeli traženi iznos u narednih devet mjeseci.

Slično su uradili i godinu poslije kada su dobili drugi poticaj.

Nakon trećeg odobrenog poticaja od 350.865 maraka u 2014. godini, Šerifović ih je ponovo nazvao kako bi mu dali pola novca. Međutim, njih dvojica ovaj put nisu pristali.

„Ja nisam htio to više da radim. Ja sam dva puta njemu dao. I kad je ponovo tražio, ja rek’o više ne dam. On kaže – nećeš ni dobit. (…) I ja kažem – nema problema“, kaže Delibajrić za CIN.

Odobreni poticaj nakon toga nije isplaćen firmi „Kornišon Bosnia“.

Delibajrić je nakon toga sve ovo prijavio. „I zakažu mi u Tužilaštvu termin i šest sati tamo budem i cijeli sistem otkrijem.“

Presudom tuzlanskog suda je utvrđeno da je Lijanovićeva grupa na ovaj način uzimala novac od poljoprivrednika iz TK, Visokog, Kiseljaka i Mostara.

Milioni podijeljeni bez ispunjenih uvjeta

U augustu 2012. godine Vlada FBiH je zadužila nekadašnjeg savjetnika premijera Ivicu Mladinu da predvodi Radnu grupu koja treba istražiti optužbe poljoprivrednika o zloupotrebi novca. Uz Mladinu su imenovani i Lijanovićev savjetnik Stipe Šakić, predstavnik Federalnog ministarstva finansija Marko Musić, te predstavnici Odbora za poljoprivredu, vodoprivredu i šumarstvo pri Parlamentu FBiH Enver Mehmedović i Hajrudin Bećirović.

Mladina je tokom istrage objasnio tužiocima da je Radna grupa tražila od Federalnog ministarstva poljoprivrede dokumentaciju o isplaćenim poticajima. Međutim, Lijanović i Šakić su odugovlačili s odgovorom skoro dva mjeseca. Zbog toga je Mladina počeo sam obilaziti poljoprivrednike za koje je čuo da su dobili poticaj. Ispričao je da su mu tada nepoznati ljudi počeli nuditi mito i prijetili smrću pokušavajući ga spriječiti da objavi službeni izvještaj.

Kada je Radna grupa dobila na uvid dokumentaciju iz Ministarstva, završila je izvještaj i predala ga Vladi FBiH.

Mladina je izjavio da je tadašnji premijer Nermin Nikšić vidio izvještaj, ali ga nije stavio na dnevni red Vlade. Zatražio je od Mladine da zadrži dokument kod sebe. Nikšić je u decembru 2015. godine tužiocima rekao da izvještaj nije predložio Vladi jer je znao da „oko njega neće biti saglasnosti“. Tužiocima je objasnio da se Vlada tada podijelila na dva približno jednaka bloka, pa je ocijenio da treba sačekati bolje političke uvjete.

Radna grupa je kontrolisala isplate za 61 pojedinca i firmu koji su dobili poticaje za kapitalna ulaganja i zaključila da je tekst javnog poziva za poticaj nejasan i neusklađen sa važećim propisima. Naime, Federalno ministarstvo poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva je 2012. godine pozvalo sve poljoprivrednike koji su ulagali u svoja gazdinstva između 1. juna 2010. i kraja 2011. godine da traže od Ministarstva isplatu četvrtine uloženog novca. Radna grupa je uskoro utvrdila da su poticaje dobili oni koji nisu vlasnici objekata te vlasnici koji su u svoje objekte ulagali mnogo prije perioda iz javnog poziva.

Pri tome su bili oslobođeni zakonske obaveze da ulaganja dokazuju računima, već im je dovoljna procjena sudskog vještaka o vrijednosti ulaganja u objekte.

Radna grupa nije mogla utvrditi na osnovu kojih propisa je ministar Lijanović dozvolio da procjena sudskog vještaka bude dokaz visine ulaganja. Uz to, službenici Ministarstva su isplaćivali poticaje iako nisu utvrdili stanje na terenu, a od nekih klijenata su tražili da dopune dokumentaciju nakon zatvaranja javnog poziva.

Mladina je tužiteljima ispričao kako je uvjete ispunjavalo tek oko deset posto kontrolisanih dobitnika poticaja.

Poticaj za kapitalna ulaganja dobila je i „Farma Spreča“ – 354.822 KM za nabavku junica, koje je kupila od firme „Milkos“. Ove dvije firme imaju zajedničkog vlasnika – „Teloptic“, koji je, također, dobio poticaj. „Telopticu“ je odobren poticaj od 775.299 KM za nabavku opreme i rekonstrukciju „Farme Spreča“. Budući da su ove firme povezane, federalni revizori su u izvještaju naveli da isplata poticaja za nabavku junica „Spreči“ nije bila opravdana.

Direktor „Milkosa“ Adin Fakić je za CIN rekao da ne može detaljno komentarisati primjedbe revizora, jer se odnose na davni period. Kaže da su „Farmu Spreča“ kontrolisale nadležne službe, koje nisu tražile da vrate poticaje.

“Ono što mogu reći je da smo je kupili devastiranu i napuštenu. Uložili smo 20 miliona maraka,  zapošljavamo 80 radnika, 800 hektara obrađujemo i poticaje ostvarujemo u skladu sa zakonom i programom.”

Radna grupa Vlade FBiH je izvještaj o uočenim nezakonitostima prilikom dodjele poticaja za kapitalne investicije završila u martu 2013. S obzirom na to da ga nije mogao predstaviti Vladi, Mladina ga je sedam mjeseci kasnije predstavio Parlamentu FBiH, na tematskoj sjednici posvećenoj poljoprivredi. Parlament je naložio Vladi FBiH da u roku od 30 dana razmotri izvještaj i obavijesti istražne i inspekcijske organe.

Međutim, Vlada FBiH je to uradila tek u augustu 2015, kada je, između ostalog, naložila i Ministarstvu poljoprivrede da obradi preostalih 420 zahtjeva za dodjelu kapitalnih poticaja koji su ostali neotvoreni.

Ministar Šemsudin Dedić je u aprilu 2017. godine na tematskoj sjednici Parlamenta FBiH posvećenoj poljoprivredi iznio podatke da je Vlada poništila 68 rješenja o dodjeli poticaja, od kojih se dio odnosi na kapitalne investicije. Sudovi su donijeli 54 osuđujuće presude protiv poljoprivrednika. Oko 200.000 KM nezakonito isplaćenih poticaja je vraćeno u budžet.

Kupovina glasova i poticanje vlastitih firmi

Lijanović je kao ministar koristio budžet i za kupovinu glasova na općim izborima, o čemu je CIN ranije pisao. Inspektori Federalne uprave policije (FUP) su opisali kako je Lijanović organizovao grupu sa 56 osoba i novcem od poticaja nagrađivao birače koji su glasali za njegovu stranku, što joj je pomoglo da 2010. godine uđe u vlast. Lijanovićevi aktivisti su lobirali građane slabog imovnog stanja. Obećavali su im po 100 KM za glas koji će dati kandidatima NSRZB-a. U vrijeme kada je Lijanović postao ministar, oni još nisu dobili obećani novac. Aktivisti stranke su ih na terenu upućivali da pošalju zahtjeve za jednokratne poticaje u Ministarstvo ili su ih sami ispunjavali u njihovo ime.

Lijanović je po dolasku na ministarsku poziciju promijenio Program za podršku poljoprivredi i tako omogućio isplatu jednokratnih poticaja, bez posebne kontrole. Time je skoro tri miliona maraka dodijelio ljudima koji su glasali ili prikupljali glasove za NSRZB. Prema uputama koje je dobila, Stajka Aukst iz Zavidovića poslala je zahtjev za poticaj. Glasala je za NSRZB i dobila poticaj za voćnjak, iako živi u stambenoj zgradi i ne bavi se uzgojem voća. Na stotine osoba je policiji dalo slične iskaze. FUP je podnio krivičnu prijavu protiv ministra Lijanovića i njegovih saradnika. Svjedočilo je najmanje 400 osoba, a predočeni su i materijalni dokazi, poput rješenja o isplatama i upute o glasanju. Prijava je proslijeđena Kantonalnom tužilaštvu u Sarajevu, ali navodi iz nje nikad nisu provjereni, jer još nije utvrđeno koji sud je za to nadležan.

Lijanović je poticaje dodjeljivao i firmama povezanim sa njegovom porodicom. Za tri godine je iz budžeta Ministarstva za poticaj izvoza isplaćeno 2,7 miliona KM firmama „ZD.I. Produkt“ i „Alpen – Mit“. U Upravi za indirektno oporezivanje (UIO) BiH sumnjiče članove porodice Lijanović da su osnivali ove firme kako bi izbjegavali plaćanje PDV-a. Osim toga, ove firme su im služile da nastave poslovati sa mesom, nakon što bi prethodne kompanije stvorile poreska dugovanja zbog kojih im je blokiran rad. Sve firme radile su u pogonima Mesne industrije Lijanovići, zapošljavale iste radnike i koristile istu opremu i robu.

Piše: Centar za istraživačko novinarstvo (CIN)

https://www.youtube.com/watch?v=UeAW5heEGdQ&feature=youtu.be

Sarajevskim javnim preduzećima često upravljaju članovi političkih stranaka čija struka i radno iskustvo obično nemaju veze sa poslovima tih preduzeća.

U glavnom gradu Bosne i Hercegovine (BiH) u ljeto 2017. godine temperature su dosezale i do 35 stepeni. Sarajlije su teško dolazile do osvježenja. Zbog nedovoljno vode i kvarova na mreži gradski vodovod je i danju i noću isključivao vodu. „Vodovodom i kanalizacijom“ je tada upravljala skupština ovog preduzeća koju su činili stranački kadrovi i nestručne osobe. Među njima je bila i 28-godišnja Mersiha Duraković koja je imenovana na osnovu lažnog uvjerenja o radnom iskustvu.

„Vodovod i kanalizacija“ je jedno od 14 sarajevskih javnih preduzeća. Polovina ih godinama posluje sa milionskim gubicima. Preduzećima upravljaju tročlane skupštine čiji je posao da zastupaju interese Kantona Sarajevo (KS), planiraju rad i odlučuju o važnim finansijskim pitanjima.

Istraživanje Centra za istraživačko novinarstvo (CIN) je pokazalo da u skupštinama sjede ljudi koje najčešće postavljaju političke stranke i na taj način kontrolišu rad preduzeća. Novinari CIN-a su razgovarali sa 28 bivših i sadašnjih članova skupština i većina njih je priznala da su u političkim strankama.

Član Kadrovske komisije Stranke demokratske akcije (SDA) Mirza Čelik kaže da kandidate najprije u Stranci intervjuišu o radu javnih preduzeća, a nakon toga idu na razgovor u ministarstvo koje „ima svoje pravo da odabere jednog od tih koji su delegirani ispred stranke“.

Obrazovanje i radno iskustvo kandidata često nisu bili u vezi sa djelatnošću preduzeća i obavezama članova skupštine. Tako su gradskim tržnicama upravljali šumarski inženjer i profesor razredne nastave, javnim prevozom vojno lice, isporukom plina pedagog i socijalni radnici, a gradskom čistoćom menadžer sporta.

„Tu su sve politike pale na ispitu i to je imalo jako loše posljedice po društvo. Danas imate u Kantonu Sarajevo preduzeća koja su u katastrofalnom stanju zbog tog lošeg gazdovanja“, kaže premijer KS Elmedin Konaković.

Funkcije za stranačke kadrove

Skupštinu preduzeća čine predsjednik i dva člana koji imaju pravo na naknadu oko 390 KM, odnosno 300 KM. Na javnom konkursu skupštinu bira komisija a imenuje Skupština Kantona.

„Vrlo često su konkursi farsa. (…) Vrlo rijetko se desi da na konkursu prođe neki zaslužni – pametan“, kaže Konaković. On objašnjava da se nakon izbora podijele pozicije u javnim preduzećima i onda stranačke kadrovske komisije dostavljaju imena za skupštine.

Članovi Stranke za bolju budućnost (SBB) Zajim Aljićević i Bosanskohercegovačke patriotske stranke (BPS) Safet Baltić su ispričali za CIN kako to izgleda u praksi.
„Ja sam bio na putu i tražili su CV da pošaljemo. Ja sam poslao CV. Slučajno sam saznao da su me predložili“, priča Aljićević kako je dobio poziv iz Stranke za Skupštinu „Toplana“. Kaže da je u to vrijeme o ovom preduzeću znao „kao i svi ostali građani“. On je samo mjesec dana nakon imenovanja odlučivao o dvogodišnjem planu poslovanja, planu javnih nabavki te promjeni Statuta preduzeća.

Baltić je uz pomoć prijatelja iz svoje stranke došao u Skupštinu „GRAS-a“:

„Plaća li se to, pitam ga. Kaže plaća se negdje oko 400 maraka, ovako otprilike.

Reko’ – taman, odlično – rata. Moram kredit da dignem“.

Nakon toga je ušao u skupštinu preduzeća i postao član BPS-a.

Javna kantonalna preduzeća su 2009. godine prvi put dobila skupštine. Formirane su da štite interese KS kao osnivača preduzeća.

Posljednji potpuni podaci o njihovom poslovanju su iz 2015. godine, kada je sedam preduzeća imalo više od 63 miliona maraka gubitka. Drugih sedam ostvarilo je ukupnu dobit nešto veću od pola miliona. Ova preduzeća pružaju komunalne usluge, upravljaju prirodnim resursima, turističkim potencijalima i javnom imovinom.

Međutim, političke stranke ne vode računa da li su stručna sprema i radno iskustvo ljudi koje predlažu za upravu u vezi sa radom javnih preduzeća.

Niski kriteriji za odgovorne pozicije

 Sredinom 2015. godine u Skupštinu „Parka“ je imenovana magistrica pedagogije Larisa Vlahovljak iz Demokratske fronte (DF). Preduzeće „Park“ je, između ostalog, zaduženo za održavanje zelenih površina u glavnom gradu BiH. Ono upravlja i Zoološkim vrtom „Pionirska dolina“. Posljednjih osam godina ovo preduzeće posluje sa gubitkom.

Vlahovljak za CIN kaže da je do tada volontirala i radila u svojoj struci: „Ništa specijalno“. Ona tvrdi da je poziv u Skupštinu dobila sa biroa za nezaposlene, a u novinama je vidjela da je imenovana.

„Ljudi su me počeli svi zvati – a nisi ništa pričala. Ljudi, reko’, nisam imala pojma“, kaže Vlahovljak koja tada o radu „Parka“ ništa nije znala. „Kad smo došli, upoznali smo se tako što smo uzeli knjige da sve proučimo i da naučimo“.

Bez radnog iskustva vezanog za poslovanje gradskog prevoza u Skupštinu „GRAS-a“ je imenovan socijalni radnik Denis Hajdarević. On je prethodno radio na televiziji kao grafičar, tonski snimatelj i rukovodilac naplate takse. Kaže da je na poziciju vjerovatno došao preko kadrovske liste stranke, ali nije htio reći koje. Nije mogao reći zašto su izabrali baš njega. „To ćete pitati one koji su me izabrali među tim kandidatima. (…) Vjerovatno mi je dobra biografija“, kaže Hajdarević.

„GRAS“ je sarajevsko preduzeće zaduženo za javni prevoz i ima najveće probleme u poslovanju. Dok je Hajdarević bio u Skupštini, preduzeće je bilo u gubitku većem od 27 miliona maraka. Skupština KS je u maju 2017. godine smijenila aktuelnu i uvela prinudnu upravu kao posljednji pokušaj spašavanja preduzeća od stečaja.

Član SDA Alem Avdibašić je ušao u Skupštinu Poljoprivrednog dobra „Butmir“ zahvaljujući stranci. On je pedagog u osnovnoj muzičkoj i baletskoj školi.

„Stranka pita hoćeš ti da budeš, da te imenujemo na privremeno za vršioca dužnosti“, prisjeća se Avdibašić i objašnjava da su mu onda rekli koji su problemi u preduzeću i šta treba da radi. Njega je u „Butmir“ pozvao član Kadrovske komisije SDA Mirza Čelik.

Čelik kaže da stranka za praćenje rada preduzeća nekada može bolje iskoristiti pedagoga nego ekonomistu ili pravnika.

Kantonalna Vlada je odredila da je za članstvo u skupštinama javnih preduzeća potrebna diploma bilo kojeg fakulteta i najmanje tri godine staža u struci. Ranije su postojali precizniji kriteriji prema kojima je struka članova skupštine trebala odgovarati djelatnostima preduzeća. Oni su doneseni 2011. godine i važili su samo tri mjeseca.

Kroz skupštine 14 preduzeća u proteklih osam godina prošlo je 252 ljudi. Novinari CIN-a od nadležnih ministarstava nisu dobili biografije svih kandidata. Ipak, uspjeli su prikupiti biografske podatke za njih 100. Prema tim podacima, najmanje njih 40 ne bi zadovoljili precizne kriterije koji su važili kratko vrijeme.

Bivši i sadašnji članovi Vlade kažu da bi kriteriji trebali biti oštriji, ali promjene nisu predlagali.

„Mene bi pojeli kad bih ja sad zamijenio procedure.(…) I mi sad kažemo – ti ne mogu, nisu stručni – koalicija pada“, kaže Senad Hasanspahić, ministar komunalne privrede i infrastrukture KS u čijoj je nadležnosti sedam komunalnih preduzeća.

Lažnom potvrdom do skupštine preduzeća

Ovo ministarstvo je u proljeće 2016. godine raspisalo javni oglas za Skupštinu „Vodovoda i kanalizacije“. Na oglas se prijavila i pravnica Mersiha Duraković. Uz prijavu je dostavila uvjerenje da je tri godine i mjesec dana radila u privatnoj firmi „Tripoli“. Novinari CIN-a su utvrdili da je taj dokument lažan.

Na nepotpisanom uvjerenju je samo jedna rečenica o periodu rada Duraković na administrativnim i pravnim poslovima u firmi.

Na uvjerenju piše da je direktorica „Tripolija“ Hajrija Šeta, ali je ona novinarima CIN-a rekla da taj dokument nije napisala niti je ikada radila sa Mersihom Duraković.

Prema podacima iz sudskog registra, Šeta je bila prokuristica, a direktor „Tripolija“ Mustafa Elbukshi koji kaže da firma nikada nije poslovala te da Mersihu Duraković uopće ne poznaje.

Broj telefona, naveden na uvjerenju kao kontakt „Tripolija“, pripada uredu Poreske uprave na Ilidži, a na napisanoj adresi se nalazi porodična kuća. Vlasnica kuće kaže da nikada nije čula za ovu firmu.

Komisiji za izbor članova Skupštine ovaj dokument nije bio sporan i dali su joj maksimalan broj bodova. Adnan Begić, jedan od pet članova Komisije, kaže da oni nisu istražni organ da detaljno provjeravaju sve prijave, ali ponekad zovu bivše poslodavce ako im je nešto sumnjivo.

Duraković je 14 mjeseci bila članica Skupštine „Vodovoda i kanalizacije“. Za to vrijeme nije prisustvovala na više od pola sjednica, ali je redovno dobijala naknadu. Duraković je odbila razgovarati sa novinarima CIN-a.

U njenom mandatu je preduzeće bilo na gubitku skoro 16 miliona KM. Uz noćne redukcije koje su trajale godinama, građani Sarajeva su sve manje vode imali i tokom dana. Nakon što Skupština Kantona Sarajevo nije usvojila izvještaj o poslovanju ovog preduzeća, Skupština „Vodovoda i kanalizacije“ je smijenjena u julu 2017. godine.

Prije ovog mandata Duraković je 2015. godine bila vršilac dužnosti člana Skupštine, zajedno sa Teom Teskeredžić. Njih dvije povezuje činjenica da su u skupštine javnih preduzeća došle na osnovu potvrda firmi kojima je rukovodila Hajrija Šeta.

Teskeredžić je nakon angažmana u „Vodovodu“ izabrana u Skupštinu „Pokopa“. U njenoj biografiji piše da ima dvije godine radnog iskustva u Union banci i firmi „Unis Group“. Kako bi zadovoljila uvjet o trogodišnjem stažu, dodatno je priložila uvjerenje o godini dana rada u firmi „Josco“ u kojoj je Šeta bila zamjenica direktora. Iako se firma „Josco“ bavila dovođenjem pacijenata iz inostranstva na liječenje u BiH, u uvjerenju je navedeno da Teskeredžić „poznaje propise o radu i poslovanju kantonalnih javnih komunalnih preduzeća“.

Šeta kaže da za Teskeredžić nikada nije čula i da ne zna gdje bi mogao biti pečat kojim je ovjerena potvrda o njenom iskustvu.

„Mi smo imali jednog momka koji je od Mersihe muž i on je nama završavao papirologiju. I on je valjda to iskoristio“.

Broj mobitela koji je naveden na uvjerenju Teskeredžić pripada Dženisu Durakoviću, suprugu Mersihe Duraković. On se nije javljao na pozive novinara.

Tea Teskeredžić kaže da je godinama nezaposlena i da se svakodnevno prijavljuje na konkurse. Unatoč tome, ona kaže da je biografiju pravila „brzinski“ i da zbog toga nije navela firmu u kojoj je stekla godinu dana iskustva. Objasnila je da je već skoro četiri godine nezaposlena, dok u uvjerenju firme „Josco“ piše da je tu radila do prije dvije godine.

“Ne znam jeste li vi sudija ili kadija?! Znači, prošlo je. Dala sam im papire, dala sam im sve, prošlo je to“, objašnjava Teskeredžić koja je prije angažmana u Skupštini preduzeća pokušala postati općinska vijećnica. Na lokalnim izborima 2012. godine bila je kandidatkinja Socijaldemokratske partije BiH (SDP), a četiri godine kasnije predstavljala je Bosansku stranku (BOSS). Novinarima je rekla da nije član nijedne političke stranke.

O radu Duraković i Teskeredžić novinari su razgovarali sa Abidom Jusićem, njihovim bivšim kolegom iz Skupštine. „To Vam je primjer kako politiku treba odmaknuti iz toga i kako treba imenovati ljude koji znaju, koji su to radili, koji će dati doprinos da to bude bolje“, kaže on, dodavši da su izborom njih dvije u Skupštinu „pali svi kriteriji”. Jusić je član SDA i u Skupštinu je došao bez konkursa. Smatra da ga je Skupština Kantona izabrala jer su ocijenili da se razumije u ove poslove. On je prije toga bio kantonalni ministar prostornog uređenja i zaštite okoliša.

Polaganje računa stranci

Sagovornici CIN-a smatraju da je uloga skupštine važna samo u teoriji, dok je u praksi tek formalnost. Ova tijela se koriste da bi stranke preko njih držale pod kontrolom javna preduzeća. O tome svjedoči i član Kadrovske komisije SDA Mirza Čelik. On kaže da kandidate koje njegova stranka delegira u skupštine koristi za praćenje rada preduzeća.
„Mi svako tri mjeseca tražimo izvještaj o svim preduzećima – od skupštine, nadzornog i članova uprave. Onamo gdje smo delegirali, tražimo kompletnu informaciju“, objašnjava on.

S druge strane, zastupnici u Skupštini KS kojima bi skupštine preduzeća direktno trebale odgovarati, teško dolaze do informacija o njihovom radu.

„Pravi uvid ne postoji“, tvrdi zastupnik SDP-a Slaviša Šućur. On kaže da se preko skupština zadovoljavaju interesi stranaka: „U skupštini vi izaberete upravni odbor. Upravni odbor vodi vrlo važne postupke, on donosi odluke o zapošljavanjima. E, sad, tu dolazimo do onog što sve političke stranke imaju interes da zaposle svoje ljude, da nagrade za određenu lojalnost“.

Sa tim se slaže i ministar Hasanspahić. On kaže da se stranke bore da dobiju upravljačke strukture u preduzećima: „Kad se provedu izbori i kad se završe, podvlači se crta i pravi se nekakav ratni plijen, u ovom slučaju izborni plijen. Kome šta pripadne, drži pod kontrolom i to je tako“.