Udruženje za razvoj muzičke umjetnosti i pedagogije „SA Sinfonietta“ iz Sarajeva i „Udruženje Hila“ iz Zrenjanina objavljuju treći ekfrastički tekst nastao u sklopu projekta Dijahronijski kontrapunkt koji je podržao British Council u okviru projekta „Kultura i kreativnost za Zapadni Balkan“ (CC4WBs).
CC4WBs je finansiran od strane Evropske unije, i ima za cilj unapređenje dijaloga na Zapadnom Balkanu kroz jačanje kulturnog i kreativnog sektora i razvijanje njegovog potencijala za društveno-ekonomski uticaj u ovom regionu. Tokom perioda od 48 mjeseci, projekat CC4WBs ima za cilj poboljšati učinak kulturnog i kreativnog sektora kako bi unaprijedio vještine, znanja i pristup finansijskoj pomoći, povećao konkurentnost te omogućio održivu koprodukciju i cirkulaciju dobara i usluga na Zapadnom Balkanu.
Tekst „Matematičke ekfraze“ inspirisan je kompozicijama izvedenim na koncertu dua ‘SA Sinfonietta’, kojeg čine violinistkinje Alma Dizdar i Tamara Arsovski. Koncert je održan u martu u koncertnoj sali „Cvjetko Rihtman“ u Sarajevu.
Ekfrastički tekst pokušava da rekreira umjetničke oblike kojima su se bavila muzička djela i da prenese elemente koji su u njima bili dominantni. Tekst to čini sebi svojstvenim izražajnim mogućnostima i u skladu s doživljajem svake kompozicije ponaosob. U jednom trenutku to je narativnost, u drugom lirizam, u trećem jezičke slike, dok u cjelini ostaje dominantan osjećaj koji svjedoči o jedinstvu emotivnog i intelektualnog doživljaja kojim je muzika nadahnula književnicu.
Tekst je napisla Danka Ivanović, autorica romana Prazne kuće.
__________________
Danka Ivanović
Matematičke ekfraze
__________________
I
J.M. Leclair Sonata za dvije violine u D duru, op. 3, br. 5
Zažmuri. Otvori oči.
Metvica trava. Jedrozelena trava. Vlažnozelena trava.
Cvati poljskog cvijeća u donjem desnom uglu. U sredini smaragdni proplanak. Crna jova u donjem lijevom uglu. Žalfija sjenke među trepavicama. Gornji uglovi se osipaju.
Zažmuri. Otvori oči.
Ona sjedi na čaršavu koji počinje da se zeleni ispod njene težine. On je leđima okrenut. Ona s njegove lijeve strane. Ne pomjera se. Njemu se crna kosa vijori.
Ne čujem da razgovaraju.
Zažmuri. Otvori oči.
Ona sjedi, ispruženih nogu, anfas. Čipkaste čarape kače se na ruzmarin zelenoj travi. Rosu upija tkanina. On je stavio ruke na kukove. Ne zna u kom smjeru da potrči. Možda da sjedne?
Ne vidim namjeru.
Zažmuri. Otvori oči.
Ružičnjak dužinom. Kružna kamena fontana u sredini zaglušuje stotine nogu koje nepravilnim ritmom gaze travu. Ramena se ovlaš dodiruju. Ona je u gornjem desnom uglu. Nosi bijeli heklani suncobran oivičen sitnim ružama, hortenzijama i bršljanom. Lokne uokviruju jedro nesimetrično lice u sjenci. Desna ruka pada pored tijela. Šaka je prazna.
On u sredini. Lijevim profilom brada je isturenija. Usne blago razvučene. Ruke počinju da se penju.
Ne osjećam pokret.
Zažmuri. Otvori oči.
Uokviri sve što vidiš.
II
Max Reger Tri dua (Kanoni i fuge u starom stilu) za dvije violine, op. 131b
Zapadni zrak sunca izlazi tik iza krova i kroz ogromno staklo bez ikakvih natpisa pada na trepavicu. Nekoliko ljudi sjedi u gradskoj bašti od crne plastike. Na stolovima pune čaše cijeđene pomorandže i debela keramika kafom isflekana. Majka i ćerka razgledaju izlog preko puta. Stoje normalno jedna u odnosu na drugu. Nekoliko koraka ulijevo, u ulazu zgrade s posterom mladog i mršavog Nikole Tesle u odijelu i lenonkama, stariji sijedi čovjek, razbarušene i prerasle kose u plavoj trenerci koja nikome ne stoji lijepo, razgovara s drugim sijedim čovjekom. Taj drugi sijedi čovjek samo što nije zakoračio udesno, ali lijeva ga noga i lijevo uvo zadržavaju. Nezreli platan olistao je preko noći. Prljavo sivi pločnik nije čišćen od poslednjih kiša, a i one same bile su prljave. Skoro pa da siva boja prelazi u sinju. Od lijeve do desne ivice krajnje velikog prozora, napravi se u prosjeku možda desetak koraka. Sredina koraka vjerovatno je sasvim dovoljna. Ne zna im se ni početak ni kraj. Niti namjera. Ritam je različit. Tempo neujednačen. Fuge i kanoni. Nekad se preklopi pokoja noga, nekad se nadovežu jedna na drugu. Katkad jedna povuče drugu, mada desi se i da se zapletu. Planovi se mijenjaju, ali i dubina prostora. Okvir je svakako zacementiran. Svjetlost i ona u sredini sopstvene misli. Neumoljiva je i biće takva sve dok je ulica ne proguta svojom uzanošću. Sitno, naivno lišće sklanja se i treperi kako mu drago. Svakako će rasti, bez obzira na hrskavu svježinu tek rođene biti. O noge koje prolaze udaraju ivice jakni, kaputa, dukseva, kesa, cegera, tašni, povodca za pse. Ako iko i govori nešto, ne zna se niti šta, niti kako. Ni tona ni glasa. Nose noge sakrivene zube različitog kvaliteta, starosti, ali i prošlosti, slično obući kojom se zore. Nose one i ono što im se ne nosi, ili se nadaju da će to ispasti i izgubiti se dok izbiju na drugu stranu rama. Nose i ono što misle da ih čeka i sa lijeve i sa desne strane. Srećom, ishodi nisu zanimljivi.
Pomorandža, svježe cijeđena, hladna je.
III
Grażyna Bacewicz Svita za dvije violine
Cvrči trava. Žbunovi nose sjenke cvati. Pucaju suve grančice u rupama u zidovima. Iz prkosa probile oker malter kojem se naposletku neumitno vraćaju. Treba se dobro zagledati u pločnik i vidjeti duž njega dugačak, uzak prozor koji vodi u podrum. Okno je tamnobež boje. Svjetlost koja probija kroz prljavu mrenu mora da je nepodgojena. Vrata se ne naziru s ove strane puta.
***
Kvadrat je podijeljen na dva trougla. Hipotenuza donjeg trougla skoro pa da je iste nijanse boje gudala. Bolje reći, boje kože. Tako je uski dugački prozor namješten. S lijeve strane. U donjem trouglu stolice. U gornjoj tmini, dva gudala. Jedino mrkožuta zrna prašine titraju među žustrim pokretima.
Ne vide se violinistkinje. Ne vide se violine.
Dva gudala u vazduhu, kao da ih lutkar sopstvenom unutrašnjom logikom pomjera. Nema čak ni žica.
***
Dva gudala se svađaju.
Dva gudala se mršte.
Dva gudala se inate.
Dva gudala skaču.
Dva gudala plešu.
Dva gudala govore.
Dva gudala ćute.
***
Stolice ne govore.
Stolice ne igraju.
Stolice se ne svađaju.
Stolice čuju.
Stolice ćute.
Poderanih naslona, okrnjenih nogu, neuglačanog drveta koji se odsutno zariva u kožu.
Kapi krvi govore svakim jezikom.
***
U podrumu.
Crnim kao noć u kojoj neprijatelj nepogrešivo vidi vrata.
IV
Heinrich Ignaz Franz von Biber Harmonia artificiosa-ariosa, Partia br. 6 u D duru, C. 67:I
Tijelo se izvija funkcijom barokne hiperbole. Polukružnim pokretima od jednog do drugog ramena, glava se i dalje ne podiže. Brada pritiska jednjak. Dugačka kosa pada skoro do stomaka, a na izloženom, ranjivom vratu stvara se brežuljak koji čeka druge ruke. Ove prisutne, nadasve nedovoljne, ali neophodne, prate torzo koje se uvija oko svoje ose, polako, sigurno, spiralno, čas suprotnim smjerom od glave, čas istim. Stomak je pun vazduha, slobodan i dodiruje butine. Ruke se odvajaju od tijela. Opipavaju vazduh skoro poniznim pokretima, ali svejedno glava se podiže. Pršljen po pršljen. Kosa pada na lice, ramena, leđa. Koža pod kosom bridi. Kukovi se izvijaju nekom unutrašnjom putanjom koju ni glava, ni ruke, a ni grudi ne vide. Vazduh je suv. Noge vape za pokretom, ali su ukopane i čekaju svoj red. Da se spusti niz kukove cilj i put. Razmišljaju koja će prva da se pomjeri. Probati leći prvo. Osjetiti zemlju pod leđima, ramenima, vratom. Karlični pod kao stotine škriljaca ubada se u tvrdu, posnu zemlju temelja iz koje treba nići. Saviti prvo jednu pa drugu nogu u koljenima. Pokrenuti ponovo ruke. Proputiti ka koljenima. Spustiti šake na njih i osjetiti vrelinu. Zatvoriti strujno kolo. Pretvoriti se u loptu, unutar koje je još jedna lopta oblika stomaka, prevelikog, ali udobnog. Tako udobnog, da tijelo osjeća otiske prstiju kako kroz koljena i butine pokušavaju da probiju zaključane kukove. Padaju ruke na pod, kao i stopala. Treba nići opet. Nije dovoljno jako. Okrenuti se. Na isti udobni stomak. Pluća se šire, jako, najviše, dok se ne prelije sve u stomak, u utrobu, da se pršljenovi odižu od te iste zemlje iz koje se teško niče. Ruke su skopljene ispod čela, šaka na šaci, te nos ne dodiruje tle. Noge se pomjeraju, lijevo-desno, ostatak tijela gore-dolje. Udisaj. Izdisaj. Udisaj. Izdisaj. Ruke i dalje fale na donjem dijelu kičme. U kosi. U konkavi koljena možda čak i obraz nedostaje. Vazduh je topao. Pokušati opet. Bez obzira. Okrenuti se još jednom. Osjetiti zemlju iz koje teško šta niče. Ne može tako. Okrenuti se ponovo i stati na koljena. U pozi krave. U pozi mačke. U pozi krave. U pozi mačke. U pozi krave, U pozi mačke. Vrat je težak. Ruke se tresu. Probati sada. Otključati makar jedan kuk. Njihati se. Udisaj. Izdisaj. Udisaj. Izdisaj. Kamila je nedostižna. Ne može se sad tamo. Vratiti se. Stati kao sto na kojem nema ni stoljnaka ni posuđa. Pretvoriti se u kvadar i stajati na zemlji iz koje se teško niče. Podići se. Makar na koljena. Prvo na koljena. Možda probati pozu kamile. Ipak ne. Sjesti na noge. Krenuti sve ispočetka. Ne može. Koljena ne daju. Kukovi su odškrinuti. Podići stopala i saviti prste. Sjesti na njih. Svom težinom. Vjerovati. Ne može. Još malo. Sliježe se karlica i otvara pod teretom. Vazduh je rezak. Grudi se šire. Ruke su opet na koljenima. Strujno kolo obrnutog je smjera. Ustati. Samo s jednim parom ruku. Druge su ionako tačka. Tačno između obrva tačka. Stomak je udoban sam po sebi. Možda se, sve vrijeme, ne raste iz zemlje. I vazduh je tu. I svod je tu. Izduži se krunom. Izlij se vazduhom. Stati. Stajati. Ispružiti ruke jednu preko druge. Krenuti suprotnim smjerom. Ka ramenima. Teško je. Grudi su zaboravljene. Treba im pokucati. Možda se može i kroz prozor. Nisu sada prioritet. Poza kamile svakako boli. Vrtjeti se lijevo-desno dok ruke idu ka ramenima. Rastegnuti grudi. Toliko da se mogu skupiti. Sklupčati. Još malo. Zgrabiti ramena. Držati čvrsto. Mnogo čvršće nego koljena. Jako držati. Stomak je velik. Grudi su zatvorene, ali vazduh se spušta. Prolazi čak i stomak. Još niže. Šriljci omekšavaju. Stegnuti jako. Vrelina. Izdisaj. Udisaj. Izdisaj. Udisaj. Zadržati dah. Izdisaj. Ne disati. Udisaj. Zadržati dah. Izdisaj. Ne disati. U tačkama koje bole otopiti zlato. Uočiti konveksne obraze koji nedostaju.
