MILAN RAKOVAC, (12. 12. 1939., Rahovci kraj Poreča).
Hrvatski romanopisac, pjesnik, publicist i novinar. Osnovnu školu i gimnaziju polazi u Puli i Zagrebu. Diplomirao na Vojnopomorskoj akademiji u Divuljama. Po završetku vojne službe obnaša političke dužnosti u Puli i Rijeci. Bio glavnim urednikom pulskog dnevnika Glas Istre. Većinu radnog vijeka do umirovljenja proveo na Televiziji Zagreb (Hrvatskoj televiziji) kao urednik i autor zapaženih dokumentarnih filmova, reportaža i interviewa. Trajno prisutan u javnom i kulturnom životu s temama istarskog i uopće “jadranskog” identiteta, granica, hrvatsko-talijansko-slovenskih odnosa, povijesti fašizma i antifašizma. Aktivan u redovima Čakavskog sabora, Matice hrvatske i Društva hrvatskih književnika, član uredništava časopisa Istra, Nova Istra, La Battana, kolumnist Glasa Istre i dr. Utemeljitelj i programski voditelj međunarodnih pograničnih susreta Forum Tomizza (Umag, Kopar, Trst). Suautor ili autor monografija, tekstova pjesama popularne glazbe (Franci Blašković, Tamara Obrovac), prevoditelj s talijanskog jezika (F. Tomizza, Bolji život; P. Parovel, Izbrisani identitet, A. Vivante, Jadranski iredentizam i dr.). Autor je scenarija za filmove redatelja V. Fulgosija Grgo gre u Pazin (Televizija Zagreb, 1983) i Na istarski način (Adria film, Zagreb, 1986). Više je njegovih tekstova doživjelo i kazališna uprizorenja (‘Riva i druži, 2010, Blak, 2015).
Ideološki se R. formirao na spoju nasljeđenog istarsko-narodnjačkog i komunističkog antifašizma te vrijednosti liberalne demokracije i multikulturalizma, uz anarhističke obrate i kritiku neoliberalne paradigme, ostajući jednim od najistaknutijih zagovornika interkulturalnog dijaloga i kritičarem nacionalističkih redukcija, kako u Istri tako i u široj regiji. Kao književnik i društveni komentator R. se formira na čitalačkim opsesijama svog naraštaja šezdesetih godina dvadesetog stoljeća, na tragovima američkog zrelog modernizma (realizam, tehnika struje svijesti i socijalni pesimizam Johna Dos Passosa) i tradicije domaćih srednjostrujaških prerada ekspresionističke avangarde (Krleža i dr., sve do vokabulara tzv. proze u trapericama), osiguravajući regionalnom zaokupljenošću i lingvističkim odabirima svoju izdvojenu poziciju u korpusu hrvatske suvremene književnosti. Forsirajući neoavangardno (ili blago konkretističko) iskustvo jezika, razara vlastiti ili nasljeđeni dijalektalni izričaj, upuštajući se u igru, kalambur, invenciju, kako u poeziji, tako i u prozi. Provokacija, slojevita jezična igra, (re)konstrukcija hibridne pograničnosti, gorka humornost u analizi sudbine “malog” pojedinca u zagrljaju “velike” povijesti te politička intervencija u polje književnosti ostaju njegovim trajnim literanim preokupacijama.
