Predstava Jedvanosimsoboakalomistobo na sceni SARTR-a

Nakon uspješnog gostovanja u okviru Tuzlanskih pozorišnih dana, u srijedu 4. decembra sa početkom  u dvadeset sati, svi koji do sada nisu, moći će na sceni SARTR-a pogledati višestruko nagrađivanu hit predstavu „Jedvanosimsoboakalomistobo“, autora Nejre Babić i Aleša Kurta, a u režiji Aleša Kurta.

U predstavi igraju: Maja Salkić, Belma Lizde, Ana Mia Karić, Alban Ukaj, Sead Pandur, Jasenko Pašić, Adnan Kreso, Davor Sabo, Saša Krmpotić i Anida Isanović. Dramaturgiju potpisuje Dubravka Zrnčić-Kulenović i Nejra Babić. Kostimografiju potpisuje Melisa Musić Ajkunić, a scenografiju Vedran Hrustanović. Muziku za predstavu su radili Damir Nevesinjac i Basheskia.

VIŠE O PREDSTAVI:

Piše: Nejra Babić, autorica teksta

ČESTITAMO NA POSTOJANJU

Pisati tekst o  stanju u državi u kojoj  već svi o tome pričaju, čitaju, pišu kolumne, raspravljaju, polemišu, svađaju se, šute, vrište, protestuju, odustaju od protesta,  je ubacivanje mozga u bubanj  veš mašine. Tema o kojima bi se moglo pisati je milon, apsurdnih situacija još više. Najzanimljiviji dio čitavog procesa prije pisanja je samo istraživanje, jer je to dovelo do nekih scena koje moja mašta nikada ne bi mogla ni izmisliti. Od Izvještaja Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice „o odlivanju pameti i ogromnom finansijskom resursu koje iseljeništvo predstavlja za razvoj domovine“ do ispovijesti žene koja je nakon poroda iz bolnice otpuštena kao muško, pa sve do spiska zvaničnih zanimanja u Bosni i Hercegovini na kojoj se nalazi i Direktor službe drugdje nerazvrstan.

Moja sreća u svemu tome je što tekst nisam pisala sama nego zajedno sa rediteljem Alešom Kurtom koji je davao ideje i smjernice snalaženja u ludilu tema kojima bi se mogli baviti. Krenuli smo od pokušaja definisanja toga ko smo zapravo, da bi prešli na postratni period i beskonačnu tranziciju i došli u sadašnjost u kojoj dosta vremena provodimo na šalterima, nezaposleni i umorni čekajući da nam padnu avioni sa neba kako bi pobjegli iz domovine. Jer istina je da je vrlo često jedva nosimo sebe a kamo li situaciju u kojoj se nalazimo.  Ali ne možemo svi ni otići. Onima koji ostaju, čestitamo na postojanju.

Reditelj Aleš Kurt o predstavi:

Ojha

Ova režija je nastavak rada na prožimanju drevnog i današnjeg.  Radi se o socijalnoj komediji, a ona je po svojoj suštini crna, s tim što ova nije baš crna, nego više tamno siva. Smatram da teatar treba da bude socijalno angažiran i da se zaista bavi problemima društva koji nam najviše smetaju da živimo.  Pa eto, ova predstava se upravo bavi takvom tematikom. Pored toga ona je u potpunosti uronjena u teatarske kodove od antičkog doba do danas. Nije nam namjera bila da bilo kome ugađamo. Više smo tu da potaknemo na dobro. Da poučimo. I zabavimo. Ako se to još može.

Cijena ulaznica iznosi 10KM, a rezervacije se mogu obaviti pozivom na brojeve  033 664 070, 061 022 874 ili slanjem poruke u inbox Fb. page-a https://www.facebook.com/sartr1992/. Omogućen je popust za studente i penzionere.

 

 

Pogled žene, ženski pogled: Specijalne projekcije 14. Pravo Ljudski Film Festivala

Žene su glavne junakinje specijalnog programa 14. Pravo Ljudski Film Festivala – ispred i iza kamere.

Prvi i nažalost jedini film jedne od najutjecajnijih modernističkih pjesnikinja Irana Forough Farrokhzad, Kuća je crna (1963.) tretira upravo ono najnegledljivije – gubavost. Farrokhzad portretira svakodnevnicu u koloniju oboljelih od lepre. Njena kamera prati ih dok idu u školu, jedu, pletu, puše i igraju igre. Niz crno-bijelih slika dariva ljepotom njihove deformitete i spaja momente boli, očaja, topline i radosti u istinski humani dokument. Sa ciljem da ovim filmom “izbriše ružnoću i oslobodi žrtve”, Farrokhzad sliku prati čitanjem vlastite poezije i odlomcima iz Biblije i Kur’ana. Njen ženski pogled uspostavlja distancu spram patnje i odvratnosti, izbjegavajući sažaljenje, transformirajući svoj subjekt bez da ga učini simbolom.

Forough Farrokhzad (1935 – 1967.) u svojoj je poeziji artikulirala nutarnji svijet žene istovremeno rušeći društvene i kulturalne tabue. Asistirala je u studiju iranskog intelektualca i pionira auteur filma Ebrahima Golestana, koji je među prvima prepoznao njen talenat. Uspjela je režirati samo jedan film prije tragičnog okončanja karijere u fatalnoj saobraćajnoj nesreći, u 32. godini.

Film Gulyabani priča priču o Fethiye Sessiz, zloglasnoj vidovnjakinji iz Izmira 70-ih i 80-ih godina prošlog vijeka. Ona je stvorenje, čudovište, autsajderka, nemirni duh usamljenog i napuštenog mjesta. U filmu se prisjeća djelića svog preživljavanja, zlostavljanja, otmica i nasilja. Kroz reminescenciju događaja iz djetinjstva, tragom dnevničkih zapisa i pisama otuđenom sinu, Gulyabani priziva emocionalni pejzaž najnasilnijeg perioda postrepubličke Turske, gdje se memorija budućnosti i fragmenti prošlosti napokon susreću.

Gürcan Keltek studirao je filmsku umjetnost na Univerzitetu Dokuz Eylül. Autor je filmova Overtime (2012.) i Colony (2015.), a Meteorlar (2017.) je njegov prvi dugometražni film sa preko 20 osvojenih nagrada..

14. Pravo Ljudski Film Festival održava se od 27. novembra do 2. decembra u kinu Meeting Point. Ulaz na sve festivalske projekcije je slobodan. Dobrodošli/e!

Za više informacija o programu i programskim sadržajima pratite pravoljudski.org i hashtage #plj14 i #pravoljudski14 na socijalnim mrežama.

Izbor iz retrospektive 14. PLJFF: Žrtve lažnih ekonomskih čuda i njihov otpor

Svijest o ogromnoj šteti koju činimo svom jedinom domu u Kosmosu sazrijeva polagano, mnogo sporije nego što je potrebno da bismo obrnuli procese koji prijete da nas unište. Nošeni visokotehnološkim zanosom ugrozili smo sami sebe i mirijade stvorenja s kojima dijelimo planetu. Sada žanjemo posljedice.

Retrospektivni program 14. Pravo Ljudski Film Festivala skreće pažnju na slučajeve industrijske arogancije koji simboliziraju drugu, neviđenu stranu napretka čovječanstva. Film Minamata: Žrtve i njihov svijet (Noriaki Tsuchimoto) iz 1971. godine o misterioznoj bolesti od koje obolijevaju mještani jednog japanskog sela nakon što fabrika gnojiva u more počne ispuštati otpadne vode pune žive. Behemoth (Zhao Liang, 2015.) na vizionarski način prikazuje društvenu i ekološku devastaciju koju za sobom ostavlja tobožnje ekonomsko čudo u Mongoliji.

Povijest pokazuje da glad za profitom i glad za moći rijetko idu jedna bez druge. Oduprijeti im se vrhunska je ljudska dužnost. Vincent Carelli u filmu Martírio priča priču o narodu Guarani Kaiowá koji je učinio upravo to, mirnom i upornom pobunom protiv moćne mašinerije agrobiznisa. Film Karelia: International with Monument (Andrés Duque) također govori o otporu, ali o otporu brisanju povijesti staljinističkih čistki, čiji su posljednji ostaci sahranjeni u netaknutoj šumi Karelije, oblasti na rusko-finskoj granici.

Retrospektiva prikazuje i tri video rada autorice i video esejistkinje Ursule Biemann koja spaja terenski rad sa istraživanjem različitih aspekata ekološke krize – Zakon šume, Deep Weather, te Subatlantic.

Danas (petak) prikazujemo i filmove nastale na radionicama koje PLJFF organizuje sa partnerskim festivalima. U pitanju su dva filma nastala u okviru 7. Škole dokumentarnog filma Ko je vidio video?!, te njih sedam snimljenih na međunarodnoj Školi dokumentarnog filma Border Pass / Granični prelaz koju PLJFF organizira sa festivalima BelDocs (Beograd), DokuFest (Prizren) i Schweizer JugendFilmTage (Zurich). Radionice su namijenjene mladima, a spajaju film, društveni aktivizam i razvoj kritičkog mišljenja.

14. Pravo Ljudski Film Festival održava se od 27. novembra do 2. decembra. Ulaz na sve festivalske projekcije je slobodan. Dobrodošli/e!

Za više informacija o programu i programskim sadržajima pratite pravoljudski.org i hashtage #plj14 i  #pravoljudski14 na socijalnim mrežama.