Kategorija: Muzika. Umjetnost. Kultura. Akcija.

Naredni program u okviru art serijala „Charlama subotom u 13“ bit će predstavljenje poznatog bh. fotografa svjetske reputacije Milomira Kovačevića Strašnog.

Sam autor će publiku provesti kroz svoje radove nastale u posljednjih 40 godina, koji su izlagani u BiH, regiji i svijetu.

Milomir Kovačević Strašni (1961) sa fotografijom se počinje baviti sa 17 godina u Univerzitetskom foto kino klubu CEDUS. Članom ULUPUBiH-a postaje 1989. godine.

Od samog početka njegov opus posvećen je životu na ulicama, kao i kulturnim događanjima u Sarajevu. Devedesetih postaje jedan od najzapaženijih fotohroničara grada. Angažman fotoreportera u različitim revijama nije doprinio da njegov rad poprimi senzacionalistički karakter niti su njegove fotografije imale kratak rok trajanja. Naprotiv, njegov rad pokazuje interes za najrazličitije teme tadašnjeg društva. Od onih svakodnevnih, često neprimjetnih u kolotečini svakodnevnice, do onih koje otvaraju neke od, za to doba, tabu-tema.

Početkom devedesetih Kovačević svjedoči dubokim društvenim promjenama u zemlji: odumiranju jednog sistema – epohe komunizma i stvaranju novog. U tom periodu nastaju serije posvećene prvim demokratskim izborima, stranačkim mitinzima, stvaranju novih partija, nove vlasti, mirovnim manifestacijama…

Paralelno bilježi i svakodnevni kulturni, politički i sportski život grada. Početkom 1992., on prati izbliza sve ono po čemu će Sarajevo tragično biti poznato u cijelom svijetu. Iz dana u dan on svojim aparatom iznutra svjedoči životu opkoljenog grada. Svoju ličnu tragediju i tragediju građana Sarajeva dosljedno bilježi i o tome govore njegove fotografije.

U tome periodu nastaje više foto-serija: “Tito in War”, “No Nama”, “Ase leži”, “Ratna arhitektura”… Autor je više ratnih izložbi u Galeriji Collegium Artisticum i Galeriji Obala.

Godine 1995. odlazi u Pariz, gdje dočekuje kraj rata u BiH. I tamo, u novoj sredini, nastavlja svoju fotografsku i izlagačku aktivnost. Nastaju nove serije fotografija: portreti studenata stipendista fondacije Soros za bivšu Jugoslaviju, portreti stanovnika Thonon Les Bains-a, “Moji prijatelji iz Rumilly-a”. Snima pariška groblja kao nastavak ratnih serija iz Sarajeva.

Godine 1998. dobija godišnju nagradu Fondacije CCF, današnje HSBC za fotografiju za seriju “Iz zatvora”, nastalu devedesetih godina u zatvorima bivše Jugoslavije. Izlaže po cijeloj Francuskoj te u International Center of Photography u New Yorku.

Godine 1999. boravi tri mjeseca u Mexicu gdje nastaju serije “Cerro de Leon” (portreti stanovnika ovoga grada) i serija “Posljednja trka” koja govori o ubijaju konja koji je slomio nogu u trci za seosku zabavu.

Druga pariška serija portreta je “Gens una sumus” u kojoj fotografiše ljude koji igraju šah, nastaje u improviziranim studijima, kafićima, galerijama, podrumima. U svakoj od serija Kovačević fascinira svojim umijećem da iz svakog ljudskog bića izvuče nešto najbolje.

Bez obzira na uslove u kojim se različiti ljudi nalaze, pred sobom on uvijek pronalazi čovjeka sa svim svojim vrlinama. To se možda najbolje očituje iz serije u pariškom bistrou Petit Trou de Bretagne (3. arondisman), gdje su ljudi sa fotografija kasnije aktivno učestvovali u postavkama izložbi u samom caffe-u koji danas više ne postoji.

Želeći da promijeni sliku o Sarajlijama u Parizu i šire, nastaje projekat “Sarajevo u srcu Pariza” gdje Sarajlije, koje žive u gradu, preko svojih najdražih i najintimnijih suvenira pišu i pričaju o bivšem životu, o istoriji Sarajeva i kulturnom naslijeđu.

Projekat se nastavlja i širi na Evropu sa idejom da se promijeni mišljenje Evrope o našim prostorima. Gotovo sve vrijeme svog boravka u Parizu pravi noćne fotografije spomenika i svega onoga što Pariz čini gradom svjetlosti.

Kovačević je fotograf kontradikcije. On je fotograf smrti i života, prošlosti i sadašnjosti, vječnosti i prolaznosti. Njegove fotografije su i jako nasilne i pretjerano ozbiljne. Njihov kvalitet se sastoji prije svega u pikturalnoj snazi, daleko od svake stilizacije, zahvaljujući čemu svoju ličnu istoriju dijeli sa ostalim.

Za svoj rad dobitnik je mnogih priznanja, a posljednje je od predsjednika Republike Francuske gdje je proglašen Vitezom sa zaslugama za svoj fotografski rad i angažman.

 

Koncept prostor “4 sobe gospođe Safije” biće domaćin druženja sarajevske publike sa beogradskom književnicom Brankicom Damjanović. Prvi susret, u okviru dvodnevnog programa, zakazujemo za petak, 20. marta u 17:30 sati kada ćemo u kinu Meeting Point upriličiti razgovor o njenom stvaralaštvu uz moderaciju Kristine Ljevak.

Brankica Damjanović pripada skupini omiljenih autorica regionalne publike. Takav status ima od knjige „Dobro je“ koju je objavila prije šest godina odlučivši da dugogodišnje uspješno profesionalno bavljenje novinarstvom zamijeni književnošću. Osim što je to bio jedini izbor, da je najbolji potvrdili su čitatelji i čitateljice koji u onome što Brankica Damjanović piše prepoznaju rukopis sopstvene duše. A sve je krenulo od udovoljavanja vlastitoj potrebi za pisanjem da bi se pretvorilo u odobravanje mnogobrojnih čitatelja koji su u njenom pisanju prepoznali snagu koja im je nedostajala, doživljavajući knjigu „Dobro je“ vrstom amajlije koja se poklanja najdražim i drži kraj uzglavlja kad je najteže. Sličan status su imale i njene naredne knjige jer su Brankicine teme univerzalne, ona piše o ljubavi, dobroti, emocijama, onome što je svima važno i u čemu se svi, bez obzira na individualne razlike, prepoznaju.

Njene priče su rezultat istinski proživljenog trenutka, ličnog preispitivanja i potrage za smislom ili kako to autorica kaže – dokument o jednom životu koji nikome nije lak ali je van svake sumnje lijep.

Knjige Brankice Damjanović nisu zbirke recepata za sretan i uspješan život, ali jesu svjedočanstvo o kontinuiranoj potrazi za smislom, uprkos životnim okolnostima koje nam nisu uvijek naklonjene.

Svima nam je potreban neko ko će nam reći da je dobro, onda kada sami nemamo snage da dobro prepoznamo. Brankica Damjanović to svakodnevno govori svojim čitateljima.
Vjerujemo da će i sarajevski susret biti još jedna prilika za intenzivnu razmjenu mišljenja o vjeri, ljubavi i nadi, suštini života, onome što je zaista bitno, a što Brankica Damjanović nepogrešivo prepoznaje i čemu putem pisanja daje nove dimenzije.

Ulaz na književno veče sa Brankicom Damjanović u Meeting Pointu je slobodan, a za književno veče u koncept prostoru 4 sobe gospođe Safije su neophodne rezervacije.

U Mostaru, gradu u kojem pahulje nisu česte gošće, nastala je jedna od najljepših pjesama baš o njima. Upravo pjesmom ‘Pahulje’ ekspresivna i harizmatična umjetnica Jelena Milušić najavljuje predstojeći solo album, koji se očekuje ove godine.

Bajkovitu poemu ‘Pahulje’ Alekse Šantića muzički je oživjela kompozitorica Merima Ključo, koja ujedno potpisuje audio i video produkciju singla.

Jelena Milušić i Merima Ključo talente su ujedinile na albumu ‘Lume’, te su podstaknute uspješnim rezultatom, nastavile saradnju na Jeleninom solo albumu.

Još jedna posebna saradnja veže Jelenu za Mostar i to s Atillom Aksojem. Prepoznatljivi po suptilnom i emotivnom muzičkom izražaju, Jelena i Atilla izvode romsku i sefardsku muziku pod imenom Barimatango.

Izlasku Jeleninog solo albuma prethodit će još jedan singl i videospot, kao i nastupi u regiji, Evropi i Sjedinjenim Američkim Državama.

Na pitanje zašto baš ova pjesma, Jelena odgovara: „Najavni singl mog predstojećeg albuma htjela sam posvetiti Mostaru i svima onima koji vole i poštuju ovaj grad, njegovu različitost i ljepotu. Šantićevi topli stihovi i lepršava kompozicija Merime Ključo vraćaju me u grad iz mog sjećanja, grad bezbrižnog djetinjstva. Također, dozivaju Mostar skladnih, prijateljskih i nježnih nota, Mostar koji zaslužuje bolje nas“.

Interijer Ateljea Figure u Sarajevu pružio je ugodni ambijent za snimanje videospota, a za snimke Mostara iz zraka zaslužan je web portal Bljesak.info.