Kategorija: Vijesti iz Centra

Vijesti iz Centra za kulturnu i medijsku dekontaminaciju

Otvoren prvi kutak za roditelje u BiH

Prvi kutak za roditelje, od planiranih 28, otvoren je  u Zenici u osnovnoj školi „Musa Ćazim Ćatić“. Ovi kutci predstavljaju jedan od modela unapređivanja saradnje škole i porodice i mjesto gdje će roditelji dobijati sve potrebne informacije vezane za rad škole, stručnu literaturu i podršku u jačanju roditeljskih vještina.

„Kutak za roditelje je jedan novi model unapređivanja saradnje škole i porodica, prvenstveno porodica djece iz osjetljivih grupa, kao i svih ostalih. Nadamo se da ćemo na ovaj način privući veći broj roditelja u školu i smanjiti napuštanje školovanja,“ izjavila je ovom prilikom Amila Herceg Hodzić, stručna savjetnica za oblast obrazovanja u Pedagoškom zavodu Zeničko-Dobojskog Kantona

Organizacija Save the Children za kutke je, u sklopu svoj programa jačanja porodica, obezbijedila namještaj i stručnu literaturu za roditelje, a škole zajedno sa roditeljima su slobodne unaprijediti i urediti prostor u skladu sa svojim mogućnostima i potrebama. Kutci se otvaraju u sklopu realizacije projekta „Dostupno i kvalitetno obrazovanje za djevojčice i dječake Rome“ koji se već treću godinu provodi u BiH i u Srbiji. Projekat se fokusira na pitanja isključivanja, diskriminacije i otežanog pristupa osnovnim servisima kao što su obrazovanje, zdravstvena i socijalna zaštita za romsku djecu i njihove porodice.

„Očekujemo da će otvaranje kutka uticati na smanjen broj izostanaka djece iz škole, na veću uključenost roditelja u život i rad škole, a samim tim i na izgradnju socijalne kohezije između škole i zajednice. Pored toga, otvaranje kutaka za roditelje je direktno usmjereno i na podizanje svijesti roditelja o negativnim posljedicama isključivanja romske djece i porodica, kao i značaju jednakog pristupa kvalitetnom školovanju za svako dijete bez izuzetka, naročito za djevojčice,“ istakla je tok9om otvaranja kutka direktorica organizacije Save the Children, Andrea Žeravčić.

Program jačanja porodica u cilju sprečavanja ranog napuštanja obrazovanja organizacija Save the Children provodi od 2017. godine, kao dio šireg projekta sprečavanja napuštanja školovanja, u pet kantona u BiH – Zeničko-dobojskom, Sarajevskom, Tuzlanskom, Srednjebosanskom i Hercegovačko-neretvanskom kantonu i u tri područja u Srbiji, a do sada je programom obuhvaćeno 3372 roditelja.

Projektom Save the Children-a je do sada pružena direktna podrška djeci iz osjetljivih grupa kroz užine, prevoz i školski pribor i do sada je obuhvaćeno 1657 djece u 60 škola u obje zemlje.

Osim direktne materijalne podrške projekat podržava djecu i kroz uključivanje njihovih roditelja i porodica putem edukacije specijalno osmišljene da unaprijede roditeljske kompetencije. Ova edukacija treba da pomognu roditeljima da pruže odgovarajuću podršku svojoj djeci tokom školovanja.

Za svako dijete, jednake šanse

Djeci sa poteškoćama u BiH se treba osigurati da u potpunosti ostvare svoje mogućnosti

,,Svako dijete s poteškoćama ima pravo na inkluziju bez poteškoća“ naglasila je u svom uvodnom izlaganju Ana Kotur, pravnica i aktivistica za ljudska prava tokom današnjeg događaja. „Za svako dijete, jednake šanse“ naziv je zajedničkog događaja koji su organizovali UNICEF i Delegacija Evropske Unije u BiH, u saradnji sa Informativnim centrom za osobe sa invaliditetom „Lotos” Tuzla i World Vision International u Bosni i Hercegovini. Učesnicima su predstavljene ključne poruke Analize stanja djece sa poteškoćama koju je uradio UNICEF u okviru projekta koji je sufinansirala Evropska unija. Nakon što su saslušali životne priče djece s poteškoćama u razvoju, učesnici su diskutovali i usaglasili korake, kako bi djeca s poteškoćama u razvoju ostvarila svoj puni potencijal.

Fokus radionice je stavljen na potrebu obezbjeđivanja pristupa kvalitetnim inkluzivnim uslugama za svu djecu. To uključuje razvoj i intervencije u ranom djetinjstvu, inkluzivno obrazovanje i usluge socijalne zaštite. Prioritet je i osigurati bolju zaštitu djece od nasilja, zlostavljanja i zanemarivanja. Analiza je pokazala da su upravo to oblasti u kojima se djeca sa poteškoćama u razvoju i dalje suočavaju sa preprekama i različitim oblicima diskriminacije. Svi učesnici, uključujući djecu s poteškoćama u razvoju i njihove roditelje, predstavnici vladinih institucija, nevladinih i međunarodnih organizacija usaglasili su se oko konkretnih koraka, kako bi svako dijete s poteškoćama moglo dobiti pravu šansu u životu.

Ministrica za ljudska prava i izbjeglice BiH Semiha Borovac  je istakla posvećenost postizanju najviših standarda u primjeni prava za svako dijete. „Uloga Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice nije samo izvještavanje za međunarodne institucije, već i kontinuirano praćenje stanja dječijih prava u Bosni i Hercegovini i zalaganje za dalji napredak“, naglasila je ministrica Borovac.

Predstavnica UNICEF-a Geeta Narayan govorila je o značaju socijalne inkluzije za cjelokupno društvo. „Socijalna inkluzija – osigurati da sva djeca imaju jednak pristup školama, zdravstvenim uslugama, socijalnoj zaštiti itd. – sve to ima koristi i za djecu sa i bez poteškoća u razvoju. Kroz socijalnu inkluziju djeca uče da budu saosjećajnija i otvorenija za mišljenja o razlikama. Moramo uključiti sve – djecu, roditelje, civilno društvo, vladine aktere, donosioce odluka, kako bi se ostvarila prava svakog djeteta u BiH “, rekla je predstavnica UNICEF-a Geeta Narayan.

,,Jedan od ključnih pravaca djelovanja treba biti potpuno inkluzivno obrazovanje. Na praktičnom primjeru to znači da se djeca koja imaju razvojne poteškoće ne odvajaju u posebne škole, već da obrazovanje stiču sa vršnjacima. Ta praksa je dobra kako za djecu s poteškoćama, tako i za onu koja nemaju poteškoće, jer ih uči kako da budu saosjećajniji, otvoreniji i u prilici da vide da se i druga djeca trude, uče i stiču znanja. Moramo raditi sa svima – s djecom, roditeljima, učiteljima, direktorima, donosiocima odluka i zakonskih akata, različitim nivoima vlasti i svima ostalima, ako želimo iskreno promijeniti stav prema djeci s poteškoćama u razvoju jer postoji i dalje doza stigme i diskriminacije prema ovakvoj djeci i u BiH, ali i u mojoj zemlji”, kazala je predstavnica UNICEF-a Geeta Narayan.

Šef Kooperacija Delegacije EU u BiH Melvin Asin naglasio je posvećenost EU u poboljšanju položaja djece sa različitim sposobnostima u BiH. „Uvjeren sam da će zaključci i preporuke iz Analize stanja djece s poteškoćama u razvoju u Bosni i Hercegovini, koju je polučio ovaj projekat, biti korak dalje u ostvarivanju prava djece sa različitim sposobnostima u BiH. U cijeloj zemlji treba uvesti sistemsko rješenje za osiguranje jednakog pristupa zdravstvenim uslugama i obrazovanju djeci sa različitim sposobnostima. Također, vitalno je i za dijete i za njegove roditelje da blagovremeno dobiju odgovarajuću vrstu pomoći – naša je dužnost da im pomognemo“, rekao je Asin.

,,Djeci sa poteškoćama u razvoju je potrebna sveobuhvatna i fleksibilna podrška s ciljem ravnopravnog učestvovanja u društvu sa drugom djecom. U Bosni i Hercegovini, na nivou regulatornog okvira, ostvaren je značajan napredak, ali se djeca sa poteškoćama i dalje svakodnevno suočavaju sa značajnim preprekama u pristupu raspoloživim i kvalitetnim uslugama”, izjavio je Suvad Zahirović, direktor Informativnog centra za osobe sa invaliditetom “Lotos” Tuzla.

„Obezbjeđivanje da se čuju glasovi djece s poteškoćama u razvoju, njihovih roditelja i zagovornika, treba da poveća razumijevanje i poštovanje prepreka sa kojima se suočavaju, da smanji stigmu i predrasude i doprinese poboljšanju kvaliteta života ove ranjive grupe. Uključivanje i jaka saradnja svih relevantnih faktora kako bi se svoj djeci u Bosni i Hercegovini, posebno najranjivijima, pružile fer šanse, adekvatna zaštita, priznanje i ohrabrenje da učestvuju na osnovu svojih neprocenjivih sposobnosti treba da bude zajednička misija svake osobe u Bosni i Hercegovini” izjavila je Dragana Bulić, direktorica za eksterno pozicioniranje u World Visionu zapadnog Balkana.

Bosna i Hercegovina je u aprilu 2017. godine dobila od UN-ovog Komiteta za prava osoba sa invaliditetom set preporuka baziran na Izvještaju podnesenom 2016. godine. Najnovije analize stanja, koje su proveli UNICEF i World Vision International, su dodatno potvrdile alarmantnu situaciju u kojoj se nalaze djeca sa poteškoćama u BiH, uz konstantne izazove. Oba entiteta u BiH imaju usvojene Strategije za unapređenje prava i položaja osoba sa invaliditetom. Uprkos tome što je napravljen pomak, djeca sa poteškoćama i njihove porodice i dalje se suočavaju sa diskriminacijom, često su im uskraćena prava i još uvijek se suočavaju sa ograničenim pristupom osnovnim pravima i uslugama, uključujući neinkluzivno obrazovanje. UNICEF implementira projekat koji uključuje više zemalja, a finansira ga EU, sa ciljem da se zaštite djeca od nasilja i da se poboljša socijalna inkluzija djece sa poteškoćama u Zapadnom Balkanu. U saradnji sa Evropskim forumom osoba sa invaliditetom (EDF), Informativnim centrom za osobe sa invaliditetom “Lotos” Tuzla, kao i organizacijama osoba sa invaliditetom i Asocijacijama roditelja, planirano je da se razvije Akcioni plan zagovaranja za prava djece sa poteškoćama na nivou BiH.

ZaSvakoDijete.ba: Intervju – Ana Kotur-Erkić

“Inkluzija je biti dijelom grupe, birati i biti izabran, a ne biti satjeran u krajnost ili protjeran u netipičnost”

Aktivistica za ljudska prava osoba sa invaliditetom, diplomirana pravnica i novinarka Ana Kotur-Erkić na konferenciji „Za svako dijete, jednake šanse “ koju pod motom “Osigurati da djeca sa poteškoćama u BiH u potpunosti ostvare svoje mogućnosti“ organizuju UNICEF i Delegacija Evropske Unije u BiH, u saradnji sa Informativnim centrom za osobe sa invaliditetom „Lotos” Tuzla i World Vision International u BiH gdje će govoriti o konkretnim pričama djece vezanim za inkluziju s kojima se proteklih godina susreće. U intervjuu za blog ZaSvakoDijete.ba Ana Kotur-Erkić otvoreno govori o svom odrastanju u kojem nije bilo inkluzije u onoj mjeri u kojoj je ima danas, govori o nedostacima i načinima na koje se process inkluzije danas može i mora unaprijediti te o tome kako čitavo društvo treba postati inkluzivno kako bi inkluzija zaživjela na pravi način u obrazovanju ali i svim ostalim sferama i kako bi svi imali pravo na različitost “ali ne onu koja može postati običnost, već različitost koja je ponosna što jeste i koja izaziva suštinski ponos na različitost”.

 Odrastali ste i išli u školu u vrijeme kada, kažete, nije bilo inkluzije. Kako je, ukratko, izgledalo takvo odrastanje?

Inkluzija u doba kad sam ja bila dijete, ali i išla u školu, kao pojam, nije se mogla čuti – nigdje. Sve se svodilo na svijest pojedinaca da neki ljudi u život ulaze sa drugačijim predispozicijama, empatiju prema ljudskom biću, vjeru da će neko drugačiji moći nešto bitno, ako ne i ogromno. Odrasla sam u porodici koja nije bila funkcionalna, jer je izostao jako bitan segment inkluzije – očuvanje najsigurnijeg okruženja za svako dijete, a posebno za dijete s poteškoćama. Takođe, odrastala sam na nevidljivoj granici podijeljenih svijetova. Prvi svijet je činila ta i takva moja porodica, u kojoj je svaki član u fazama bio funkcionalan, u stanju da podrži i razumije, da gura kroz izazove invaliditeta, moj komšiluk, moj vrtić i moja škola, moja rodbina i svi ljudi koji su bili i ostali dio mog života. Drugi svijet je bio svijet u koji se ide po nužnosti i rasporedu – svijet zavoda za rehabilitaciju, svijet ljudi u bijelim mantilima, svijet moranja, ponavljanja, učenja i padanja. Imali su samo jednu zajedničku tačku – mene, skupa s uskim krugom ljudi koji je morao biti dio priče i življenja s invaliditetom.

Interesantno je da su se ta dva svijeta sretala u veoma rijetkim situacijama – kad u šetnji naiđem na nekog koga znam iz zavoda, ili kad me neko od drugara iz radoznalosti pita gdje sam bila juče i zašto se nisam izašla igrati ili došla u školu. Možda to i najbolje oslikava koliko inkluzije – nije bilo, jer sam bila dovoljno ‘pogodna’ za tipičnu populaciju, a dovoljno ‘oštećena’ za populaciju koja je gradila svoj mali svijet unutar zidova koje niko nije morao čuvati, a malo ko je mogao srušiti. Da budemo potpuno iskreni, nedostatak inkluzije kao pojma koji uvodimo u svijet značio je i da me tipična djeca guraju na igralištu i nebrojeno puta posmatraju kako se dižem s ogromnim naporom, samo da bi opet uradili isto, ali i sakrivanje kad igramo ‘limunova i narandži’ ili ‘policajaca i lopova’, da mene protivnička ekipa nađe s najviše muke iako jedina ne mogu da trčim i da se sakrijem sama.

Danas inkluziju vezujemo najčešće za obrazovanje. Inkluzija je mnogo više od toga, ali ni u školskim klupama nije bila dovoljna. Imala sam ogromnu sreću da sam vrlo rano, zbog nametnutog tempa života s cerebralnom paralizom, rehabilitacije i usklađivanja obaveza usvojila neke navike, pa je sticanje radnih navika u školi išlo prilično glatko. Pri tome, bila sam odlična, u nekim situacijama i natprosječna učenica, pa se nismo bojali sa te strane, ali su drugi ključni aspekti izostajali. Kad imate fizički invaliditet, ljudi misle da je sve završeno time što uđete i budete u školi, a moje bitke su suštinski bile dolazak do škole, kretanje kroz školu sa knjigama, crtanje na časovima matematike i tehničkog, časovi fizičkog, jer zbog oštećenja motorike u rukama – nisam mogla dovoljno precizno i čitko odgovoriti zadacima iako sam ih razumijevala.

Koliko inkluzije ima danas? 

Inkluzija danas postoji, ali u neznatnom obimu u odnosu na ono što ona zaista jeste. Pustili smo je da se raširi na papiru, a suzili joj prostor djelovanja. Pričamo o inkluziji, a postavljamo joj bespotrebne prepreke. Postoji i samo u određenim segmentima – u društvenoj prihvatljivosti određenih oblika invaliditeta, pa nam je lakše vidjeti nasmijanu osobu koja koristi kolica od bučnog djeteta sa autizmom iako možda izražavaju istu emociju. Ima je tek toliko da smo zagrebali vrh ledenog brijega, jer smo nastavili koristiti obrazac koji kaže – koliko snage u pojedincu i koliko resursa u porodici, koliko osviještenih pojedinaca u okruženju, koliko alternative za neku funkciju organizma, toliko i inkluzije. Još uvijek nismo prešli put od kalupa do modela koji možemo prilagoditi baš svakome od nas, u slučaju da nam zatreba. Još uvijek nismo pobjegli od zamke ‘posebnosti’, koja od različitosti pravi problem, implicirajući da nam, kao, treba neko posebno rješenje, jer je ta situacija s invaliditetom nešto posebna, a ustvari, vrlo je jednostavna i vrlo često zahtijeva jednostavno rješenje koje uočavamo nakon dovoljno provedenog vremena u cipelama sa poteškoćama i/ili invaliditetom. Ne ostane tu puno prostora za inkluziju, od svega čime smo je zatrpali, ali ne dam da se osnova za zdravu inkluziju urušava.

Šta je, u stvari, prava i istinska inkluzija?

Pomenula sam već da ovu riječ koristimo samo u kontekstu obrazovanja. Međutim, ovo je pojam koji se tiče svih životnih procesa, svih segmenata ličnosti i svih društvenih tokova. Inkluzija znači uključenost, u smislu pristustva, učestvovanja u nekom procesu, donošenja odluka i osjećanja posljedica, kakve god one bile.Inkluzija je biti dijelom grupe, birati i biti izabran. Inkluzija je biti uključen u tipično, na prilagođen način, a ne biti satjeran u krajnost ili protjeran u netipičnost. I sa druge strane, pošto inkluzija nije proces koji dolazi samo iz ugla isključene, ekskludirane grupe, inkluzija je svijest i način na koji se tipična situacija prilagođava onom statistički manjem broju mogućih situacija, na koje nemamo uticaj. To je znanje da imamo pravo na različitost, poštovanje, podržavanje različitosti i učešće u postajanju najboljom verzijom različitosti. Ne željenoj, ne onoj koja može postati običnost, već različitosću koja je ponosna što jeste i koja izaziva suštinski ponos na različitost.

U čemu je djeci s poteškoćama koja odrastaju danas odrastanje lakše nego je bilo vama, a šta mislite da se nije mnogo promijenilo i zbog čega?

Danas je lakše prvo zbog protoka informacija. To je jedna od najvećih opasnosti, istovremeno, jer djeca mogu doći do svih informacija koje nisu ni tačne ni provjerene i mogu biti opasne, ali je lakše jer mogu da vide mnoge dobre primjere koje ja nisam imala priliku da vidim. Moja dobra informacija se svodila na nečiju priču o nekome ko je prošao nešto slično onome što ja prolazim, i bila je bogata onim što svako od nas doda kad prepričava nešto – ličnim utiscima. Danas djeca vide i čuju i ono o čemu sama neposredno donose sud.

Druga stvar zbog koje je lakše – razgovaramo donekle o onome što je neprihvatljivo. Djeca mogu saznati da je neprihvatljivo rugati se ili izazivati dijete sa poteškoćama u razvoju, ili odvajati bilo koje dijete jer se nekome ne sviđa da dijete bude u grupi djece od koje se na neki način razlikuje. To znači i da krugovi prihvatljivosti nisu više samo u okviru porodice, već se šire. Polako, mnogo sporije nego što je dobro za društvo u cjelini, ali su malo širi nego ranije.

U kojoj mjeri mislite da je društvo uopšte osjetljivo na kršenja prava djece s poteškoćama i osoba s invaliditetom i u kolikoj mjeri ih uopšte prepoznaje kao kršenja prava?

Država i društvo Bosne i Hercegovine imaju neki potpuno nerealan poredak stvari, pa je u sjeni svih dnevnopolitički iskoristivih stvari sve ono što bismo kao jedna civilizovana zajednica trebali rješavati. Recimo, dok je mnogo bitnije jesmo li pročitali crnu hroniku, nasilje i krv iz medija, mnogo nam je manje bitno koliko asistenata u nastavi je plaćeno ove godine i zašto imamo djecu koja ovo pravo mogu ostvariti i djecu koja to ne mogu. Imamo još jednu boljku koja se zove nedostatak svijesti koji kompenzujemo empatijom. Moramo lično proživljavati nešto ili imati iskustvo u bliskom okruženju da bismo razumjeli ili bar pokušali podržati. Jako je malo suštinske osviještenosti, na način da ne žmirimo na sistemske propuste i da bismo branili nečije pravo samo zato što je ugroženo, a ne zato što je lično nama ugroženo.

Prisutni su i neki pogrešno naučeni obrasci milostinje i sažaljivosti na invaliditet, pa smatramo da smo dobri ljudi ako neko pored nas ostvari svoje pravo, umjesto da smo savjesni ako nismo prepreka nekome da postane ravnopravan član zajednice.

Da bi se provela uspješna inkluzija, kompletno društvo treba biti inkluzivno. U kolikoj mjeri je inkluzivno naše društvo danas?

Naše društvo je inkluzivno na kašiku – samo tamo gdje se ne zahtijeva dublji, dugoročniji, jači i kompleksniji angažman, odnosno kad sila inercije odrađuje posao za nas. Imamo društveno prihvatljive oblike invaliditeta, one koji su nam ‘lijepi, topli i simpatični’, dok na sva druga odstupanja od tipičnosti okrećemo glavu i prepuštamo ih inerciji. Inkluzivni smo samo djelimično – dijelom u školama i dijelom u privatnoj sferi na način da ćemo neko dijete s poteškoćama pozvati na rođendan našeg djeteta ili otići skupa s djetetom na njegov rođendan, ali ostalu nećemo. Inkluzivni smo i do tačke da ćemo pružiti nekad, negdje, nekom djetetu malu socijalnu naknadu, ako se uklopi u opštu sliku, ali nismo inkluzivni do tačke da razvijamo sve potencijale svakog djeteta, kao pripremu za učešće u društvu i kad izađe iz ovih okvira, pa djecu pretvaramo u potencijalne ‘socijalne slučajeve’ ako sama ne nađu dovoljno resursa da to ne postanu.

Koliko s odrastanjem problemi s kojima se dijete s poteškoćama susreće od najranijeg doba postaju veći ili se smanjuju?

Ima jedna ružna izreka u našem narodu – mala djeca piju mlijeko, velika krv. Posljedice takvog razmišljanja bih mogla najtačnije prenijeti na sliku problema djece s poteškoćama. Sve dok je dijete malo, sve dok je nama prihvatljivo da tepa, dok su mali koraci u razvoju velike pobjede, na prvi pogled problemi nisu veliki. No kad posljedice propuštenog postanu očitije, kad poteškoće prerastu u trajni invaliditet, problemi se višestruko povećaju. Oni su i ranije bili tu, ali su posljedice postale evidentne – nije porastao problem. Recimo, ako nismo uložili u obrazovanje, ako nismo uložili u intervenciju, završetkom školovanja i izlaskom iz kruga prihvatljivosti dobijamo efekat povratka u zatvorenu sredinu – sjedenja u kući i iznuđenog čekanja od datuma do datuma, čekanja da stigne socijala, čekanja da porodica koja sve manje mogućnosti ima, obezbijedi nešto ili čekanja da budemo smješteni u instituciju nakon što ostanemo bez srodnika.

BiH je od 2009. godine potpisnica Konvencije o pravima osoba s invaliditetom. Koliko je na terenu vidljivo da se nalazimo u zemlji koja toliko godina ima usvojen najviši međunarodni akt koji djeci s poteškoćama i osobama s invaliditetom treba da garantuje sva prava?

Kada bismo krenuli, samo jednog dana, u samo jednoj sredini koja nije velika poput Sarajeva, Banjaluke ili Mostara, od jutra do mraka, da obavimo tipične obaveze i zadatke koje obavljaju dijete i roditelj, ili jedan prosječan građanin, postalo bi jasno da mi zapravo jesmo potpisali dokument, jesmo se obavezali na primjenu, ali da obavezu nismo preuzeli niti smo je shvatili. Konvencija prati sudbinu svih pravnih rješenja, postoji tamo gdje treba biti u sistemu koji je postavljen, ali nije implementirana, nije dala rezultate na nivou običnog čovjeka koji uopšte ne mora da poznaje pravo, ali ima pravo da uživa sve ono što bilo koja konvencija propisuje.

Kako to stanje popraviti i šta sami građani i organizacije koje okupljaju djecu s poteškoćama i njihove roditelje, te osobe s invaliditetom, mogu učiniti po tom pitanju?

Ovakvo stanje zahtijeva stalni trud i ulaganje, prije svega, sebe lično, a onda i svega ostalog u moguća rješenja. U državi i društvu u kojem nemate puno šanse u ovom trenutku, jedina varijanta opstanka je biti najbolja moguća verzija sebe i od tog standarda ne odustajati. Sa druge strane, organizacije moraju odustati od koncepta povlađivanja prihvatljivosti invaliditeta, koji sam već spominjala.to znači da se mora čuti mnogo složniji i mnogo jedinstveniji glas i djece i roditelja, i osoba sa različitim vrstama invaliditeta, jer samo tu nema prostora za nerad institucija, nema izgovora za nemogućnost i nema izostanka sankcija kao što se sad dešava. Pojedinac ili mala grupa u ovakvom poretku stvari ne može puno, ali jedna veća grupa ima na raspolaganju metode koje mogu proizvesti velike rezultate.

Oba entiteta u BiH su usvojila i Strategije za unaprjeđenje prava i položaja osoba sa invaliditetom. Određeni pomaci su napravljeni, ali zbog čega se djeca sa poteškoćama i njihove porodice i dalje suočavaju sa diskriminacijom, često su im uskraćena prava i još uvijek se suočavaju sa ograničenim pristupom osnovnim pravima i uslugama?

 

Osnovni problem je u tome što te dokumente zatvaramo u administrativnim procedurama i najčešće ih niko osim predstavnika institucija i usko angažovanih potencijalnih korisnika ne razumije, čak i ne zna za njih. Druga stvar je što ne ulažemo u prevenciju, već čekamo cijenu posljedice.

Bojim se da je jako malo aktivnosti ciljano i usmjereno na podizanje svijesti o fenomenu invaliditeta kao na ljudsko pravo na različitost, te da se svim aktivnostima u ovoj oblasti gase požari onako kako se pojavljuju nakon dugotrajnog tinjanja problema. Ove strategije nisu dokumenti koji su svrha sama sebi ili čiji je cilj da na jedno mjesto skupimo svu svoju moć u pogledu promjene situacije, već alati da u svako pitanje, od izlaska iz zgrade u kojoj živi korisnik kolica, preko dobijanja informacija u opštini za osobu s oštećenjem sluha, do zapošljavanja na šalteru banke, bez obzira što koristite kolica ili nemate ruku ili zapošljavanja u fabrici iako imate Down sindrom, uključimo neki segment prava djece sa poteškoćama u razvoju i osoba s invaliditetom.

Učestvujete na brojnim konferencijama, ne ustručavate se otvoreno govoriti o svemu što ste prošli vi i što prolaze djeca s poteškoćama koja odrastaju u BiH, govorite o problemima ali i o tome kako te probleme riješiti. Koliko sve to ima odjeka i primijetite li neke pozitivne pomake glede promjene svijesti i odnosa prema djeci s poteškoćama i osobama s invaliditetom?

Moram reći da prvo primjećujem ogroman otpor prema tome što problem nazivam problemom i što ne pakujem nešto što je prepreka u prihvatljiv okvir neznanja, neprihvatanja ili neiskustva. Za to odavno već nemamo vremena, pa se trudim i da vrijeme ne gubimo. No, u zadnjih godinu dana, uvidjevši da je čekati inicijativu institucija besmisleno u nekim segmentima, počela sam da samoinicijativno šaljem različite dopise, prijedloge i rješenja različitim institucijama, da u okviru svojih nadležnosti mijenjaju situaciju. Negdje urode plodom, pa se ili određene grupe koje imaju sličan interes udruže i podrže te prijedloge, a negdje ne, jer u institucijama nemamo kulturu komunikacije s građanima i ispitivanja potrebe za promjenom, nego čekamo da stvar izmakne kontroli. Recimo, još uvijek mi je neshvatljiva promjena pravilnika o obilježavanju vozila koja koriste osobe s invaliditetom ili se njime prevoze djecas poteškoćama, koja nije uzela u obzir činjenicu da nemaju sve osobe s invaliditetom roditelje, neki žive u domaćinstima sa drugim srodnicima i ne mogu da iskoriste to pravo, a neki oblici invaliditeta, poput oštećenja sluha uopšte nisu predmet razmatrranja. Bez obzira na prijedloge koje sam uputila, propisno obrazložene na obrascu, od nadležnog ministarstva nikad nisam dobila povratnu informaciju i nisam kontaktirana da ovo pitanje pokušamo staviti u kontekst rješenja.

Na konferenciji „Za svako dijete, jednake šanse“ ćete također aktivno učestvovati i govoriti o konkretnim pričama s kojima se proteklih godina susrećete. Možete li neku ili neke od njih izdvojiti u kratkim crtama?

Svaka priča u kojoj sam sarađivala s djecom s poteškoćama s invaliditetom je važna i svaka od njih na mom radu i na posmatranju stvari ostavi pečat. Zadnja dva mjeseca ne mogu dovoljno da objasnim utisak koji imam nakon rada na priči o djevojčici Ani iz Brčkog. Ana ne vidi od rođenja. Njeni roditelji su jako dugo tražili rješenja i nisu odustali od mogućnosti da Ana ide u sve nivoe obrazovanja kao i sva druga djeca. Ona je prvo dijete u Distriktu koje je dobilo podršku i nije smještena u specijalizovanu instutuciju, nije upala u mehanizam segregacije. Ipak, sav uspjeh njene porodice nekad ostane u sjeni onih elemenata koji nedostaju do potpune inkluzije – ozbiljnijeg angažovanja instutucija da prilagođene udžbenike obezbijede, pravovremenog dostavljanja istih i snalaženja kad je način usvajanja gradiva u pitanju. Druga je prilično javnosti poznata situacija u kojoj se nalazi dječak Slavko Mršević, koji ima Aspergerov sindrom. U zabrani da se školuje sa vršnjacima uz minimalnu podršku, pošto je visokofunkcionalan uz adekvatan pristup, stane sva neprihvatljivost intelektualnih poteškoća koje društvo baštini već jako dugo. Slavka smo imenovali problemom, stavili ga u bezizlaznu situaciju i čekamo da spori pravosudni sistem nešto (ne) uradi, da zaboravimo šta sve nismo učinili.

Zbog čega je važno da se ove priče čuju?

Važno je da se ove i sve slične priče čuju, jer ovo nije situacija ili pojava koja se iscrpljuje sa rješavanjem jednog ličnog problema ili slučaja, kako to volimo nazvati. Moramo učiti da svakom djetetu i svakoj osobi s invaliditetom prilazimo sa aspekta ličnih mogućnosti i potencijala, ne kruto postavljenih pravila. I još je važnije da svi oni koji se nađu sličnoj situaciji, u ovim pričama nađu inicijalnu snagu da ne dozvole da trpe diskriminaciju i ugrožavanje svojih osnovnih prava.

Šta svaki član društva, osoba sa ili bez invaliditeta, može, treba i mora učiniti da se u što skorijoj budućnosti zaista stvore jednake šanse za svako dijete i da se osigura da djeca s poteškoćama u BiH u potpunosti ostvare svoje mogućnosti? 

Svako od nas mora svaki dan učiti nešto o invaliditetu, na način da otkrivamo nove korake do jednakosti i kako sve jednakost možemo postići. Jedino tako ćemo trajno uklanjati predrasude koje upijamo čak i kada nismo toga svjesni. Ono čega moramo biti svjesni jeste da poteškoće u razvoju nisu tuđi lični problem, već stvar nepoštovanja ljudskih prava na koja svi imamo jednako pravo i da ono što ne riješimo danas, može sutra da nas sačeka kao teška posljedica neaktivnosti.

Obični građanin mora poštovati pravo prvenstva i pravo parkiranja na obilježenom mjestu, službenik u instituciji mora savjesno raditi svoj posao i tražiti način da neku normu na koju ima uticaj poboljša, dijete s poteškoćama ima pravo da zna šta može, a šta ne smije biti uobičajeno u okruženju u kojem živi, a sve osobe s invaliditetom moraju snažno dizati glas za prava, ne samo svoja, već svih generacija djece i osoba s invaliditetom, koja dolaze.

Školegijum: Ime bez škole (Vahida se vraća)

http://www.skolegijum.ba/

Ponuda direktorima: Izložba. Dostava na školska vrata.

Na mnogo načina kao direktor/ica škole možete poslati poruku u javnost da upravljate kolektivom koji jasno razlikuje antifašizam od fašizma, a neki od njih su ovi:

u vašoj školi sva su djeca jednako dobrodošla; ni jedno (ni javno niti prikriveno) ne uživa privilegije i niti jedno se ne potcjenjuje; sva su različita, nijedno jednakije;

u vašoj školi ne laže se o prošlosti; istina je obaveza i standard, a ne incident;

u vašoj školi ne trpi se nasilje; ni jezičko, ni emocionalno, ni intelektualno, ni moralno;

u vašoj školi djeca su ljudi, a ljudi nisu plastelin;

Na mnogo načina, simbol antifašističkog mišljenja i djelovanja je Vahida Maglajlić. Pozivamo vas da prostor svoje škole otvorite mobilnoj izložbi Ime bez škole.

https://www.youtube.com/watch?v=nzWVuFLFF2M

Zagađenje zraka u Gacku alarmantno

Centar za životnu sredinu je od februara do maja mjeseca 2017. godine sproveo online anketu namjenjenu stanovnicima Gacka čiji je cilj bio dobijanje mišljenja o radu postojeće termoelektrane Gacko sa posebnim osvrtom na kvalitet vazduha. Rezultati ankete nisu nimalo ohrabrujući.

,,Odgovori građana i građanki pokazuju da je stanje u Gacku više nego zabrinjavajuće, dok u isto vrijeme zdravlje stanovništva nije na listi prioriteta. Mjerna stanica u centru grada ne funkcionše, a podaci o kvalitetu vazduha i emisiji čestica samo se mogu dobiti iz termoelektrane. Nažalost vidi se da ne postoji volja vlasti da omoguće građanima transparentnost podataka i time otkriju odakle zagađenje dolazi’’, izjavila je Duška Kudra, iz Centra za životnu sredinu.

Prema posljednjoj zdravstvenoj analizi međunarodne organizacije Alijanse za zdravlje i životnu sredinu (HEAL), dobijeni rezultati o broju smrtnosti koji su uzrokovani zagađenjem iz postojeće termoelektrane Gacko pokazuju alarmantne podatke. Prema podacima iz 2013. godine, 254 stanovnika godišnje umre od zagađenog vazduha uzrokovano emisijama iz termoelektrane Gacko, a zdravstveni troškovi iznose preko 305 miliona evra.

 

,,Termoelektrana Gacko bi prema međunarodnom sporazumu Energetske Zajednice trebala do kraja 2018. godine smanjiti emisije SO2 za 80%, tačnije sa sadašnjih 15 000 tona na 2 500 tone.  A emisije čestičnih materija za čak 90%. Alijansa za zdravlje i životnu sredinu snažno podstiče sve napore da se emisije zagađujućih materija smanje na najmanju moguću mjeru u cilju zaštite zdravlja stanovništva i sačuvanja života ljudi koji žive na područjima Balkana”, izjavila je Vlatka Matković Puljić iz Alijanse za zdravlje i životnu sredinu.

 

Koalicija bez predrasuda koja pomjera granice

Piše: Dalibor Tanić

Enes Avdičević iz Teočaka, profesor je bosanskog jezika i književnosti i koordinator Koalicije bez predrasuda. Za četiri godine koliko Koalicija postoji, uspjeli su da spoje mlade ljude iz Teočaka, Lopara, Ugljevika i Sapne.

Prije nekoliko godina, bilo je nezamislivo da sa svojim učenicima ode u susjedni Ugljevik. Postojao je ogromni zid, a najveći u glavama ljudi iz ovih mjesta. Danas, mladi iz Teočaka i Ugljevika se međusobno druže i rade na zajedničkim projektima i to sve zahvaljujući velikom zalaganju svih organizacija koje čine Koaliciju. O ovim ogromnim naporima i velikom postignućima, ljudi u Bosni i Hercegovini malo znaju, jer ono što radi Koalicija bez predrasuda, kako Enes smatra, medijima nije interesantno.

Dvadeset godina poslije

Enes smatra da je jako žalosno što se 25 godina nakon rata mora govoriti o ovim temama. Međutim, rat je učinio svoje. Teočak, koji je nekada bilo dio opštine Ugljevik, sada je samostalna opština. Na samoj entitetskoj i nekada ratnoj granici, na ovom području je ostavljeno mnogo ožiljaka.

„Rat je donio posljedice na sve strane, ne samo kada je u pitanju Teočak. Sama činjenica da je ovdje bila ratna linija razdvajanja dovoljno govori. Žrtava je bilo na obje strane i bilo je jako teško ostvariti te neke prve kontakte nakon rata“, kaže Enes.

Bilo je vrlo teško napraviti prve korake. Jednom su za istim stolom morali sjesti ljudi sa obje strane, jer su nakon rata imali iste probleme i mogli su ih samo zajednički rješavati.

Sa mladim ljudima je bilo lakše raditi. Prvo je priča o pomirenju išla u manjim grupama, a onda se priča širila.

„Išlo je to vrlo sporo u početku, dok nisu došle neke nove generacije. Morala je valjda da se napravi neka vremenska distanca od nekih 10-15 godina“, objašnjava Enes.

Priča se polako razvijala i danas je slika potpuno promijenjena.

Danas Koalicija okuplja više od 17 organizacija iz 4 opštine – Lopare, Ugljevik, Teočak i Sapna. Tu su i škole iz ovih opština, kao i sportski klubovi koji organizuju svoje aktivnosti u okviru Koalicije.

Tri godine za redom, Koalicija organizuje Mirovni kamp na jezeru Snježnica, a ovo područje nije slučajno odabrano. Enes kaže da jezero na jedan specifičan način spaja ljude.

„Prije rata, ovo jezero je vještački napravljeno za potrebe napajanja TE Ugljevik. Međutim, nakon rata jednu obalu jezera naseljavaju Srbi, dok drugu naseljavaju Bošnjaci. Nekako je prirodno da je jezero tačka spajanja i zbog toga se Kamp upravo ovdje održava, što je Misija OSCE-a i prepoznala“, pojasnio je Enes.

Uspjeh Koalicije

Bez obzira što djeluje na tako malom teritoriju, Koalicija bez predrasuda Teočak iza sebe ima vrlo dobre rezultate. Puno se radi na terenu, a ako se tamo pojavi problem, ili postoji naznaka da se pojavi, djeluje se preventivno.

Jedna od potreba osnivanja Koalicije, kako Enes kaže, bila je potreba da se priđe mladim ljudima i da se razgovara sa njima.

„Njima treba samo omogućiti što više prilika. Kada razgovarate s njima, shvatite da su njihovi problemi isti. I oni sami shvataju da se susreću se sa istim problemima i to je ono što ih povezuje“, objašnjava Enes.

Koalicija je krenula od pretpostavke da na području već pomenute četiri opštine postoji veliki broj mladih ljudi koji nemaju priliku da se edukuju, a posebno kada je u pitanju neformalni vid obrazovanja. Radilo se na tome da se tako nešto omogući, ali se prvo tražilo odobrenje.

Vrlo brzo je potpisan Memorandum o saradnji između četiri opštine, a rezultati su ubrzo bili vidljivi.

„Već 21. maja imamo drugi krug potpisivanja memoranduma gdje će i NVO-i i obrazovne institucije, pa i privredni subjekti, potpisati memorandume. Svi su zajedno prepoznali naš rad i vrijednost onoga što radimo“, rekao je Enes.

Ono što se posebno ističe kao rezultat, smatra Enes, jeste da su radom uspjeli da otklone neke stereotipe koji su itekako bili prisutni prije 4-5 godina.

On kaže da je bilo nezamislivo da sa svojim učenicima ode u Ugljevik i popije kafu prije nekoliko godina! Danas je sasvim normalno da se ide tamo, ili da se ode na rođendan. Mladi iz ovih opština učestvuju u zajedničkim turnirima, obilježavaju datume iz Međunarodnog kalendara. Sve je ovo tako banalno i pomalo tužno, jer od završetka rata je prošlo više od 20 godina. Međutim, imajući u vidu sve ono što se dešavalo na tom području tokom i nakon rata, ovo je itekako veliki uspjeh.

„Ono posljednje što smo zajednički imali je otvaranje Izložbe Anne Frank, koja je upravo simbol mladog čovjeka i njegove borbe. Na otvaranju su zajedno bili učenici i nastavnici iz Lopara, Teočaka, Sapne, Ugljevika. Ciljano smo uzeli Anu Frank. Učenici su prepoznali sebe u liku Ane Frank. Bilo je tu još nekih zajedničkih dešavanja i to polako postaje prepoznatljivo ovdje kod nas i u regiji“,  govori Enes i dodaje da je Koalicija nešto što je prepoznatljivo, uključujući sve organizacije koje gravitiraju oko Koalicije.

Posebno čime se Enes pohvalio u ime Koalicije jeste škola košarke. Opet, nešto što je bilo nezamislivo prije nekoliko godina, danas je sasvim prihvatljivo i daje dobre rezultate.

Konkretno, trener iz KK Ugljevik, danas vrlo uspješno trenira mlade talente iz Teočaka.

Enes kaže da je to itekako vidljiv rezultat. Bilo to nekome prihvatljivo ili ne, sport ne prepoznaje nacionalnost.

„Ugljevik je oduvijek bio rasadnik dobrih košarkaša i sportista i logično je bilo da tražimo pomoć naših susjeda iz Ugljevika. Zahvaljujući radu Koalicije i razumijevanju lokalne zajednice, pokrenuli smo priču besplatnih košarkaških treninga i to je nešto što je dalo velike rezultate“, govori Enes sa velikim ponosom.

Odnos medija

Pozitivnu priču Koalicije koja stalno raste članovi nastoje da dijele i sa drugim ljudima. Ako se kao takva bude širila, smatra Enes, biće manje negativnih priča koje su jako prisutne. Nažalost, kako tvrdi, medijima nisu interesantne pozitivne priče, posebno iz malih sredina kao što je Teočak. Međutim, kada je u pitanju senzacionalizam, tu se priča potpuno mijenja.

„Prije dvije godine, imali smo u jednoj povratničkoj zajednici ubistvo sa predumišljajem. Ubijen je povratnik, Srbin. Na kraju, nadležni sud je utvrdio da se radilo o ubistvu iz čistog koristoljublja, ali su novinari prije toga dali sebi za pravo da to klasificiraju kao zločin zbog različite etničke, vjerske pripadnosti i onda smo ovdje imali sve moguće medije“, prisjeća se Enes.

Koalicija je tada reagovala. Uz pomoć trojice načelnika općina koji su javno izašli i rekli da se ne radi o zločinu iz mržnje, Koalicija je uspjela da pokaže da se nije radilo o zločinu iz mržnje.

Tu se vidjela najveća vrijednost njihovog rada. Reagovali su na vrijeme, animirali prije svega načelnike općina i tako spriječili dalje generisanje većeg problema.

„Vrlo je krhko ono što mi radimo. Sve ono što radimo i što smo do tada radili moglo je da se sruši samo jednim TV prilogom ili novinskim tekstom“, kaže Enes.

Osluškivanje terena

Ono što ovu Koaliciju razlikuje od ostalih jeste da sve aktivnosti podređuju potrebama sa terena. Rade ono što se pokaže kao potreba i sarađuju sa svima. Tamo je vrlo specifična sredina i mora se vrlo pažljivo osluškivati teren.

Malo ljudi zna da je Koalicija prošle godine organizovala Iftar zajedništva. Ovo dešavanje i sve ono što je tome prethodilo nije izašlo van granica teritorije gdje djeluje Koalicija.

Sam iftar je bio kruna uspješno obnovljene džamije koja je bila srušena tokom rata. Želju da pomognu i daju dobrovoljni prilog za obnovu imala su dva pravoslavaca, komšije Srbi, kako je rekao Enes.

„To je bila priča koju smo mi htjeli da promovišemo dalje. Pozvali smo zamjenika šefa Misije OSCE-a, Alexandera Chuplygina, pa smo zajednički sa ljudima iz Ugljevika i Lopara posjetili džamiju sa predstavnicima iz Sapne i Teočaka. Sve se završilo iftarom zajedništva“, kaže Enes.

Ono što je ključno za ovu priču jeste što se na tom događaju pojavio samo novinar lokalnog Radija Drina, iako su iz Koalicije, prije toga, uredno obavijestili više od 20 medija.

Mediji nisu prepoznali vrijednost ovog događaja, a Enes kaže da svake godine prosto mole kantonalnu televiziju da izvijesti o Kampu koji organizuju.

Jedini medij, kaže on, koji je zaista pokazao razumijevanje i uvijek pružao prostor jeste BH Radio 1.

„Mi smo jednostavno mali ovdje, bez obzira što radimo nešto veliko i vjerovatno nismo ni interesantni medijima… osim ako nije neki jako specifičan problem. Zaista imam osjećaj da nam teško padaju pozitivne priče“, rekao je Enes pomalo razočarano.

Razvoj i novi planovi

Koalicija je nedavno započela i jedan svoj kapitalni projekat. Od opštine Teočak su dobili zemljište na obali jezera Snježnica, gdje planiraju izgraditi prostor u kojem će održavati sve svoje aktivnosti. Projekat je krenuo sa organizacijom SHL, ali su trenutno u zastoju, međutim, Enes se nada da će neko prepoznati vrijednost toga i da će se uskoro nastaviti sa radom.

Inače je vrlo ponosan na ono što je Koalicija uradila u prethodnim godinama. Vjeruje da su izgradili i da će tek izgraditi novu generaciju mladih koja će se po mnogo čemu razlikovati od prethodnih generacija.

Tekst je nastao u okviru projekta “Zaštita marginaliziranih zajednica: poboljšanje primjene regulacije o zločinu iz mržnje u Bosni i Hercegovini“, a kojeg implementira Sarajevski otvoreni centar u saradnji sa Misijom OSCE u BiH, a finansijski podržava Stalna misija Kraljevine Nizozemske pri OSCE u Beču.

Izložba “Srca osjećaju, ruke stvaraju”

Udruženje “Ruku na srce”, realizuje izložbu ručnih radova djece i odraslih sa poteškoćama u razvoju. Kako smo do sada uspješno sarađivali, nadam se da ćemo i ove godine kroz izložbu, druženje i saradnju poslati lijepe poruke našoj široj javnosti.
Tim povodom, zadovoljstvo nam je pozvati Vas na:
Otvorenu izložbu ručnih radova djece i odraslih sa poteškoćama u razvoju. Udruženje “Ruku na srce”, u saradnji sa sedam različitih udruženja i centara za specijalno obrazovanje i odgoj realizuje izložbu na kojoj će korisnici centara predstavljati rukotvorine.
Izložba će se održati 07.04.2018. godine u prostorijama Art kina Kriterion, Obala Kulina bana 2, Sarajevo, u periodu od 10:00h – 17:00h.
Sigurna sam da uviđate koliko je važan Vaš angažman kako bismo javnost, odnosno, građane upoznali sa izložbom koja slijedi. Cilj jeste socijalno uključiti korisnike pomenutih centara, podržati njihov rad i djelovanje i poslati poruku o važnosti socijalne uključenosti populacije sa poteškoćama. U vezi s tim, bili bismo Vam zahvalni ako biste kroz medije iskomunicirali poziv svim građanima, nastavnicima, učenicima i roditeljima da u subotu dođu, posjete i podrže rad pomenute populacije.
Na izložbi će građani imati priliku i kupiti rukotvorine korisnika te na taj način doprinijeti udruženjima i centrima.
Ali, ono što je najvažnije jeste da će na dan izložbe radove predstavljati korisnici zajedno sa učiteljima, a to je za njih iznova jedno lijepo iskustvo.
U prilogu šaljem poziv i plakat koji ove godine prati izložbu uz logo svih ovogodišnjih učesnika.

LGBTI.ba: “Kruženje srama u LGBTI+ zajednici”

Piše: Mirza Halilčević
Foto: ffoz.org

Vjerujem da sram kao zasebno osjećanje zaslužuje da mu se posveti poseban tekst, zapravo, više njih. Za sada je i urađeno mnogo njih i ja ću se s tim u vezi, a opet uzimajući u obzir i sveobuhvatnost samog pojma, periferno referirati na neke od radova. Sram se u najširem smislu te riječi definiše kao nelagodan osjećaj izazvan određenom vanjskom ili unutarnjom rekacijom. Svi su na neki način imali to isksutvo bivanja posramljenim, no, sram se opet javlja u najrazličitijim varijacijama, ovisno od dobne kategorije, rodne, emotivne zrelosti, kulturne i političke situacije.

Sram i stid prate razvoj ljudskog roda, pridonoseći razvoju onih “društvenih ugovora” koji su preneseni i poznati, ali i onih izokrenutih normi, ili onih kršenja “normi” i običaja koji su općenito prihvaćeni, a posebno se tiču osobnog, seksualnog ili intimnog područja pojedinaca. Ti osjećaji ulaze u kompliciran i širok emotivni svijet čovjekove intime i osobnosti, koji vidljivije osobine zadobiva u uzrocima koji su vezani uz tjelesnosti, gdje je središnji i određujući element stid. Sram je pak, u odnosu na stid, osjećaj koji nije vezan samo uz tjelesnost… Priroda ovih osjećaja je da spadaju u društvene i moralne osjećaje, jer utječu na pravila i na standard društva na koje se odnose. Prema tome, početna definicija srama mogla bi glasiti ovako: “Uznemirenost ili osjećaj nedostojnosti kojega netko u sebi zamijeti jer misli da je doživio ili doživljava neodobravanje od strane drugih zbog onoga što on jest ili nekog djela koje je učinio.”[1]

Ponekad razgovor o sramu prijeti da bi mogao otići u ekstrem samog tumačenja ovog osjećanja, pa je zato u vezi s tim bitno i prepoznati razliku između srama, kulture ili dogovora koji opstaju na sramu, stidu i osjećaju krivice. Sram bi sam po sebi bio osjećaj koji je načelno vezan uz Sebstvo, osobnost koja podrazumijeva i svjesno Ja. Bojazan koja se ponekad kod ljudi javlja u vezi sa sramom jeste da će onaj pojedinac ili društvo koje prestane da se srami skrenuti sa moralnog puta. Po tom principu često opstaju upravo i određeni kolektivni dogovori i standardi. Neki smatraju kako i same religije funkcioniraju po principu posramljivanja pojedinca ili pojedinke. No, ono što je ključno kod osjećaja srama jeste da se on ne veže za mogućnost rasta, uviđanja, prepoznavanja greške ili loše učinjenog djela, nego za potpuno diskreditiranje i obezvređivanje ličnost. Osjećaj krivnje je taj koji ostavlja prostor za odgovorno djelovanje. Upravo je to osjećaj koji je fokusiran na druge, na ono što smo potencijalno loše napravili drugim ljudima, i u tom slučaju govorimo o konkretnim djelima, činovima, gestovima na kojima se potencijalno može raditi kako bismo na kraju dana unaprijedili kvalitetu zajedničkog koegzistiranja sa obostranim zadovoljstvom. Osjećaj krivnje zapravo nosi potencijal da bude moralni korektiv svjesnog pojedinca/ke. No, šta se zapravo događa sa ljudima i pripadnicima grupe koji su načelno – sramota društva? Kako i na koji način oni unutar vlastitih krugova percipiraju sram, kako se nose sa istim, i kako se nose sa eksternim sramom koji prodire i u same krugove? Ovo su samo neka od pitanja na koja ću pokušati dati odgovor unutar ovog teksta, pritom govoreći o socijalnom statusu LGBTIQA osoba u Bosni i Hercegovini, a i na Balkanu.

Naše društvo (Bosna i Hercegovina) predstavlja društvo puno simptoma PTSP-a na kojem se, po mojim saznanjima, nikad nije radilo aktivno i konstantno. Kao dio takvog društva svi mi, ali posebno pripadnici marginaliziranih grupa, ne možemo živjeti jedan zdrav i kvalitetan život. Kao rezultat i dio takvog društva postaje evidentno da i među samom LGBTIQA zajednicom postoji dosta srama, samostigmatizacije koja čini da se ponovo vrtimo u začaranom krugu stigme i predrasuda, objašnjava Zvjezdana Jakić, geštalt terapeutica sa iskustvom rada sa LGBTIQA osobama, dodajući: Sram ili stid se javljaju u momentima kada se neka osoba ili osobe osjećaju izloženo ili da su na neki način drugačiji od prosjeka. Svjedoci smo i da među tzv. generalnom populacijom postoje standardi kako žene ili muškarci trebaju izgledati. Veliki broj onih koji su npr. dosta deblji ili mršaviji se ne osjećaju dobro i skloni su da se srame, ne samo tog dijela sebe, nego i da poništavaju svaki dio svoje ličnosti. Ima dosta očekivanja, zabrana i skrivenih poruka još u roditeljskom domu kako trebamo izgledati, ponašati se i šta se očekuje od nas u određenim godinama. Svi/e koji/e se ne uklapaju u taj model postaju izloženi/e osjećaju stida/srama.

Kako bismo i za LGBTIQA populaciju mogli reći da oni/e jesu dijelom društva – kulturno, politički, pa i administrativno mu pripadaju – ne treba da čudi što se i unutar same zajednice događa perpetuiranje, ponavljanje srama i posramljivanje. Iako bi načelno trebalo vjerovati da ljudi koji se suočavaju sa izvjesnim nivoom diskriminacije neće po istom nivou diskriminirati članove/ice zajednice koje su i sami dio, ponekad se događa da određene obrasce ponašanja internalizujemo, prisvojimo i pustimo u pogon, ili ih jednostavno ne preispitujemo. Isti princip zapravo se odnosi i na pitanja autohomofobije, ili pitanje patrijarhata unutar same LGBTIQA zajednice. S druge strane, evidentan je i pritisak dehumanizirajućeg diskursa popularne kulture koji po svom kapitalističkom narativu uzima za svoje predstavnike LGBTIQA osobe koje bi prosto javnosti mogle biti zanimljive, atraktivne i seksi. Iako, ruku na srce, ne može se samo prozivati popularna kultura, štaviše, kultura srama toliko je dobro raspoređena po različitim frontovima da je prilično teško prozvati sve one koji/e su odgovorni/e. Prema riječima Sanje Dutine, magistrice kliničke psihologije, mediji su tek jedna komponenta koja utječe na kreiranje sveopćeg standarda i konkretno tjelesnog nezadovoljstva.

Sve je više studija koje ističu da na procenu sopstvenog tela mnogo više utiču vršnjaci, pa i porodica (posebno braća i sestre). Poređenje sa drugima koji su u našoj neposrednoj okolini, kao i socijalna komunikacija sa vršnjacima, izgleda da ima formativnu ulogu u razvoju zadovoljstva fizičkim izgledom. Udaljene predstave koje portretišu mediji, uprkos direktnoj izloženosti, na drugom su mestu. [2]

Imajući sve to u vidu, prilično je teško govoriti o LGBTIQA zajednici i načinu instrumentaliziranja srama unutar iste. Kako ovdje nije riječ o izolovanoj komponenti društva, ambiciozno je na malom uzorku tražiti određene specifičnosti koje se odnose samo i isključivo na kruženje srama unutar LGBTIQA zajednice, no, svakako je u vezi s tim bitno imati u vidu da i takve situacije postoje, da je važno o istima govoriti, barem uzimajući u obzir potencijal malih krugova koji teže pozitivnim društvenim promjenama.

Dogodilo mi se to na jednom od mojih prvih seminara koji su promovisali LGBTI prava. Mušarci s kojima sam dijelio sobu u hotelu komentarisali su druge muškarce na dejting sajtu, da bi mi se potom obratili pitajući me da li mi smeta što pričaju gej stvari. Odgovorio sam da mi nema šta smetati, da sam i ja biseksualan i da je to okej, na što je odgovor jednog od njih bio, citiram: “Nikada ne bih mogao pomisliti da je neko tako debeo dio LGBT+ zajednice, mislim, mi vodimo računa o tome da smo tip-top, ali izgleda nas ima i drugačijih.” Osjećaj srama koji sam tada osjetio je bio veći nego ikada. Jaka želja da budem dio nečega, da budem prihvaćen je po prvi put postojala, međutim, biti prozvan drugačijim u zajednici za koju misliš da je jedina u kojoj ćeš se istinski osjećati prihvaćeno je jako bolno. A koliko ovakve situacije i komentari, za koje smatramo da su bezazleni, mogu nekome naškoditi, govori i to da je baš ovo bio trenutak kada sam ponovo pao u depresiju i dobio želju za samoozljeđivanjem, podijelio je s nama aktivista Admir Adilović.

Ja sam trans žena i događalo mi se da su mi ljudi u zajednici uglavnom ukazivali na moju ljepotu, i to na najrazličitije načine. Prije nego sam krenula sa hormonima govorili su mi kako ću biti izuzetno lijepa kad završim sa tranzicijom, da bi me nakon toga krenuli prozivati ljepoticom ili stalno to isticati. Ja znam da ovo ne izgleda nimalo neugodno, ali zaista je neprijatan osjećaj kada vam neko iz dana u dan ističe vašu ljepotu i onda se u skladu sa tim osjeća slobodno da vas dodiruje, daje vam modne savjete, koje grudi da staviš… Prosto je izgledalo kao da vam odjednom oduzimaju tjelesni integritet i prisvajaju ga. Jednom prilikom mi se čak i prije tranzicije dogodilo da mi je, nakon što sam se prvi put autovala, jedna aktivistkinja rekla kako ću za nju uvijek ostati prelijepi Nenad… Pretpostavljam da možda nekome sa strane ovo zvuči kao idealna situacija, ali zaista je u mom slučaju bio prisutan osjećaj neadekvatnosti, podijelila je i Hana Konatar, trans aktivistkinja.

Kao što je i rečeno, dokazivanje postojanja nekog specifičnog obrasca posramljivanja, tjelesnog ili sveopćeg diskreditiranja unutar same LGBTIQA zajednice, vjerovatno bi zahtijevalo poveći uzorak i veću analizu kulturnog i političkog miljea. No, ono što se svakako da zaključiti jeste da je taj fenomen vidljiv i unutar iste i da izaziva vrlo neprijatna osjećanja. Pored tjelesnog posramljivanja, zanimljivo bi svakako bilo preispitati možda i fenomen posramljivanja femininiteta kod muškaraca od strane muškaraca, potražiti oblike suptilnijeg diskreditiranja, preispitati seksualne uloge i sve možda manje normirane oblike rodnih izražaja koji načelno u društvu bivaju tretirani kao manje vrijedni. Ono što se svakako da zaključiti jeste da su postojani izvjesni standardi, norme i očekivanja i unutar same LGBTIQA zajednice, te da određena odstupanja i neadekvatnosti ponekad bivaju i artikulisana, što izaziva nimalo prijatan osjećaj, a često vodi i razvijanju određenih mentalnih poteškoća, ali i psihosomatskih. Kako je sram često preplavljujući osjećaj, neracionalan, događa se da uglavnom gubeći sliku o sebi, gubimo i osjećaj vrijednosti, te je svakako u skladu sa tim poželjno potražiti pomoć – prijateljsku ili stručnu, obratiti se nekom od servisa koji nudi mogućnost vršnjačkog savjetovanja. Odnosno, pokušati artikulisati osjećanja, te u sigurnim okolnostima raditi na njima. Sram može da bude prilično nezahvalna blokada koja umije da sabotira dugi niz godina ukoliko se ne radi na njoj. Uz svu odgovornost zajednice, jednako je bitno da i za sebe nađemo načina da unaprijedimo kvalitet svog života kako bismo mogli/e ostvariti svoje potencijale.

Pošto je u pitanju osjećaj koji u potpunosti poništava našu vrijednost kao individue, onda i posljedice mogu biti teške. Bitno je osobi ukazati na to šta sve ona ima, koji su joj kapaciteti i dobre strane. Na taj način možemo adekvatno raditi sa stidom/sramom i krivicom. Treba samo biti svjestan/na da je to dugotrajan proces, ali u svakom slučaju vrijedi i za samu osobu, a i za njenu ili njegovu okolinu, zaključuje za kraj Zvjezdana.

[1] Tognacci, S. (2016), Psihologija srama: Glavni psihologijski i kulturološki vidovi

[2] Dutina, S. – Pravda za medije: Zašto ne volimo svoje telo? Dostupno na: https://www.psihobrlog.com/klinicka-psihologija/pravda-za-medije-zasto-ne-volimo-svoje-telo/

Peace Laboratory kamp u Stocu

Udruženje građana Otvorene zabavne škole iz Bosne i Hercegovine organizuje omladinski kamp pod nazivom Peace Laboratory, koji će se održati u periodu od 5. do 15. aprila 2018. u Stocu.

Cilj ovog kampa, koji se održava pod pokroviteljstvom Ambasade Sjedinjenih Američkih Država u BiH i uz podršku Općine Stolac, je da izgradi omladinsku mrežu mladih lidera, koji će, kroz društvene i rekreativne grassroots inicijative, doprinjeti olakšavanju omladinske inkluzije i aktivnog građanstva, dok će istovremeno promovisati regionalni suživot, spolnu jednakost i međuljudske odnose.

Peace Laboratory kamp će okupiti 48 mladih ljudi, takozvanih budućih ‘agenata promjene’, koji dolaze iz Šamca, Orašja, Petrova, Gračanice, Livna, Bugojna, Stoca, Novog Grada, Žepča, Maglaja, Doboja, Viteza i Novog Travnika. Učesnici kampa će biti dijelom brojnih radionica na kojima će učiti kako da postanu nosioci grassroots aktivnosti u svojim lokalnim zajednicama, pokretači novih ideja i nosioci projekata na nivou lokalnih zajednica i šire.

“Otvorene zabavne škole već 20 godina čine mnogo na borbi protiv diskriminacije, etničkih podjela te promociji inkluzije i drugih pozitivnih društvenih vrijednosti. Od 1998. do danas, više od 120 000 dječaka i djevojčica učestvovalo je u našim zabavnim igrama, a mreža trenera i lidera u lokalnim zajednicima broji više od 6000 osoba. Projekti poput ovoga daju nam još veće šanse da se bavimo aktulenim problemima mladih u lokalnim zajednicama, i izuzetno smo zahvalni što je Ambasada SAD-a prepoznala naš projekat kao kvalitetan.”  – kazala je koordinatorica projetka Peace Laboratory, Vildana Delalić – Elezović.