Autor teksta: Amir Purić
Autor videa: Edis Kadrić
Fethi je 23-ogodišnji Alžirac koji već tri godine putuje iz zemlje u kojoj je rođen ka Francuskoj, državi koju je zacrtao kao svoje krajnje odredište. Sada je na pola puta, u Bosni i Hercegovini. Tu je nešto manje od godinu dana, od čega posljednjih sedam mjeseci u Velikoj Kladuši.
U ovom gradu Alžirci su, poslije Pakistanaca i Afganistanaca, jedna od najbrojnijih grupa migranata. I jedni i drugi i treći ponekad nailaze na primjedbe javnosti — barem na društvenim mrežama — kako oni, ustvari, nisu izbjeglice jer u tim zemljama nije ratno stanje. Na stranu to što su na sve većoj teritoriji Afganistana i Pakistana talibani opet aktivni, na stranu to što je na Afganistan u 2018. bačeno više od 5 hiljada granata (kao nikad do sada od 2004.), takvu primjedbu ne bi trebalo uzimati zdravo za gotovo.
Istina je da, ako gledamo striktno pravnu kvalifikaciju izbjeglica, mnogi ljudi na migrantskoj ruti ne bježe iz zemalja zahvaćenih ratnim dejstvima. Ali, to ne znači da njihova sigurnost u domovini nije ugrožena, to ne znači da njihova budućnost u domovini nije neizvjesna, to ne znači da ti ljudi ne smiju imati snove koji sežu dalje od pukog preživljavanja u državama osuđenima na vječnu nestabilnost i siromaštvo, te, u konačnici, to ne znači da je u redu osuđivati ljude koji odlaze iz mjesta u kojima više ne žele da žive.
Njih bi najbolje trebali da razumiju ljudi iz Bosne i Hercegovine, europske zemlje u kojoj je rat odavno završen, ali iz koje mladi ljudi svejedno odlaze u zastrašujuće velikom broju. Nisu rijetki slučajevi da i oni s dobro plaćenim poslovima napuste državu, odvodeći sa sobom i čitave porodice. Odlaze jer su shvatili da život u ovoj zemlji više nije dobar za njih i njihovu djecu. Odlaze jer znaju da negdje zapadnije imaju mnogo više mogućnosti i svijetliju budućnost. Oni su ekonomski migranti. Nisu ilegalni migranti jer zahvaljujući tome što su, ipak, rođeni u BiH, imaju mogućnost da dobiju radnu vizu u nekoj od EU zemalja. Alžirci, kao i stanovnici većine zemalja istočno i južno od Turske, takvu mogućnost nemaju. Ili je ona jednaka šansama da dobiju na lotu.
Aktuelne migracije stanovništva iz Afrike i Azije ka Europi u mnogo većoj mjeri karakteriše riječ „nejednakost“ nego „rat“. Razlike između životnog standarda u bogatim državama Europske unije i Afrike ili Bliskog istoka su veće nego što su bile prije 30 godina (razlika u BDP-u je 11:1 u korist 15 najbogatijih zemalja EU). S tim da su sada, zahvaljujući tehnologiji, ljudi iz siromašnijeg dijela svijeta postali mnogo svjesniji tih razlika. Jednako kao što su svjesni koliko je tzv. tranzicija u njihovim državama spora i neizvjesna uz stalnu mogućnost eskalacije nasilja kao što je to bio slučaj na sjeveru Afrike tokom „Arapskog proljeća“.
Uzmimo za primjer Alžir, zemlju koja je po ekonomskim pokazateljima negdje na nivou BiH (nominalni BDP po glavi stanovnika im je nešto niži nego u BiH, dok je BDP prema paritetu kupovne moći nešto viši). Politička situacija u ovoj državi je još lošija nego ekonomska. Organizacija Freedom House već četiri desetljeća objavljuje godišnje izvještaje o stanju demokratskih sloboda u svijetu. Alžir je svrstan u grupu zemalja koje nisu slobodne s indeksom slobode 35 od 100. Usporedbe radi, BiH je istom izvještaju među „djelimično slobodnim“ zemljama s indeksom 55, dok jedna Austrija kao „slobodna“ zemlja ima vrijednost indeksa 95.
Samo ovaj pokazatelj, bez potrebe da dublje analiziramo političku i društvenu situaciju u Alžiru, dovoljno nam govori o razlozima zašto toliko mnogo migranata potiče iz ove zemlje. Dodajmo još da je Alžir imao građanski rat koji je, baš kao i u BiH, počeo 1991. i završio tek 2002. godine, te da se posljedice sukoba još uvijek osjete. Uz sve to, na čelu države je isti čovjek od 1999. godine (dva puta je promijenjen ustav kako bi se on ponovo mogao kandidirati) koji se u posljednje četiri godine gotovo i ne pojavljuje u javnosti. Mada mnogi smatraju da je predsjednik u komi ili, u najboljem slučaju, nepokretan i fizički nesposoban za rad, on će najvjerovatnije pobijediti i na izborima 2019. godine. Pobijediće jer vlast kontroliše većinu radnih mjesta u državi i jer su izbori u Alžiru, opet prema izvještajima međunarodnih organizacija, daleko od fer i demokratskih.
Nejednakost, koja se ogleda u svim aspektima života, između razvijenih zemalja Zapadne Europe i Sjeverne Amerike s jedne i ostatka svijeta s druge strane (uz izuzetak nekoliko država Dalekog Istoka, te australski kontinent) jeste najveći izazov na koji moderni svijet tek treba odgovoriti. Zadatak je to vlada i političara koje biramo. No, umjesto rješavanjem problema oni se više bave širenjem straha među ljudima. Uz pomoć straha i mržnje, poznato je to, najlakše se vlada.
Ono što nikako ne doprinosi trajnom rješenju jeste da mi, obični ljudi, mrzimo druge obične ljude koji traže svoj put ka sretnijem životu. Ta mržnja najčešće izranja iz straha kojeg imamo prema drugom i drugačijem, a koji je rezultat nerazumijevanja stvarnog stanja u kojem se drugi ljudi nalaze i iz kojeg dolaze.
Izbjegličkim pričama pokušavamo da pospješimo razumijevanje među ljudima, da pokažemo kako se niti jedan čovjek ne može svesti samo na identitet izbjeglice ili migranta već je svako od nas, bez obzira gdje smo rođeni, kompleksna ličnost koja ima svoju prošlost, svoje porijeklo, svoje ljubavi, svoje snove i, na kraju, pravo da se bori za bolju budućnost. S Fethijem smo razgovarali upravo o tome. Ovo je njegova priča.
„Izbjegličke priče“ su medijski projekt koji je nastao zahvaljujući IMEP (Independent media empowerment program) grantovima „New voices“, te podršci USAID-a, Centra za promociju civilnog društva (CPCD) i Otvorene mreže.
