Autor: urednik

Intervju s Marjan Kamali, autoricom romana “Knjižara u Teheranu” nastao u okviru projekta Bookstan on Air realiziranog uz podršku Međunarodnog fonda za pomoć koji su osnovali Ministarstvo vanjskih poslova Savezne Republike Njemačke, Goethe Institut i drugi partneri.

Marjan Kamali, američka autorica iranskog porijekla, rođena je u Turskoj, a djetinjstvo je provela u Keniji, Njemačkoj, Turskoj, Iranu i Sjedinjenim Državama. Studirala je englesku književnost na Berkeleyu, a magisterij je stekla na Univerzitetima Columbia i New Yorku.Predaje pisanje na GrubStreetu i živi sa suprugom i dvoje djece u okolini Bostona. Knjižara u Teheranu njen je posljednji roman, a u pripremi je HBO adaptacija.

Intervju s autoricom vodila je Larisa Mahmić.

“Osjećam se veoma sretnom što mogu da ispričam svoje priče i što imam čitalačku publiku širom svijeta koja cijeni moj rad. Društveni angažman kroz književnost mi je nevjerovatno važan i nešto što jako cijenim – kao što je mogućnost da dam ovaj intervju za bosanskohercegovačko izdanje. To je zaista čast. Želim povećati empatiju i stvoriti vezu kroz svoje priče o snažnim ženama. Voljela bih da nastavim da osnažujem i druge.”

MARJAN KAMALI: Put jedne žene ka prihvatanju i zatvaranju starih rana

Sa Marjan Kamali, američkom spisateljicom iranskog porijekla, razgovarali smo povodom objavljivanja bosanskog prijevoda njenog drugog romana Knjižara u Teheranu, pod okriljem izdavačke kuće Buybook. Roman je prevela Amela Kavaz. Kamali je govorila o ekranizaciji svog romana, važnosti knjižare, prikazu Iranaca i Iranaca-Amerikanaca, kao i ženskom položaju.

Razgovarala: Larisa Mahmić

Knjižara u Teheranu je roman objavljen 2019. godine. Tek nedavno, preveden je na bosanski jezik i izdavačka kuća Buybook je objavila isti. Ovo je, zasigurno, jedna kompleksna priča, mozaik isprepletenih sudbina koje rijetko koga mogu ostaviti ravnodušnim. Roman počinje susretom dva glavna junaka u američkom staračkom domu 2013. godine – Roya i Bahman su u svojim sedamdesetim, ali njihov razgovor čitaoce vraća u prošlost, u 1953. godinu. Odatle, njihova konverzacija se pretvara u narativ koji se proseže kroz nekoliko decenija. Famozna Knjižara je u centru svega.            

Od prve do posljednje stranice, uspješno ste razvili vrlo zanimljiv narativ koji je očigledno zaintrigirao mase – u pripremi je adaptacija romana u televizijsku seriju u produkciji HBO-a! Kako se osjećate kad znate da će Vaše riječi biti pretočene u televizijsku seriju? Preovladava li uzbuđenje ili ipak postoji određena doza strepnje? Koliko ste uključeni u proces sastavljanja scenarija? Koliko Vi kao autorica ovog romana učestvujete u cjelokupnoj adaptaciji?

Hvala vam na lijepim riječima – svakako je veoma uzbudljivo pomisliti da će moji likovi dobiti novi život na ekranu! Uzbuđenju nema kraja, ali kad god autor ima sreće da mu djelo bude ekranizovano, postoji i određena doza nervoze. Radit ću kao konsultantski producent, tako da ću utjecati na neke stvari, ali kao i kod svih ekranizacija, na kraju većinu odluka donose producenti. Cilj nije imati tačnu repliku knjige u seriji, već uhvatiti njen duh, dušu i atmosferu. Veoma mi je važno vidjeti Irance i Irance-Amerikance predstavljene na ekranu u svim njihovim nijansama i složenostima za razliku od stereotipa. Presretna sam što priču Roye i Bahmana utjelovljuju divni glumci – cijela stvar djeluje nadrealno i nevjerovatno.

Starački dom, stari ljubavnici, prisjećanje na zajedničku strastvenu mladost, sklapanje individualnih sjećanja u jednu jedinstvenu priču – mene kao čitateljicu su ovi elementi asocirali na Bilježnicu, roman Nicholasa Sparksa. Jesu li ove zajedničke tačke produkt inspiracije Sparksovim romanom ili je to čista slučajnost?

Knjižaru u Teheranu porede sa Bilježnicom, i svakako se slažem da postoje teme koje ove dvije priče dijele. Kada sam prvi put pogledala film Bilježnica (prvo sam pogledala film, a kasnije pročitala knjigu), nisam mogla prestati plakati. Plakala sam i plakala nakon što se film završio. Mislim da nisam svjesno namjeravala imati slične teme u svojoj knjizi, ali me film definitivno pogodio. Oduvijek sam željela istražiti šta bi značilo da dva iransko-američka lika imaju priliku da sastave dijelove svoje mlade ljubavi kasnije kad su u starosti – prije nego što za njih bude prekasno.

Otac mi je pričao o jednoj knjižari u Teheranu iz svojih srednjoškolskih dana. Rekao je da su se u radnji prodavale knjige iz cijelog svijeta i da bi srednjoškolci između stranica knjiga skrivali ljubavne zapise, i da je vlasnica knjižare tako prenosila njihove poruke.

Knjižara – kognitivni i iskustveni univerzum

Zašto ste odabrali baš knjižaru kao epicentar svega, kao mjesto radnje, naposlijetku i kao naslov romana? Je li knjižara za Vas lično nekada u životu imala, ili možda ima i trenutno, ulogu jednog takvog spoznajnog i doživljajnog „univerzuma“?

Oduvijek sam voljela čačkati po knjižarama i razgledati razne olovke, papire i sveske. Imam divne uspomene na posjete knjižarama kada sam bila dijete, na miris mastila i knjiga, na osjećaj različitih olovaka u mojoj ruci. Prije nekoliko godina, otac mi je pričao o jednoj knjižari u Teheranu iz svojih srednjoškolskih dana. Rekao je da su se u radnji prodavale knjige iz cijelog svijeta i da bi srednjoškolci između stranica knjiga skrivali ljubavne zapise, i da je vlasnica knjižare tako prenosila njihove poruke njihovim voljenim. Kad mi je ispričao ovu priču, sjećam se da sam pomislila da je to tako romantično – da se ljubavno pismo šalje između stranica knjige. I dan-danas volim knjižare i pisaći materijal, i kad god posjetim neki novi grad, obavezno saznam da li imaju jednu takvu radnju da je posjetim. Za mene, ove nas radnje povezuju s prošlošću koja polako nestaje kako sve više ljudi prestaje da piše pisma i koristi pribor za pisanje. Još uvijek volim pisati pisma rukom, a i većina prvih nacrta mojih romana napisana je rukom – ponekad čak i nalivperom i mastilom!

Društveni angažman kroz književnost mi je nevjerovatno važan i nešto što jako cijenim. Želim povećati empatiju i stvoriti vezu kroz svoje priče o snažnim ženama.

Emancipacija žena u društvu i književnosti

Knjižara u Teheranu svakako ima ljubavnu priču kao okosnicu, ali Vi se ovdje bavite i nekim značajnim društvenim pitanjima. Jedno od njih je emancipacija iranskih žena. Čak i kad je „pobjegla“ od iranskih običaja, Roya je i u SAD-u bila suočena sa mizoginijom. Kako Vi danas vidite emancipaciju u istočnim, ali i zapadnim društvima?

Mislim da je većina svijeta svjesna izazova sa pravima žena u državama poput Irana, ali mi smo skloni zaboravljanju da žene širom svijeta doživljavaju mizoginiju. Također, htjela sam pokazati ograničenja koja su postavljena ženama u SAD-a, posebno 1950-ih i 1960-ih. Roya napušta Iran misleći da će joj prilike za posao u SAD-u biti mnogobrojne, ali vidi da stvari nisu tako jednostavne i riješene ni u zapadnom svijetu. Mislim da se, i u istočnim i u zapadnim društvima, žene još uvijek bore da budu saslušane i da budu ravnopravne. Neke zemlje su za žene bolje mjesto od drugih, ali mislim da ne postoji nijedno mjesto gdje je mizoginija potpuno iskorijenjena.

Autorice su danas mnogo vidljivije nego prije. Sve češće se piše o ženskim iskustvima u različitim kulturama. U svemu tome su emancipacija žena i feministička perspektiva izuzetno glasne. Kako Vi sebe, kao autoricu ali i kao ženu, doživljavate u kontekstu današnje proze? Je li Vam važan društveni angažman preko književnosti?

Osjećam se veoma sretnom što mogu da ispričam svoje priče i što imam čitalačku publiku širom svijeta koja cijeni moj rad. Društveni angažman kroz književnost mi je nevjerovatno važan i nešto što jako cijenim – kao što je mogućnost da dam ovaj intervju za bosanskohercegovačko izdanje. To je zaista čast. Želim povećati empatiju i stvoriti vezu kroz svoje priče o snažnim ženama. Voljela bih da nastavim da osnažujem i druge. Odrasla sam očajnički tražeći uzore među bliskoistočnim spisateljicama. Jednog dana, otac me pogledao u oči i rekao: „Možeš biti uzor sljedećoj generaciji.“ Želim da žene posvuda visoko dižu glave čak i ako imaju posla sa mizoginijom, diktatorskim režimima ili općenito kulturom koja im govori da moraju da šute. Ne možemo sebi priuštiti da šutimo, a najbolji lijek za mizoginiju je pričati svoje priče i govoriti istinu čak i ako je pričamo kroz pisanje romana.

Živjeti američki san zahtijeva mnogo odricanja. Mislim da su za većinu imigranata prednosti američkog sna praćene ogromnim gubitkom.

Priča o izlječenju od gubitka

Uzevši u obzir da ste na početku knjige citirali F. Scotta Fitzgeralda koji je također govorio o ovome, zanima me Vaše mišljenje o poistovjećivanju SAD-a sa vrlim novim svijetom, svijetom novih mogućnosti i nada, tzv. American Dream. Ipak su Roya i njena sestra Zari svoju budućnost pronašle upravo tamo.

Ljudi su generacijama doživljavali Ameriku kao zemlju mogućnosti i dolazili su ovamo iz cijelog svijeta kako bi ostvarili „američki san“, ali američki san nikada nije tako jednostavno postići kao što neki vjeruju. Živjeti američki san zahtijeva mnogo odricanja. Mislim da su za većinu imigranata prednosti američkog sna praćene ogromnim gubitkom. Kako uravnotežiti obogaćivanje i otuđenje u ovom takozvanom snu, životna je potraga. Kada Roya i njena sestra Zari dođu u Ameriku kao mlade studentice, suočene su sa stvarnošću Amerike u svoj njenoj slavi, komplikacijama, manama, nadi i radostima.

Roman ima previše socijalnih podtonova da bi bio okarakterisan kao striktno ljubavni, ali ipak ljubav stavlja u fokus, pa ne može biti ni striktno socijalni. Kako biste Vi, kao autorica, okarakterisali ovaj roman? Šta mislite koliko roman kao forma može vjerodostojno prikazati jedno društvo ili vjerno govoriti o historijskim zbivanjima?

Ovaj roman bih okarakterisala kao priču o izlječenju od gubitka. Željela sam da istražim i ljubav i gubitak, i kako se mirimo s ljubavlju i gubitkom zemlje, ljubavlju i gubitkom vjerenika, ljubavlju i gubitkom djeteta, ljubavlju i gubitkom u braku, ljubavlju i gubitkom kada je u pitanju izgradnja novog života na novom kontinentu. Ne mislim da je zadatak romana da obavezno kaže šta se dogodilo tokom određenog historijskog događaja, ali je zadatak romana da pokaže čitaocu kako su ljudi doživjeli taj određeni događaj. Htjela sam da pokažem kako čovjek može reagovati kada mu život diktiraju okolnosti van njegove kontrole. Željela sam da pokažem put jedne žene ka prihvatanju i zatvaranju starih rana.

„Prošlost nikada nije prošlost“

Smatram da ste izvrsno odradili prelaske iz jednog vremena u drugo. Pretapanje iz sadašnjosti u prošlost i obratno je teklo potpuno prirodno. Jeste li odmah znali da želite roman ispripovijedati na taj način ili ste do te odluke došli tokom pisanja?

Od samog početka sam znala da želim da ispričam ovu priču na nelinearan način. Oduvijek sam znala da želim započeti roman kada su Roya i Bahman već u svojim sedamdesetim i kad će se ponovo vidjeti prvi put nakon šezdeset godina. Htjela sam da čitalac od samog početka zna da su ove dvije osobe većinu svog života provele odvojeno, jer za mene je ovo priča o izgubljenoj ljubavi, koliko i priča o prvoj ljubavi. Druga tema u romanu je da vrijeme ustvari nije linearno već kružno. Kada Roya ode u starački centar na početku knjige, osjeća se kao da ima sedamdeset sedam i sedamnaest u isto vrijeme. Zaista vjerujem da se u svakom trenutku možemo prisjetiti mlađeg sebe. Miris, pjesma, glas voljene osobe može nas u trenu vratiti u prošlost. U stvari, „prošlost nikada nije prošlost“ kako se kaže. Željela sam da uhvatim i ovaj osjećaj skakanja u vremenu u romanu. Namjerno sam rasporedila scene redoslijedom koji nije nužno hronološki, ali bi imao maksimalan emocionalni utjecaj na čitaoca.

Roya, Bahman, Claire, gospodin Fakhri, Badri – svi ovi likovi igraju krucijalne uloge, imaju svoje priče, svoje mjesto u romanu, svoje značenje, svoju važnost. Njihovi narativi su isprepleteni čak i kad se čini da nemaju dodirnih tačaka. Koliko Vam je trebalo da formirate sve ove likove, da oformite njihove živote? Koliko su na njihova formiranja utjecala Vaša iskustva ili iskustva Vaših roditelja?

Oh, trebalo je dosta vremena da se svi ti likovi definišu i da se uči o njima! Trebalo je tri i po godine. Počela sam samo sa dvoje naših ljubavnika: Royom i Bahmanom, ali na kraju su ostali likovi oživjeli i zaživjeli svojim životom. Nisam očekivala da će se svi narativi ispreplitati na način na koji su se ispreplitali, ali mi je drago što sam uspjela uplesti njihove priče. Provela sam dosta vremena razmišljajući o pozadinskim pričama ovih likova: njihovoj historiji, njihovom kajanju, njihovim čežnjama. Svi likovi su proizvod moje mašte, ali opet, kad god pisac stvori lik, neki elementi ljudi koje poznaju će se pojaviti u njima.

Priče iz centra za stara i oboljela lica

Ljubavna priča prožeta političkim i društvenim elementima, a sadrži intimne prikaze dubokih ličnih iskustava. Tradicija i sudbina su također sveprisutne. Odakle Vam inspiracija za pisanje jednog ovakvog romana, odakle ste je crpili?

Inspiracija za ovu knjigu došla je s nekoliko mjesta. Postojala je knjižara koju je moj otac spomenuo da je posjećivao dok je bio u srednjoj školi – toliko me ta radnja zaintrigirala da sam zamišljala kako bi je bilo posjetiti. Bio je tu i susret koji sam imala kada sam čitala svoj prvi roman Čajanka s neznancem u centru za stara i oboljela lica. Nakon čitanja svi smo sjeli za sto i jeli divan perzijski ručak koji je organizovao centar (u obje moje knjige ima puno hrane!). Stariji muškarac u invalidskim kolicima za našim stolom stalno je pričao kako je upoznao princa Španije i putovao sa Charlesom De Gaulleom. Drugi nisu bili zainteresovani da čuju njegova ponavljanja. Međutim, prije nego što sam napustila centar, pitala sam kako se zove i bila sam iznenađena da je to iransko ime. Nekoliko sedmica kasnije, kada sam posjetila roditelje, ispričala sam im o ovom starcu. Kada sam izgovorila njegovo ime, moj otac je zastao i rekao: „Bio je jedan od naših najodlikovanijih stranih velikodostojnika. Upoznao je španskog princa. Putovao je sa Charlesom de Gaulleom.” Ostala sam zapanjena. Te noći sam stalno razmišljala o tome šta znači biti starac u staračkom centru s prošlošću u koju niko nije vjerovao. Ili, ljudi iz prošlosti su vjerovali, ali jednostavno nisu marili za to. Tada sam znala da sam posijala sjeme za svoju sljedeću knjigu. Počela sam samo sa slikom starijeg čovjeka u invalidskim kolicima, ali onda sam dodala priču o velikoj izgubljenoj ljubavi i pisma koja su slana u knjigama u knjižari. Liku Roye dodijeljena je ljubavna priča i to je zauzelo veći dio narativa. Ona upoznaje Bahmana u knjižari u Iranu 1953. kada oboje imaju sedamnaest godina. Oni žustro padaju, kako kaže F. Scott Fitzgerald, „u intimnost od koje se nikada ne oporavljaju“. Ludo su zaljubljeni i planiraju da se vjenčaju, ali su razdvojeni uoči državnog udara. Šezdeset godina kasnije, ponovo se sastaju kada je Bahman stariji čovjek u invalidskim kolicima u staračkom centru.

Sudbina je izuzetno važan element u ovom romanu. Za kraj, voljela bih da nam date svoje mišljenje o sudbini, svoje viđenje iste. Da li je na živote likova utjecala upravo sudbina ili su ipak bili presudni konkretni historijski akteri poput iranske politike, borbe za vlast, klasnih razlika i sl.?

Mislim da su historijski događaji, politika, moć i klasne razlike utjecali na živote mojih likova jednako – ako ne i više – nego bilo koja unaprijed napisana sudbina. No, sudbina je ipak igrala veliku ulogu u njihovim životima. Iako volimo vjerovati da smo sami kapetani svojih sudbina i da možemo upravljati svojim životima, istina je da je mnogo toga van naše kontrole. Vjerovanje da je vaša sudbina ispisana na vašem čelu nevidljivim mastilom uobičajena je perzijska izreka. U nekim istočnim kulturama postoji veće vjerovanje u sudbinu, za razliku od naglaska na moć individualne volje na zapadu. Lično ja sam pod konstantnim pritiskom da spoznam u koju filozofiju najviše vjerujem, ali naučila sam da ne možete zanemariti ogromnu moć sudbine.

Bookstan on Air je realiziran uz podršku Međunarodnog fonda za pomoć koji su osnovali Ministarstvo vanjskih poslova Savezne Republike Njemačke, Goethe Institut i drugi partneri.

Proteklih dana trajalo je montiranje bine za prvo izdanje Brodolom Winter Magica, koji će predstojećeg vikenda osigurati najbolji provod na olimpijskoj Jahorini! Sve prisutne će zabavljati internacionalne, regionalne i domaće zvijezde iz svijeta elektronske muzike: Fedde le Grand, Mark Knight, Mahmut Orhan, Plastik Funk, After Affair, Andrew Meller, Drop Department, Kristijan Molnar, The Provincials, Petar Dundov, Alexander de Funk, Nebs Jack i DJ Jock. Iako je svaki početak skijaške sezone na Jahorini praćen fenomenalnim sadržajem kada su u pitanju zabava i odličan provod, jednako zabavan i raznovrstan sadržaj uvijek je planiran za mjesec mart. “Ove sezone smo na Jahorini ugostili više od 50 najpoznatijih muzičkih izovođača regiona, a sada će naši gosti imati priliku da uživaju u velikom spektaklu za ljubitelje elektonske muzike. Riječ je o spektakularnom događaju elektronske muzike, pod nazivom Winter Magic by Brodolom Jahorina, 11. i 12. marta 2022. godine. Fenomenalan line up privlači posebnu kategoriju gostiju na našu planinu i siguran sam da nas očekuje još jedan događaj o kojem će se prepričavati i danima nakon završetka.”, istakao je Dejan Ljevnaić, direktor OC Jahorina. Inače,  Jahorina bilježi rekordnu posjećenost ove sezone sa gotovo 380.000 skijaša i bordera koji su uživali na stazama, a ovim događajem će svakako biti zaokružen jedan sjajan ciklus koncertnih aktivnosti na olimpijskoj planini.

Nakon završetka ovog muzičkog spektakla elektronske muzike očekuju se brojni dani još spektakularnijeg skijanja tokom sunčanog mjeseca marta, dok manifestacije koncertnog karaktera u zimskoj sezoni 2021/2022 se završavaju sa pomenutim događajem. Uz sjajne uslove za skijanje sa 150 cm snijega na sjajno pripremljenim stazama na 47 km ski staza, ovog vikenda sve posjetitelje od 10. do 13. marta očekuje popust na ski karte od 20%. Potom će uslijediti još veći popusti i skijanje po povoljnijim cijenama. Od 31. marta. do 3. aprila popust na ski karte koje se kupe i iskoriste u navedenom roku će iznostiti 30% dok će u terminu 14. do 17. aprila popust biti 40% na četvorodnevne, trodnevne, dvodnevne i dnevne karte.

Dostupan ograničen broj ulaznica!

Još vrlo ograničen kontigent festivalskih ulaznica (za oba dana) je dostupan po cijeni od 55 KM, a jednodnevne su trenutno 30 KM. Također, u prodaji su i dnevne VIP, te VIP festivalske ulaznice po sniženoj cijeni. Sve ulaznice mogu se kupiti na web stranici kupikartu.ba ili na kapijama Festivala.

Organizovan prevoz do Jahorine iz Sarajeva i sa Pala

Nema potrebe da se na Jahorinu ide osobnim automobilima jer je OC Jahorina u suradnji s organizatorima za svoje posjetioce organizovao autobuski prevoz iz Sarajeva, Istočnog Sarajeva i sa Pala do festivalske lokacije 11. i 12. marta od 19:15h. Posjetioci će, također, moći organizovano kući da se vrate 11. i 12. marta od 3h. Cijena povratne karte je 8 KM iz Sarajeva, tj. 6 KM sa Pala, a više informacija o mjestima polazaka svi zainteresovani mogu da pronađu na ovom linku.

Satnica nastupa izvođača bit će objavljena na Facebook stranici i Instagram nalogu događaja.

Intervju s Đorđem Krajišnikom, autorom zbirke poezije “zamisli zambezi iz riblje perspektive”,je nastao u okviru projekta Bookstan on Air realiziranog uz podršku Međunarodnog fonda za pomoć koji su osnovali Ministarstvo vanjskih poslova Savezne Republike Njemačke, Goethe Institut i drugi partneri.

Đorđe Krajišnik je književni kritičar, kolumnista i novinar dnevnog lista Oslobođenje, kao i mjesečnog magazina Dani. Objavio je više stotina razgovora i tekstova na različite teme vezane uz umjetnost, kulturu, izgradnju mira, antifašizam i lijeve politike. Prošle godine objavljena je njegova prva knjiga, zamisli zambezi iz riblje perspektive (Buybook, Sarajevo), koja je već doživjela prevode i na druge jezike, kao i izdanja van bosanskohercegovačkog govornog područja. S Đorđem smo razgovarali o ovoj zbirci poezije, književnoj kritici i aktuelnom stanju u umjetnosti na našim prostorima.

Intervju s autorom vodio je Aldin Karahasanović.

„Mislim da je danas jedini vrijednosni orijentir moje vlastito čitalačko iskustvo, koje nastojim svakim trenutkom vlastite budnosti dodatno izgrađivati. Svjestan sam većine pogrešaka u minuloj deceniji svog rada, i sebi mogu obećati da neću dopustiti da mi misao okošta, ili bude zarobljena u samo jednoj perspektivi. Pokušaću još beskompromisnije propitivati i tragati, jer jedino tako vjerujem da je moguće ostati svoj.“

ĐORĐE KRAJIŠNIK: Važno je ostati izvan generičkog stava kolektiviteta

O stanju kritičke misli kod nas i autorskom iskoraku u poeziju razgovarali smo sa Đorđem Krajišnikom

Razgovarao: Aldin Karahasanović

Đorđe Krajišnik je književni kritičar, kolumnista i novinar dnevnog lista Oslobođenje, kao i mjesečnog magazina Dani. Objavio je više stotina razgovora i tekstova na različite teme vezane uz umjetnost, kulturu, izgradnju mira, antifašizam i lijeve politike. Prošle godine objavljena je njegova prva knjiga, zamisli zambezi iz riblje perspektive (Buybook, Sarajevo), koja je već doživjela prevode i na druge jezike, kao i izdanja van bosanskohercegovačkog govornog područja. S Đorđem smo razgovarali o ovoj zbirci poezije, književnoj kritici i aktuelnom stanju u umjetnosti na našim prostorima.

Poznajemo vas kao kritičara, kolumnistu, novinara, moderatora… Prošle godine objavljena je vaša prva knjiga. Kakav je osjećaj biti “na drugoj strani”?

Osjećaj je, moram priznati, potpuno drugačiji od onoga koji imam u pomenutim drugim ulogama i poslovima kojima se bavim. Sada sa ove tačke gledano jasno mi je da sam morao, bar privremeno ili u nekim slučajevima trajno, suspendovati sve te druge oblike sebe i doći do jednog drugačijeg, čak i za sebe samog nepoznatog sebe, kako bih ušao u proces rada na knjizi zamisli zambezi iz riblje perspektive. To je, da budem jasan, podrazumijevalo da ne budem ni kritičar, ni kolumnista, ni novinar… već da tragam za jednim novim uglom gledanja na svijet u sebi i oko sebe. Jer me u književnosti od mojih prvih susreta sa njom nekako najdublje pokretala ta njena moć za izmještanjem iz svakodnevnog i realijama sputanog osjećanja egzistencije, da bi se zakoračilo u novo, nepoznato, puno mogućnosti i otvorenih pitanja. Nekome bi se možda činilo da ta vrsta ranije pomenutog mog pisanja, od kojeg živim, pomaže u književnom radu, međutim neko sam ko se na privatnom planu, u svom razumijevanju onoga što književnost jeste, jako opire svakom simplificiranju književnosti na dnevno-hroničarski žurnalizam.

Rad na knjizi zamisli zambezi iz riblje perspektive jeste bio jedan sveobuhvatan proces. I na nivou mene kao ličnosti, i na planu mene kao autora koji ima neko ranije iskustvo u radu na tekstu. Morao sam sve to ranije znanje o tekstu, pa i pročitano, sažvakati i odbaciti, lišiti se svakog predubjeđenja, da bih ušao u potragu za vlastitim jezikom, onim jedinim jezikom kojim mogu govoriti iz sebe, o sebi i onome što vidim ili pak ne vidim. Jezikom ruskih formalista govoreći, bilo je nužno izvršiti deautomatizaciju vlastite percepcije, učiniti kamen kamenom, i mnogo toga se odreći, uspostaviti jasna i rigorozna pravila i zahtjeve, da bi se došlo do izraza koji je mogao sažeti sve ono što me u igri podsvijesti i fleševa stvarnosti zaokuplja, da ne kažem obuzima.

Poezija kao iscjeljenje od robovanja novinskim rokovima

Čitajući zamisli zambezi iz riblje perspektive nisam se mogao oduprijeti osjećaju da je čitava zbirka – jedna pjesma. Kako je izgledao proces pisanja? Kako ste pristupili ideji (ako je ona uopće postojala) da će pjesme koje pišete naposljetku biti cjelina? Jesu li ove pjesmeviše produkt slika i osjećaja ili su primarno vaše eksperimentiranje sa granicama jezika i forme?

Suštinski, niste u krivu pri tom osjećaju. Ja bih dodao još da je to, ili bi moglo tako biti, jedna noć u pjesmi, od njenog početka do trenutka pred svitanje. Sa druge strane, to je i ponoćni tango sa elementima psihotrilera, ili pak jedan tunel ulančanih snoviđenja, od ushita snivanja i seksualnosti do najdubljih košmara i strahova djetinjstva. Istina je, nekolicina stihova tu je kao neophodan putokaz ka dalje, tokom zambeza. Tako da, istina, jedno od mogućih čitanja ove knjige jeste i to, da je ona jedna pjesma ili poema u fragmentima. Dodao bih da je to i igra sa neizrecivim, borba sa bjelinom koja nastoji da suspregne svaku potrebu za govorenjem. Na koncu, to je i dubinski solilokvij, prolazak kroz niz stanja, lica, spolova i oblika. Bježanjem od direktnog pjesničkog ja, ukotvljenog u setu patetičnih emocija koje se refrenično ponavljaju u ovdašnjoj književnosti, u niz drugih oblika sebstva ili nesebstva, nastojalo se doći do onog suštinskog ili bar istinitijeg ja. Onoga koje se imenuje bez bilo kakvih nanosa ranijih spoznaja o sebi. Ali koje, treba to kazati, ni u kom slučaju ne treba nužno vezati ili ne vezati za samog autora i toga kako ga drugi prepoznaju.

zambezi su mišljeni, onog trenutka kada su u tekstu konstruisani, kao otvorena struktura, koja se ponavlja, ali ne kao puka repetitivnost, već kao svaki put iznova proživljeno iskustvo kretanja.

Neću reći da je ta forma bila jasna od prvog trenutka rada na knjizi, ali je postojala svijest da se od jedne gomile početnog materijala koja se našla ispred mene, mora, ako će to na koncu knjiga biti, složiti jedna koncepcijski jasno zaokružena cjelina. Nemam ništa protiv drugačijih viđenja knjige, ali mi je kao čitaocu jako važno da knjiga ima svoju jasnu priču, da je kao cjelina mišljena, od naslovne do posljednje stranice. U zambezima se nije održalo ništa što nije zadovoljavalo kriterije postavljene nakon prvog rezanja viškova i nedovoljno autentičnih stihova.

Nikad me nije privlačio eksperiment sam po sebi, odnosno eksperiment koji je sam sebi svrha. U pogledu zambeza bila je posrijedi jasna potreba da se u jeziku neponovljivog trenutka u kojem jesmo nađe onaj izraz koji može, na najpotpuniji način, iskazati slike i emocije čovjeka u okvirima onoga što on u datom trenutku jeste, sa svim podražajima, težinama i pritiscima koji ga baš takvim, kao jedinim mogućim, u jednom isječku vremena, čine.

Poetički diskurs znatno se razlikuje od kritičko-analitičkog. Osjećate li nekad da vam je nakon pisanja kritika i aktivnog djelovanja u književnom životu teško “ući” u poeziju, ili je to pak jednostavan i prirodan proces? Je li poezija za vas možda svojevrsno privatno „čišćenje“ od drugih žanrova koje pišete?

Poezija je bila za mene i više nego čišćenje od drugih žanrova. Rekao bih, a da ne zvučim suviše fatalistički, da je ona bila iscjeljenje, pružena ruka da iskočim iz trenja i kolotečine robovanja novinskim rokovima, da osvijestim vlastiti jezik mnogo snažnije i sveobuhvatnije od onoga što nudi bilo kakvo pisanje koje je uslovljeno nekim vanjskim moranjem ili pritiskom. Jedini pritisak i imperativ u procesu kakav su bili zambezi je bio najprije doći do sebe, a potom ni u kom smislu ne odstupiti i izdati tog jedva pronađenog sebe.

O savremenoj kritici i njenoj publici

Često steknem dojam da umjetnost “konzumiraju” gotovo isključivo ljudi koji se njome na neki način bave. Ljudi koje sretnem na Bookstanu su većinski iste osobe koje srećem na događajima vezanim za druge vrste umjetnosti. Kako gledate na “uske krugove” uživaoca umjetnosti na našem prostoru? Koliko uopće ima smisla baviti se umjetnošću u takvom okruženju? Na koji način se ta zatvorenost odražava na umjetničke domete lokalne scene?

Uski krugovi, oni su samo posljedica opšte zapuštenosti našeg društva. Mi za gotovo tri decenije Dejtonskog mira nismo učinili gotovo ništa da vratimo dostojanstvo našoj kulturi i umjetnosti. Naprotiv, na jednom sistemskom nivou je učinjeno sve da svaka institucija kulture, svaki pojedinac i pojedinka koji se bave umjetnošću i kulturnim radom, bude srozana do te mjere da nije u stanju bilo šta drugo raditi sem vegetirati kao statični objekat u stihiji i propadanju.

Da bi stvari dopirale šire van uskih i sve užih krugova nužno je kultivisati, obrađivati, zasijavati tu njivu neoranu (ne mislim pod time da je se gnoji otrovima tradicionalizama i mitomanije). Ali, kako se sada čini, nema onih koji bi imali volje zasijati organski, s rizikom da će prvih godina sigurno biti na gubitku, da bi u nekoj sretnijoj budućnosti neki žeteoci imali više žita nego kukolja.

Pitanje smisla bavljenja umjetnošću, pak, ima više veze sa individualnim pulsiranjima, na njega, koliko god da ga se ticao, društveni okvir ne bi smio uticati. Drugim riječima, odgovor na pitanje ima li smisla baviti se umjetnošću svaki umjetnik koji drži do sebe, ma gdje se nalazio i u kakvim uslovima živio i stvarao, traži svakodnevno. Ono je to sa čime se on bori, što iskušava i dovodi do krajnjih mogućnosti i granica. Stoga, mišljenja sam da okolnosti u kojima se stvara ni u kom pogledu ne igraju presudnu ulogu.

Umjetnički dometi lokalne scene, koliko god okolnosti bile nezaobilazan faktor, onakvi su kakvi su dometi njenih stvaralaca. Ukoliko umjetnici i kulturni radnici pristanu na nametnuti okvir bez otpora, ukoliko ne propituju, ili se samodopadno kite provincijskim perjem, te ukoliko ne izlaze iz matrica uporne kulturno-umjetničke reciklaže šlagera socijalističkog doba, onda su i dometi, da tako kažem, čaršijski. Ako pak bez ziheraške računice odgovaraju kao stvaraoci na izazove vremena u kojem živimo onda sasvim sigurno da su i njihovi dometi planetarni i civilizacijski.

U vremenu radikalno polariziranih mišljenja i specificiranih eho-komora koje stvaraju algoritmi društvenih mreža, svačije mišljenje je podjednako (ne)važno. Iz perspektive kritičara, koja je pozicija kritike u takvom svijetu? Ima li danas uopće mjesta za kritiku koja obilno koristi stručni diskurs?

To što je trenutak u kojem ovdje živimo nametnuo da je svaka glupošćurina koju izgovori bilo koja polupismena persona posmatrana kao relevantna i vrijedna objave, ipak ne znači da trebamo pristati na estradizaciju mišljenja kao takvog. Neophodno je istrajati u odbijanju da se zagazi u to blato javnog diskursa, koji radi na podražaje niskih strasti dezavuisanog puka. To što većina izgovara ili piše notorne laži, obmane i besmislice, ne smije značiti da svi moramo pristati na takav jezik. Ima smisla uporno otvarati i osvajati prostore za drugačije, neomeđeno i nekontaminirano mišljenje. Koliko god se to činilo mizernim u odnosu na buku koja nas okružuje, važno je ostati izvan generičkog stava kolektiviteta.

Pozicija kritike nije manje važna u današnjim okvirima. Čini se da je potreba za njom možda i veća nego ranije. U obilju sadržaja koji nam danas internetom postaje dostupan djeluje važnim i neophodnim određeno filtriranje.

Dakako, nesumnjivo je da ima potrebe za kritikom koja obilno koristi stručni diskurs. Ona ima svoju akademsku i znanstvenu važnost. Kada je posrijedi kritika u novinskim ili internetskim okvirima stava sam da ona svakako ne bi trebala biti odrođena od stručnog diskursa. Međutim, ne da bi se njime tek tako poziralo pred čitaocima ili da bi se maskiralo odsustvo autentičnog mišljenja i prosudbe. Već u upotrebi koja je svrsishodna i nužnošću samog teksta utemeljena. Sa druge strane, pobornik sam onog Gombrowiczevog naputka, da književna kritika već sama po sebi jeste i književnost, te da kao takva treba biti mišljena i pisana. Obraćamo se njome ipak nekom čitaocu/teljici, pa se čini važnim da mu/joj prenesemo neku emociju, da potaknemo određenu radoznalost u njegovom/njenom čitalačkom interesovanju.

Čitalačko iskustvo kao vrijednosni orijentir

Kritički diskurs se znatno izmiješao sa diskursom PR-a. Marketing je ušao u sve pore društva i kao da se izgubila neovisnost kritičkog mišljenja. Sve češće kao kritiku zapravo imamo prikriveno oglašavanje. Možemo li danas uopće vjerovati onome što kritičari i kritičarke tvrde?

Rekao bih da mnogo toga biva prihvaćeno po halo efektu. Ne na osnovu vlastitog iskustva, nego zbog toga jer je tamo neko rekao da je to dobro. I to je ono što mi najviše smeta u svemu tome. Posebno ta razina osiono ignorantskog garda, koji insistira da uopšte ne postoji mišljenje koje nije u skladu sa važećim obrascima.

Nemam, pri tome, ništa protiv PR-a u književnosti, on je nužnost vremena u kojem jesmo, važno je da ljudi kupuju knjige, ali insistiram na jasnom diferenciranju onoga što je reklama i što je istinski utemeljeno i iskreno artikulisano mišljenje o valjanosti nekog teksta. Posebno u okolnostima u kojima postoje književna lica koja determinišu cijele scene. Kada to kažem, mislim prije svega na slučajeve da jedan čovjek ili jedna interesna skupina unutar književnog polja, odlučuje koga će se štampati, koga nagraditi, koga će biblioteke otkupiti, a novine hvaliti. Dok mnogi drugi, vrijedni ali manje bliski promicateljima, ostaju uskraćeni za jednaku priliku da dođu do potencijalnih čitaoca i poštovaoca njihovog djela. Nastojim svojim radom, kad god je to moguće narušavati postojanost takvih struktura.

Prevashodno jer mi je stalo do književnosti, i do jednakih prilika za sve ljude koji se danas odluče dati sobom u stvaranje nečega tako neopipljivog, ali opet važnog i spasonosnog, kao što je književnost.

Pitanje povjerenja kritičarkama i kritičarima ostaje pitanje vlastite procjene i čitalačkog iskustva. Veoma je lako, na uzorku od svega nekoliko tekstova nekog autora, provjeriti valjanost njegove prosudbe i da li joj vjerovati. Odnosno, ocijeniti da li je tekst istinski izraz kritičarevog promišljenog i argumentiranog mišljenja, ili honorirana reklamna vrpca. Kritika je, ponoviću, i potreba da se razgovara sa drugim, da se ostvari komunikacija i izrazi ono na što nas neki tekst upućuje. Kako bismo promislili, sa drugim ogledali, kroz naš susret sa knjigom, naše ljudsko.

Koji kritičar/ka za vas predstavlja autoritet? Čije kritike rado čitate i kome vjerujete? Ko vam je orijentir kada je u pitanju književna vrijednost?

Mislim da je danas jedini vrijednosni orijentir moje vlastito čitalačko iskustvo, koje nastojim svakim trenutkom vlastite budnosti dodatno izgrađivati. Svjestan sam većine pogrešaka u minuloj deceniji svog rada, i sebi mogu obećati da neću dopustiti da mi misao okošta, ili bude zarobljena u samo jednoj perspektivi. Pokušaću još beskompromisnije propitivati i tragati, jer jedino tako vjerujem da je moguće ostati svoj. Ne bih mogao govoriti o autoritetima, jer danas, već u tridesetim godinama života teško da mogu bilo kome pokloniti bezrezervno povjerenje. Radije bih otuda pomenuo kolege/inice čiji rad cijenim, s napomenom da je to samo ogledni uzorak, te da sam siguran da postoji još cijeli niz autorica i autora vrijednih pažnje u našem četveroimenom štokavskom jeziku. Važni su mi i rado čitam tekstove Saše Ćirića, Dinka Krehe, Marka Pogačara, Ivane Golijanin, Borisa Postnikova, autorica okupljenih oko Ženske čitaonice PEN centra BiH i Udruženja Pobunjene čitateljke. Sve su to bitni orijentiri, te svakako da je iznimno važno ostvarivati međusobnu komunikaciju, iskren i na međusobnom poštovanju zasnovan odnos.

Bookstan on Air je realiziran uz podršku Međunarodnog fonda za pomoć koji su osnovali Ministarstvo vanjskih poslova Savezne Republike Njemačke, Goethe Institut i drugi partneri.

Historijski Muzej BiH organizuje Prezentativnu instalaciju performansa američkih umjetnika u četvrtak, 10.03.2022. u 19:00 h.

Projektna instalacija „CreaCubity“ je performativna forma američkih umjetnika. Instalacija se postavlja u prostoru u obliku kocke na čijim se stranama sinhronizovano prikazuju video instalacije umjetnika čiji 
radovi konceptualiziraju teme osnaživanja društvene, rasne, rodne i spolne ravnopravnosti.

Instalacijom provociramo i motiviramo pojedince i zajednicu da otvoreno govore o konceptu življenja unutar „kutije“, koja je metafora sistema ili obrazaca ponašanja kojima se pojedinac ili grupa pokoravaju i prilagođavaju. Performans postavlja pitanja: Kako postati uzoriti građanin? Kako ne izgubiti dio sebe? Kako biti svoj u drugoj zemlji i među ljudima koji nisu “tvoji”? I da li uopće postoji takav prostor u kojem možemo biti potpuno oslobođeni stega Sistema, identiteta i biti ono što zaista jesmo?

Objavljena je trinaesta književna kritika nastala u okviru projekta Bookstan on Air realiziranog uz podršku Međunarodnog fonda za pomoć koji su osnovali Ministarstvo vanjskih poslova Savezne Republike Njemačke, Goethe Institut i drugi partneri.

Autorica kritike knjige “Tajna džema od malina” Karima Zaimovića je Lamija Milišić.

“Odjeci Karimove poetike spekulativne fikcije, svježi i savremeni za Sarajevo u doba još mladog poraća, danas su zatomljeni glasom autofikcije. Iako se fantastička (i uopće žanrovska) književna produkcija održava kroz pojedinačne glasove nekolicine etabliranih književnika ili nekoliko samizdatih autora, ovaj ogranak književnosti u BiH do danas nije uspio formirati cjelovitu književnu scenu. Zašto je tomu slučaj (kako kod nas, tako i globalno) kulturološki je donekle nejasno, s obzirom na to da živimo u društvu donekle sličnog ekstremnog duševnog stanja (već dvogodišnje pandemije) u kom je Zaimovićeva zbirka nastala. Možda će (šta ako će, sasvim slučajno) novo izdanje Tajne džema od malina napraviti nužno komešanje, a ispod zavoja se ponovo ukazati (sarajevski ili bilo koji drugi) nevidljivi ljudi.”

Sarajevski nevidljivi ljudi

Odjeci Karimove poetike spekulativne fikcije, svježi i savremeni za Sarajevo u doba još mladog poraća, danas su zatomljeni glasom autofikcije. Možda će novo izdanje Tajne džema od malina napraviti nužno komešanje, a ispod zavoja se ponovo ukazati – (sarajevski ili bilo koji drugi) nevidljivi ljudi.

Karim Zaimović, Tajna džema od malina, Sarajevo/Zagreb: Buybook, 2021.

PIŠE: Lamija Milišić

Iz IK Buybook pred čitalaštvo nedavno je stiglo novo izdanje zbirke priča Tajna džema od malina Karima Zaimovića. Štovana i kultna još od prvog izdanja, zbirka može da postavi novo i potencijalno neudobno pitanje: šta je nama tajna (riječju, spekulativna fikcija) danas, u ovom gotovo potpuno raščaranom svijetu dominantne autofikcije? Kako smo narativizirali rat, a kako poraće?

U početku bijaše riječ

Karim Zaimović u očima današnjeg čitateljstva u neku ruku sve više liči na vlastitog književnog lika Nigela Breena (iz istoimene priče). Dakako, pripovijest o piscu Breenu otkriva potpuno drugačiji životni i karakterni put od Zaimovićevog, no zajedničko im je iskustvo moći, koje jedan pisac nedobrovoljno zadobija u društvu. To je slučaj umjetnika čija ličnost, usljed sve veće popularnosti u društvu, nadrasta samo djelo, postavši društveni mit. Kao dio kolektivnog pamćenja, umjetnik-pisac poprima svojevrsnu pasivnost, njegovo djelo više niko ne izlaže novim društvenim kontekstima. Još gore, djelo se time zanemaruje kao vrijednost po sebi, a književnošću diriguje sve ono vanknjiževno.

Karim Zaimović, mladi umjetnik poginuo od jedne među posljednjim granatama bačenim na Sarajevo 1995. godine: “Njegovo ubistvo koje se dogodilo na samom kraju rata, bilo je znak prevršene mjere. Nekada mislim da je to bio razlog što nijedna granata više nije pala na naš grad”, navodi se u pogovoru novog izdanja. Karim je postao simbol svega što je Sarajlijama ratom oduzeto, svega osim slobode i njene ljepote. Taj se simbol savija u utvarni, proganjajući znak pitanja da li je Sarajevo danas – ne poraženo već – nevidljivo? Mislim to na način na koji se Zaimovićev “Sarajevski nevidljivi čovjek Amir Alić” susreo sa manjkom sebe nakon što je skinuo zavoje sa lica i zadobio fizičku manifestaciju svoje fantomštine.

Kako ne biti opsjednut odnosom teksta i konteksta, književnosti i života, čitajući Tajnu džema od malina; čitajući posljednju, beznaslovnu priču kojom Karim proriče vlastitu kob? Zaimović je toliko jasno vidio stvarnost oko sebe, da je sve što bi se moglo vantekstualno desiti, on već u tekstu napisao. Znak prethodi označenom, riječ predmetu, a odsutno onom prisutnom. Tajna džema od malina je pobjeda umjetnosti nad životom, primjer je to moći spekulativne fikcije.

Bivati u nestajanju

Kada govorimo o fantastičkoj književnosti, korisno je sjetiti se poznate krilatice Tzvetana Todorova o fantastici kao žanru koji je stalno u nestajanju. Ovo praktično znači da, kako biste postigli efekt čudnog/čudesnog u tekstu, taj tračak nerealnog najefektniji je ukoliko on neprestano prijeti sadašnjosti, ukoliko je neugodno blizak i stoga nemoguć za staloženu opservaciju. Ovakva poetika ide ruku pod ruku sa pričama koje čine Tajnu džema od malina, budući da su inicijalno napisane za popularnu emisiju “Josif i njegova braća” radija Zid. Bivajući izvorno napisanim za slušanje, a ne čitanje, postižu odanost prijetećoj, začudnoj sadašnjosti.

Za razliku od drugih, danas dominantnih žanrova poslijeratne bh. književnosti, koji se retrospektivno osvrću na ratno iskustvo, želeći autofikcijski utkati smisao u traumu koja ne nestaje – Tajna džema od malina od prve do posljednje stranice utiskuje tragove rata u karikaturalno doživljenoj sarajevskoj sadašnjosti bujajuće bizarnosti.

Šta ako podzemljem Sarajeva, inače gustoj mreži kanala pogodnih za nacističke operacije, vrebaju mutantni pacovi; šta ako se ključni dio formule Teslinih x-zraka nalazi ušuškan u korice knjige u nekoj memljivoj kutiji ulične tezge? Šta ako sve rabljene knjige koje smo kupili na jednoj od njih na marginama sadrže ne tako nebitne zapise bivših vlasnika (a jedan od njih bi mogao biti i Amir Alić)? Odgovor je retoričko pitanje: koliko su nam sve ove tajne bitne? Šta one daju slici jednog grada? Pojednostavljeno rečeno, umjesto smisla od ove zbirke dobijamo spekulaciju, umjesto “tako je” dobijamo “šta ako”.

U Zaimovićevim pričama svi su naratori (mahom istraživački novinari) u stanju zapitanosti, na rubu velikog otkrića i sveopćeg ibreta. Otkrivajući “Tajnu Nikole Tesle” i prateći “Sarajevski trag”, likovi zbirke Tajna džema od malina neprestano obnavljaju svoju sumnju u stvarnost. Tehnički se radi o metodi pisanja koju Renate Lachmann naziva faktografiranje fikcionalnog, a odnosi se na poigravanje sa odnosom činjenica i priče (historije i fikcije). Obilježena teretom i zatečenošću pred ekstremnim stanjem rata, ovo je zbirka priča bremenitih historijskim činjenicama uvedenim u naraciju, koja zauzvrat od njih traži smisao, omeđen početkom i krajem priče/istrage novinara-naratora. Iz te prijeke potrebe za smislom javlja se tajna historija.

Također, ova zbirka se u velikoj mjeri oslanja na tradiciju starogrčkog avanturističkog romana, koji se ističe nevjerovatnom slučajnošću kao vrhovnim mehanizmom svijeta. To je možda najočitije u priči “A godine su prolazile”, parodiji čitalačke želje da život piše romane, odnosno zajedljivom komentaru na pitanje Šta čitatelji žele? Sve što čovječanstvo želi od nehumanog svemira je da početak uzrokuje kraj i da se iz kraja mogu naći tragovi mističnog (obavijenog velom tajne) početka. Stoga si pričamo priče kroz umjetno postavljene vremenske okvire, bez kojih koncept smisla nije moguć. Uzroci i posljedice kao puke činjenice nemaju značenje. Oni dobijaju značenje slučajnosti kada ih podredimo višem smislu, riječju, priči koju od njih tkamo.

Beskompromisna slučajnost

Činjenice tako postaju sudbina. Zbirka Tajna džema od malina pokazuje koliko taj proces može biti neodoljivo duhovit, na koncu sručen u fatalnu ironiju. Karim Zaimović ostaje “Čovjek koji je naslutio svoju smrt”, kako glasi pogovor Ozrena Kebe iz jednog od prethodnih izdanja (BH Dani). U novom izdanju, umjesto pogovora nalazi se odjeljak “Karim”, iz knjige Ovo vrijeme sada Semezdina Mehmedinovića. Uz pogovor Midhata Ajanovića u hrvatskom izdanju iz 2011, ovi tekstovi sljeduju Karimovoj (slučajno ili namjerno, možemo spekulirati) nedovršenoj rečenici posljednje, beznaslovne priče – kao tiha zrcala i sjetni svjedoci jednog uma prkosne, neumoljive mašte, koji stoji iza zbirke Tajna džema od malina.

Odjeci Karimove poetike spekulativne fikcije, svježi i savremeni za Sarajevo u doba još mladog poraća, danas su zatomljeni glasom autofikcije. Iako se fantastička (i uopće žanrovska) književna produkcija održava kroz pojedinačne glasove nekolicine etabliranih književnika ili nekoliko samizdatih autora, ovaj ogranak književnosti u BiH do danas nije uspio formirati cjelovitu književnu scenu. Zašto je tomu slučaj (kako kod nas, tako i globalno) kulturološki je donekle nejasno, s obzirom na to da živimo u društvu donekle sličnog ekstremnog duševnog stanja (već dvogodišnje pandemije) u kom je Zaimovićeva zbirka nastala. Možda će (šta ako će, sasvim slučajno) novo izdanje Tajne džema od malina napraviti nužno komešanje, a ispod zavoja se ponovo ukazati (sarajevski ili bilo koji drugi) nevidljivi ljudi.

Bookstan on Air je realiziran uz podršku Međunarodnog fonda za pomoć koji su osnovali Ministarstvo vanjskih poslova Savezne Republike Njemačke, Goethe Institut i drugi partneri.

Muzička akademija Univerziteta u Sarajevu i Međunarodni festival “Sarajevska zima” sa zadovoljstvom najavljuju koncert violinistice Tamare Arsovski i pijanistice Zerine Šabotić koji će se održati u četvrtak, 10. marta 2022. godine u 19 sati u Koncertnoj sali “Cvjetko Rihtman”.

Ovom prilikom će se predstaviti izvedbom djela dva češka kompozitora, Sonate za violinu i klavir, JW VII/7 Leoša Janáčeka i “Z domoviny” (Iz domovine) za violinu i klavir op. 128 Bedřicha Smetane, dok će program zaokružiti interpretacija Sonate za violinu i klavir op. 94a, br. 2 u D duru Sergeja Prokofjeva.

Tamara Arsovski dodiplomski i master studij violine završila je pod mentorstvom prof. Violete Smailović – Huart na Muzičkoj akademiji Univerziteta u Sarajevu, gdje je trenutno zaposlena kao asistentica na predmetima Kamerna muzika i Violina na Odsjeku za gudačke instrumente i gitaru. Godine 2019. upisala je doktorski studij u klasi profesora Ernsta Kovacica. Tokom studija, učestvovala je na violinističkim seminarima koje su vodili Violeta Smailović-Huart, Stefan Milenković, Ilia Korola, Hakan Şensoy, Deborah Wong, Manhattan String Quartet itd. Kao solistica je nastupala sa orkestrima kao što su  Camerata Academica, Gudački orkestar MAS i Mostarski simfonijski orkestar, a kao članica orkestra svirala je sa Omladinskim simfonijskim orkestrom Jugoistočne Evrope, Kamernim orkestrom Symphonia Momentum Orient and Occident, Sarajevskim kamernim orkestrom, Gudačkim orkestrom MAS, Mostarskim simfonijskim orkestrom, te Sarajevskom filharmonijom, u Bosni i Hercegovini kao i inostranstvu. Stalna je članica Gudačkog orkestra MAS, na poziciji koncert majstorice, Gudačkog kvarteta AMAS i Sarajevo Sinfonietta, te Ansambla INSAM Instituta za savremenu umjetničku muziku (Sarajevo).

Zerina Šabotić je diplomirala na Muzičkoj akademiji Univerziteta u Sarajevu u klasi prof. Dragana Opančića, gdje je trenutno apsolventica na II ciklusu studija. U sklopu CEEPUS programa je studirala na Akademiji umetnosti u Novom Sadu u klasi prof. Rite Kinke. Dobitnica je dvije prve i jedne specijalne nagrade na Federalnim takmičenjima učenika i studenata muzike, dvije treće nagrade na takmičenjima “Don Vincenzo Vitti” i “Gianluca Campochiaro”, prve i specijalne nagrade na internacionalnom takmičenju “Citta di Barletta” u Italiji. Kao kamerni muzičar je nastupala u Sloveniji, Hrvatskoj i BiH sa triom “Ardea”, te je osvojila prvu nagradu na takmičenju “Bistrički zvukolik” kao član klavirskog kvinteta. Učestvovala je na “A-festu” u Novom Sadu, Sarajevo Chamber Music Festivalu, Sarajevskim večerima muzike (SVEM), Festivalu “Sarajevska zima”, SONEMUS Festu, kao i na brojnim majstorskim radionicama gdje je sarađivala sa pijanistima i profesorima klavira kao što su: Boris Kraljević, Rita Kinka, Kemal Gekić, Massimo Gon, Ruben Dalibaltayan, Orla McDonagh, Arnulf von Arnim.

Shodno epidemiološkim mjerama i naredbama nadležnih institucija, broj posjetilaca će biti ograničen. Ulaz na koncert je slobodan uz obaveznu rezervaciju koju je moguće izvršiti na 062 204 906 (Tel/SMS/Viber/WhatsApp) ili e-mailom: koncertna.sezona@mas.unsa.ba .