Autor: urednik

U jedanaestoj epizodi „O knjigama i piscima, zvukom“ predstavljamo dramu “R.U.R.” autora Karela Čapeka.

Karel Čapek je rođen 9. januara 1890. godine. Bio je prozaik, dramatičar, scenarist, reditelj, esejist, pisac knjiga za djecu, pjesnik, kritičar, filozof, novinar… Jedan je od najznačajnijih prozaika između dva svjetska rata i najpoznatiji češki pisac izvan granica Češke. Za vrijeme Prvog svjetskog rata pisao je bajke, te se sa svojih jedanaest priča svrstao u osnivače moderne bajke. Ipak, svjetsku slavu je postigao dramom “R.U.R.” i upravo ta knjiga objavljena je u okviru projekta “Od jedne pandemije do druge”.

R.U.R. je skraćenica za Rossumovi univerzalni roboti. Karel Čapek je u svjetsku književnost, ali i u svakodnevni govor, uveo riječ “robot”. Piše utopistička djela i nameće se kao jedan od tvoraca moderne naučno-fantastične književnosti. Drama je premijerno izvedena 1921. godine.

Glumci: Maja Izetbegović i Amar Selimović
Muzika i montaža: Nedim Zlatar i Leonardo Šarić
Koncept i režija: Almir Imširević

 Jedanaesta epizoda serijala “O knjigama i piscima zvukom” nastala u okviru projekta Bookstan on Air realiziranog uz podršku Međunarodnog fonda za pomoć koji su osnovali Ministarstvo vanjskih poslova Savezne Republike Njemačke, Goethe Institut i drugi partneri.

Završen je Brodolom Winter Magic, koji je na olimpijskoj Jahorini okupio hiljade ljudi na premijernom zimskom izdanju! Publika iz Bosne i Hercegovine, iz svih krajeva regiona, te brojnih europskih zemalja provodila se od 11. do 13. marta uz brojne svjetske i domaće zvijezde elektronske muzike. “Organizacija spektakularnih događaja na Jahorini postala je tradicija, a posebnu čast smo imali tokom proteklog vikenda, kada je Jahorina bila domaćin manifestaciji elektronske muzike svjetskog ranga. Zahvaljujemo se svim posjetiocima koji su upotpunili kako ovaj sjajan događaj, tako i dosadašnju, spektakularnu, skijašku sezonu, koja se, na stazama Jahorine, nastavlja u punom sjaju. Ova zimska sezona na Jahorini je istorijska kako prema organizovanim događajima tako i po sjajnoj posjećenosti koja dostiže broj od gotovo 390.000 skijaša”, istakao je Dejan Ljevnaić, direktor Olimpijskog centra Jahorina.

Na preko 1.500 metara nadmorske visine nastupale su aktuelne svjetske muzičke zvijezde kao što su nizozemski DJ i producent Fedde le Grand, turski hitmejker Mahmut Orhan, fenomenalni španski DJ Plastik Funk, te britanski producent i DJ Mark Knight. Ovakav program pojačala je i sjajna regionalna postava koju su činili: After Affair, Kristijan Molnar, Drop Department, Andrew Meller, The Provincials, Petar Dundov, Nebs Jack, Jock i Alexander de Funk.

Pozitivne utiske sa neprikosnovenih zabava koje su održane proteklog vikenda Jahorini ponijeli su hedlajneri sa sobom, te su svoje oduševljenje podijelili i sa online zajednicom! Tako je Fedde le Grand istakao da se sjajno proveo na prelijepoj planini, Plastik Funk se zahvalio na toploj dobrodošlici i “luđačkoj” energiji publike, baš kao i Mark Knight.

Fedde le Grand – Instagram post > https://bit.ly/3JctLbf

Plastik Funk – Instagram post > https://bit.ly/3CDdg5u

Mark Knigt – Instagram post > https://bit.ly/3MQxWvx

Skijanje na Jahorini tokom marta

Očekuju se brojni dani spektakularnog skijanja tokom sunčanog mjeseca marta, dok su manifestacije koncertnog karaktera u zimskoj sezoni 2021/2022 završene Brodolomom.

Od 31. marta. do 3. aprila popust na ski karte koje se kupe i iskoriste u navedenom roku će iznostiti 30% dok će u terminu od 14. do 17. aprila popust biti 40% na četvorodnevne, trodnevne, dvodnevne i dnevne karte.

Četrnaesta književna kritika romana “Prijatelj” Sigrid Nunez nastala u okviru projekta Bookstan on Air realiziranog uz podršku Međunarodnog fonda za pomoć koji su osnovali Ministarstvo vanjskih poslova Savezne Republike Njemačke, Goethe Institut i drugi partneri a čiji je autor Matej Vrebac.

“Pobijediti praznu stranicu, nebitno u kojoj formi, znači ponekad pobijediti sebe, dopustiti nagonu za život da prevlada, nijemom glasu da progovori. Prijatelj je jedna od onih knjiga kojima se vraćamo, koja nas nosi svojim ritmom i izbacuje na novu obalu otkrivajući esenciju života dok pratimo jednog psa i jednu ženu kako zajedno pobjeđuju tugu.”

Život vrijedan pisanja i življenja

Prijatelj je jedna od onih knjiga kojima se vraćamo, koja nas nosi svojim ritmom i izbacuje na novu obalu otkrivajući esenciju života dok pratimo jednog psa i jednu ženu kako zajedno pobjeđuju tugu

Sigrid Nunez, Prijatelj, prevela Senada Kreso, Buybook, 2021.

Piše: Matej Vrebac

Jednom kada otpočnu, rečenice Sigrid Nunez se do kraja korica romana Prijatelj nastavljaju u jednolikom, ali snažnom ritmu, poput ogromne, tihe rijeke čija silina struje vuče do najdubljih rukavaca svoga toka. Svojim vijuganjem uvlače nas u intimistički prostor koji na evokativan i nimalo pretenciozan način progovara o velikim temama života i književnosti. O prijateljstvu, suicidu, gubitku i tugovanju, pisanju i književnom svijetu te napose o odnosu dva bića: čovjeka i psa. Sigrid Nunez potvrđuje da je ritam u književnosti sve, baš kao i u muzici, jer dobre rečenice počinju davanjem takta, na čemu se itekako možemo zahvaliti još jednom izvrsnom prijevodu Senade Kreso, prohodnom i brižljivom, koji je očuvao autoričinu stilsku odliku jednostavnih i duhovitih esejističko-proznih rečenica.

Ranije poznatoj samo u užim američkim književnim krugovima te po memoarima o prijateljstvu sa Susan Sontag, spisateljici Sigrid Nunez Prijatelj je donio svjetsku slavu. Roman je 2018, netom po objavljivanju, dobio jednu od najznačajnijih američki književnih nagrada – Nacionalnu nagradu za književnost (National Book Award for Fiction). Premda je Prijatelj nagrađen za fikcijsko književno djelo, on je istovremeno temeljen i na autobiografskim elementima, pa se žanrovski približava memoarima, epistolarnom romanu i dnevničkim zapisima s esejiziranim dionicama i tokom svijesti. Ukratko: na malom broju stranica Nunez je uspjela sažeti i umjetnički pretočiti ono što mnogi pisci ne uspiju ni u dvotomnim izdanjima: melanholiju rođenu iz gubitka i moć akta pripovijedanja koji prelazi u ispovijedanje. Onima koji su jednom u životu imali psa, bit će poznato o kakvoj odanosti i odnosu se radi te iz čega Nunez razvija motivaciju za druge smjerove u kojim će nas njezina naratorica odvesti.

Pripovjedačica doživljava, tačnije preživljava, veliki gubitak, jedan od onih koji ostave praznine s vječitim upitnicima i rane koje teško zacjeljuju. Nakon što njen najbolji prijatelj, mentor u pisanju i nekadašnji jednokratni ljubavnik počini samoubojstvo, profesorici kreativnog pisanja spletom okolnosti u život uđe njegov pas o kojem se nitko ne može brinuti. Ne bi trebala ni ona jer upravnik zgrade u kojoj živi na Manhattanu ne dozvoljava da psi borave u njoj. Između Apolona, njemačke harlekin doge te skoro jedinog aktera ove pripovijesti čije ime doznajemo, i njegove nove gospodarice rađa se odnos, ispostavit će se spasonosan za oboje u njihovom tugovanju. Tako bivamo upućeni da čovjek jeste jedina životinja koja je u stanju plakati i učiniti samoubojstvo, ali nije jedina životinja čije se srce može slomiti.

Na malom broju stranica Nunez je uspjela sažeti i umjetnički pretočiti ono što mnogi ne uspiju ni u dvotomnim izdanjima: melanholiju rođenu iz gubitka i moć akta pripovijedanja koji prelazi u ispovijedanje.

Šta sve znači baviti se pisanjem danas

Prijatelj je knjiga koja najviše progovara o samom pisanju i književnosti, i možda jedna od najljepših o pisanju koju sam pročitao u zadnje vrijeme. Naratoričin glas je glas spisateljice u tugovanju za svojim odsutnim prijateljem, umrlim mentorom kojem adresira svoja promišljanja i sjećanja na njihove razgovore i prepiske o književnosti. Ona mjestimično izražava svoju razočaranost u književni svijet u kojem trenutno vlada politička korektnost, u isforsirani milje pisaca-vampira na koji je Baudelaire mislio kada je rekao da je umjetnost prostitucija. Zaista djeluje da se današnja književnost pretvara u polje hiper-moralnosti, a oni koji je pišu jednaki su kao i ona: odmjereni, umjereni i politički korektni te kao takvi beživotni, jalovi da izrode neku stvarnu interakciju. Čini se, većina toga što se napiše kao da nema veze sa stvarnim životom, a fikcija kao da ne nudi ništa osim tone dosadnih priča o izmišljenim ljudima koji žive izmišljene živote pune izmišljenih problema. To je polje spisatelja i spisateljica s egotripom, voljnih da napišu i neku glupost za mrvicu slave. U jednom trenutku naratorica priznaje da jednako kao i njezin kolega na upit šta predaje ona nikada ne odgovori „kreativno pisanje“ a da ne osjeti nelagodu. Usamljenu spisateljicu neprestano zbunjuje što većina onih koji pišu jesu u stanju hronične frustracije, a studenti kurseva pisanja najradije bi čitali samo ono što sami napišu pa se pita: „Zašto je moralo biti tako? Zašto su muškarci toliko arogantni, i zašto su toliki među njima seksualni predatori? Zašto su žene tako ljute i depresivne? Zaista, teško je ne osjećati sažaljenje prema svima njima.“

Ona ne krije i da je njezin mrtvi prijatelj i mentor, koji je jednako kao ona predavao o pisanju, bio i sam seksualni predator koji je zavodio svoje studentice i obraćao im se sa „dušo“. Ne stječe se dojam da se u romanu moralno opravdava takvo ponašanje, prije bi se moglo reći da autorica zna da se ljudska bića ne mogu pozicionirati na jednom polu etičnosti. Naratorica svog prijatelja predstavlja kao „napaljenog“ i nepromišljenog muškarca koji je nerijetko spreman ulaziti i u rizike zbog svojih sklonosti. Kako u jednom trenutku kaže, njezin prijatelj službeno je postao bijeli, mrtvi muškarac, te ne skrivajući ironiju dopušta prodor duhovitosti koja može biti iscjeljujuća u velikim gubicima. Naratorica svojim duhovitim i često sarkastičnim opaskama razblažuje ozbiljnost velikih tema o kojima piše, potvrđujući da kvalitetna književnost svoga čitatelja mora na trenutke i zabaviti, nasmijati koliko god ozbiljna bila.

Skoro pa je nevjerojatno koliko se intertekstualnih tragova, aluzija i anegdota o životima pisaca i spisateljica pojavljuje u Prijatelju. To su: Simone Weil, Coetzee, Flaubert, Balzac, Kafka, Flannery O'Connor, Virginia Woolf, Wittgenstein, Hemingway, Knausgård, a cijelo poglavlje posvećeno je Ackerleyevoj knjizi My Dog Tulip, memoarima o ljubavnoj vezi između čovjeka i psa. Možda je najdojmljivija veza stvorena s Rilkeom i njegovim Pismima mladom pjesniku. Stoga vješto čitalačko oko može prepoznati među redovima romana odličan priručnik o pisanju. Sve se može svesti na jedan savjet: ukoliko možeš odabrati bilo koje drugo zanimanje umjesto pisanja, odaberi ga.

Može li se pisanjem utišati bol i proizvodi li takvo pisanje dobru književnost – neki su od ključnih toposa ovog romana.

Književnost kao terapija

Knjigu otvara epigraf čuvene Natalije Ginzburg iz njenog eseja Moj poziv: „Moraš shvatiti da se ne možeš nadati da ćeš se u svom tugovanju utješiti pisanjem.“ Može li se pisanjem utišati bol i proizvodi li takvo pisanje dobru književnost – neki su od ključnih toposa propitkivanja ovog romana na koje se ne daje konačan odgovor, jer dobra književnost to nikada ne radi. Koliko god valjanih i dobrih argumenta je iznijeto da pisanje zarad terapijskog učinka nema drugu vrijednost, autorica se dobro poigrava pokazujući da u određenim slučajevima, kao u njezinom, ipak ima. S druge strane, ono što definitivno ima terapijski učinak jeste čitanje koje čak i ogromnom Apolonu, nježnom divu, zaliječi raspuklo srce. U svim mnogobrojnim melanholičnim rukavcima i tokovima romana, Apolon je uvijek prisutna figura da razblaži svu težinu gubitka. Tako ogroman pas da gazdarica za njim nosi dječju kanticu i lopaticu za plažu da bi pokupila ono što on izbaci iz sebe. Njihova fizička razlika proizvodi komične situacije kojima roman obiluje: žena u poznim godinama pokušava natjerati ogromnog psa da se pomjeri s mjesta na kojem se ukipio.

Apolonova vlasnica na nagovor prijateljice počinje držati radionice pisanja ženama koje su žrtve trgovine ljudima te su ujedno preživjele i mnoga druga nasilja. Pišući o tom primjeru vidimo da književnost nije svemoguća i ne može ublažiti nastalu patnju. Pisanje o takvim iskustvima treba pomoći isključivo žrtvama, a ne poslužiti za književnu eksploataciju na šta naratorica upozorava. Istovremeno ona podsjeća zašto bi čitanje takvih tekstova moglo biti problematično citirajući Simone Weil: „Imaginarno zlo je romantično i raznoliko; stvarno zlo je turobno, monotono, ogoljeno i dosadno.“

Ispisivanje suicida

Na kraju, treba uzet u obzir i da je pisanje o suicidu veoma složena tema o kojoj su mnogi pokušali pisati, ali nisu uspjeli bez eksploatisanja i patetiziranja samog čina, mitologizirajući ga ili svodeći na romantičarsku gestu. Sigrid Nunez to ne čini, itekako je svjesna tajne i šutnje koje ostaju da lebde nakon svega, jer zna da većina samoubica ne ostavlja nikakvo pismo iza sebe. Ona ne pokušava dati odgovore na to šta se dešava u ljudskoj glavi kada donosi takvu drastičnu odluku niti opisuje samoubojstvo uvriježenim riječima (sebično, kukavično, drsko, narcisoidno). Naratoričin glas pokušava razumjeti nerazumljivo, približiti mu se s različitih točki gledišta, a zbog te nepretencioznosti njezino pisanje zapravo dobacuje daleko: ono nije automatsko, naprotiv, ono ostavlja dojam autentičnoga i proživljenoga. Završnicom Prijatelja autorica pobija ranije iznesenu izjavu da je danas skoro pa nemoguće pisati dobru fikciju.

Na samom kraju doznajemo odgovor na jedan od epigrafa, upit Nicholsona Bakera: „Pitanje na koje svaki roman doista pokušava odgovoriti je: Je li život vrijedan življenja?“ Ispostavlja se da jeste u slučaju Sigrid Nunez: život je vrijedan jednako življenja kao i pisanja, ako ništa zarad prijateljstva. Pobijediti praznu stranicu, nebitno u kojoj formi, znači ponekad pobijediti sebe, dopustiti nagonu za život da prevlada, nijemom glasu da progovori. Prijatelj je jedna od onih knjiga kojima se vraćamo, koja nas nosi svojim ritmom i izbacuje na novu obalu otkrivajući esenciju života dok pratimo jednog psa i jednu ženu kako zajedno pobjeđuju tugu.

Bookstan on Air je realiziran uz podršku Međunarodnog fonda za pomoć koji su osnovali Ministarstvo vanjskih poslova Savezne Republike Njemačke, Goethe Institut i drugi partneri.

U sklopu martovskog repertoara Koncertne sezone, u organizaciji Muzičke akademije UNSA i Međunarodnog festivala “Sarajevska zima”, nastupit će Sara Barbara Bilela, studentica violine u klasi profesora Marka Simovića, koja će se predstaviti uz klavirsku pratnju Dženane Hadžić. Koncert će biti upriličen u srijedu, 16. marta 2022. godine u 19 sati u Bošnjačkom institutu – Fondacija Adila Zulfikarpašića.

Na programu će se naći Mozartova Sonata za violinu i klavir br. 21 u E duru, K. 304, Sonata za violinu i klavir u A duru Césara Francka, te “Meditacija” op. 42, br. 1 u D duru Pjotra Iljiča Čajkovskog.

Sara Barbara Bilela je osnovno, srednje i akademsko obrazovanje pohađala je u klasama profesorica Dijane Đurđević, Marine Tomić i Emine Smolović, a trenutno je  studentica violine na trećoj godini u klasi doc. mr. Marka Simovića na Muzičkoj akademiji Univerziteta u Sarajevu. Učestvovala je na brojnim majstorskim radionicama renomiranih umjetnika i pedagoga poput Ruth Waterman, Mihe Pogačnika, Luke Ljubasa, Žige Branka i Romana Simovića. Nastupala je u okviru Koncertne sezone Muzičke akademije Univerziteta u Sarajevu, “Dana umjetnosti Univerziteta u Sarajevu”, Festivala “Majske muzičke svečanosti”, Međunarodnog festivala “Sarajevska zima”, festivala SONEMUS, “Didakovih dana” i drugih manifestacija i koncerata. Stalna je članica Sarajevskog gradskog orkestra, a sarađivala je sa orkestrima kao što su Sarajevska filharmonija, Sarajevski kamerni orkestar mladih i Orkestar mladih Bosne i Hercegovine. Kao solistica, članica kamernih ansambala i orkestara, učestvovala je na federalnim, kantonalnim i internacionalnim takmičenjima na kojima je višestruko nagrađivana.

Dženana Hadžićosnovne i postdiplomske studije završava na Muzičkoj akademiji Univerziteta u Sarajevu u klasi profesorice Dunje Dimitrijević, nakon čega je diplomirala i na Odsjeku za muzičku teoriju i pedagogiju pod mentorstvom profesora Ivana Čavlovića. Zaposlena je kao umjetnička saradnica na Muzičkoj akademiji Univerziteta u Sarajevu, te ostvaruje zapažene nastupe u Bosni i Hercegovini i van njenih granica.

Ulaz na koncert je slobodan uz prethodnu rezervaciju koje je moguće izvršiti telefonom na: 062 204 906 (Tel/SMS/Viber/WhatsApp) ili e-mailom: koncertna.sezona@mas.unsa.ba .

Intervju s Marjan Kamali, autoricom romana “Knjižara u Teheranu” nastao u okviru projekta Bookstan on Air realiziranog uz podršku Međunarodnog fonda za pomoć koji su osnovali Ministarstvo vanjskih poslova Savezne Republike Njemačke, Goethe Institut i drugi partneri.

Marjan Kamali, američka autorica iranskog porijekla, rođena je u Turskoj, a djetinjstvo je provela u Keniji, Njemačkoj, Turskoj, Iranu i Sjedinjenim Državama. Studirala je englesku književnost na Berkeleyu, a magisterij je stekla na Univerzitetima Columbia i New Yorku.Predaje pisanje na GrubStreetu i živi sa suprugom i dvoje djece u okolini Bostona. Knjižara u Teheranu njen je posljednji roman, a u pripremi je HBO adaptacija.

Intervju s autoricom vodila je Larisa Mahmić.

“Osjećam se veoma sretnom što mogu da ispričam svoje priče i što imam čitalačku publiku širom svijeta koja cijeni moj rad. Društveni angažman kroz književnost mi je nevjerovatno važan i nešto što jako cijenim – kao što je mogućnost da dam ovaj intervju za bosanskohercegovačko izdanje. To je zaista čast. Želim povećati empatiju i stvoriti vezu kroz svoje priče o snažnim ženama. Voljela bih da nastavim da osnažujem i druge.”

MARJAN KAMALI: Put jedne žene ka prihvatanju i zatvaranju starih rana

Sa Marjan Kamali, američkom spisateljicom iranskog porijekla, razgovarali smo povodom objavljivanja bosanskog prijevoda njenog drugog romana Knjižara u Teheranu, pod okriljem izdavačke kuće Buybook. Roman je prevela Amela Kavaz. Kamali je govorila o ekranizaciji svog romana, važnosti knjižare, prikazu Iranaca i Iranaca-Amerikanaca, kao i ženskom položaju.

Razgovarala: Larisa Mahmić

Knjižara u Teheranu je roman objavljen 2019. godine. Tek nedavno, preveden je na bosanski jezik i izdavačka kuća Buybook je objavila isti. Ovo je, zasigurno, jedna kompleksna priča, mozaik isprepletenih sudbina koje rijetko koga mogu ostaviti ravnodušnim. Roman počinje susretom dva glavna junaka u američkom staračkom domu 2013. godine – Roya i Bahman su u svojim sedamdesetim, ali njihov razgovor čitaoce vraća u prošlost, u 1953. godinu. Odatle, njihova konverzacija se pretvara u narativ koji se proseže kroz nekoliko decenija. Famozna Knjižara je u centru svega.            

Od prve do posljednje stranice, uspješno ste razvili vrlo zanimljiv narativ koji je očigledno zaintrigirao mase – u pripremi je adaptacija romana u televizijsku seriju u produkciji HBO-a! Kako se osjećate kad znate da će Vaše riječi biti pretočene u televizijsku seriju? Preovladava li uzbuđenje ili ipak postoji određena doza strepnje? Koliko ste uključeni u proces sastavljanja scenarija? Koliko Vi kao autorica ovog romana učestvujete u cjelokupnoj adaptaciji?

Hvala vam na lijepim riječima – svakako je veoma uzbudljivo pomisliti da će moji likovi dobiti novi život na ekranu! Uzbuđenju nema kraja, ali kad god autor ima sreće da mu djelo bude ekranizovano, postoji i određena doza nervoze. Radit ću kao konsultantski producent, tako da ću utjecati na neke stvari, ali kao i kod svih ekranizacija, na kraju većinu odluka donose producenti. Cilj nije imati tačnu repliku knjige u seriji, već uhvatiti njen duh, dušu i atmosferu. Veoma mi je važno vidjeti Irance i Irance-Amerikance predstavljene na ekranu u svim njihovim nijansama i složenostima za razliku od stereotipa. Presretna sam što priču Roye i Bahmana utjelovljuju divni glumci – cijela stvar djeluje nadrealno i nevjerovatno.

Starački dom, stari ljubavnici, prisjećanje na zajedničku strastvenu mladost, sklapanje individualnih sjećanja u jednu jedinstvenu priču – mene kao čitateljicu su ovi elementi asocirali na Bilježnicu, roman Nicholasa Sparksa. Jesu li ove zajedničke tačke produkt inspiracije Sparksovim romanom ili je to čista slučajnost?

Knjižaru u Teheranu porede sa Bilježnicom, i svakako se slažem da postoje teme koje ove dvije priče dijele. Kada sam prvi put pogledala film Bilježnica (prvo sam pogledala film, a kasnije pročitala knjigu), nisam mogla prestati plakati. Plakala sam i plakala nakon što se film završio. Mislim da nisam svjesno namjeravala imati slične teme u svojoj knjizi, ali me film definitivno pogodio. Oduvijek sam željela istražiti šta bi značilo da dva iransko-američka lika imaju priliku da sastave dijelove svoje mlade ljubavi kasnije kad su u starosti – prije nego što za njih bude prekasno.

Otac mi je pričao o jednoj knjižari u Teheranu iz svojih srednjoškolskih dana. Rekao je da su se u radnji prodavale knjige iz cijelog svijeta i da bi srednjoškolci između stranica knjiga skrivali ljubavne zapise, i da je vlasnica knjižare tako prenosila njihove poruke.

Knjižara – kognitivni i iskustveni univerzum

Zašto ste odabrali baš knjižaru kao epicentar svega, kao mjesto radnje, naposlijetku i kao naslov romana? Je li knjižara za Vas lično nekada u životu imala, ili možda ima i trenutno, ulogu jednog takvog spoznajnog i doživljajnog „univerzuma“?

Oduvijek sam voljela čačkati po knjižarama i razgledati razne olovke, papire i sveske. Imam divne uspomene na posjete knjižarama kada sam bila dijete, na miris mastila i knjiga, na osjećaj različitih olovaka u mojoj ruci. Prije nekoliko godina, otac mi je pričao o jednoj knjižari u Teheranu iz svojih srednjoškolskih dana. Rekao je da su se u radnji prodavale knjige iz cijelog svijeta i da bi srednjoškolci između stranica knjiga skrivali ljubavne zapise, i da je vlasnica knjižare tako prenosila njihove poruke njihovim voljenim. Kad mi je ispričao ovu priču, sjećam se da sam pomislila da je to tako romantično – da se ljubavno pismo šalje između stranica knjige. I dan-danas volim knjižare i pisaći materijal, i kad god posjetim neki novi grad, obavezno saznam da li imaju jednu takvu radnju da je posjetim. Za mene, ove nas radnje povezuju s prošlošću koja polako nestaje kako sve više ljudi prestaje da piše pisma i koristi pribor za pisanje. Još uvijek volim pisati pisma rukom, a i većina prvih nacrta mojih romana napisana je rukom – ponekad čak i nalivperom i mastilom!

Društveni angažman kroz književnost mi je nevjerovatno važan i nešto što jako cijenim. Želim povećati empatiju i stvoriti vezu kroz svoje priče o snažnim ženama.

Emancipacija žena u društvu i književnosti

Knjižara u Teheranu svakako ima ljubavnu priču kao okosnicu, ali Vi se ovdje bavite i nekim značajnim društvenim pitanjima. Jedno od njih je emancipacija iranskih žena. Čak i kad je „pobjegla“ od iranskih običaja, Roya je i u SAD-u bila suočena sa mizoginijom. Kako Vi danas vidite emancipaciju u istočnim, ali i zapadnim društvima?

Mislim da je većina svijeta svjesna izazova sa pravima žena u državama poput Irana, ali mi smo skloni zaboravljanju da žene širom svijeta doživljavaju mizoginiju. Također, htjela sam pokazati ograničenja koja su postavljena ženama u SAD-a, posebno 1950-ih i 1960-ih. Roya napušta Iran misleći da će joj prilike za posao u SAD-u biti mnogobrojne, ali vidi da stvari nisu tako jednostavne i riješene ni u zapadnom svijetu. Mislim da se, i u istočnim i u zapadnim društvima, žene još uvijek bore da budu saslušane i da budu ravnopravne. Neke zemlje su za žene bolje mjesto od drugih, ali mislim da ne postoji nijedno mjesto gdje je mizoginija potpuno iskorijenjena.

Autorice su danas mnogo vidljivije nego prije. Sve češće se piše o ženskim iskustvima u različitim kulturama. U svemu tome su emancipacija žena i feministička perspektiva izuzetno glasne. Kako Vi sebe, kao autoricu ali i kao ženu, doživljavate u kontekstu današnje proze? Je li Vam važan društveni angažman preko književnosti?

Osjećam se veoma sretnom što mogu da ispričam svoje priče i što imam čitalačku publiku širom svijeta koja cijeni moj rad. Društveni angažman kroz književnost mi je nevjerovatno važan i nešto što jako cijenim – kao što je mogućnost da dam ovaj intervju za bosanskohercegovačko izdanje. To je zaista čast. Želim povećati empatiju i stvoriti vezu kroz svoje priče o snažnim ženama. Voljela bih da nastavim da osnažujem i druge. Odrasla sam očajnički tražeći uzore među bliskoistočnim spisateljicama. Jednog dana, otac me pogledao u oči i rekao: „Možeš biti uzor sljedećoj generaciji.“ Želim da žene posvuda visoko dižu glave čak i ako imaju posla sa mizoginijom, diktatorskim režimima ili općenito kulturom koja im govori da moraju da šute. Ne možemo sebi priuštiti da šutimo, a najbolji lijek za mizoginiju je pričati svoje priče i govoriti istinu čak i ako je pričamo kroz pisanje romana.

Živjeti američki san zahtijeva mnogo odricanja. Mislim da su za većinu imigranata prednosti američkog sna praćene ogromnim gubitkom.

Priča o izlječenju od gubitka

Uzevši u obzir da ste na početku knjige citirali F. Scotta Fitzgeralda koji je također govorio o ovome, zanima me Vaše mišljenje o poistovjećivanju SAD-a sa vrlim novim svijetom, svijetom novih mogućnosti i nada, tzv. American Dream. Ipak su Roya i njena sestra Zari svoju budućnost pronašle upravo tamo.

Ljudi su generacijama doživljavali Ameriku kao zemlju mogućnosti i dolazili su ovamo iz cijelog svijeta kako bi ostvarili „američki san“, ali američki san nikada nije tako jednostavno postići kao što neki vjeruju. Živjeti američki san zahtijeva mnogo odricanja. Mislim da su za većinu imigranata prednosti američkog sna praćene ogromnim gubitkom. Kako uravnotežiti obogaćivanje i otuđenje u ovom takozvanom snu, životna je potraga. Kada Roya i njena sestra Zari dođu u Ameriku kao mlade studentice, suočene su sa stvarnošću Amerike u svoj njenoj slavi, komplikacijama, manama, nadi i radostima.

Roman ima previše socijalnih podtonova da bi bio okarakterisan kao striktno ljubavni, ali ipak ljubav stavlja u fokus, pa ne može biti ni striktno socijalni. Kako biste Vi, kao autorica, okarakterisali ovaj roman? Šta mislite koliko roman kao forma može vjerodostojno prikazati jedno društvo ili vjerno govoriti o historijskim zbivanjima?

Ovaj roman bih okarakterisala kao priču o izlječenju od gubitka. Željela sam da istražim i ljubav i gubitak, i kako se mirimo s ljubavlju i gubitkom zemlje, ljubavlju i gubitkom vjerenika, ljubavlju i gubitkom djeteta, ljubavlju i gubitkom u braku, ljubavlju i gubitkom kada je u pitanju izgradnja novog života na novom kontinentu. Ne mislim da je zadatak romana da obavezno kaže šta se dogodilo tokom određenog historijskog događaja, ali je zadatak romana da pokaže čitaocu kako su ljudi doživjeli taj određeni događaj. Htjela sam da pokažem kako čovjek može reagovati kada mu život diktiraju okolnosti van njegove kontrole. Željela sam da pokažem put jedne žene ka prihvatanju i zatvaranju starih rana.

„Prošlost nikada nije prošlost“

Smatram da ste izvrsno odradili prelaske iz jednog vremena u drugo. Pretapanje iz sadašnjosti u prošlost i obratno je teklo potpuno prirodno. Jeste li odmah znali da želite roman ispripovijedati na taj način ili ste do te odluke došli tokom pisanja?

Od samog početka sam znala da želim da ispričam ovu priču na nelinearan način. Oduvijek sam znala da želim započeti roman kada su Roya i Bahman već u svojim sedamdesetim i kad će se ponovo vidjeti prvi put nakon šezdeset godina. Htjela sam da čitalac od samog početka zna da su ove dvije osobe većinu svog života provele odvojeno, jer za mene je ovo priča o izgubljenoj ljubavi, koliko i priča o prvoj ljubavi. Druga tema u romanu je da vrijeme ustvari nije linearno već kružno. Kada Roya ode u starački centar na početku knjige, osjeća se kao da ima sedamdeset sedam i sedamnaest u isto vrijeme. Zaista vjerujem da se u svakom trenutku možemo prisjetiti mlađeg sebe. Miris, pjesma, glas voljene osobe može nas u trenu vratiti u prošlost. U stvari, „prošlost nikada nije prošlost“ kako se kaže. Željela sam da uhvatim i ovaj osjećaj skakanja u vremenu u romanu. Namjerno sam rasporedila scene redoslijedom koji nije nužno hronološki, ali bi imao maksimalan emocionalni utjecaj na čitaoca.

Roya, Bahman, Claire, gospodin Fakhri, Badri – svi ovi likovi igraju krucijalne uloge, imaju svoje priče, svoje mjesto u romanu, svoje značenje, svoju važnost. Njihovi narativi su isprepleteni čak i kad se čini da nemaju dodirnih tačaka. Koliko Vam je trebalo da formirate sve ove likove, da oformite njihove živote? Koliko su na njihova formiranja utjecala Vaša iskustva ili iskustva Vaših roditelja?

Oh, trebalo je dosta vremena da se svi ti likovi definišu i da se uči o njima! Trebalo je tri i po godine. Počela sam samo sa dvoje naših ljubavnika: Royom i Bahmanom, ali na kraju su ostali likovi oživjeli i zaživjeli svojim životom. Nisam očekivala da će se svi narativi ispreplitati na način na koji su se ispreplitali, ali mi je drago što sam uspjela uplesti njihove priče. Provela sam dosta vremena razmišljajući o pozadinskim pričama ovih likova: njihovoj historiji, njihovom kajanju, njihovim čežnjama. Svi likovi su proizvod moje mašte, ali opet, kad god pisac stvori lik, neki elementi ljudi koje poznaju će se pojaviti u njima.

Priče iz centra za stara i oboljela lica

Ljubavna priča prožeta političkim i društvenim elementima, a sadrži intimne prikaze dubokih ličnih iskustava. Tradicija i sudbina su također sveprisutne. Odakle Vam inspiracija za pisanje jednog ovakvog romana, odakle ste je crpili?

Inspiracija za ovu knjigu došla je s nekoliko mjesta. Postojala je knjižara koju je moj otac spomenuo da je posjećivao dok je bio u srednjoj školi – toliko me ta radnja zaintrigirala da sam zamišljala kako bi je bilo posjetiti. Bio je tu i susret koji sam imala kada sam čitala svoj prvi roman Čajanka s neznancem u centru za stara i oboljela lica. Nakon čitanja svi smo sjeli za sto i jeli divan perzijski ručak koji je organizovao centar (u obje moje knjige ima puno hrane!). Stariji muškarac u invalidskim kolicima za našim stolom stalno je pričao kako je upoznao princa Španije i putovao sa Charlesom De Gaulleom. Drugi nisu bili zainteresovani da čuju njegova ponavljanja. Međutim, prije nego što sam napustila centar, pitala sam kako se zove i bila sam iznenađena da je to iransko ime. Nekoliko sedmica kasnije, kada sam posjetila roditelje, ispričala sam im o ovom starcu. Kada sam izgovorila njegovo ime, moj otac je zastao i rekao: „Bio je jedan od naših najodlikovanijih stranih velikodostojnika. Upoznao je španskog princa. Putovao je sa Charlesom de Gaulleom.” Ostala sam zapanjena. Te noći sam stalno razmišljala o tome šta znači biti starac u staračkom centru s prošlošću u koju niko nije vjerovao. Ili, ljudi iz prošlosti su vjerovali, ali jednostavno nisu marili za to. Tada sam znala da sam posijala sjeme za svoju sljedeću knjigu. Počela sam samo sa slikom starijeg čovjeka u invalidskim kolicima, ali onda sam dodala priču o velikoj izgubljenoj ljubavi i pisma koja su slana u knjigama u knjižari. Liku Roye dodijeljena je ljubavna priča i to je zauzelo veći dio narativa. Ona upoznaje Bahmana u knjižari u Iranu 1953. kada oboje imaju sedamnaest godina. Oni žustro padaju, kako kaže F. Scott Fitzgerald, „u intimnost od koje se nikada ne oporavljaju“. Ludo su zaljubljeni i planiraju da se vjenčaju, ali su razdvojeni uoči državnog udara. Šezdeset godina kasnije, ponovo se sastaju kada je Bahman stariji čovjek u invalidskim kolicima u staračkom centru.

Sudbina je izuzetno važan element u ovom romanu. Za kraj, voljela bih da nam date svoje mišljenje o sudbini, svoje viđenje iste. Da li je na živote likova utjecala upravo sudbina ili su ipak bili presudni konkretni historijski akteri poput iranske politike, borbe za vlast, klasnih razlika i sl.?

Mislim da su historijski događaji, politika, moć i klasne razlike utjecali na živote mojih likova jednako – ako ne i više – nego bilo koja unaprijed napisana sudbina. No, sudbina je ipak igrala veliku ulogu u njihovim životima. Iako volimo vjerovati da smo sami kapetani svojih sudbina i da možemo upravljati svojim životima, istina je da je mnogo toga van naše kontrole. Vjerovanje da je vaša sudbina ispisana na vašem čelu nevidljivim mastilom uobičajena je perzijska izreka. U nekim istočnim kulturama postoji veće vjerovanje u sudbinu, za razliku od naglaska na moć individualne volje na zapadu. Lično ja sam pod konstantnim pritiskom da spoznam u koju filozofiju najviše vjerujem, ali naučila sam da ne možete zanemariti ogromnu moć sudbine.

Bookstan on Air je realiziran uz podršku Međunarodnog fonda za pomoć koji su osnovali Ministarstvo vanjskih poslova Savezne Republike Njemačke, Goethe Institut i drugi partneri.

Proteklih dana trajalo je montiranje bine za prvo izdanje Brodolom Winter Magica, koji će predstojećeg vikenda osigurati najbolji provod na olimpijskoj Jahorini! Sve prisutne će zabavljati internacionalne, regionalne i domaće zvijezde iz svijeta elektronske muzike: Fedde le Grand, Mark Knight, Mahmut Orhan, Plastik Funk, After Affair, Andrew Meller, Drop Department, Kristijan Molnar, The Provincials, Petar Dundov, Alexander de Funk, Nebs Jack i DJ Jock. Iako je svaki početak skijaške sezone na Jahorini praćen fenomenalnim sadržajem kada su u pitanju zabava i odličan provod, jednako zabavan i raznovrstan sadržaj uvijek je planiran za mjesec mart. “Ove sezone smo na Jahorini ugostili više od 50 najpoznatijih muzičkih izovođača regiona, a sada će naši gosti imati priliku da uživaju u velikom spektaklu za ljubitelje elektonske muzike. Riječ je o spektakularnom događaju elektronske muzike, pod nazivom Winter Magic by Brodolom Jahorina, 11. i 12. marta 2022. godine. Fenomenalan line up privlači posebnu kategoriju gostiju na našu planinu i siguran sam da nas očekuje još jedan događaj o kojem će se prepričavati i danima nakon završetka.”, istakao je Dejan Ljevnaić, direktor OC Jahorina. Inače,  Jahorina bilježi rekordnu posjećenost ove sezone sa gotovo 380.000 skijaša i bordera koji su uživali na stazama, a ovim događajem će svakako biti zaokružen jedan sjajan ciklus koncertnih aktivnosti na olimpijskoj planini.

Nakon završetka ovog muzičkog spektakla elektronske muzike očekuju se brojni dani još spektakularnijeg skijanja tokom sunčanog mjeseca marta, dok manifestacije koncertnog karaktera u zimskoj sezoni 2021/2022 se završavaju sa pomenutim događajem. Uz sjajne uslove za skijanje sa 150 cm snijega na sjajno pripremljenim stazama na 47 km ski staza, ovog vikenda sve posjetitelje od 10. do 13. marta očekuje popust na ski karte od 20%. Potom će uslijediti još veći popusti i skijanje po povoljnijim cijenama. Od 31. marta. do 3. aprila popust na ski karte koje se kupe i iskoriste u navedenom roku će iznostiti 30% dok će u terminu 14. do 17. aprila popust biti 40% na četvorodnevne, trodnevne, dvodnevne i dnevne karte.

Dostupan ograničen broj ulaznica!

Još vrlo ograničen kontigent festivalskih ulaznica (za oba dana) je dostupan po cijeni od 55 KM, a jednodnevne su trenutno 30 KM. Također, u prodaji su i dnevne VIP, te VIP festivalske ulaznice po sniženoj cijeni. Sve ulaznice mogu se kupiti na web stranici kupikartu.ba ili na kapijama Festivala.

Organizovan prevoz do Jahorine iz Sarajeva i sa Pala

Nema potrebe da se na Jahorinu ide osobnim automobilima jer je OC Jahorina u suradnji s organizatorima za svoje posjetioce organizovao autobuski prevoz iz Sarajeva, Istočnog Sarajeva i sa Pala do festivalske lokacije 11. i 12. marta od 19:15h. Posjetioci će, također, moći organizovano kući da se vrate 11. i 12. marta od 3h. Cijena povratne karte je 8 KM iz Sarajeva, tj. 6 KM sa Pala, a više informacija o mjestima polazaka svi zainteresovani mogu da pronađu na ovom linku.

Satnica nastupa izvođača bit će objavljena na Facebook stranici i Instagram nalogu događaja.