Autor: urednik

Intervju s Darkom Cvijetićem, autorom romana “Schindlerov lift”, “Što na podu spavaš” i “Noćna straža” je nastao u okviru projekta Bookstan on Air realiziranog uz podršku Međunarodnog fonda za pomoć koji su osnovali Ministarstvo vanjskih poslova Savezne Republike Njemačke, Goethe Institut i drugi partneri.

Darko Cvijetić je rođen 11. januara 1968. godine u mjestu Ljubija Rudnik. Redatelj je i dramaturg u Pozorištu Prijedor. Od 2013. godine uređuje književni blog “Hypomnemata”. Objavio je desetak knjiga poezije, knjigu priča i roman ”Schindlerov lift” za koji je nagrađen nagradama “Kočićevo pero” i “Fric”. Finalista je nagrade ”Evropski pjesnik slobode”. U pozorištu je režirao od Becketta do Čehova, te igrao Raskoljnikova, Borisa Davidoviča, Estragona… Član je P.E.N. Centra Bosne i Hercegovine, Društva pisaca BiH i Hrvatskog društva pisaca.

Intervju s autorom vodila je Larisa Mahmić.

“Stid bi morao biti posvuda vidljiv, stid što nismo više učinili, stid što smo vidjeli sve što nismo smjeli vidjeti. Krivnja još i više. Stid od postupaka nekoga tko obeščovječen i naoružan prijeti bijednima i poniženima. Nažalost, malo stida vidim u ljudima oko sebe. Krivnja i stid govore o postojanju ponižene ljudskosti.”

Svaki je rat isti potpuni poraz ljudskosti

Sa Darkom Cvijetićem, piscem, režiserom i dramaturgom, razgovarali smo povodom objavljivanja njegovog romana Noćna straža. Cvijetić je govorio o načinu na koji je knjiga nasta(ja)la, te vezi između nje i romana Schindlerov lift i Što na podu spavaš. Također je komentarisao antiratno pismo, temu rata na Balkanu, kao i rat uopšteno. Osvrnuo se i na moć koju jezik ima, a književnost bi trebala imati.

Noćna straža Cvijetićeva je najnovija knjiga, objavljena prošle godine u izdanju Buybooka. Nakon romana Schindlerov lift i Što na podu spavaš, ova knjiga je nešto sasvim drugačije, bar kad je riječ o strukturi. Cvijetićevo poetiziranje i pjesnički identitet ovdje su mnogo istaknutiji. Pa ipak, sve tri knjige se bave ratom, svaka na svoj način.

Noćnu stražu čine priče, poema u naricanjima, prilog za dodatak romanu Što na podu spavaš, prolog njemačkom izdanju romana Schindlerov lift… Spominju se sporadično i likovi i radnje iz ova dva romana – ima tu svega. Zbog toga mi se, kao čitateljici, čini kao da je Noćna straža kolaž nastao iz nekih stvaralačkih ostataka koji su se ipak pokazali vrijedni objavljivanja. Koliko je ovakvo gledanje na ovu knjigu ispravno, a koliko pogrešno?

Da, svakako ste u pravu. Knjiga Noćna straža nastajala je paralelno s knjigom Što na podu spavaš, zajedno su rasle, podupirale jedna drugu. Kada je roman već izašao, nekoga momenta Noćnu stražu počeo sam razumijevati kao ili dodatak ili komentar samoga romana, pa donekle i romana Schindlerov lift. Radi se o tome da ja uvijek eksperimentiram s tekstom, dubim ga, orezujem…

Svakako je i pandemija COVID-19 neplanirano poremetila redoslijed pojavljivanja knjiga u javnosti. No, na drugoj strani, kratke priče, poetizirane proze, eseji u fragmentima, žar nastao sagorijevanjem stihova, pepeo uslijed eksplozije neke spisateljske ideje, smatram podjednako važnim kao i sam plamen. Sličnim principom nastajali su i romani. Puno toga tešem, odbacujem, pa se vraćam tome tražeći neki drugi ton ili muzičku frazu. Tako se pripovjedni obrtaji mijenjaju, dobija se dojam višestrukog prilaženja materiji, taljenje nekih jezičkih amalgama koji na drugačijoj vatri gore drugom brzinom… Dakle, Vaša primjedba je posve na mjestu.

Puno toga tešem, odbacujem, pa se vraćam tome tražeći neki drugi ton…

O značenju, temi, formi

Koliko su za Vas ove tri pomenute knjige značenjski i tematski bliske, a koliko različite?

Mislim da onaj koji piše uvijek jednu knjigu piše. Bez obzira koliko doista knjiga napisao, pisac je, mislim, opsjednut jednom niti koja se provlači, varira, mijenja se kut gledanja, motrišta se obrću…

I značenjski i tematski, sve tri knjige su vrlo bliske, odlikuje ih samo formatska izmjena. Tome treba dodati i knjigu Snijeg je dobro pazio da ne padne, iz 2019. u izdanju zagrebačkog VBZ-a, tako da su dva romana omeđena Snijegom i Noćnom stražom…

Jednom prilikom ste izjavili da formi ne pridajete neki veliki značaj. Da li je to razlog Vašeg poigravanja sa pričama i poemom u jednoj istoj knjizi, ili se ta hrabrost pak može pripisati činjenici da ste Vi, prije svega, pjesnik? Uostalom, ako za Vas forma nije najvažnija, šta jeste? Na osnovu čega gradite svoju literarnost?

Da, svakako – prije svega pjesnik!

No, nikako ne bi valjalo smetnuti s uma da sam ja dijete teatra, da je dramaturgija gotovo svuda prisutna, iskustvo pozorišta moja je centralna os, tako da se dramaturški diskurs može uočiti gotovo u svakoj literarnoj koncepciji. Poput kompozitora, koji se jednom temom poigrava predajući je jednom po jednom instrumentu…

Fenomen vremena koji dodatno i potpuno mijenja kontekstualnost slike, jest faktor koji me je jako zanimao.

Susret Rembrandtove i Cvijetićeve Noćne straže

Na 6. Bookstanu ste vrlo lijepo govorili o Rembrandtovoj Noćnoj straži naglasivši da Vas se ta slika toliko dojmila jer je isprva prikazivala dnevni prizor, a platno je s vremenom tamnilo stvorivši iluziju noći, te postavši naposljetku vlastita konotacija. Kako ste došli na ideju da knjizi date baš taj naslov – Noćna straža? Je li to treba da bude modernizovana aluzija na prizor sa Rembrandtove slike, naročito ako se uzme u obzir odlična naslovnica Buybookovog izdanja?

Fenomen vremena koji dodatno potpuno mijenja kontekstualnost slike, jest faktor koji me je jako zanimao. Noćnu stražu već pominje moj lik Anđelo iz romana Što na podu spavaš, tako da se i ona naslanja na rat, na „naš rat“…

Opće poznato je – mislilo se dakle godinama, da je slika Noćna straža doista noćni prizor, e da bi se pokazalo da je prljavština na njoj, i obloženost tamnim lakom, skrivala očiti danji prizor vesele vojne straže. Pa čak i samo ime nije točno, slika je urađena po vojnoj narudžbi, i to upravo onih koji su na njoj, dakle – Društvo Fransa Banninga Cocqaija Willema van Ryjtemburcha.

Ime slike, međutim, vrijeme mijenja. Pa i promjenjuje ime u pogrešno. Tako atmosfera slike mijenja predznake samostalno i nepredvidivo. Aluzije su dakle višeglasne, višeslojne, a gospodin Boris Stapić, autor naslovnice Buybookovog izdanja, priču o znakovlju, redukcijama, okamenjenosti, sudaru svjetova u igračkama, nemanju lica onih koji bi da su zli, podigao je na najviši artistički nivo!

Način na koji pristupate temi rata u svojim djelima uvijek ima određenu dozu, Vašem pisanju karakteristične, poetičnosti. Smatrate li da ovakvo poetsko ispisivanje bolje dočarava rat novijim generacijama koje ga, nasreću, doživljavaju samo kroz književna djela? Šturo, stvarnosno prepričavanje ipak već gubi na snazi kad je riječ o zadržavanju čitateljske pažnje iako je dosta antiratne proze pisano upravo u tom realističkom modusu. Kakav je uopšte Vaš stav o tom i takvom antiratnom pisanju?

Jezik je zapravo jedina moć koju imamo.

Jezik jest fenomen koji me opčinio prvom promišljenom i napisanom riječi. Dubina u svakoj riječi ima nekoliko nivoa, i sići u podrum riječi, znači napustiti njen prvi, značenjski sloj, i ući u mističnost etimologije, u mistiku i zaumnost u kojoj površinska značenja igraju malu ulogu.

Stvarnosno prepričavanje nema tu snagu, jer poetizirani jezik računa na čitateljsku imaginaciju koja poetskim putem sama domišlja slike. Antiratno pismo mora se pozivati na nebesko, na božansko u nama, koje smo ratnim užasima prebrisali.

Plašim se da u čovjeku postoji duboki nagon za ratovanjem, odgajan u pećinama i podgrijavan genetskim kodom ratnika.

Jačina antiratnog pisma

Vaše pisanje se bez pogreške može iščitavati kao antiratno. Rat u svakom slučaju jeste generacijska trauma koju je nemoguće zanemariti koliko god se trudili. Pisanjem o ratu smanjuje se pritisak te traume koliko-toliko. Pa ipak, mislite li da bi tema rata ikad mogla postati „izlizana“, bar kad je riječ o ratu ‘92? Nešto o takvom stavu rečeno je u „Pustoj Bosni 29“: „Znate, rat na Balkanu je potrošena tema…“

Ne znam kako da ratna tematika postane izlizana.

Pa mi smo evo noćas (22. 2. 2022.) ušli u novi rat (Rusija – Ukrajina)! Isak Babelj pisao je upravo o tome ratu, samo stotinu godina ranije 1920/1921. O tom ratu, od prije stotinu godina, gotovo ništa ne bi ni znali bez Babeljeve književnosti koju je platio glavom! Svaki je rat isti potpuni poraz ljudskosti i upad u sopstvenu primitivnost, primitivnost ljudskoga roda. Da je rat na Balkanu potrošena tema rekli su mi u Poljskoj, gdje je moja knjiga prevedene poezije Ježene kožice bila u finalu poetske nagrade za godinu 2020. Taj užasni događaj pominjem u kontekstu jezive sudbine gradonačelnika Gdanjska, idejnog osnivača nagrade Europski pjesnik slobode – kojega je desničarski ekstremist ubio nožem na trgu u Gdanjsku gdje je držao govor. Ubojica se popeo na pozornicu i isjekao osnivača europske poetske nagrade.

Ipak na Balkanu ne ubijaju gradonačelnike nožem javno na trgovima. Toliko o potrošivosti teme.

Koliko se slike rata u književnosti i u historiji razlikuju? Zašto je uopšte slika rata u književnosti važna? Može li se u tom kontekstu književnost nazvati svojevrsnim društvenim katalizatorom?

Slike rata su uvijek i svuda užasavajuće.

Ja nemam nikakvih iluzija da književnost o ratu može utjecati na naše dubinsko poimanje rata. Umjetnost oplemenjuje, ali, dakako, ne voli svatko umjetnost. Bilo bi prelako kada bi književnost mogla da nas dovoljno pročisti da nam rat u svoj svojoj bestijalnosti zauvijek se zgadi. Plašim se da u čovjeku postoji duboki nagon za ratovanjem, odgajan u pećinama i podgrijavan genetskim kodom ratnika. Književnost tu ne može puno. Ali, ali…

Kad i ako izgubimo vjeru da književnost ima tu moć, nestat ćemo. I dalje mislim da je bolje studije ratničkog mozga od bilo kojega teoretičara rata napisao Shakespeare!

Čuvati od zaborava

„Pusta Bosna 18“ govori o izvjesnom Bahrudinu Kaletoviću, momku koji se nalazi u kolektivnom sjećanju svih nas, i starijih i mlađih generacija. Dvominutni snimak vojnika na liniji vatre sam je po sebi potresan, a čitati njegovu biografiju i gorku sudbinu čitatelju je još emotivnije. Zašto baš on? Je li to zbog njegove prisutnosti u već spomenutom kolektivnom sjećanju ili je riječ o nečemu drugom?

Bahrudin Kaletović je paradigma, praslika „našega rata“, njegove ogromne apsurdnosti.

Tragizam tog čovjeka, koji je stigao ratovati u tri vojske, meni je zastrašujući. Naš odnos prema njegovoj sudbini zapravo je naš odnos prema svemu strašnom ovdje dogođenom. Moj književni lik Bota u Što na podu spavaš isklesan je po modelu sudbine Kaletovića. To su dječaci koje je rat sažvakao i ispljunuo.

Te dječake sam pokušao otrgnuti od zaborava…

Max je zanimljiv lik koji se u ovoj knjizi pojavljuje nekoliko puta, a svako pojavljivanje doista je upečatljivo. Uprkos svemu, on svoj kraj doživljava van rata, a zbog bolesti. Ovo djeluje kao namjerno skretanje pažnje na surovost života. U kakvom su to odnosu ratna i postratna stvarnost? Naposljetku, iako je uklanjanje lika iz narativa zarad takve poruke u potpunosti razumljivo, zašto je takva uloga dodijeljena baš Maxu?

Max je doista ratnik. Sve je shvatio vrlo pragmatično, tako se i ponaša, tako i djeluje.

On je onaj koji pokušava prilagodbom preživjeti, i rat i poraće.

Vidimo danas da rat nije prestao nikada, te je postratnost nekakav nastavak bez kraja. Vještina preživljavanja postratice tek je posebna trauma. Max je možda jedini preživjeli…

(Ne)prisustvo ljudskosti

Govorili ste o tome kako su stid i krivnja među Vašim glavnim temama. To se doista može osjetiti, naročito u priči „Lazar“. Na engleskom jeziku postoji izraz survivor's guilt, dakle krivnja koju preživjeli osjeća. Da li je to ta vrsta krivnje u Vašim djelima? Da li se pisanjem o njoj iste uspijevate riješiti?

Stid bi morao biti posvuda vidljiv, stid što nismo više učinili, stid što smo vidjeli sve što nismo smjeli vidjeti. Krivnja još i više. Stid od postupaka nekoga tko obeščovječen i naoružan prijeti bijednima i poniženima. Nažalost, malo stida vidim u ljudima oko sebe.  
Krivnja i stid govore o postojanju ponižene ljudskosti. Moj se, recimo, odnos prema ljudima stubokom promijenio, jer sam vidio koliko zla može čovjek nositi, pa još sijati to zlo u drugima.
Danas više volim vodu, prirodu, nebo… Ljudi su nestali. Rijetke srećem s kojima mogu šutjeti o svemu!

Za kraj, kako se Vama čini današnja književnost koja tematizira rat u odnosu na onu koja je o istom tom ratu pisana prije dvadeset i više godina? Naša regionalna scena tu igra veliku ulogu. Koliko Vam je, kao autoru koji piše antiratnu prozu, ta scena važna?

Doći će drugi ljudi, unuci naših unuka, zato mora ostati svjedočenje, a književnost jest svjedočenje o svojem kratkom vremenu na Zemlji.

Imamo odličnu književnost u tzv. regiji, naša će ostavština biti velika i blještava, nadam se i duboko opominjuća…     

Danas puno iščitavam književnost o Drugom ratu, i shvaćam koliko toga povijest nije u stanju zahvatiti u punom obimu.

Bookstan on Air je realiziran uz podršku Međunarodnog fonda za pomoć koji su osnovali Ministarstvo vanjskih poslova Savezne Republike Njemačke, Goethe Institut i drugi partneri.

Helem Nejse će 20. marta 2022. godine emitirati premijerno izdanje emisije Helem Nejse Late Nightmare Show na svom Youtube kanalu. Ovim aktom započinje nova faza produkcijskog opusa sarajevskog kolektiva.

Ubrizgavajući dozu stand-up komedije u format kasnovečernjeg talk showa, Helem Nejse će kroz svoj Late Nightmare Show pružiti jedinstven uvid u njihov svijet. Popularna ekipa nije prezala ni od drugačijeg pristupa skeč formi kroz izraženiji teatarski oblik, ali i redefinisanja igara znanja kroz kviz “ZNZKVI” koji će omogućiti interakciju Helem Nejse ekipe i publike svake nedjelje.

Helem Nejse Late Nightmare Show predstavlja distiliranu sveobuhvatnost djelovanja Helem Nejsea. Kao takav, prvi je talk show ovog tipa u Bosni i Hercegovini, namijenjen mladim ljudima.

“Helem Nejse Late Nightmare Show je kulminacija osmogodišnjeg rada, vila podignuta na temeljima radijske emisije, muzičkih albuma, teatarskih predstava, podcasta i animiranog serijala. O ozbiljnosti projekta govori i činjenica da u realizaciji učestvuje impresivan tim od dvadeset članova. Samim tim, naši produkcijski kapaciteti dostigli su novi maksimum”, poručuju iz Helem Nejsea.

U jedanaestoj epizodi „O knjigama i piscima, zvukom“ predstavljamo dramu “R.U.R.” autora Karela Čapeka.

Karel Čapek je rođen 9. januara 1890. godine. Bio je prozaik, dramatičar, scenarist, reditelj, esejist, pisac knjiga za djecu, pjesnik, kritičar, filozof, novinar… Jedan je od najznačajnijih prozaika između dva svjetska rata i najpoznatiji češki pisac izvan granica Češke. Za vrijeme Prvog svjetskog rata pisao je bajke, te se sa svojih jedanaest priča svrstao u osnivače moderne bajke. Ipak, svjetsku slavu je postigao dramom “R.U.R.” i upravo ta knjiga objavljena je u okviru projekta “Od jedne pandemije do druge”.

R.U.R. je skraćenica za Rossumovi univerzalni roboti. Karel Čapek je u svjetsku književnost, ali i u svakodnevni govor, uveo riječ “robot”. Piše utopistička djela i nameće se kao jedan od tvoraca moderne naučno-fantastične književnosti. Drama je premijerno izvedena 1921. godine.

Glumci: Maja Izetbegović i Amar Selimović
Muzika i montaža: Nedim Zlatar i Leonardo Šarić
Koncept i režija: Almir Imširević

 Jedanaesta epizoda serijala “O knjigama i piscima zvukom” nastala u okviru projekta Bookstan on Air realiziranog uz podršku Međunarodnog fonda za pomoć koji su osnovali Ministarstvo vanjskih poslova Savezne Republike Njemačke, Goethe Institut i drugi partneri.

Završen je Brodolom Winter Magic, koji je na olimpijskoj Jahorini okupio hiljade ljudi na premijernom zimskom izdanju! Publika iz Bosne i Hercegovine, iz svih krajeva regiona, te brojnih europskih zemalja provodila se od 11. do 13. marta uz brojne svjetske i domaće zvijezde elektronske muzike. “Organizacija spektakularnih događaja na Jahorini postala je tradicija, a posebnu čast smo imali tokom proteklog vikenda, kada je Jahorina bila domaćin manifestaciji elektronske muzike svjetskog ranga. Zahvaljujemo se svim posjetiocima koji su upotpunili kako ovaj sjajan događaj, tako i dosadašnju, spektakularnu, skijašku sezonu, koja se, na stazama Jahorine, nastavlja u punom sjaju. Ova zimska sezona na Jahorini je istorijska kako prema organizovanim događajima tako i po sjajnoj posjećenosti koja dostiže broj od gotovo 390.000 skijaša”, istakao je Dejan Ljevnaić, direktor Olimpijskog centra Jahorina.

Na preko 1.500 metara nadmorske visine nastupale su aktuelne svjetske muzičke zvijezde kao što su nizozemski DJ i producent Fedde le Grand, turski hitmejker Mahmut Orhan, fenomenalni španski DJ Plastik Funk, te britanski producent i DJ Mark Knight. Ovakav program pojačala je i sjajna regionalna postava koju su činili: After Affair, Kristijan Molnar, Drop Department, Andrew Meller, The Provincials, Petar Dundov, Nebs Jack, Jock i Alexander de Funk.

Pozitivne utiske sa neprikosnovenih zabava koje su održane proteklog vikenda Jahorini ponijeli su hedlajneri sa sobom, te su svoje oduševljenje podijelili i sa online zajednicom! Tako je Fedde le Grand istakao da se sjajno proveo na prelijepoj planini, Plastik Funk se zahvalio na toploj dobrodošlici i “luđačkoj” energiji publike, baš kao i Mark Knight.

Fedde le Grand – Instagram post > https://bit.ly/3JctLbf

Plastik Funk – Instagram post > https://bit.ly/3CDdg5u

Mark Knigt – Instagram post > https://bit.ly/3MQxWvx

Skijanje na Jahorini tokom marta

Očekuju se brojni dani spektakularnog skijanja tokom sunčanog mjeseca marta, dok su manifestacije koncertnog karaktera u zimskoj sezoni 2021/2022 završene Brodolomom.

Od 31. marta. do 3. aprila popust na ski karte koje se kupe i iskoriste u navedenom roku će iznostiti 30% dok će u terminu od 14. do 17. aprila popust biti 40% na četvorodnevne, trodnevne, dvodnevne i dnevne karte.

Četrnaesta književna kritika romana “Prijatelj” Sigrid Nunez nastala u okviru projekta Bookstan on Air realiziranog uz podršku Međunarodnog fonda za pomoć koji su osnovali Ministarstvo vanjskih poslova Savezne Republike Njemačke, Goethe Institut i drugi partneri a čiji je autor Matej Vrebac.

“Pobijediti praznu stranicu, nebitno u kojoj formi, znači ponekad pobijediti sebe, dopustiti nagonu za život da prevlada, nijemom glasu da progovori. Prijatelj je jedna od onih knjiga kojima se vraćamo, koja nas nosi svojim ritmom i izbacuje na novu obalu otkrivajući esenciju života dok pratimo jednog psa i jednu ženu kako zajedno pobjeđuju tugu.”

Život vrijedan pisanja i življenja

Prijatelj je jedna od onih knjiga kojima se vraćamo, koja nas nosi svojim ritmom i izbacuje na novu obalu otkrivajući esenciju života dok pratimo jednog psa i jednu ženu kako zajedno pobjeđuju tugu

Sigrid Nunez, Prijatelj, prevela Senada Kreso, Buybook, 2021.

Piše: Matej Vrebac

Jednom kada otpočnu, rečenice Sigrid Nunez se do kraja korica romana Prijatelj nastavljaju u jednolikom, ali snažnom ritmu, poput ogromne, tihe rijeke čija silina struje vuče do najdubljih rukavaca svoga toka. Svojim vijuganjem uvlače nas u intimistički prostor koji na evokativan i nimalo pretenciozan način progovara o velikim temama života i književnosti. O prijateljstvu, suicidu, gubitku i tugovanju, pisanju i književnom svijetu te napose o odnosu dva bića: čovjeka i psa. Sigrid Nunez potvrđuje da je ritam u književnosti sve, baš kao i u muzici, jer dobre rečenice počinju davanjem takta, na čemu se itekako možemo zahvaliti još jednom izvrsnom prijevodu Senade Kreso, prohodnom i brižljivom, koji je očuvao autoričinu stilsku odliku jednostavnih i duhovitih esejističko-proznih rečenica.

Ranije poznatoj samo u užim američkim književnim krugovima te po memoarima o prijateljstvu sa Susan Sontag, spisateljici Sigrid Nunez Prijatelj je donio svjetsku slavu. Roman je 2018, netom po objavljivanju, dobio jednu od najznačajnijih američki književnih nagrada – Nacionalnu nagradu za književnost (National Book Award for Fiction). Premda je Prijatelj nagrađen za fikcijsko književno djelo, on je istovremeno temeljen i na autobiografskim elementima, pa se žanrovski približava memoarima, epistolarnom romanu i dnevničkim zapisima s esejiziranim dionicama i tokom svijesti. Ukratko: na malom broju stranica Nunez je uspjela sažeti i umjetnički pretočiti ono što mnogi pisci ne uspiju ni u dvotomnim izdanjima: melanholiju rođenu iz gubitka i moć akta pripovijedanja koji prelazi u ispovijedanje. Onima koji su jednom u životu imali psa, bit će poznato o kakvoj odanosti i odnosu se radi te iz čega Nunez razvija motivaciju za druge smjerove u kojim će nas njezina naratorica odvesti.

Pripovjedačica doživljava, tačnije preživljava, veliki gubitak, jedan od onih koji ostave praznine s vječitim upitnicima i rane koje teško zacjeljuju. Nakon što njen najbolji prijatelj, mentor u pisanju i nekadašnji jednokratni ljubavnik počini samoubojstvo, profesorici kreativnog pisanja spletom okolnosti u život uđe njegov pas o kojem se nitko ne može brinuti. Ne bi trebala ni ona jer upravnik zgrade u kojoj živi na Manhattanu ne dozvoljava da psi borave u njoj. Između Apolona, njemačke harlekin doge te skoro jedinog aktera ove pripovijesti čije ime doznajemo, i njegove nove gospodarice rađa se odnos, ispostavit će se spasonosan za oboje u njihovom tugovanju. Tako bivamo upućeni da čovjek jeste jedina životinja koja je u stanju plakati i učiniti samoubojstvo, ali nije jedina životinja čije se srce može slomiti.

Na malom broju stranica Nunez je uspjela sažeti i umjetnički pretočiti ono što mnogi ne uspiju ni u dvotomnim izdanjima: melanholiju rođenu iz gubitka i moć akta pripovijedanja koji prelazi u ispovijedanje.

Šta sve znači baviti se pisanjem danas

Prijatelj je knjiga koja najviše progovara o samom pisanju i književnosti, i možda jedna od najljepših o pisanju koju sam pročitao u zadnje vrijeme. Naratoričin glas je glas spisateljice u tugovanju za svojim odsutnim prijateljem, umrlim mentorom kojem adresira svoja promišljanja i sjećanja na njihove razgovore i prepiske o književnosti. Ona mjestimično izražava svoju razočaranost u književni svijet u kojem trenutno vlada politička korektnost, u isforsirani milje pisaca-vampira na koji je Baudelaire mislio kada je rekao da je umjetnost prostitucija. Zaista djeluje da se današnja književnost pretvara u polje hiper-moralnosti, a oni koji je pišu jednaki su kao i ona: odmjereni, umjereni i politički korektni te kao takvi beživotni, jalovi da izrode neku stvarnu interakciju. Čini se, većina toga što se napiše kao da nema veze sa stvarnim životom, a fikcija kao da ne nudi ništa osim tone dosadnih priča o izmišljenim ljudima koji žive izmišljene živote pune izmišljenih problema. To je polje spisatelja i spisateljica s egotripom, voljnih da napišu i neku glupost za mrvicu slave. U jednom trenutku naratorica priznaje da jednako kao i njezin kolega na upit šta predaje ona nikada ne odgovori „kreativno pisanje“ a da ne osjeti nelagodu. Usamljenu spisateljicu neprestano zbunjuje što većina onih koji pišu jesu u stanju hronične frustracije, a studenti kurseva pisanja najradije bi čitali samo ono što sami napišu pa se pita: „Zašto je moralo biti tako? Zašto su muškarci toliko arogantni, i zašto su toliki među njima seksualni predatori? Zašto su žene tako ljute i depresivne? Zaista, teško je ne osjećati sažaljenje prema svima njima.“

Ona ne krije i da je njezin mrtvi prijatelj i mentor, koji je jednako kao ona predavao o pisanju, bio i sam seksualni predator koji je zavodio svoje studentice i obraćao im se sa „dušo“. Ne stječe se dojam da se u romanu moralno opravdava takvo ponašanje, prije bi se moglo reći da autorica zna da se ljudska bića ne mogu pozicionirati na jednom polu etičnosti. Naratorica svog prijatelja predstavlja kao „napaljenog“ i nepromišljenog muškarca koji je nerijetko spreman ulaziti i u rizike zbog svojih sklonosti. Kako u jednom trenutku kaže, njezin prijatelj službeno je postao bijeli, mrtvi muškarac, te ne skrivajući ironiju dopušta prodor duhovitosti koja može biti iscjeljujuća u velikim gubicima. Naratorica svojim duhovitim i često sarkastičnim opaskama razblažuje ozbiljnost velikih tema o kojima piše, potvrđujući da kvalitetna književnost svoga čitatelja mora na trenutke i zabaviti, nasmijati koliko god ozbiljna bila.

Skoro pa je nevjerojatno koliko se intertekstualnih tragova, aluzija i anegdota o životima pisaca i spisateljica pojavljuje u Prijatelju. To su: Simone Weil, Coetzee, Flaubert, Balzac, Kafka, Flannery O'Connor, Virginia Woolf, Wittgenstein, Hemingway, Knausgård, a cijelo poglavlje posvećeno je Ackerleyevoj knjizi My Dog Tulip, memoarima o ljubavnoj vezi između čovjeka i psa. Možda je najdojmljivija veza stvorena s Rilkeom i njegovim Pismima mladom pjesniku. Stoga vješto čitalačko oko može prepoznati među redovima romana odličan priručnik o pisanju. Sve se može svesti na jedan savjet: ukoliko možeš odabrati bilo koje drugo zanimanje umjesto pisanja, odaberi ga.

Može li se pisanjem utišati bol i proizvodi li takvo pisanje dobru književnost – neki su od ključnih toposa ovog romana.

Književnost kao terapija

Knjigu otvara epigraf čuvene Natalije Ginzburg iz njenog eseja Moj poziv: „Moraš shvatiti da se ne možeš nadati da ćeš se u svom tugovanju utješiti pisanjem.“ Može li se pisanjem utišati bol i proizvodi li takvo pisanje dobru književnost – neki su od ključnih toposa propitkivanja ovog romana na koje se ne daje konačan odgovor, jer dobra književnost to nikada ne radi. Koliko god valjanih i dobrih argumenta je iznijeto da pisanje zarad terapijskog učinka nema drugu vrijednost, autorica se dobro poigrava pokazujući da u određenim slučajevima, kao u njezinom, ipak ima. S druge strane, ono što definitivno ima terapijski učinak jeste čitanje koje čak i ogromnom Apolonu, nježnom divu, zaliječi raspuklo srce. U svim mnogobrojnim melanholičnim rukavcima i tokovima romana, Apolon je uvijek prisutna figura da razblaži svu težinu gubitka. Tako ogroman pas da gazdarica za njim nosi dječju kanticu i lopaticu za plažu da bi pokupila ono što on izbaci iz sebe. Njihova fizička razlika proizvodi komične situacije kojima roman obiluje: žena u poznim godinama pokušava natjerati ogromnog psa da se pomjeri s mjesta na kojem se ukipio.

Apolonova vlasnica na nagovor prijateljice počinje držati radionice pisanja ženama koje su žrtve trgovine ljudima te su ujedno preživjele i mnoga druga nasilja. Pišući o tom primjeru vidimo da književnost nije svemoguća i ne može ublažiti nastalu patnju. Pisanje o takvim iskustvima treba pomoći isključivo žrtvama, a ne poslužiti za književnu eksploataciju na šta naratorica upozorava. Istovremeno ona podsjeća zašto bi čitanje takvih tekstova moglo biti problematično citirajući Simone Weil: „Imaginarno zlo je romantično i raznoliko; stvarno zlo je turobno, monotono, ogoljeno i dosadno.“

Ispisivanje suicida

Na kraju, treba uzet u obzir i da je pisanje o suicidu veoma složena tema o kojoj su mnogi pokušali pisati, ali nisu uspjeli bez eksploatisanja i patetiziranja samog čina, mitologizirajući ga ili svodeći na romantičarsku gestu. Sigrid Nunez to ne čini, itekako je svjesna tajne i šutnje koje ostaju da lebde nakon svega, jer zna da većina samoubica ne ostavlja nikakvo pismo iza sebe. Ona ne pokušava dati odgovore na to šta se dešava u ljudskoj glavi kada donosi takvu drastičnu odluku niti opisuje samoubojstvo uvriježenim riječima (sebično, kukavično, drsko, narcisoidno). Naratoričin glas pokušava razumjeti nerazumljivo, približiti mu se s različitih točki gledišta, a zbog te nepretencioznosti njezino pisanje zapravo dobacuje daleko: ono nije automatsko, naprotiv, ono ostavlja dojam autentičnoga i proživljenoga. Završnicom Prijatelja autorica pobija ranije iznesenu izjavu da je danas skoro pa nemoguće pisati dobru fikciju.

Na samom kraju doznajemo odgovor na jedan od epigrafa, upit Nicholsona Bakera: „Pitanje na koje svaki roman doista pokušava odgovoriti je: Je li život vrijedan življenja?“ Ispostavlja se da jeste u slučaju Sigrid Nunez: život je vrijedan jednako življenja kao i pisanja, ako ništa zarad prijateljstva. Pobijediti praznu stranicu, nebitno u kojoj formi, znači ponekad pobijediti sebe, dopustiti nagonu za život da prevlada, nijemom glasu da progovori. Prijatelj je jedna od onih knjiga kojima se vraćamo, koja nas nosi svojim ritmom i izbacuje na novu obalu otkrivajući esenciju života dok pratimo jednog psa i jednu ženu kako zajedno pobjeđuju tugu.

Bookstan on Air je realiziran uz podršku Međunarodnog fonda za pomoć koji su osnovali Ministarstvo vanjskih poslova Savezne Republike Njemačke, Goethe Institut i drugi partneri.

U sklopu martovskog repertoara Koncertne sezone, u organizaciji Muzičke akademije UNSA i Međunarodnog festivala “Sarajevska zima”, nastupit će Sara Barbara Bilela, studentica violine u klasi profesora Marka Simovića, koja će se predstaviti uz klavirsku pratnju Dženane Hadžić. Koncert će biti upriličen u srijedu, 16. marta 2022. godine u 19 sati u Bošnjačkom institutu – Fondacija Adila Zulfikarpašića.

Na programu će se naći Mozartova Sonata za violinu i klavir br. 21 u E duru, K. 304, Sonata za violinu i klavir u A duru Césara Francka, te “Meditacija” op. 42, br. 1 u D duru Pjotra Iljiča Čajkovskog.

Sara Barbara Bilela je osnovno, srednje i akademsko obrazovanje pohađala je u klasama profesorica Dijane Đurđević, Marine Tomić i Emine Smolović, a trenutno je  studentica violine na trećoj godini u klasi doc. mr. Marka Simovića na Muzičkoj akademiji Univerziteta u Sarajevu. Učestvovala je na brojnim majstorskim radionicama renomiranih umjetnika i pedagoga poput Ruth Waterman, Mihe Pogačnika, Luke Ljubasa, Žige Branka i Romana Simovića. Nastupala je u okviru Koncertne sezone Muzičke akademije Univerziteta u Sarajevu, “Dana umjetnosti Univerziteta u Sarajevu”, Festivala “Majske muzičke svečanosti”, Međunarodnog festivala “Sarajevska zima”, festivala SONEMUS, “Didakovih dana” i drugih manifestacija i koncerata. Stalna je članica Sarajevskog gradskog orkestra, a sarađivala je sa orkestrima kao što su Sarajevska filharmonija, Sarajevski kamerni orkestar mladih i Orkestar mladih Bosne i Hercegovine. Kao solistica, članica kamernih ansambala i orkestara, učestvovala je na federalnim, kantonalnim i internacionalnim takmičenjima na kojima je višestruko nagrađivana.

Dženana Hadžićosnovne i postdiplomske studije završava na Muzičkoj akademiji Univerziteta u Sarajevu u klasi profesorice Dunje Dimitrijević, nakon čega je diplomirala i na Odsjeku za muzičku teoriju i pedagogiju pod mentorstvom profesora Ivana Čavlovića. Zaposlena je kao umjetnička saradnica na Muzičkoj akademiji Univerziteta u Sarajevu, te ostvaruje zapažene nastupe u Bosni i Hercegovini i van njenih granica.

Ulaz na koncert je slobodan uz prethodnu rezervaciju koje je moguće izvršiti telefonom na: 062 204 906 (Tel/SMS/Viber/WhatsApp) ili e-mailom: koncertna.sezona@mas.unsa.ba .