Autor: urednik

Književna kritika romana “Njen ja” Reze Amirkhanija nastala je u okviru projekta Bookstan on Air realiziranog uz podršku Međunarodnog fonda za pomoć koji su osnovali Ministarstvo vanjskih poslova Savezne Republike Njemačke, Goethe Institut i drugi partneri. Autor kritike je Aldin Karahasanović.

“Baš poput njegove posljednje rečenice, u ovaj roman staje cjelokupnost života, smrti i svega između. Za čitanje Njen ja nisu dovoljne samo pažnja i znatiželja – potrebno je i hrabrosti, strpljenja, te ponajviše – nade da će sve, u konačnici, imati smisla.”

Smisao u naizgled besmislenom svijetu

Reza Amirkhani, Njen ja, preveo Muamer Kodrić, Buybook, Sarajevo, 2021.

Piše: Aldin Karahasanović

Njen ja, roman Reze Amirkhanija koji je doživio pedeset izdanja u Iranu, prati život Alija Fetaha, čovjeka iz imućne porodice koji se još kao dječak zaljubljuje u Mehtab, kćerku porodične sluškinje. Alijeva idealizirana ljubav prema Mehtab vodi ovaj roman i jedina je konstanta u njegovom nelinearnom toku ispunjenom slikovitim, razrađenim likovima i zavodljivim mirisima koji se neprestano smjenjuju, čineći da se osjećamo kao da se zaista nalazimo u Teheranu. Iako do kraja romana, kao i njihovih života, ta ljubav ostaje platonska, ona glavnom junaku služi kao duhovni svjetionik u moru političkih i porodičnih tragedija.

Ja, on i postmodernizam

Već od samog početka romana Njen ja, ono što začuđuje je autentičan pripovjedački pristup. Isprva su poglavlja romana podijeljena na dvije naratorske uloge: Ja i On. “Ja” poglavlja su napisana u trećem licu, dok su ona označena sa “On”, napisana u prvom. Ovakav postupak, koji progresijom romana postaje zamršeniji i kompleksniji, buni čitatelja.

Stvarajući dojam distinkcije između događaja i doživljaja, Reza Amirkhani postavlja objektivno (ili barem njegov privid) i subjektivno jedno naspram drugog, te čitatelju prepušta odluku kom pripovjedaču će vjerovati. Čini se jednostavnim, sve do tačke kada prestaje biti jednostavno.

Ko je “Ja”, a ko “On”? Da li su to dvije perspektive iste osobe, glavnog junaka Alija Fetaha? Ili su to, pak, sveznajući pripovjedač i “On” – protagonist?

U početku se čini kao da je u pitanju ovo drugo, ali na čitateljsko iznenađenje, “Ja” u određenim trenucima počinje govoriti u prvom licu, te se iz sveznajućeg pripovjedača pretvara u još jednog od likova ovog romana.

Jasne strukturalne granice između Amirkhanijevog bahtinovskog “dijaloškog autora” i njegovog lika postepeno se zamagljuju, te katarzičnom tragedijom Mehtebine smrti polifonija dostiže svoj narativni maksimum – “Ja” i “On” se naizmjenično obraćaju jedan drugome, kao i samom čitatelju, te se prestaje postavljati pitanje vjerodostojnosti – ona prestaje biti važna.

Lyotardova postmoderna “kriza naracije” dominira ne samo kada je u pitanju subjektifikacija povijesnog, već i u samom pripovjedačkom postupku. Postmodernističke karakteristike romana očituju se i u nelinearnom vremenskom toku, kao i trenucima metafikcije i pasivno-agresivnom komunikacijom autora, lika i čitatelja koja, osim što čini ovaj roman autoreferencijalnim, preispituje i samu književnost.

Amirkhanijevom romanu ne nedostaje postmodernističkog magičnog realizma, ali se on očituje kroz duhovno putovanje Alija Fetaha. Sufijska duhovnost i tradicija iz koje Njen ja obilato crpi inspiraciju i smjer, otvara prostor za proviđenja i fantazijske trenutke, poput onog kad Ali Fetah u Parizu sreće sedam teheranskih slijepaca, koji, baš kao u domovini, nakon što im Ali udijeli milostinju, utješno viču: “Da ti Istiniti vrati!”

Naličje povijesti

Reza Amirkhani vodi nas u Teheran dvadesetog stoljeća, u dom porodice Alija Fetaha, čiji život pratimo od djetinjstva do starosti. Od vladavine šaha Reze Pahlavija i zapadnocentričnih struja u Iranu, do revolucije i povratka islamskih vladajućih struktura, roman Njen ja istražuje raznolike reperkusije koje makro kontekst izaziva u mikrokosmosima ljudi koji žive na tim prostorima.

Suprotno očekivanom, burni povijesni trenuci u romanu Njen ja obiluju porodičnim scenama, kompleksnim međuljudskim odnosima, susretima i odnosom sa smrću, te ljubavlju koja, kao glavni motivator djelovanja, navodi protagonistu da život preispituje i sagledava iz simboličkih, nostalgičnih i neopipljivih uglova.

Porodične priče i odnosi značajan su dio romana, te nosioci “žive” teheranske kulture i historije koja, uprkos intenzivnim ideološkim i vrijednosnim sukobljavanjima tog vremena, ostaje otporna na veliki broj izvanjskih uticaja, te opstaje kao agregat svih povijesnih dešavanja u Iranu, ali i ličnih priča ljudi jedne zajednice.

U vrijeme preispitivanja ideologija, turbulentnih političkih događaja i još nedefiniranih vladajućih sistema vrijednosti, dominantni narativi postaju oni porodični i ljudski, a ono što ostaje konstantno su život, smrt i ljubav. Amirkhani u historijsko zalazi letimično, tek onoliko koliko je dovoljno da uobliči kontekst u kom cvatu i umiru ljudske sudbine i nadanja. Sam akt pisanja, zapisivanja i bilježenja u romanu označava odstupanje od stvarnosti. Pred kraj romana, Ali Fetah se obraća autoru i kori ga:

“Kakve to tričarije zapisuješ? Nemoj pisati! Radije gledaj! Pomiriši! Slušaj! Kušaj! Dodirni! Šta imaš od tog piskaranja?” (str. 396)

Reza Amirkhani nas ovim romanom suočava sa naličjem historije, onim iskonskim, što se krije između redova u udžbenicima i novinskim člancima. Iza izmjena vlasti, tenzija, raketiranja i političkih ubistava, kriju se isprepletene spone ljudskih života, ono o čemu su stvarni ljudi sanjali, šta su jeli, kojim su ulicama hodali i u kakve su ideje polagali nadu.

Ali Fetah, onaj čiji život biva pisan, autora preispituje, ispravlja i postavlja se kao narativni autoritet. On uspostavlja značenje, te situacijama, likovima i prostorima udiše život kroz doživljaj, koji od tragedija i društvenih kriza kroji intimne živote ljudskih bića.

A šta će meni Sartre?

U susret općoj nesigurnosti i strahu, zapadnjački koncepti kojima se Iran u to doba pokušava prilagoditi ne nude značajan “duhovni meni”, te se likovi okreću tradiciji, porodičnim vrijednostima, ali i duhovnom misticizmu koji je karakterističan za ove prostore – ezoteričnim sufijskim poukama i putu ka pridavanju smisla besmislenom svijetu.

Amirkhani vješto uspoređuje dva različita filozofska sistema, ili pak dva različita mehanizma nošenja sa društvenim nemirima. Zapad ima svoje “zvijezde” mislioce, poput Sartra, Alijevog savremenika, dok u svijetu glavnog junaka duhovno-filozofski primat imaju nosioci stare mistične tradicije, poput derviša Mustafe, starog sufije i Alijevog duhovnog učitelja.

Iako upoznat sa idejama zapadne kulture i filozofije, Ali u njima ne vidi odgovor na brige ljudske duše; čak se čudi što se vlasnici pariških kafića hvale Sartreovim posjetama, te smisao pronalazi u Mustafinim čestim riječima “Ya Ali Meded!”.

“A šta će meni Sartre? Da mi malo priča o egzistencijalizmu? Da mi pojasni reflektivnu svijest? Sve mudrosti i filozofije što mi je trebalo, naučio sam od derviša Mustafe. A teheranske kafedžije opet nisu osjećali potrebu da mi se hvališu i govore: Ali-aga, derviš Mustafa svraća ovamo!” (str. 53)

U Parizu, Ali svog derviša pronalazi u licu jednog svećenika iz male, lokalne crkve – poistovjećuje jednostavnost i čistoću njegove duhovnosti sa onom iz svog rodnog kraja, pa se u toj crkvi moli i ispovijeda.

Kroz roman Njen ja prožimaju se mnogobrojni motivi sufijske tradicije i tradicije iranskog misticizma, što u kulturnom nasljeđu koje se prenosi kroz porodične i prijateljske mreže otkriva i jasan mistični i duhovni podtekst. Iran, kao povijesni dom sufijskih odreda, ima bogatu duhovnu tradiciju koja transcendira islamsku doktrinu, te od svojih začetaka prebiva u dubokom tkivu društva, bez obzira na to da li je izvanjski sistem osuđuje ili prihvata.

Jedan ljudski život, u ovom slučaju Alija Fetaha, karakteriziran je određenom dvostranošću, to jest dvjema stranama stvarnosti, baš poput odraza u jezeru nad kojim Ali i derviš Mustafa kontempliraju. Jedna strana je ona pojavna, materijalni svijet i sva bolna i sretna događanja, a druga, ona skrivena, jeste svijet simbola i mističnih spona koje povezuju naizgled nepoveziva dešavanja i tkaju smisao.

“Derviš nastavi kružiti. Derviš u vodi takođe. Onda derviš reče:

– Šta god da ja učinim, on čini posve isto. Ali ni to nije sve… Šta god on da čini, isto činim i ja.” (str. 374)

Glavni junak prema događajima i doživljajima vlastitog života ima sufijsko-strukturalistički perceptivni pristup – trenutke u vremenu, bili oni intimni, politički ili porodični, sagledava kao svojevrsni hermeneutički krug, gdje se značenje svakog elementa ogleda u cjelini, a značenje cjeline u svakom pojedinačnom elementu.

Ljubav sa velikim Lj

Ljubavna priča Alija i Mehteb, kao zvijezda vodilja za protagonistu, ali i za narativni tok, podsjeća na onu Lejle i Medžnuna, likova arapske narodne bajke koja je u Perziju stigla već u 9. stoljeću, te bila jedan od primjera mistične “Ljubavi sa velikim Lj”, koja, osim spajanja dvaju osoba, ima i sudbonosnu, te duhovnu svrhu.

Ljubav koja pokreće Alijev unutrašnji svijet usmjerava ga i ka prihvatanju svijeta u njegovom sirovom obliku, te motivira njegove korake na duhovnom putu. Ona, Ljubav (i Mehteb) za Alija predstavljaju izazov, cilj, nadanje i smisao.

U politički nesigurnom vremenu, bliski članovi Alijeve porodice ginu i bivaju ubijeni, a među njima i Mehteb, neposredno pred njihovo, godinama iščekivano vjenčanje.
Kao vrhunac, kraj i početak, ovaj trenutak u romanu završava novim poglavljem – poglavljem trećeg pripovjedačkog lica, “njenog ja”.

Ova tragedija u potpunosti bježi od političke perspektive. Naprotiv, smrt je naslikana onako kako je doživljavamo van svijeta fikcije – kao intimno, senzorno i bolno iskustvo koje dolazi iznenadno i sa sobom vuče neočekivane odjeke prošlosti i reakcije.

Ali Fetah, na putu misticizma pod okriljem derviša Mustafe, nakon Mehtebine pogibije, kroz duh sufijske doktrine preuzima kontrolu nad percepcijom smrti, kojom je okružen i koja često dolazi kao kolateralna šteta političkih i ideoloških sukoba.

Ljubav u Njen ja, kao većina kanonskih velikih ljubavi, završava smrću, ali s obzirom na prožetost romana sufijskom duhovnom tradicijom, ova smrt ne simbolizuje zajednički kraj dvoje nesretno zaljubljenih, već transcendiranje materijalnog i odlazak u zajedništvo za koje je glavni junak bio spreman; čak ga dočekao raširenih ruku – kao šehid (osoba koja umre na duhovnom i religijskom putu, kojima je u islamu obećan džennet/raj).

Kao što to Amirkhani u romanu navodi kroz hadis:

“Ko voli i umre u ljubavi, umro je smrću šehida.”

Smrt Alija Fetaha je mistična i čitaocima i likovima u romanu, te podsjeća na jedno od derviških predanja i priča koje se prenose s koljena na koljeno u zajednicama koje su dijelom obilježene sufijskim misticizmom (ovakva predanja često možemo čuti i u Bosni i Hercegovini).

Jedan od takvih tekstova je pjesma perzijskog mističnog pjesnika Rumija, “Noć vjenčanja” koja smrt predstavlja kao trenutak transcendencije – prikazuje odlazak sa “ovog svijeta” kao novi početak kog se ne trebaju plašiti ni oni koji umiru, niti oni koji gube voljene.

Ali Fetah, koji je, možda i slučajno, imenjak jednog od začetnika sufijskog misticizma, nestaje i biva pokopan (živ ili mrtav) u mezar nepoznatog šehida. Ovo u kontekstu njegove ljubavi s Mehteb, a i sufijske tradicije koja ga prati, označava vrhunac njegovog duhovnog putovanja – među njegovim zbunjenim bližnjima, na dženazi se nalazi i stari derviš Mustafa, koji smiruje porodicu, potvrđuje Alijev samoinicijativni odlazak, te uzvikuje, po ko zna koji put u romanu: “Ya Ali Meded – O Ali, pomozi!”

Baš poput njegove posljednje rečenice, u ovaj roman staje cjelokupnost života, smrti i svega između. Za čitanje Njen ja nisu dovoljne samo pažnja i znatiželja – potrebno je i hrabrosti, strpljenja, te ponajviše – nade da će sve, u konačnici, imati smisla.

Bookstan on Air je realiziran uz podršku Međunarodnog fonda za pomoć koji su osnovali Ministarstvo vanjskih poslova Savezne Republike Njemačke, Goethe Institut i drugi partneri.

Na poziv Goethe-Instituta renomirani konceptualni umjetnik Mischa Kuball iz Düsseldorfa u Black Box-u Historijskog muzeja Bosne i Hercegovine predstavlja svoju prostornu instalaciju Five suns_eclipse, koja se odnosi na raspoloženje 1919. godine nakon završetka Prvog svjetskog rata.

Jedno od polazišta bila je inicijativa koju je pokrenuo Hugo von Hofmannsthal, koji je direktno nakon grozota Prvog svjetskog rata – kao projekat suprotstavljen nasilju, krv i uništenju – osnovao filmski i muzički festival Salzburger Festspiele 1920. godine, na kojem je kao prva predstava ubrzo po prvi put izveden Jedermann.

Ali ovome je u historiji osnivanja ovog festivala prethodilo nekoliko događaja: Godine 1917. – još za vrijeme Prvog svjetskog rata – Friedrich Gehmacher i Heinrich Damisch osnovali su društvo „Salzburger Festspielhausgemeinde“. Kao svoj cilj su proglasili promicanje izgradnje festivalske dvorane u Salzburgu u kojoj je bila planirana organizacija festivala posvećenog Mocartu. Također 1917. je Max Reinhardt poslao svoj „Ekspoze za osnivanje festivalske dvorane u Hellbrunnu“ generalnoj intendanciji k. u. k. dvorskih pozorišta u Beču. U njoj se odlučno zalagao za Salcburški festival „kao prvo djelo mira“. Ideju o osnivanju festivala u Salzburgu nakon toga su prihvatili brojni umjetnici. Osnivačima se smatraju Max Reinhardt, Hugo von Hofmannsthal i Richard Strauss.

© Daniel Biskup, WittenbergMischa Kuball, konceptualni umjetnik, od 1977. radi u javnom i institucionalnom prostoru. Pomoću medija svjetla istražuje arhitektonske prostore i njihove društvene i političke diskurse. Reflektira različite aspekte, od kulturalnih društvenih struktura do arhitektonskih intervencija, koji naglašavaju ili nanovo kodiraju karakter znamenitosti i arhitektonsko-historijski kontekst. U politički motiviranim i participativnim projektima preklapaju se javni i privatni prostor. Omogućava se komunikacija između učesnika*ca, umjetnika, djela i urbanog prostora.
Od 2007. godine, Mischa Kuball je profesor za public art na Umjetničkoj visokoj školi za medije u Kölnu, vanredni profesor za medijsku umjetnost na Visokoj školi za dizajn/ZKM, Karlsruhe, a od 2015. član Akademije nauke i umjetnosti pokrajine NRW u Düsseldorfu. U januaru 2016. odlikovan je Njemačkom nagradom za svjetlosnu umjetnost.

Šesnaesta književna kritika romana “Klara i Sunce” Kazua Ishigura nastala u okviru projekta Bookstan on Air realiziranog uz podršku Međunarodnog fonda za pomoć koji su osnovali Ministarstvo vanjskih poslova Savezne Republike Njemačke, Goethe Institut i drugi partneri. Autorica kritike je Larisa Mahmić.  

“Kada se sve uzme u obzir, Ishiguro zaista jeste uspio u naumu da njegov roman ostane uz čitatelja dugo nakon čitanja, uspio je u svoj toj jezi i nemiru, a elementi poput već spomenutog spoja i načina na koji je predstavio Klarinu dezorijentiranost su zbilja vrijedni pomena i bilo bi krajnje nepravedno zanemariti ih. Teško je reći kako će koji čitatelj reagovati na Klaru i Sunce, to je stvar individualnog čitateljskog iskustva i preferencija. Uostalom, Ishiguro nikad nije pisao djela koja se daju smjestiti u striktno određene okvire, a to je slučaj i sa ovim romanom.”

Krajnje netipičan sci-fi roman

Kazuo Ishiguro, Klara i Sunce, preveo Danko Ješić, Buybook, Sarajevo, 2021.

PIŠE: Larisa Mahmić

Kada čitatelj/ica u ruke uzme djelo nagrađivanog autora ili autorice, istog trenutka se osjeti određena doza (pod)svjesnog iščekivanja – uvijek se očekuje bolje, više, famoznije, u najmanju ruku da ostanu na istom nivou na kojem su bili kada su nagrađeni. U slučaju Kazua Ishigura, dobitnika Nobelove nagrade za književnost 2017. godine, sve to iščekivanje postaje jače. Da li će Ishiguro ispuniti očekivanja ili ne? Ovo nije prvi put da se susrećem sa njegovim pisanjem. Čitala sam roman Ostaci dana i sjećam se da mi se dopao. Dopalo mi se kako je Ishiguro formirao likove, dopala mi se misterija oko batlerovog imena koje čitatelj uopšte ne sazna, dopale su mi se teme i način na koji je Ishiguro pravio tranziciju između narativne sadašnjosti i prošlosti. Međutim, kada sam u ruke uzela njegov najnoviji roman Klara i Sunce, iako već upoznata sa njegovim pisanjem, čitanje sam počela sa dozom opreza. Prisutno je dosta sci-fi elemenata, a ja inače ne čitam takva štiva, ne odgovaraju mi, ne poznajem žanr dovoljno, te je moje čitanje definitivno uslovljeno time. S obzirom na to da je radnja smještena u budućnost, a uzevši u obzir i gore navedeno, odmah je jasno da ovo nije ni blizu romana Ostaci dana.

Ishigurova robotska distopija

Klara i Sunce je distopijski roman. Distopija označava svijet koji je iz nekog razloga nepoželjan. U ovoj Ishigurovoj distopiji roboti izgledaju kao ljudi, kreću se kao ljudi, ponašaju se kao ljudi, postaju članovi porodice, a osnovni zadatak im je biti UP (umjetni prijatelj) tinejdžerima. Osim toga, genetsko modificiranje djece je normalna praksa nazvana „uzdizanjem“, a svi oni roditelji koji nisu htjeli riskirati smatraju se nižom klasom, bez obzira na urođenu inteligenciju i/ili talente vlastite djece. Ne treba zanemariti ni to da se pozamašan broj stanovnika plaši robota jer oni preuzimaju i ljudske poslove.

Klara, jedna od UP-a, naratorka je romana. Samim tim, mi sva dešavanja gledamo kroz njene oči, a ujedno imamo priliku da vidimo kako robot vidi i shvata ljude, ljudske interakcije, emocije i život uopšteno. Ishiguro se u ovom romanu poigrava svojom robotskom naratorkom, on zamišlja kako bi nas robot vidio, kako bi čovječanstvo izgledalo nekome ko nije čovjek.

Koliko god meni lično stavljanje robota u ulogu naratorke ne odgovara, mora se priznati da je to interesantan potez autora, te sa sobom povlači pitanja poput onog kakva je ta naratorka. Ne čini mi se kao sveznajuća. Pa ipak, ona kao lik, a naročito kao UP koji je programiran da konstantno usvaja nova znanja, sa svakom novom informacijom doživljava svojevrsne promjene, a time i kao naratorka skuplja nova iskustva koja uvezuje u tekst.

Roman tematizuje umjetnu inteligenciju i robote, distopijsku budućnost koja klizi u teritoriju tzv. „sablasne doline“ (eng. The Uncanny Valley, označava fenomen kada su roboti ljudima simpatični sve dok ne postanu previše humanoidni, a onda bude osjećaj nelagode i sablasnosti). To su filteri čitateljske publike jer se takva tematika ne sviđa svima i moguće je da će nepovratno odbiti čitatelje/ice koji neće uopšte htjeti uzeti u obzir da je autor romana nobelovac ili da roman zapravo govori o mnogo „ljudskijim“ temama.

Jeza i nemir

Roman počinje in medias res – bez nekog jasnog uvođenja čitatelja u tekst, dojam je kao da ste počeli čitati knjigu od sredine, umjesto od prve stranice, kao da ste nešto propustili pa vam trenutna situacija u tekstu baš i nije najjasnija. Ovakvo otvaranje narativa odgovara kontekstu romana. Zbunjenost dodatno potkrepljuje gore spomenuti fenomen „sablasne doline“.

Tekst gradacijski postaje jeziv i uznemirujući. Pritom to nije jezivost koju bi u vama probudio triler ili horor. Jeziv je jer je Klara sposobna u potpunosti oponašati Josie, djevojčicu kojoj je kupljena; jeziv je jer Klara može zapamtiti šifru za ulazak u sobu, a zatim u istu i ući potpuno neprimijećeno; jeziv je jer je Josiena mama dala da se napravi UP po liku Josiene preminule sestre kako bi imala osjećaj da je njena kćerka još uz nju. Uznemirujući je kad mama od Klare zatraži da se pretvara da je Josie kako bi mogla razgovarati sa svojom kćerkom. Umjesto da razgovara sa vlastitom (živom!) kćerkom, ona od robota traži da preuzme njenu ulogu. Roman uznemirava još više kad se ispostavi da „portret“ Josie koji je mama dala da se napravi zapravo uopšte nije portret nego još jedan UP stvoren po kćerkinom liku. Ovaj put se unaprijed priprema za gubitak kćerke jer Josie boluje od neimenovane bolesti.

Treba imati u vidu da su jezive i uznemirujuće karakteristike romana apsolutno validne estetske kategorije kad je riječ o savremenoj estetici. Davno su prošla vremena kada je umjetnost bivala umjetnošću samo ako je lijepa. Osjećaji jeze i nemira, iako nelagodni, posjeduju snagu, ostavljaju efekat, a za roman je to bolje nego da ostavlja čitatelje indiferentnim.

Klara i Sunce neopisivo asocira na film iz 2015. godine, Ex Machina, redatelja Alexa Garlanda. Baš kao i poslije gledanja tog filma, i poslije čitanja ovog romana, ostaje trag nelagode u čitateljskom iskustvu. Jeza ostaje zalijepljena za vas. S obzirom na to da je Ishiguro u jednom intervjuu prošle godine, povodom objavljivanja Klare i Sunca, izjavio da mu nije želja držati pažnju čitatelja na nekoliko sati, nego je dugotrajno zadržati, ne dati im mira dugo nakon čitanja, rekla bih da je u tom kontekstu definitivno uspio.

Spoj umjetnog i prirodnog

Već sam spomenula da se roman bavi mnogo „ljudskijim“ temama nego što se to na prvu da naslutiti. Rekla bih da je cijeli roman zapravo jedan veliki prikaz ljudi i ljudskosti. S obzirom na to da je naratorka robot, mi čitatelji/ce, mi ljudi, imamo priliku posmatrati i analizirati čovječanstvo kao iz ptičje perspektive, iz perspektive stranca. Klara analizira zašto Josie, njena mama, njen otac, njen najbolji prijatelj Rick u pojedinim momentima reaguju kako reaguju, ona obrazlaže njihove emocije i daje im opravdanja.

Roman spaja umjetnu inteligenciju i prirodu. Shodno tome i sam naslov romana aludira na spomenuti spoj. Ishiguro dvije krajnosti dovodi u direktnu vezu i kada je riječ o Josienom portretu. On to naziva portretom, Josie i mama ga nazivaju portretom, a čitateljima će vrlo vjerovatno naumpasti klasični portreti osoba, naslikani bojama na platnu, uramljeni i okačeni na vidno mjesto na zidu. Međutim, to nije takva vrsta portreta, nije ljudska. Portret je zapravo još jedan UP, metalna ljuštura koja izgleda baš kao Josie, a nakon Josiene smrti „mozak“ njenog UP-a bi bio „presađen“ u tijelo.

Međutim, rekla bih da je najbolji primjer navedenog spoja Klarino žrtvovanje. Ona je robot, trebala bi biti hladna, analitička, objektivna. Žrtvovanje mora proizaći iz emocije, iz brige, iz ljubavi. Ovime se daje do znanja da se Klara istinski vezala za Josie i bila je spremna ugroziti sebe kako bi spasila nju. Osim toga, može biti aluzija na to koliko su ljudi nespremni žrtvovati se jedni za druge. Robot je bio spremniji žrtvovati se za djevojčicu od njene sopstvene majke. Umjetna tvorevina se pokazala čovječnijom od čovjeka. Ovdje Ishiguro progovara o manama čovječanstva, postavlja se pitanje kuda nas, kao vrstu, takvo ponašanje može odvesti. Osim toga, on piše i o roditeljstvu, a pritom ga ne idealizira. On Josienu mamu i tatu prikazuje prvenstveno kao osobe, kao ljude sklone griješenju, a tek onda kao Josiene roditelje i to kroz direktan odnos sa njom.

Dezorijentiranost lika = haotičnost teksta

S obzirom na to da sam već spomenula Klarino žrtvovanje, smatram da je scena nakon tog čina, odnosno scena ispred pozorišta, izvrsno izvedena. Klara je tada u potpunosti dezorijentirana, a njena dezorijentiranost je očitovana kroz haotičnost teksta. Likovi prekidaju jedni druge u rečenicama, upadaju jedni drugima u riječ, tenzija raste, svađa samo što nije izbila, gužva i žamor ispred pozorišta su naglašeni: “… ta skupina – koje sam donedavno bila dio – izgledala je kao jedan od onih oblaka insekata koje sam vidjela na večernjoj livadi…“ (str. 215) Ovaj dio, odnosno njegova izvedba, me je podsjetila da čitam djelo nobelovca. Tu činjenicu sam do tog momenta u potpunosti zaboravila jer sam, uprkos ličnom otporu prema žanru, pokušavala pronaći put kroz tekst koji obiluje sci-fi elementima, a ipak nije tipični sci-fi roman.

Kada se sve uzme u obzir, Ishiguro zaista jeste uspio u naumu da njegov roman ostane uz čitatelja dugo nakon čitanja, uspio je u svoj toj jezi i nemiru, a elementi poput već spomenutog spoja i načina na koji je predstavio Klarinu dezorijentiranost su zbilja vrijedni pomena i bilo bi krajnje nepravedno zanemariti ih. Teško je reći kako će koji čitatelj reagovati na Klaru i Sunce, to je stvar individualnog čitateljskog iskustva i preferencija. Uostalom, Ishiguro nikad nije pisao djela koja se daju smjestiti u striktno određene okvire, a to je slučaj i sa ovim romanom.

Bookstan on Air je realiziran uz podršku Međunarodnog fonda za pomoć koji su osnovali Ministarstvo vanjskih poslova Savezne Republike Njemačke, Goethe Institut i drugi partneri.

Petnaesta književna kritika knjige “Stepen po stepen do susreta s Bogom: o životu mislima i duhovnom putu Dželaluddina Rumija” Abdolhosseina Zarrinkouba čija je autorica Ivana Golijanin nastala u okviru projekta Bookstan on Air realiziranog uz podršku Međunarodnog fonda za pomoć koji su osnovali Ministarstvo vanjskih poslova Savezne Republike Njemačke, Goethe Institut i drugi partneri.

“Abdolhossein Zarrinkoub, sa sveobuhvatnom analizom Rumijevog odrastanja i dostupnim izvorima o njegovom životu, istorijskih događaja njegovog vremena i učenja islamskog misticizma, piše knjigu u kojoj čitalac zaista ide korak po korak u susret pjesniku. Stepen po stepen do susreta s Bogom je priča o duhovnom preobražaju jedne od najvećih ličnosti iranske/islamske kulture i književnosti, i djelo koje sasvim sigurno vrijedi pročitati prije nego što pročitate bilo koju drugu knjigu o Rumiju.” 

Korak po korak do susreta s Rumijem

Abdolhossein Zarrinkoub: Stepen po stepen do susreta s Bogom: o životu mislima i duhovnom putu Dželaluddina Rumija, prev. Elvir Musić, Buybook, Sarajevo, 2021.

PIŠE: Ivana Golijanin

Muhammed Veled (poznatiji kao Mevlana Dželaluddin Rumi) jedan je od najvećih perzijskih pjesnika čije je književno stvaralaštvo i danas predmetom velikog interesovanja orijentalista. Napisao je desetine hiljada stihova koje se unazad nekoliko stoljeća proučavaju u vjerskim i akademskim krugovima. Značaj Rumijevog života je ogroman, a njegova poezija je posebno uticala na sufijsku misao i književnost muslimanskog svijeta. Njegovu poemu Mesnevija mnogi smatraju za mističnu verziju svete knjige Kur'an. Abdolhossein Zarrinkoub (1923–1999), iranski učenjak i istaknuti poznavalac iranske književnosti i kulture, bio je među velikim poštovaocima Rumijeve ličnosti, te nam je u opširnoj studiji Stepen po stepen do susreta s Bogom: o životu mislima i duhovnom putu Dželaluddina Rumija, pokušao predstaviti svoja istraživanja o propovjedničkom i pjesničkom djelu Mevlane, upotpunjujući to zanimljivim crticama iz njegovog života. U knjizi pratimo Rumijev razvojni put od učenjaka i pravnika do pjesnika i mistika.

Stepen po stepen do susreta s Bogom čini deset poglavlja o Rumijevom životu. Prvih pet opisuje njegovo djetinjstvo provedeno u Balhu sa ocem, godine obrazovanja u medresama Haleba i isposništva, opise društveno-političke okolnosti pod najezdom Mongola zbog kojih se, putujući preko Tirmiza do Samarkanda i Harezma, Rumijeva porodica nastanila u Konyi. Ostala poglavlja su posvećena susretu sa dervišem i učenjakom Šemsuddinom Tabrizijem, Mevlaninoj poeziji i njegovom duhovnom putu, te na kraju njegovoj smrti. Zarrinkoub naglašava kako je u obimnom poetskom i besjedničkom korpusu Mevlana argumentirao svoj sud prema kojem je duhovnim usavršavanjem moguće prevladati sve različitosti i prepreke materijalnog svijeta. Ova studija se pridružuje Zarrinkoubovim knjigama Serr e Ney (Tajna trske) i Bahr dar Koozeh (More u vrču) koje se bave iscrpnom analizom Rumijeve Mesnevije.

Čudesni život pjesnika i mistika

Prisutan nedostatak činjeničnih dokaza koji se odnose na Rumijev život, kao i nedosljednosti ranih hagiografskih zapisa o njegovom duhovnom putu koji su postepeno prešli u domen mita, predstavljaju svojevrsni izazov u sastavljanju njegove biografije. Shodno tome, njegova je ličnost poprimila kvalitete ličnosti proroka čiji su život i djelo prožeti mitskim pričama. Na taj aspekt računa i Zarrinkoub pa su njegove pripovijesti o Mevlani bogate različitim situacijama čudesnog predznaka.

Rumi je bio sin Behauddina Veleda, poznatog islamskog teologa, pravnika i mistika. Porodica Veled je napustila Horasan oko 1216. godine bježeći od društvenih turbulencija i putovala po Bliskom istoku prije dolaska u Konyu 1229. godine, pred kraj zlatnog doba Seldžučkog sultanata. Rumi je u to doba redovno pohađao mekteb, a u porodičnom domu je sve više vremena posvećivao duhovnom nego materijalnom. Godinama kasnije Beha Veledovi muridi prenosili su tvrdnju da su se Rumiju još kao petogodišnjem dječaku ukazali meleci koji su se javljali Božijim robovima i da su ga obuzimala posebna duhovna stanja.

„S ocem ga je povezivala neraskidiva obostrana ljubav pod čijim okriljem je uranjao u ozračje spominjanja imena Allah, utapao se u nasladi koja je lila s bujnih zdenaca imena Allah i stapao se sa stalnim u svijetu otkrovenja i razmišljanja u stalnom sveprisustvu imena Allah. (…) Dželaluddin je još u djetinjstvu naučio da traži Onoga koji biva iznad svega što biva.“ (32)

Zarrinkoub u knjizi opisuje kako je, nakon sticanja strogog islamskog obrazovanja, Rumi krenuo očevim stopama postavši propovjednik i pravnik. Propovijedi mladog Dželaluddina bile su ispunjene ljubavnim zanosom, i s vremenom su njegova obraćanja zamijenila govore njegovog oca. On je pronalazio put do srca pripadnika svih društvenih slojeva među stanovnicima Konye. Kada mu je otac preminuo, Rumi ga je naslijedio na položaju šeika u derviškoj zajednici, a Zarrinkoub nas podsjeća kako je već u najranijoj mladosti Dželaluddin posjedovao jako veliko znanje i o religiji i o prirodnim naukama, te da je bio izrazito posvećen predavač u Konyi.

 Pored Rumijeve biografije, autor u ovoj knjizi prikazuje tadašnju političku situaciju, i predstavlja nam odnos koji je država imala prema pjesnicima i misticima uopšte, pa i prema samom Rumiju i njegovoj poznatoj porodici. Harezm-šah je bio vladar sklon tiraniji, i mišljenja da o njegovoj moći ovisi sudbina cijelog svijeta, te u njegovoj državi nije bilo mjesta za učenjake, askete i šejhove tog vremena. Željni naklonosti sultana, lokalni moćnici posezali su za kojekakvim smicalicama i činili sve kako bi narušili ugled Rumijevog oca.

O prijateljstvu koje nadahnjuje

Veliki i važan dio knjige Stepen po stepen do susreta s Bogom čine poglavlja posvećena Rumijevom odnosu sa Šemsom iz Tibriza, njegovom duhovnom učitelju, a koji je promijenio Rumijev život i potpuno ga preobrazio u asketu. „Njegov dolazak u Konyu ostat će trajno upamćen kao značajan događaj ne samo u povijesti Konye i seldžučkog Ruma nego i u cjelokupnoj povijesti islamske spoznajnosti i književnosti.“ (122) Šems ostavlja neizbrisivi trag na njegovo sufijsko učenje, uznemiruje Rumija, ali istovremeno i produhovljuje.

Najobimnija zbirka poezije koju je Mevlana napisao Divan-i Šems, a koja se sastoji od 36.000 stihova, posvećena je upravo njemu. U poglavljima u kojima pripovijeda o vremenu koje je Rumi provodio sa učiteljem, Zarrinkoub navodi da je Šems svojim zahtjevima pokušao da slomi Rumijev ponos. Želio je da ovaj ne robuje svom imenu i sudu naroda, zahtijevao da ga sluša, i da se kroz igru i muziku oslobodi materijalnih i svjetovnih vezanosti. On ga je čak i spriječio da nastavi učiti jer je smatrao da je učenje prepreka njegovom postizanju božanske ljubavi.

„Mevlana je u razgovoru sa Šemsom kročio u jedan novi svijet koji je bio daleko od svijeta murida i bliskih mu osoba. Slušajući Šemsove riječi, pred njim su se otvarale staze kojim je dospijevao do dalekog svijeta u kojem nije razmišljao ni o čemu drugom osim o obzorjima ponad dimenzije tjelesnosti.(…)Volio ga je najviše od svih. Volio je i njegov britki govor neopterećen kalkulacijama bilo koje vrste. Mevlana nije pronašao niti jednu drugu riječ koja bi njegova osjećanja prema Šemsu opisala bolje od riječi ‘ašk’, odnosno istinska i neprolazna ljubav iako je svoja stanja opisao aškom, znao je da ta tri harfa nisu u stanju obujmiti sav onaj zanos i svu onu naklonost koju je osjećao prema čistoj Šemsovoj duhovnosti.“ (132 -133)

Jedno pitanje koje je Šems postavio nagnalo je Rumija na razmišljanje i na tom mjestu Zarrinkoub podvlači početak promjene u njegovom životu. Upitao ga je ko je veći, Muhammed (a.s.) ili Bajezid Bistami, jer je Bistami kazao: »Hvaljen sam! Nema veličanstvenijeg od mog položaja!«, dok je Muhammed u svojoj molitvi Bogu priznao: »Hvaljen si! Ne spoznasmo te!« Mevlana je odgovorio kako je Muhammed veći jer je „Bajezid bio nestrpljiv, pa je poslije prve kapljice podvrisnuo, a Muhammed (a.s.) ispijaše more pa mu um i pribranost ne pomuti tek jedan vrč!“  Pitanje postavljeno Rumiju imalo je za cilj „protresti njega i u njegovu nutrinu unijeti zanos kojemu se toliko nadao.“

„U tom iznenadnom i po mnogo čemu sanjivom iskustvu Mevlana  je u samo jednom času, nakon mnogo godina, ponovo uspio stići do svijeta otkrovenja u koji je prvi put kročio još u djetinjstvu.“  (126)

Poslije Šemsa za kojim je dugo tugovao i čeznuo, ulogu duhovnog namjesnika su za Rumijevog života imali Šejh Salahuddin Zarkub i Husamuddin Čelebi. Nakon Šemsovog nestanka Rumi se ozbiljnije posvetio poeziji. Salahuddinu Zarkub, kujundžija iz Konye, bio je narednih nekoliko godina Mevlanin najprisniji prijatelj i sagovornik. Sa njim je Rumi došao gotovo do vrhunca duhovnog sazrijevanja, i uz njegovu je pomoć dovršio Divan-i Šems. Nakon njegove smrti, Rumi utjehu pronalazi u Husamuddinu Čelebiju, koji će ga potaći da počne pisati slavnu Mesneviju, i koji će svojeručno bilježiti njene stihove.

„Mevlana u njemu ne samo da je prepoznavao uspomenu na Šemsa, a na njegovom licu Šemsov lik, već je u njegovoj pojavnosti vidio samoga Šemsa kao savršenog duhovnog učitelja koji mu je pomagao u oslobađanju od spona s prolaznošću.“ (242)

Husamuddin je za Mevlanu bio utjelovljenje uspomene na Šemsa i nasljednik starog šejha Salahuddina. On je bio nadahnuće koje je Rumija poticalo na njegovom putu ljubavi prema Bogu.

O pripovjednom posredovanju Rumijeve ličnosti i njegovog djela

Najistaknutija karakteristika knjige Stepen po stepen do susreta s Bogom spoj je pripovijedanja, dokumentaristike, i istorijske analize koji je čine pouzdanom i zanimljivom za čitanje, naročito onom dijelu čitateljstva koji nije posve upućen u život autora Mesnevije. Rečenice su faktografski utemeljene, premda se autor s vremena na vrijeme ipak ogradi od povijesne istine, i naglasi da o određenom podatku iz Rumijevog života nagađa i da nije posve siguran u istinitost izrečenog. Zarrinkoub ponekad svojim spekulacijama popunjava praznine u istorijskim dokazima, i tako knjigu čini cjelovitom i čitljivom. „Knjiga je pisana tako da čitaocu dozvoli pristup vlastitoj suštini, odvoji ga od trenutka u kojem je čita i u formi priče mu ponudi priliku da i sam osjeti sve ono što je osjećao glasoviti učitelj rođen u Belhu.“ (14)

Prevodilac je uspio približiti tekst čitaocima koji nisu upućeni u sufijsku terminologiju, pa je mjesta za nejasnoće jako malo. Ova biografska pripovijest ne sadrži bilješke niti reference na druga djela, što je svakako čini prohodnijom; međutim, pojedini detalji iz Rumijevog života, naročito onog dijela koji je proveo sa Šemsom Tabrizom, su mogli biti potkrijepljeni primjerima iz njegove poezije ili nekim drugim korisnim izvorima. Postoje dijelovi u kojima bi stih mogao efektnije i uvjerljivije opisati taj važan dio Rumijevog života. Zarrinkoub u poglavljima posvećenim Šemsu piše o različitim oprečnim situacijama u kojima se našao lutajući derviš, od toga da su ga ubili Rumijevi učenici kojima je smetao, do toga da ga je ubio Rumijev mlađi sin koji je bio tajno zaljubljen u djevojku koju je Šems oženio. Zaustavljajući se na tim epizodama iz Šemsovog života, ne saznajemo više o njegovoj zanimljivoj nomadskoj i očigledno konfliktnoj ličnosti. Šems je bio svjetlost Rumijevog života i izvor ljubavi, njegova druga polovina, pa bi bilo zanimljivo čitati i o tome da li je ovaj derviš zaista postojao, ili je bio samo manifestacija Rumijevog duhovnog ushićenja.

Autor se svom čitaocu obraća intimnim tonom, kao da priča sa bliskim prijateljem, što pokazuje i njegovu posebnu privrženost Rumiju. U tom maniru se i završava ova knjiga: „Tako je živio naš Mevlana. Tako je protekao život duhovnog gospodina Belha i Ruma koji je ostavio sve s ciljem da prispije susretu s Ljubavlju.“ (377) On, istina, ponekad romantizira život slavnog pjesnika i učenjaka, ali čini se ne bez razloga s obzirom na to da su Rumijev lik i djelo odavno prešli u domen svetog. Govoreći o tome, Stepen po stepen do susreta s Bogom ne možemo posmatrati kao kritičku studiju o Rumiju već više kao omaž ličnosti kojoj je autor posvetio veliki dio svog života.

Abdolhossein Zarrinkoub, sa sveobuhvatnom analizom Rumijevog odrastanja i dostupnim izvorima o njegovom životu, istorijskih događaja njegovog vremena i učenja islamskog misticizma, piše knjigu u kojoj čitalac zaista ide korak po korak u susret pjesniku. Stepen po stepen do susreta s Bogom je priča o duhovnom preobražaju jedne od najvećih ličnosti iranske/islamske kulture i književnosti, i djelo koje sasvim sigurno vrijedi pročitati prije nego što pročitate bilo koju drugu knjigu o Rumiju.

Sadržaj je nastao u okviru projekta Bookstan on Air koji je realiziran uz podršku Goethe Instituta, Međunarodnog fonda za pomoć Ministarstva vanjskih poslova Savezne Republike Njemačke, Fondacije S. Fischer i Fondacije Robert Bosch.

Autentična muzičarka Muha ponovno je svoje obožavatelje iznenadila sa novim singlom koji predstavlja intimno određenje problema sa kojim se i sama susrela. Riječ je o poremećajima u ishrani i borbom sa nazadovoljstvom u odnosu na fizički izgled. Singl je izašao  samo 3 mjeseca nakon što je predstavila svojoj publici posljednji singl « Svejedno Mi Je ».

“Poremećaji u ishrani su mi poznati i svjesna sam da je ovaj problem dosta zastupljen iako se o njemu ne priča dovoljno. Moja je želja bila da kroz pjesmu i spot na svoj način opišem kako se karakterizirala ta borba, koja je mentalna prije svega i ne nužno fizička. Gajim nadu da će moja pjesma uspjeti ublažiti stigmu o anoreksiji i ostalim poremećajima ishrane, te da će osobe koje se susreću sa sličnim problemima odmaći od opsjednutosti oblika tijela koje svakodnevno promatraju na ogledalu kojeg u pjesmi metaforički nazivam folijom” rekla nam je Muha.

Iza ovog ostvarenja pored Muhe koja potpisuje tekst i muziku, stoji već sada stalni Muhin saradnik Toshi Domaćin kao jedan od autora muzike i aranžmana. Uz Toshija aranžmanu su doprinijeli i mega popularni producent i reper Coby, te Luxonee koji važi za hitmakera na regionalnoj urbanoj muzičkoj sceni. Spot možete pogledati na Youtube kanalu izdavačke kuće “Bassivity Digital”, a pjesmu slušati na svim streaming platformama.

Pjesma koja je već okarakterizirana kao autentični pristup modernoj trap muzici dobila je i fascinantan spot kojeg su kreirali Tarik Bičo i Albert Rami uz saradnike iz kreativne produkcijske kuće “Proces Digital”. Ova dva mlada videomakera iz Sarajeva donose novi odnos prema estetici i umijeću snimanja i kreiranja video spotova koji nas vodi u svijet oprečnih odnosa tame i svjetla, dok sve vrijeme prikazuju istinski intimni odnos prema problemu o kojem govori i sama pjesma.

“Ovo je bilo potpuno novo iskustvo i prvi put je da radimo sa Tarikom i Albertom, kojima smo i beskrajno zahvalni na profesionalizmu, trudu i ljubavi koji su pokazali u procesu stvaranja ovog spota. Spot smo radili dugo i svaki dio procesa je bio jako zabavan što je rezultat podudaranja kreativne energije cijelog tima” dodala je Muha.

Intervju s Darkom Cvijetićem, autorom romana “Schindlerov lift”, “Što na podu spavaš” i “Noćna straža” je nastao u okviru projekta Bookstan on Air realiziranog uz podršku Međunarodnog fonda za pomoć koji su osnovali Ministarstvo vanjskih poslova Savezne Republike Njemačke, Goethe Institut i drugi partneri.

Darko Cvijetić je rođen 11. januara 1968. godine u mjestu Ljubija Rudnik. Redatelj je i dramaturg u Pozorištu Prijedor. Od 2013. godine uređuje književni blog “Hypomnemata”. Objavio je desetak knjiga poezije, knjigu priča i roman ”Schindlerov lift” za koji je nagrađen nagradama “Kočićevo pero” i “Fric”. Finalista je nagrade ”Evropski pjesnik slobode”. U pozorištu je režirao od Becketta do Čehova, te igrao Raskoljnikova, Borisa Davidoviča, Estragona… Član je P.E.N. Centra Bosne i Hercegovine, Društva pisaca BiH i Hrvatskog društva pisaca.

Intervju s autorom vodila je Larisa Mahmić.

“Stid bi morao biti posvuda vidljiv, stid što nismo više učinili, stid što smo vidjeli sve što nismo smjeli vidjeti. Krivnja još i više. Stid od postupaka nekoga tko obeščovječen i naoružan prijeti bijednima i poniženima. Nažalost, malo stida vidim u ljudima oko sebe. Krivnja i stid govore o postojanju ponižene ljudskosti.”

Svaki je rat isti potpuni poraz ljudskosti

Sa Darkom Cvijetićem, piscem, režiserom i dramaturgom, razgovarali smo povodom objavljivanja njegovog romana Noćna straža. Cvijetić je govorio o načinu na koji je knjiga nasta(ja)la, te vezi između nje i romana Schindlerov lift i Što na podu spavaš. Također je komentarisao antiratno pismo, temu rata na Balkanu, kao i rat uopšteno. Osvrnuo se i na moć koju jezik ima, a književnost bi trebala imati.

Noćna straža Cvijetićeva je najnovija knjiga, objavljena prošle godine u izdanju Buybooka. Nakon romana Schindlerov lift i Što na podu spavaš, ova knjiga je nešto sasvim drugačije, bar kad je riječ o strukturi. Cvijetićevo poetiziranje i pjesnički identitet ovdje su mnogo istaknutiji. Pa ipak, sve tri knjige se bave ratom, svaka na svoj način.

Noćnu stražu čine priče, poema u naricanjima, prilog za dodatak romanu Što na podu spavaš, prolog njemačkom izdanju romana Schindlerov lift… Spominju se sporadično i likovi i radnje iz ova dva romana – ima tu svega. Zbog toga mi se, kao čitateljici, čini kao da je Noćna straža kolaž nastao iz nekih stvaralačkih ostataka koji su se ipak pokazali vrijedni objavljivanja. Koliko je ovakvo gledanje na ovu knjigu ispravno, a koliko pogrešno?

Da, svakako ste u pravu. Knjiga Noćna straža nastajala je paralelno s knjigom Što na podu spavaš, zajedno su rasle, podupirale jedna drugu. Kada je roman već izašao, nekoga momenta Noćnu stražu počeo sam razumijevati kao ili dodatak ili komentar samoga romana, pa donekle i romana Schindlerov lift. Radi se o tome da ja uvijek eksperimentiram s tekstom, dubim ga, orezujem…

Svakako je i pandemija COVID-19 neplanirano poremetila redoslijed pojavljivanja knjiga u javnosti. No, na drugoj strani, kratke priče, poetizirane proze, eseji u fragmentima, žar nastao sagorijevanjem stihova, pepeo uslijed eksplozije neke spisateljske ideje, smatram podjednako važnim kao i sam plamen. Sličnim principom nastajali su i romani. Puno toga tešem, odbacujem, pa se vraćam tome tražeći neki drugi ton ili muzičku frazu. Tako se pripovjedni obrtaji mijenjaju, dobija se dojam višestrukog prilaženja materiji, taljenje nekih jezičkih amalgama koji na drugačijoj vatri gore drugom brzinom… Dakle, Vaša primjedba je posve na mjestu.

Puno toga tešem, odbacujem, pa se vraćam tome tražeći neki drugi ton…

O značenju, temi, formi

Koliko su za Vas ove tri pomenute knjige značenjski i tematski bliske, a koliko različite?

Mislim da onaj koji piše uvijek jednu knjigu piše. Bez obzira koliko doista knjiga napisao, pisac je, mislim, opsjednut jednom niti koja se provlači, varira, mijenja se kut gledanja, motrišta se obrću…

I značenjski i tematski, sve tri knjige su vrlo bliske, odlikuje ih samo formatska izmjena. Tome treba dodati i knjigu Snijeg je dobro pazio da ne padne, iz 2019. u izdanju zagrebačkog VBZ-a, tako da su dva romana omeđena Snijegom i Noćnom stražom…

Jednom prilikom ste izjavili da formi ne pridajete neki veliki značaj. Da li je to razlog Vašeg poigravanja sa pričama i poemom u jednoj istoj knjizi, ili se ta hrabrost pak može pripisati činjenici da ste Vi, prije svega, pjesnik? Uostalom, ako za Vas forma nije najvažnija, šta jeste? Na osnovu čega gradite svoju literarnost?

Da, svakako – prije svega pjesnik!

No, nikako ne bi valjalo smetnuti s uma da sam ja dijete teatra, da je dramaturgija gotovo svuda prisutna, iskustvo pozorišta moja je centralna os, tako da se dramaturški diskurs može uočiti gotovo u svakoj literarnoj koncepciji. Poput kompozitora, koji se jednom temom poigrava predajući je jednom po jednom instrumentu…

Fenomen vremena koji dodatno i potpuno mijenja kontekstualnost slike, jest faktor koji me je jako zanimao.

Susret Rembrandtove i Cvijetićeve Noćne straže

Na 6. Bookstanu ste vrlo lijepo govorili o Rembrandtovoj Noćnoj straži naglasivši da Vas se ta slika toliko dojmila jer je isprva prikazivala dnevni prizor, a platno je s vremenom tamnilo stvorivši iluziju noći, te postavši naposljetku vlastita konotacija. Kako ste došli na ideju da knjizi date baš taj naslov – Noćna straža? Je li to treba da bude modernizovana aluzija na prizor sa Rembrandtove slike, naročito ako se uzme u obzir odlična naslovnica Buybookovog izdanja?

Fenomen vremena koji dodatno potpuno mijenja kontekstualnost slike, jest faktor koji me je jako zanimao. Noćnu stražu već pominje moj lik Anđelo iz romana Što na podu spavaš, tako da se i ona naslanja na rat, na „naš rat“…

Opće poznato je – mislilo se dakle godinama, da je slika Noćna straža doista noćni prizor, e da bi se pokazalo da je prljavština na njoj, i obloženost tamnim lakom, skrivala očiti danji prizor vesele vojne straže. Pa čak i samo ime nije točno, slika je urađena po vojnoj narudžbi, i to upravo onih koji su na njoj, dakle – Društvo Fransa Banninga Cocqaija Willema van Ryjtemburcha.

Ime slike, međutim, vrijeme mijenja. Pa i promjenjuje ime u pogrešno. Tako atmosfera slike mijenja predznake samostalno i nepredvidivo. Aluzije su dakle višeglasne, višeslojne, a gospodin Boris Stapić, autor naslovnice Buybookovog izdanja, priču o znakovlju, redukcijama, okamenjenosti, sudaru svjetova u igračkama, nemanju lica onih koji bi da su zli, podigao je na najviši artistički nivo!

Način na koji pristupate temi rata u svojim djelima uvijek ima određenu dozu, Vašem pisanju karakteristične, poetičnosti. Smatrate li da ovakvo poetsko ispisivanje bolje dočarava rat novijim generacijama koje ga, nasreću, doživljavaju samo kroz književna djela? Šturo, stvarnosno prepričavanje ipak već gubi na snazi kad je riječ o zadržavanju čitateljske pažnje iako je dosta antiratne proze pisano upravo u tom realističkom modusu. Kakav je uopšte Vaš stav o tom i takvom antiratnom pisanju?

Jezik je zapravo jedina moć koju imamo.

Jezik jest fenomen koji me opčinio prvom promišljenom i napisanom riječi. Dubina u svakoj riječi ima nekoliko nivoa, i sići u podrum riječi, znači napustiti njen prvi, značenjski sloj, i ući u mističnost etimologije, u mistiku i zaumnost u kojoj površinska značenja igraju malu ulogu.

Stvarnosno prepričavanje nema tu snagu, jer poetizirani jezik računa na čitateljsku imaginaciju koja poetskim putem sama domišlja slike. Antiratno pismo mora se pozivati na nebesko, na božansko u nama, koje smo ratnim užasima prebrisali.

Plašim se da u čovjeku postoji duboki nagon za ratovanjem, odgajan u pećinama i podgrijavan genetskim kodom ratnika.

Jačina antiratnog pisma

Vaše pisanje se bez pogreške može iščitavati kao antiratno. Rat u svakom slučaju jeste generacijska trauma koju je nemoguće zanemariti koliko god se trudili. Pisanjem o ratu smanjuje se pritisak te traume koliko-toliko. Pa ipak, mislite li da bi tema rata ikad mogla postati „izlizana“, bar kad je riječ o ratu ‘92? Nešto o takvom stavu rečeno je u „Pustoj Bosni 29“: „Znate, rat na Balkanu je potrošena tema…“

Ne znam kako da ratna tematika postane izlizana.

Pa mi smo evo noćas (22. 2. 2022.) ušli u novi rat (Rusija – Ukrajina)! Isak Babelj pisao je upravo o tome ratu, samo stotinu godina ranije 1920/1921. O tom ratu, od prije stotinu godina, gotovo ništa ne bi ni znali bez Babeljeve književnosti koju je platio glavom! Svaki je rat isti potpuni poraz ljudskosti i upad u sopstvenu primitivnost, primitivnost ljudskoga roda. Da je rat na Balkanu potrošena tema rekli su mi u Poljskoj, gdje je moja knjiga prevedene poezije Ježene kožice bila u finalu poetske nagrade za godinu 2020. Taj užasni događaj pominjem u kontekstu jezive sudbine gradonačelnika Gdanjska, idejnog osnivača nagrade Europski pjesnik slobode – kojega je desničarski ekstremist ubio nožem na trgu u Gdanjsku gdje je držao govor. Ubojica se popeo na pozornicu i isjekao osnivača europske poetske nagrade.

Ipak na Balkanu ne ubijaju gradonačelnike nožem javno na trgovima. Toliko o potrošivosti teme.

Koliko se slike rata u književnosti i u historiji razlikuju? Zašto je uopšte slika rata u književnosti važna? Može li se u tom kontekstu književnost nazvati svojevrsnim društvenim katalizatorom?

Slike rata su uvijek i svuda užasavajuće.

Ja nemam nikakvih iluzija da književnost o ratu može utjecati na naše dubinsko poimanje rata. Umjetnost oplemenjuje, ali, dakako, ne voli svatko umjetnost. Bilo bi prelako kada bi književnost mogla da nas dovoljno pročisti da nam rat u svoj svojoj bestijalnosti zauvijek se zgadi. Plašim se da u čovjeku postoji duboki nagon za ratovanjem, odgajan u pećinama i podgrijavan genetskim kodom ratnika. Književnost tu ne može puno. Ali, ali…

Kad i ako izgubimo vjeru da književnost ima tu moć, nestat ćemo. I dalje mislim da je bolje studije ratničkog mozga od bilo kojega teoretičara rata napisao Shakespeare!

Čuvati od zaborava

„Pusta Bosna 18“ govori o izvjesnom Bahrudinu Kaletoviću, momku koji se nalazi u kolektivnom sjećanju svih nas, i starijih i mlađih generacija. Dvominutni snimak vojnika na liniji vatre sam je po sebi potresan, a čitati njegovu biografiju i gorku sudbinu čitatelju je još emotivnije. Zašto baš on? Je li to zbog njegove prisutnosti u već spomenutom kolektivnom sjećanju ili je riječ o nečemu drugom?

Bahrudin Kaletović je paradigma, praslika „našega rata“, njegove ogromne apsurdnosti.

Tragizam tog čovjeka, koji je stigao ratovati u tri vojske, meni je zastrašujući. Naš odnos prema njegovoj sudbini zapravo je naš odnos prema svemu strašnom ovdje dogođenom. Moj književni lik Bota u Što na podu spavaš isklesan je po modelu sudbine Kaletovića. To su dječaci koje je rat sažvakao i ispljunuo.

Te dječake sam pokušao otrgnuti od zaborava…

Max je zanimljiv lik koji se u ovoj knjizi pojavljuje nekoliko puta, a svako pojavljivanje doista je upečatljivo. Uprkos svemu, on svoj kraj doživljava van rata, a zbog bolesti. Ovo djeluje kao namjerno skretanje pažnje na surovost života. U kakvom su to odnosu ratna i postratna stvarnost? Naposljetku, iako je uklanjanje lika iz narativa zarad takve poruke u potpunosti razumljivo, zašto je takva uloga dodijeljena baš Maxu?

Max je doista ratnik. Sve je shvatio vrlo pragmatično, tako se i ponaša, tako i djeluje.

On je onaj koji pokušava prilagodbom preživjeti, i rat i poraće.

Vidimo danas da rat nije prestao nikada, te je postratnost nekakav nastavak bez kraja. Vještina preživljavanja postratice tek je posebna trauma. Max je možda jedini preživjeli…

(Ne)prisustvo ljudskosti

Govorili ste o tome kako su stid i krivnja među Vašim glavnim temama. To se doista može osjetiti, naročito u priči „Lazar“. Na engleskom jeziku postoji izraz survivor's guilt, dakle krivnja koju preživjeli osjeća. Da li je to ta vrsta krivnje u Vašim djelima? Da li se pisanjem o njoj iste uspijevate riješiti?

Stid bi morao biti posvuda vidljiv, stid što nismo više učinili, stid što smo vidjeli sve što nismo smjeli vidjeti. Krivnja još i više. Stid od postupaka nekoga tko obeščovječen i naoružan prijeti bijednima i poniženima. Nažalost, malo stida vidim u ljudima oko sebe.  
Krivnja i stid govore o postojanju ponižene ljudskosti. Moj se, recimo, odnos prema ljudima stubokom promijenio, jer sam vidio koliko zla može čovjek nositi, pa još sijati to zlo u drugima.
Danas više volim vodu, prirodu, nebo… Ljudi su nestali. Rijetke srećem s kojima mogu šutjeti o svemu!

Za kraj, kako se Vama čini današnja književnost koja tematizira rat u odnosu na onu koja je o istom tom ratu pisana prije dvadeset i više godina? Naša regionalna scena tu igra veliku ulogu. Koliko Vam je, kao autoru koji piše antiratnu prozu, ta scena važna?

Doći će drugi ljudi, unuci naših unuka, zato mora ostati svjedočenje, a književnost jest svjedočenje o svojem kratkom vremenu na Zemlji.

Imamo odličnu književnost u tzv. regiji, naša će ostavština biti velika i blještava, nadam se i duboko opominjuća…     

Danas puno iščitavam književnost o Drugom ratu, i shvaćam koliko toga povijest nije u stanju zahvatiti u punom obimu.

Bookstan on Air je realiziran uz podršku Međunarodnog fonda za pomoć koji su osnovali Ministarstvo vanjskih poslova Savezne Republike Njemačke, Goethe Institut i drugi partneri.

Helem Nejse će 20. marta 2022. godine emitirati premijerno izdanje emisije Helem Nejse Late Nightmare Show na svom Youtube kanalu. Ovim aktom započinje nova faza produkcijskog opusa sarajevskog kolektiva.

Ubrizgavajući dozu stand-up komedije u format kasnovečernjeg talk showa, Helem Nejse će kroz svoj Late Nightmare Show pružiti jedinstven uvid u njihov svijet. Popularna ekipa nije prezala ni od drugačijeg pristupa skeč formi kroz izraženiji teatarski oblik, ali i redefinisanja igara znanja kroz kviz “ZNZKVI” koji će omogućiti interakciju Helem Nejse ekipe i publike svake nedjelje.

Helem Nejse Late Nightmare Show predstavlja distiliranu sveobuhvatnost djelovanja Helem Nejsea. Kao takav, prvi je talk show ovog tipa u Bosni i Hercegovini, namijenjen mladim ljudima.

“Helem Nejse Late Nightmare Show je kulminacija osmogodišnjeg rada, vila podignuta na temeljima radijske emisije, muzičkih albuma, teatarskih predstava, podcasta i animiranog serijala. O ozbiljnosti projekta govori i činjenica da u realizaciji učestvuje impresivan tim od dvadeset članova. Samim tim, naši produkcijski kapaciteti dostigli su novi maksimum”, poručuju iz Helem Nejsea.