Autor: urednik

Dokumentarni film „Velika Bijela Kuća“ udruženja „Mladice“ uvršten je u službeni takmičarski program Dubrovnik Film Festivala

Dokumentarni film „Velika Bijela Kuća“ udruženja „Mladice“ uvršten je u službeni takmičarski program ovogodišnjeg Dubrovnik Film Festivala.

„MladiCe“ predstavljaju mrežu mladih izliječenih od raka koji djeluju u sklopu Udruženja ‘Srce za djecu oboljelu od raka’.

“Velika Bijela Kuća” je dokumentarni film udruženja “MladiCe”, koji  na osnovu svog sopstvenog životnog iskustva diskutuju o optimizmu, motivaciji, planovima za budućnost u ostvarenju svojih snova, sada i prije opasne bolesti koju su preživjeli.

„Velika Bijela Kuća“ je način da se pokaže da snovi mogu biti ostvareni.

Film je u cjelosti autorski rad članova udruženja MladiCe, urađen isključivo volonterskim radom i velikim entuzijazmom, koji su na ovaj način željeli pokazati da neprestano moramo tražiti nove načine da mladi javno govore o problemima ali i istovremeno ukazuje na mogućnosti za njihove rješavanje.

Snimatelj je bio Mirza Ajnadžić a mentor Zoka Ćatić iz Udruženja za Kulturnu i Medijsku Dekontaminaciju.

Sedmi Dubrovnik Film Festival  održat će se od 18. do 21. oktobra a dio ekipe filma je pozvan da budu gosti festivala.

Takmičarski program je organiziran u dvije dobne kategorije (do petnaest te od šesnaest do dvadeset godina) i u tri prema godinama autora odvojene kategorije, za animirani, igrani i dokumentarni film dok je otvorena kategorija zajednička za obje kategorije.

Osnovna ideja je da filmski festival djece i mladih iz mediteranskih zemalja (dobna granica je 20 godina) mora omogućiti, unaprijediti i poticati  filmsko stvaralaštvo kod mladih. Dubrovnik svake godine u vrijeme festivala ugosti veliki broj djece iz različitih zemalja i kulturnih sredina, često drugačijeg socijalnog statusa pa i načina života, ali uvijek spremnu da kroz filmski medij pokažu važnost svojih osobnosti i probleme zajednica u kojima žive, kako one ružne koje žele izmijeniti nabolje, tako i lijepe koje ih nadahnjuju i s kojima se, s pravom, mogu pohvaliti.

Bill Frisell održat će tri koncerta na XX2. Jazz Festu Sarajevo

Američki gitarista i dobitnik nagrade Grammy za najbolji savremeni jazz album Bill Frisell nastupit će na ovogodišnjem XX2. Jazz Festu Sarajevo i održati tri koncerta.

Ovaj muzičar i kompozitor jedan je od vodećih jazz gitarista još od kasnih 80-ih godina prošlog stoljeća, kada ga je Pat Metheny preporučio Paulu Motianu da umjesto njega sudjeluje na danas kultnom albumu Psalm.

“Bill Frisell svira gitaru kao što je Miles Davis svirao trubu. I improvizira na isti način – ono što druge muzičare prestravljuje, njemu ubrzava krv u žilama”, napisao je New Yorker u osvrtu na jedan od Frisellovih nastupa, redovito hvaljenih od publike i kritike.

Sarađivao je sa značajnim umjetnicima i orkestrima kao što su Elvis Costello, Bono, Brian Eno ili Filharmonija Los Angelesa, a njegovu karijeru obilježila je i višedecenijska i uspješna saradnja sa Johnom Zornom, jednim od najproduktivnijih savremenih kompozitora Amerike, čiji će repertoar Frisell izvesti na tri koncerta koja će održati 2. i 3. novembra u Sarajevu.

Drugog novembra Bill Frisell će nastupiti u gitarističkom triju sa dvojicom izvrsnih muzičara mlađe generacije: Julianom Lageom i Gyanom Rileyem izvodeći još uvijek neobjavljene Zornove kompozicije posvećene Franji Asiškom. Istu večer Frisell će nastupiti sa još 12 muzičara u jedinstvenom muzičkom konceptu Cobra dok će 3. novembra u okviru The Book Beriah Marathona održati koncert sa legendarnim Gnostic Triom u kojem nastupa sa harfisticom Carol Emanuel i vibrafonistom Kennyjem Wollesenom.

Publika Jazz Fest upoznala je ovog vrhunskog muzičara prije četiri godine kada je u okviru 18. Jazz Festa nastupio sa svojim dugogodišnjim saradnicima gitaristom Gregom Leiszom, basistom Tonyjem Scherrom i bubnjarom Kennyjem Wollesenom, izvodeći repertoar albuma Guitar in the Space Age.

Samostalna izložba skulptura iz ciklusa “SAGORIJEVANJA“

Otvorenje izložbe bosanskohercegovačkog umjetnika MENSUDA KEČE, na kojoj će biti predstavljene skulpture iz ciklusa “SAGORIJEVANJA” će biti upriličeno u prostoru Društva za promociju kulturnog stvaralaštva MLAZ u Počitelju, u subotu, 22. septembra 2018. godine sa početkom u 14:00 sati.

Bosanskohercegovački umjetnik Mensud Kečo ciklusom skulptura “Sagorijevanja“ nastavlja sa tematiziranjem posljedica ratnih stradanja, stavljajući u fokus bol i suočenje preživjelih sa prazninom prouzrokovanom gubitkom najmilijih. Glina i ugljenisano drvo pretaču se u forme apstrahizovanih krajolika nastanjenih samotnim ženskim figurama, povijenim u svojoj žalosti. Kontrasti svijetlo – tamno, sjajno – mat, glatko – hrapavo, oštro – zaobljeno, ističu dvoznačnost odabranog naslova: u sagorijevanju materija nestaje, ali, istovremeno, sagorijevanje asocira i na pročišćenje duha, feniksovsko uzdizanje iz pepela, te neminovnost kreacije kao protuteže destrukciji.

MENSUD KEČO je rođen 1957. godine u Foči. Akademiju likovnih umjetnosti u Sarajevu završava 1980. godine. Tokom četiri decenije umjetničkog stvaralaštva, Kečo je realizovao 20 samostalnih izložbi i učestvovao na preko 100 kolektivnih i selektivnih izložbi u zemlji i inostranstvu. Autor je nekoliko sarajevskih spomenika. Od 1997. do 2001. godine bio je predsjednik Udruženja likovnih umjetnika Bosne i Hercegovine. Dobitnik je više značajnih nagrada za crtež i skulpturu. Radi kao profesor crtanja u Srednjoj školi primijenjenih umjetnosti Sarajevo.

 

Sagorijevanja – lični osvrt

Ove kompozicije prizivaju trenutačan, snažan visceralni odziv. Sirova nagorena drva. Bijele ženske forme. Tama. Svjetlo. Snažni vizuelni kontrast: Crno. Bijelo. Nazubljeno. Glatko. Hrapavo. Elegantno. Oštro. Zaobljeno. Sjajno. Mat. Ljudski oblici savijeni ka zemlji, okrenuti nutarnjem svijetu. Prirodni oblici koji strijeme ka nebesima, svijetu iznad nas.

Male ženske figure pozivaju nas, kušaju našu hrabrost, nagovaraju, da im se pridružimo u kontemplaciji. U gluhoj osami, meditaciji ili molitvi – pojedinačno ili u paru, sklupčane u kolijevci lađe ili ušuškane pod stablom ili zidom – sve borave u zaglušujućoj tišini, duboko ustoličene u sebi. Uz sve to, ovaploćenje su kontrasta, protivrječnosti. Sitne su, ali izgledaju kolosalno. Čine se nepristupačnim, ali nas privlače. Mirne, s uraganom u duši. Čekaju, i tragaju. S nadom, il’ očajanjem, hrabrošću il’ bojazni. Neki će stati nasuprot, a neki pobjeći od njihovih košmara – zmija, meduza i ostalih slika terora.

Ponad njih uzdižu se elegantna stabla čempresa, visoka, angularna, s plavim il’ zelenim nijansama, sežu do nebesa il’ plešu na povjetarcu – nasuprot savijenih, pognutih, zakrivljenih, sputanih figura ispod. Čempres ovdje označava i nadu i tugovanje, i život i smrt; i besmrtnost.

Mensud Kečo kaže da je sjeme i iskra nastanku ovog ciklusa gubitak sinova, supruga, očeva, braće koji zadesi majke, supruge, kćeri i sestre, koje preživješe stradanja.

Ove kompozicije su tematski povezane s njegovom skulpturom/instalacijom u Velikom parku, “Nermine, dođi…“, te imaju suptilnu vizuelnu i tematsku vezu s njegovim snažnim spomenikom u čast djece Sarajeva, koja su poginula u ratu. Kečo neumorno istražuje teme vezane za rodnu zemlju, ali njegovo djelo je suštinski univerzalno. Njegove neobične kompozicije i istraživačka upotreba materijala – staklo, kamen, hljeb, mješavina pronađenih i izrađenih predmeta, načinjenih i sirovih prirodnih materijala – daju njegovom djelu dodatnu dimenziju otkrića, koja izložbu čini uzbudljivom za posmatrača.

Radovi su načinjeni od gline i drveta – oblikovane glinene ženske figure, usred krajolika s nagorjelim stablima drveća. Mada u nekim od tih kompozicija nema ljudskih figura ni stabala, u svima je uveliko prisutno tamno, nagorjelo drvo.

Ova zemlja ispunjena je drvećem, šumama i gorama. Fojnica, u kojoj su ova djela nastala, od poznatijih je mjesta po umijeću drvorezbarstva i stolarskom zanatu. Ovdje je kreativni proces morao uključiti i destrukciju, sakaćenje, povredu. Nagorjevanje drveta, čin potpaljivanja, oprljivanja i paljenje drveta, živo je prisutan u ovim djelima – u teksturama i bojama ponosnih, otpornih stabala čempresa, te u gorućoj, golemoj boli žena.

Kad god čujem riječ spaljen, uvijek se sjetim izraza “politika spaljivanja zemlje” – vojne strategije spaljivanja svega što vas čini u nepovoljnijem položaju od neprijatelja, bilo da napredujete ili se povlačite, bilo da ta teritorija pripada neprijatelju ili je vaša vlastita domovina.

Spaljivanje ove zemlje još uvijek je i suviše prisutno u živom sjećanju većine ovdašnjih ljudi; ta temeljna asocijacija naglašena je u ovom djelu. I u mirnodopskim vremenima, nasilni, destruktivni, divlji požari brzo se prošire užarenim, suhim krajolicima. Međutim, prizori gorenja također mogu značiti i čišćenje, pripremu za ponovni rast, novi usjev, novu žetvu. I to je utjelovljeno u ovim djelima – stvaranje koje se rađa iz destrukcije. Ovdje, sred čina brutalnog paljenja, spaljivanja, nastala su djela koja bude naša duboka suosjećanja, prožeta profinjenošću, skladom, mudrošću. A savijene, introspektivne figure, smještene kraj uspravnih ugljenisanih stabala, blistavo su sjajne. Isijavaju svjetlost.

Otvaraju prostor za kontemplaciju. I daruju nam trenutak predaha u kojem možda naslutimo dublji smisao stvari.

Autorica teksta: Gina Landor [Preveo sa engleskog Ahmed Ananda]