Udruženje za afirmaciju kulture i umjetnosti Zvono sa zadovoljstvom vas poziva na otvaranje izložbe pod nazivom “Imagine je utopija” autorice Dragane Nuić-Vučković.
Otvaranje izložbe je u ponedjeljak, 25. marta 2019. u 21:00 u Galeriji Zvono (Obala Maka Dizdara 10).
IMAGINE JE UTOPIJA
Taj novi svijet mora biti svijet u kojem neće biti iskorištavanja slabih od jakih, dobrih od zlih, gdje neće biti ponižavanja siromašnih od silovitosti bogatih. Gdje će djela uma, nauke i vještine služiti zajednici za olakšanje i uljepšavanje života, a ne pojedincima za sticanje bogatstva. Taj novi svijet ne može biti svijet poniženih, pogaženih već svijet slobodnih ljudi i naroda jednakih u dostojanstvu i poštovanju čovjeka.
Nikola Tesla
Više od sedamdeset godina nakon smrti autora ovoga citata i jednoga od najznačajnijih svjetskih izumitelja i znanstvenika, njegove riječi p(ostale) su utopija. Čak štoviše, malo je onih koji bi, da su danas izgovorene, povjerovali da je to uopće moguće i u najoptimističnijim scenarijima. Ono što je za njegova života i u vremenu kada se čovječanstvo budilo i kada su mnoge revolucije nagovještavale vjeru u boljeg čovjeka, možda i obećavalo kako one neće ostati samo misao i slovo na papiru jednoga od najvećih, danas je izgubilo svaki smisao. Čak i zapadna demokracija koja se voli hvaliti svojim demokratskim sustavom i naprednim društvom, suočena je s značajnim prijetnjama po iste te vrijednosti uslijed neodrživosti modernog sustava kapitalizma koji je svoje slabosti pokazao u ne tako davnoj globalnoj ekonomskoj krizi. Upravo ta kriza, izvukla je kosture iz ormara i prijeti ponavljanjem povijesti iz koje napredno, demokratsko društvo zapada, prvenstveno Europe, nije izvuklo nikakve zaključke ni pouke i upravo ta kriza otkriva koliko su krhki temelji na kojima je njegov napredak uspostavljen. U polutami takvih poražavajućih činjenica kriju se opravdani strahovi kako ono što se nikada više ne bi smjelo ponoviti, a što se događalo u prvoj polovici XX. stoljeća kroz dva svjetska rata, više ne izgleda kao davno savladana lekcija, već kao moguća i prijeteća realnost. Promatrajući okvire i realitete bosanskohercegovačkog društva, može se utemeljeno zaključiti kako je ta kriza prisutna kroz desetljeća uz veće ili manje oscilacije i privide stabilnosti. Sve negativne tendencije prisutne na globalnoj razini, višestruko se prelijevaju i problematiziraju već odavno teško stanje u kompliciranim društveno-političkim i nacionalnim odnosima unutar Bosne i Hercegovine. U takvom narušenom sustavu vrijednosti polazeći od globalnih pa do regionalnih i lokalnih realiteta unutar kojih su drastično narušene moralne vrijednosti, a društvo postaje sve više dehumanizirano, stanovnici država poput Bosne i Hercegovine egzistiraju doslovno unutar elementarnih ljudskih potreba i temeljno zajamčenih prava. Upravo u takvom jednom poretku i činjeničnoj konstelaciji, godinama se razvijalo i slikarstvo Dragane Nuić-Vučković koje nije ostalo imuno na devijantnosti u globalnim okvirima, a ponajprije ne na one unutar društva pa i naroda kojemu pripada.
Draganino slikarstvo često se interpretira i tumači kao slikarstvo izgrađeno na infantilnom likovnom izrazu. Međutim, iako na prvi pogled i nalikuje dječjem spontanom, iskrenom i elementarnom likovnom izrazu, njezino slikarstvo je daleko od toga da ga se karakterizira naivnim. Ona u infantilnom pronalazi samo onu početnu dozu otvorenosti, iskrenosti i neiskvarenosti kakvu samo djeca mogu izražavati kako bi ga preoblikovala, u po njenim riječima, fantazmagorične, ludističke razigrane prizore koji kada su i najmanje figurativni nikada nisu u potpunosti apstraktni. Ti samo naizgled naivni oblici u svojim deformacijama zapravo otkrivaju onu egzistencijalističku crtu koja je prisutna kod mnogih autora dvadesetog stoljeća poput Jeanna Dubuffeta ili slikara grupe Cobra na koje se i autorica sama poziva. S njima dijeli slične strahove i razočaranja, prvenstveno vezane uz ratne strahote i čovjekove razumske sposobnosti da nadvlada uništenje cijele kulture i društva što se s novim globalnim krizama ponovno pokazuje aktualnim po već viđenom scenariju.
U svom najnovijem ciklusu simbolično nazvanim Imagine je utopija, Dragana napušta okvire tradicionalnog slikarstva stvarajući digitalne slike pomoću računalne tehnologije čime svoje prepoznatljivo stvaralaštvo nastavlja graditi na modernijoj platformi ne gubeći pri tom snagu izričaja. Naprotiv, teško se oteti dojmu da je ta tranzicija iz tradicionalnog u digitalno, koja je započela nekoliko godina ranije, zapravo unijela novi zamah i izražajnu snagu u autoričino stvaralaštvo nudeći nove i drugačije izražajne mogućnosti. S tim pomakom kroz medije kojima se izražava, najnoviji ciklus donosi i sadržajni pomak ali u najvećoj mjeri i zadržava prepoznatljivu liniju kojom Dragana gradi svoje slike. Primjetno je kako digitalne slike novijeg ciklusa, osim što u određenoj mjeri sadržajno odstupaju od onoga na što nas je navikla, sadrže i određenu notu društvene kritike, odnosno pojedinaca ili stanja u kojemu se oni nalaze uslijed propadanja i degradacije modernog društva. Devijacija i morbidnost pojedinih likova koji nastanjuju površine autoričinih radova pojačana je i karakternim opisima upotrebom pratećeg teksta koji nije bio rijedak i u prijašnjim radovima autorice, međutim, ovdje se posebno ističe njegov angažirani sadržaj. Sve skupa stvara jednu sugestivnu cjelinu koja za cilj ima pokazati autoričino neslaganje s postojećim društvenim poretkom ali i upiranje prstom i izrugivanje sa svim negativnim što takva situacija budi u pojedincu. Također je primjetno i autoričino korištenje univerzalnih činjenica i pojmova u kojima su prisutne stvari globalno raširenog, modernog i kozmopolitskog folklora prema kojima se ona samoodređuje i koji su njezino mjerilo ispravnosti stvari. Vodeći se njima u jednom od djela koristi naziv jedne od najljepših balada Johna Lennona Imagine, kako bi postavila referentnu točku po kojoj bi idealan svijet trebao biti sazdan i uređen. Prizvani sadržaj njezinoga teksta direktno je suprotstavljen prevladavajućoj gami slike.
Nesumnjivo je kako ovim ciklusom autoričino ogorčenje i razočaranje u postojeći društveni poredak dosiže do sada najveći stupanj. Kroz njega ona nastupa otvoreno i jezgrovito, prokazujući na jedan sablasno ironičan način svu trulež društva u kojemu egzistira. Ono što je nekada sadržavalo elemente infantilnog pretvorilo se u vlastiti antipod. Međutim, ta tranzicija nije nastala naglo niti je prepoznatljiva samo u ovom ciklusu. Oni koji poznaju Draganin rad ili ga na bilo koji način prate posljednjih desetak godina primijetit će tu postepenu tranziciju koja se razvijala paralelno s rastom skepse i osobnih razočaranja same autorice kako će se stanje ipak promijeniti na bolje. Ono što je sigurno jest činjenica kako ovim ciklusom Dragana ulazi u svoje, možda najplodnije i najzrelije razdoblje, do kraja razgolićujući nutrinu i karakter vlastite nemoći da se na drugačiji način bori s ”vjetrenjačama” i ”sablastima” moderne otuđenosti i dehumanizacije društva osim snagom vlastitog slikarstva.
Dr. art. Svetislav Cvetković
Dragana Nuić Vučković rođena 1965. u Ljubuškom. Diplomirala na ALU u Zagrebu 1991. u slikarskoj klasi prof. Eugena Kokota. Poslijediplomski studij slikarstva završila 2010. na ALU u Sarajevu kod mentora prof. Nusreta Pašića. Usavršavala likovni izraz uz supruga Nikolu Vučkovića, profesora i umjetnika-akademskog kipara. Članica Ulubih-a, HULU Split, HUDU i ULU En Face. Izlagala na mnogim samostalnim i skupnim izložbama u zemlji i inozemstvu, te više puta nagrađivana strukovnim nagradama za crtež, slikarstvo i digital art. Uvrštena u kolekciju Umjetničke galerije BiH u Sarajevu. Doktorirala 2015. godine s temom „Deformacija oblika i infantilna regresija u funkciji slikarske ekspresije“ kod mentora prof. Josipa Alebića na ALU u Širokom Brijegu Sveučilišta u Mostaru, gdje je i profesorica na preddiplomskom i diplomskom studiju.
