Konferencija “Evropski muzej godine” u organizaciji Muzeja ratnog djetinjstva i Evropskog muzejskog foruma (EMF) će biti otvorena večeras svečanim prijemom u Zemaljskom muzeju sa početkom u 19 sati.
Prisutnima će se ovom prilikom obratiti Amina Krvavac, izvršna direktorica Muzeja ratnog djetinjstva, Jette Sandahl, predsjednica Evropskog muzejskog foruma, Mirvad Kurić, ministar kulture i sporta Kantona Sarajevo i Mirsad Sijarić, direktor Zemaljskog muzeja BiH. Konferencija Evropski muzej godine će trajati četiri dana, od 22. do 25. maja, te okupiti oko 250 učesnika iz više od 100 evropskih muzeja.
Konferencija “Evropski muzej godine” se održava od 1977. godine, kada Evropski muzejski forum počinje promovirati rad evropskih muzeja te poticati njihovu izvrsnost i kvalitet. Danas je ovo jedan od najprestižnijih događaja na kulturnoj i muzejskoj sceni, koji omogućava razmjenu iskustava i dobrih praksi stručnjaka iz čitave Evrope. Iako je samo održavanje ovog događaja u glavnom gradu Bosne i Hercegovine od velikog značaja za afirmaciju bosanskohercegovačke kulturne scene, treba istaknuti i to da je ovo prvi put da je domaćim muzejima data prilika da predstave svoj rad i aktivnosti kroz zvanični program EMYA konferencije.
Glavna tema ovogodišnje konferencije su inovacije na evropskoj muzejskoj sceni, a diskusije će biti grupisane u skladu sa užom specijalizacijom muzeja kao što su svjetska historija, sukobi, nacionalno naslijeđe, okoliš, književnost te umjetnost. Učesnicima će se obratiti i četiri istaknuta predavača i predavačice: Suay Aksoy (Predsjednica Međunarodnog muzejskog komiteta – ICOM-a), Deyan Sudjic (Direktor Muzeja dizajna iz Londona, dobitnika nagrade Evropski muzej godine za 2018. godinu), Jasminko Halilović (Direktor i osnivač Muzeja ratnog djetinjstva, dobitnika muzejske nagrade Vijeća Evrope za 2018. godinu), te Sharon Heal (Direktorica Asocijacije muzeja Velike Britanije). Osim njih, na konferenciji će prezentirati više od 50 muzejskih eksperata.
Iako ima ulogu umrežavanja i učenja, ovaj skup se prvenstveno organizuje s ciljem prepoznavanja i nagrađivanja onih muzeja čiji pristup pokazuje posebnu inovativnost, ali i zalaganje za vrijednosti tolerancije i poštivanja ljudskih prava. U okviru konferencije “Evropski muzej godine”, muzejskim institucijama se dodjeljuje jedna od sljedećih nagrada: Evropski muzej godine, Muzejska nagrada Vijeća Evrope, Nagrada Kenneth Hudson, Nagrada Silletto te Muzejska nagrada Portimao. Ove godine je nominovano 40 muzeja iz 17 evropskih zemalja, a nagrade će im biti dodijeljene na svečanoj ceremoniji u Narodnom pozorištu u Sarajevu.
U svijetu gdje je mnogo zla, lahko je biti dobar. Želiš da budeš dobar? Samo budi. Učinio bi dobro? Samo učini. Pritom ne gledaj kako se neko odnosi prema tebi, već kako se ti odnosiš prema nekome.
Ove riječi, koje sam nedavno čula na jednom predavanju, potakle su me na razmišljanje o političko-ekonomskoj situaciji našeg gradića, Velike Kladuše, koja se već više od godinu dana suočava sa izazovima migrantske krize. Migracije, same po sebi, ne predstavljaju negativan proces, te nema ništa loše u tome što ljudi putuju. Uostalom, našem gradu migracije su poznate od ranije, ali na drugačiji način. Lokalno stanovništvo, a posebno mladi, već godinama odlaze u evropske zemlje, ostavljajući sve više velikokladuških kuća praznim i zaključanim, do narednih praznika ili praznika.
Priliv migranata s azijskog i afričkog kontinenta donio je Velikoj Kladuši i novo iskustvo. Pored emigrantskog, sada imamo i imigrantsko. Iako su migranti samo u prolazu, na istom putu za evropske zemlje kao i lokalno stanovništvo, na tlu Velike Kladuše se zadržavaju nešto duže nego drugdje tokom svog puta, ponajviše zato što ovdje bivaju više puta vraćani iz Hrvatske.
Više od godinu dana naš gradić je utočište za ljude koji se nalaze na putu nade u neki bolji život. Zaklon su pronašli prvo u improviziranim šatorskim naseljima, pa onda i u još uvijek neuslovnim kampovima pod nadzorom međunarodnih organizacija, a u određenom broju i u domaćinstvima lokalaca, koji su ih pomogli hranom, smještajem, odjećom, higijenskim potrepštinama. Jedino je izostala bilo kakva pomoć vlasti.
Druga zima je već prošla, a situacija se ne mijenja. Otvorene ruke kladuškog naroda polahko počinju da popuštaju, dok vlast i dalje ne čini dovoljno da ublaži patnju ljudima na putu i olakša svakodnevnicu vlastitim građanima.
Trenutno se u Velikoj Kladuši nalazi više od hiljadu migranata, među kojima je najviše mladića iz zemalja Magreba. Sve to je stara činjenica, ali ono što bi bilo pogrešno prešutjeti, jeste da je sve više kriminalnih radnji, tuča, krađa i tenzija između migranata. Istovremeno, raste i netrpeljivost lokalnog stanovništva prema „gostima“.
Osuđivati jednu ili drugu stranu u toj priči bilo bi pogrešno, jednako kao i misliti da postoje samo dvije strane. No, bitno je prikazati dijelić atmosfere, kako bismo dobili bolju sliku o trenutnoj situaciji u Velikoj Kladuši.
Ljudi i dalje idu na posao, djeca u školu. Doduše, jedan stariji Kladušanin kojeg srećemo u centru grada nam kaže kako sada samo rijetki idu u šetnju. Mnogi se osjećaju nesigurno na ulicama svoga grada, žali se on.
Nisam se obazirala mnogo na priče o incidentima „koji se dešavaju na svakom koraku“, ali sam i sama u samo par sati svjedočila situacijama koje nisu nimalo ugodne. Dok sam radila na novoj izbjegličkoj priči, hodajući gradom u podnevnim satima, a mladić u prolazu mi je jednostavno izvadio mobitel iz ruksaka. U nekoj čudnoj brzini, osjetila sam ga, te mu preotela svoj telefon iz ruku. Na pitanje zašto je to uradio uz kritiku da „to nije okej“, šetkarajući je samo prošao pored mene ne odgovorivši.
Isti dan sam se našla između „sukobljenih“ strana u jednoj svađi, naguravanju, incidentu ispred lokalnog restorana u kojem izbjeglice svakodnevno imaju besplatnu hranu. Odlučila sam da ipak ne moram pronaći sagovornike.
Pomiješanih emocija i pod malom dozom stresa, ne toliko zbog prethodnih situacija, koliko zbog toga što nemam materijala za priču, beznadežno sjedoh na zidić ispred pekare smirujući dah. U istom momentu začuh smijeh i dobri stari arapski jezik. S desne strane ugledah mladića s punđom na glavi, koja me nasmijala. Sljedećih pola sata, slavila sam Rafiqov 30 rođendan. Slavila sam ljudsku radost i razumijevanje.
Šta ti je život. Jutros mi je jedan izvadio mobitel iz torbe, a sad s drugim sjedim i slavim tridesete. Nije sve crno-bijelo. I zato ne dozvolite da vam ukradu vjeru u ljude i ljudskost. Bez toga je život baš gorak.
Rafiq je svjestan delikventnog ponašanja pojedinaca i pokušava utjecati na neke od njih da se suzdrže od takvih poduhvata. „Svjestan sam da su izmoreni, nervozni, bolesni i bez finansija, ali nasilnim pristupom nećemo ništa postići“ , kaže slavljenik.
On mi je otvorio put za neke nove sagovornike, te sam nakon Rafiqa upoznala Bandara i Hakima. Bandar, momak iz trenutno najnesretnije zemlje na svijetu, Jemena, čak želi ostati u Kladuši i pronaći posao. Trenutno pomaže u lokalnoj slastičarnici, svakodnevno obavlja molitvu u gradskoj džamiji i šeta ulicama. Smatra da je Velika Kladuša grad za miran i pristojan život.
Zanimalo me je i mišljenje lokalaca. Prilazila sam ljudima na ulici i pitala ih da li su lično imali problema s migrantima koji borave u njihovom gradu i ko bi trebao riješiti trenutnu situaciju. Kao i inače, mišljenja su podijeljena.
Većina ih ističe da su bili svjesni izbjegličkih muka i spremni da pomognu. Mnogi kažu da su i sami udomljavali, dijelili hranu i bili solidarni sa novim stanovnicima Velike Kladuše. Dodaju, ipak, da je krajnje vrijeme da se nešto promijeni, jer su i oni iscrpljeni od neizvjesne situacije. Ističu da lokalne vlasti same ne mogu ništa. Država treba započeti konkretne akcije i ne ostavljati tu dužnost međunarodnim organizacijama i volonterima iz Španije.
„Radite svoj posao“, poručuje Jasmin, jedan od sagovornika, koji je ujedno pozvao sugrađane na više razumijevanja. „Kriminal koji učini bijelac lokalac i tamnoputi migrant se ne vrednuju isto. Ne smijemo negativne stvari koje su i prije postojale u našem gradu prišivati pojavi migranata“, istakao je on.
Čini mi se da je razumijevanje važnije i od dobrote. Kako napisah, nije teško učiniti dobro djelo. Nahraniti gladnog, nasmiješiti se neraspoloženom, podijeliti kahvu i razgovor… No, u svijetu u kojem te u istom danu umalo opljačkaju i usreće razgovorom i rođendanskim čašćenjem, velika je mudrost izbjeći generaliziranje.
Možemo da zbog jednog mrzimo sve, ali mržnja neće riješiti probleme koji postoje. Samo će pogoršati stvari. Razumijevanje situacije će voditi ka rješenju, koje se možda ne nalazi iza ugla i nije tako jednostavno, ali postoji. Uvijek postoji. Da bi se neka stvar popravila potrebno je shvatiti kako funkcioniše. Tako je i s ljudima. A ako išta znamo o ljudima, to je da smo svi na ovom svijetu samo – ljudi u prolazu.
Doc.dr. Adnan Mašić profesor na Mašinskom fakultetu u Sarajevu u drugom dijelu intervjua govori o problemu neplanske gradnje u Sarajevu koja za posljedicu ima sprečavanje protoka zraka što neminovno dovodi do većeg zagađenja. Također govori o (za sada) neuspjelom projektu “prvog električnog bh kamiona”. Pored toga tu su i drugi naučni projekti koji su sastavni dio obrazovnog procesa, kakav bi trebao biti normalan na visoko obrazovnim institucijama. Ovaj video realiziran uz podršku fondacije Hainrich Boll.
