Autor: urednik

U Historijskom muzeju BiH će 10.10.2019. godine u 18:00 sati biti otvorena izložba „Savremeni konTEKSTi: oslikavanje socijalističkih slika“ (Contemporary conTEXTS: Re-imagining socialist images). Izložba se realizira u okviru projekta „The Living Museum“, a partneri na projektu su Historijski muzej BiH, Univerzitet umjetnosti i King's College iz Londona. Kroz projekat je napravljena platforma za inovativna istraživanja i intervenisanja u Zbirku umjetničkih djela Historijskog muzeja BiH, zbirku formiranu u Jugoslaviji, koja je zbog ovog projekta prebačena u centralni izložbeni prostor.
Izložba je nastala kao rezultat javnog poziva za kustose i umjetnike da reaguju na djela koja se čuvaju u Zbirci umjetničkih djela, a koja obrađuju različite teme iz historije Drugog svjetskog rata i historije Jugoslavije. Ova djela nisu gotovo tri decenije bila predstavljena javnosti, iako su ih stvarala najznačajnija imena jugoslovenske
likovne scene. Tokom ljeta su umjetnici i kustosi imali priliku da vide kolekciju, istražuju i stvaraju u otvorenom muzejskom ateljeu. Na izložbi će biti predstavljeni radovi Dženana Hadžihasanovića, Milene Michalski, Smirne Kulenović, Melihe Teparić i Andree Mirnić.
Prelaskom iz jednog u drugi društveni sistem, mijenjao se status umjetničkih djela, ali i uopšteno muzejskih eksponata. Historijski muzej BiH, nekadašnji Muzej revolucije BiH, ovom izložbom propituje promjene u odnosu društva prema naslijeđu socijalizma. Iako je projekat internacionalnog karaktera, veliki broj domaćih umjetnika je imao potrebu da odgovori na teme iz Zbirke – a značajan broj mladih umjetnika će predstaviti svoje radove u okviru ovog projekta.
Zanimljivo je bilo pratiti na što umjetnici najviše reaguju. Bile su to tekstualne poruke unutar likovnih kompozicija i portreti Josipa Broza Tita. Naziv izložbe je nastao upravo zbog odnosa između tekstualnog i vizuelnog, satkan tako da poziva i posmatrača na učešće u reintrepretaciji određene historijske epohe, na doslikavanje svima
nama poznatih slika u novim društvenim kontekstima.
Izložba Savremeni konTEKSTi: oslikavanje socijalističkih slika je prva u nizu izložbi koje će se do kraja godine u Historijskom muzeju BiH organizovati kroz projekat „The Living museum“ i biće otvorena do 30. oktobra 2019. godine.

Lucia Cadotsch, mlada švicarska umjetnica koju nazivaju “pjevačicom nove ere jazza”, za kratko je vrijeme postala poznato ime međunarodne scene kada je, kao jedan od rijetkih evropskih muzičara, u Downbeatu, najvažnijem američkom jazz magazinu, zavrijedila 5 zvjezdica za svoj album Speak Low.

Ova Evropljanka pjeva američke jazz standarde koji zvuče evropski autentično. U ansamblu sa dvojicom sjajnih mladih muzičara na saksofonu i kontrabasu, reinterpretira poznate pjesme kakve su Speak Low, Moon River, Don't Explain ili Strange Fruit, na zavodljivo nov i melodičan način, koji je naveo kritičara Guardiana da album ocijeni također sa 5 zvjezdica i napiše: “Zapamtite ime Lucije Cadotsch, često ćete ga čuti u budućnosti!”

“Tako je genijalan način na koji Lucia Cadotsch preispituje kanon standarda i takvu čaroliju trio baca na ove pjesme da se stiče dojam da je to jedini način na koji bi trebalo pristupati ovim pjesmama: neustrašivo, s nesputanom maštom”, piše Downbeat o izvedbama pjevačice koja će po prvi put nastupiti u Sarajevu, na Jazz Festu, dok publika može očekivati izniman koncertni doživljaj. “Nešto ovako impresivno odavno nisam čuo”, napisao je novinar Jazzpodiuma nakon jednog koncerta.

Projekat Speak Low Lucia Cadotsch će predstaviti sa švedskim saksofonistom Otisom Sandsjöom i njemačkim kontrabasistom Felixom Henkelhausenom, na koncertu koji će biti održan u petak 8. novembra u Domu policije. Ulaznice za ovaj koncert važe i za solo koncert izvanrednog američkog gitariste Milesa Okazakija koji će izvesti repertoar Theloniousa Monka, a prodaju se u sistemu kupikartu.ba – online (uz proviziju banke) i na prodajnim mjestima širom Bosne i Hercegovine (bez dodatne provizije).

https://www.youtube.com/watch?v=KtzHuH78qEE&feature=youtu.be

U galeriji Collegium artisticum će 8. oktobra s početkom u 19 sati biti otvorena kolektivna izložba “Izbor – druga priča”.

Na izložbi sudjeluju bosanskohercegovački umjetnici Džeko Hodžić, Edin Numankadić, Halil Tikveša, Hamzalija Muhić i Muhamed Bajramović.

Na otvorenju izložbe će nastupiti i pjesnici – sudionici ovogodišnje međunarodne književne manifestacije Sarajevski dani poezije’.

Izložbu “Izbor – druga priča” publika će moći pogledati do 1. novembra.

 

Iščekujući druge i drugačije priče

Zamisao izložbe «Druga priča», inspirirana ili potvrđena, svejedno, nešto više od stoljeća starim zapažanjem Lea Popera iz Priče prve u kojem ovaj detektira stanje Proljetnje izložbe u Berlinu, koje bi se moglo ponuditi kao ocjena stanja, posebice onih sa prefiksom godišnjih, i na aktualnoj bosanskohercegovačkoj izložbenoj sceni, potekla od slikara Džeke Hodžića i uz prepoznavanje i podršku nekolicine istomišljenika, a kao zahtjev, iskazan Pričom drugom, da se pooštre, možda najprije uspostave, kriteriji na likovnoj sceni, posebice pri selekciji izložbi prethodne vrste, a sve u cilju preveniranja estradizacije umjetnosti, vraćanja digniteta samoj djelatnosti i vrijednosti djelu, a radi uspostavljene dijagnoze o prevlasti kiča iz priče broj tri.

Nekoliko dana unazad, što je koincidiralo i pripremi same izložbe, prilikom susreta sa udovicom jednog od protagonista razvoja i afirmacije bosanskohercegovačke umjetničke scene, šezdesetih-sedamdesetih-osamdesetih, i kao umjetnika i kao tadašnjeg kulturnog djelatnika, razgovor je, spontano, zadobio karakter priče svjedokinje jednog vremena. Nizala su se imena, događaji i mjesta, jedne pulsirajuće sredine i ambijenta koji je sa periferija ekonomskog, privrednog, društvenog, političkog života izranjao kao umjetnički i kulturni centar tadašnjeg zajedničkog prostora, ostvarujući svoju punu zrelost i prepoznatljivost krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća.

Udovičinog supruga danas rijetko da se tko sjeća, djela su uglavnom na čuvanju i skrbi sve manjeg broja preostalih prijatelja, teško da će ikada cjelovito biti dokumentirana i valorizirana. Pri tome, ovaj umjetnik nije niti prvi niti usamljeni takav primjer, u podjednakoj institucionalnoj i individualnoj nemoći postaju nevidljivim brojna dragocjena imena i djela. Pitam se kakav će biti usud mojih suvremenika.

Stanje umjetnosti danas, u BiH, zaživjelo je različite oblike zanemarivanja, potcjenjivanja, zatvaranja, preživljavanja, životarenja, stanje umjetnosti danas, u BiH, zahtjeva sistemska i programska i institucionalna rješenja, naravno, uz pretpostavku prepoznavanje i pronalaženje zajedničkog interesa unutar povijesno postuliranih odredbi umjetnosti i vrijednosti umjetničkog djela, koje kao da su nam danas na smetnji.

Autori zastupljeni na izložbi «Druga priča», izuzev generacijski najmlađega među njima, svoj su likovni rukopis i prepoznatljivost gradili i stjecali tijekom navedenog vremena. Ono što ih veže jeste odlika izrazitog individualiteta, nepodlijeganje trendovima i trenutačnim htijenjima, te jedan istrajni istraživački put koji, unatoč razvoju i mijenama ostaje stvaralački prepoznatljiv i veoma koherentan.

Edin Numankadić jednom je od najznačajnijih figura razvoja be-ha umjetnosti navedenog vremena karakteriziranom kroz djelovanje na radikalnom propitivanju čistog likovnog govora i mogućnosti samoga medija, umjetnika kod kojeg je umjetnost neophodnost njegovog egzistencijalnog bića, te su, u njegovom slučaju, život i umjetnost stopljeni u jedno. Oslobođeno predmetnosti i iluzionizma, unatoč različitim ciklusima, Boja, prostor, vrijeme, Tragovi, Svjedoci postojanja, Kutije, Zapisi, njegovo je stvaralaštvo harmonizirano i bez velikih promjena, obogaćivano i oplemenjivano tijekom vremena od poetskih i lirskih karakteristika i rafiniranog postupka slikanja bojenih polja prema izrazitijoj ekspresivnosti direktnog procesa slikanja i prodoru slučajnosti i izrazite gestualnosti u ciklusu Tragova. Početkom devedesetih započinje faza Numankadićevih asamblaža, od dostupnih materijala, prkoseći stvarnosti, umjetnik ispunjava odbačene Kutije različitim nespojivim predmetima i realizira Kutiju sa potrošenim pastelama i metkom namjesto jednog pastela, primjerom jednog od najsugestivnijih komentara kolapsa vrijednosti i humanizma. Poslijeratnim ciklusom Zapisa Numankadić objedinjuje postupak slikanja i pisanja, bezglasnih i nečitljivih tragova duboko proživljenih osjećanja i iskustva. Izloženi Objekti kombiniraju predmete postavljene na pozadinu umjetnikovog oslikanog platna u vidu jednog filigranski rafiniranog osjećanja i komentara povijesnih kretanja.

Instalacija «Od Aleksandrijske biblioteke do Vijećnice» Džeke Hodžića, jednog od najistrajnijih i najagilnijih sudionika domaće likovne scene, autora bogate izlagačke baštine, dijelom je njegova gotovo tridecenijskog stvaralačkog napora na objedinjavanju ciklusa «Stradanja». Bez obzira što radio, Džeko ostaje vjeran svojim trajnim estetičkim i etičkim opredijeljenjima, i kao autor i kao pojedinac, zainteresiran za temeljni motiv svih svojih razmišljanja, čovjeka i njegova povijesnog usuda koji se u različitim formativnim iskazima ostvaruje u likovnim slojevima dubokih misaonih i simboličkih cjelina. Instalacija sastavljena od spaljenih knjiga i nagorenih svitaka papira u kojoj izloženi objekti nastaju svojevrsnom autorovom mimetizacijom samog destruktivnog čina, paljenjem, cijepanjem, kidanjem, te dodavanjem premaza pigmenata i smole, u funkciji je simbola krajnjeg poništenja svake ideje napretka pod okriljem humanizma. Hodžić teži prodiranju u samu matricu zločina, njegovo evidentiranje stradanja svjedočanstvo je povijesnog sunovrata, u dekomponiranom, razrušenom svijetu življenja svako djelo poprima karakter zasebnog svjedočanstva, jedne individualno proživljene sudbine u kojoj je utkano iskustvo univerzalnoga.

Generacijski najstariji, energijom i duhom moguće i najmlađi, Halil Tikveša, ostaje uvijek prepoznatljiv i vjeran sebi, neobuzdanoj i nepresušnoj stvaralačkoj potenciji. Strastveni zaljubljenik ljepote, ma gdje i na koji način se ova u svojoj pojavnosti objavljivala, nalazio je načina da je u svoje radove utka, ne posredništvom neke trivijalne mimetizacije lijepoga prizora ili lika, već filtracijom i destilacijom čistoga esktrakta vlastitoga osjećanja i doživljaja. I unatoč predmetnosti i figuralnosti opterećenim grafičkim listovima Tikvešinih najznačajnijih ciklusa, oni u sebi ne sadržavaju ništa od predstavljačkoga i referentnoga, već čistu emanaciju umjetnikove strasti i sadržaja srca. Tikvešine grafičke interpretacije nekog realnog predloška, bilo prizora fascinantnih pejzaža hercegovačkog juga, bilo aluzivnih svetkovina u slavu boga Erosa, iskazuju se kao stvaralačka transformacija vlastitog iskustva obojenog snagom i dubinom vlastitog osjećanja, kao materijalizacija posve novoga i ničemu u relitetu pripojivoga svijeta. Tikvešina redukcija svijeta pojavnosti na ono suštinsko i bitno (i u vizualnom i u pojmovnom smislu), te izrazita sugestivnost njegova rukopisa, kako je to često zapažala i kritika, ne dozvoljavaju boravak ispred umjetnikovog djela, već svojevrsno uranjanje unutar njega. Tikvešini asamblaži iz devedesetih ostat će upamćeni kao rijetki primjeri tretmana materije i upotrebe prefinjene tehnike u odgovoru na razarajuću destrukciju rata. Tikveša je i dalje radoznao i zaigran, njegove zdepaste, nabujale figure utjelovljuju principe nesputanog življenja.

Generacijski najmlađi među autorima, Hamzalija Muhić, odavno je, zapažanjima likovne kritike i suda, jednim od najzanimljivijih i po djelima najrealiziranijih umjetnika domaće likovne scene.

Prisutan od devedesetih, predstavio se kroz različite cikluse, «Taloženje i raspadanje», «Pusta zemlja», «Melanholoja», «Lirski enformel», u kojima izgrađuje i brusi prepoznatljiv i osoben rukopis suptilne i suzdržane likovnosti kroz koju provejava tjeskoba, kao temeljno određenje čovjekovog boravka u suvremenom svijetu. Na slikama lišenim naracije i deskriptivne ravni, na Muhićevim monohromnim i uglačanim površinama sivila, utkane su metafore o postojanosti i promjenjivosti, krhkosti i trajnosti, slobodi i prinudi bivstva. Reduciranim, ponešto infantilnim manirom umjetnik na površinu ucrtava figure, predmete, oblike, dodatno pojačavajući iskaz o razbijenom jedinstvu čovjeka i svijeta, mjere i reda, življenja i smisla. Cjelokupna njegova poetika nekako je stišana, samozatajna i smirena, veoma intuitivna, sazdana u jednoj pesimističkoj projekciji svijeta, protkana dubokom emocijom usamljenosti i otuđenja, zapretena u tonovima bezglasnoga krika.

Umjetnički opus Muhameda Bajramovića rezultat je jednog postojanog, dosljednog, duboko promišljenog i opsežnog stvaralačkog puta, a sam autor je među onima koji rijetko izlažu svoja djela, radi vlastitoga izrazito kritičkog odnosa i sistematičnog rada na propitivanju i istraživanju same ideje ali i svih potencijalnih mogućnosti njezine dosljedne provedbe. Bajramović je, pri tome, suglasna je kritika, liričarem izuzetne profinjenositi sa svojevrsnim aristokratskim pristupom polju umjetnosti, njegovanim smislom za najdelikatnije odnose između formalnih elemenata i likovne cjeline, sklon eksperimentu, koji, u konačnici, u svemu što radi, ostvaruje jedan izrazito harmonizirajući ambijent koji intimno i prisno komunicira sa promatračem. Rijetko dosljedno i postojano Bajramovićevo slikarstvo i izrazita naklonost prema istraživanju pejzaža vodili su stalnom redukovanju likovnih izražajnih sredstava, postupnom gubitku svake asocijativnosti i svođenju slike na njezine kolorističke vrijednosti. Tijekom osamdesetih godina, ciklusi «Livade» i «Vertikalne kompozicije», Bajramovićeve slike zadobivaju karakter svojevrsnog rastera, prema zapažanju kritike «pattern paintinga», koji vodi sve većem naglašavanju ritma, a time i jednostavnosti i sklada, a što će postati trajnom odlikom autorovog daljnjeg rada, bez obzira na brojnost i raznolikost interpretacija i pojavnih oblika, posebice viljivog kada dolazi do promjene strukturalnog statusa slike i njezina prijelaza u sliku / objekt. Na podlozi «Žeoksi» monotipija, ciklusa na kojem autor radi posljednjih godina, metalne matrice koja se prepušta stihijskom procesu korodiranja, donekle kontroliranog i usmjeravanog od strane umjetnika, te njezina otiska na kojem autor dodatno intervenira, Bajramović odmjereno, bez velikih riječi ili gesti, provodi društvenu kritiku i komentar kontrastrirajući dva vida naizgled istoga procesa, onog u kojem je rezultat postignut brigom i odgovornošću autora, i drugog koji je rezultat nebrige i neodgovornosti društvenog konteksta.

U jednom od svojih osvrta na stanje duha u današnjoj bosanskohercegovačkoj likovnoj umjetnosti, inicijator i realizator «Druge priče», Džeko Hodžić konstatira «… kada se izbace sumnjive vrijednosti u slikarstvu, grafici i kiparstvu, onda je sasvim jasno da imamo kvalitet i da svaka izložba u Sarajevu može da se mjeri sa izložbama razvijenih likovnih sredina u Europi». Slažem se sa konstatacijom Hodžića, no potrebno je dosta rada, napora i ulaganja, individualnih i institucionalnih, da bi se realizirala izložba koja bi ponudila iskaz o zaživjeloj promjeni cjelokupnoga odnosa prema umjetnosti i kulturi našeg vremena.

Izložba «Druga priča» samo je jedan od pokušaja u nadi ispisivanja drugih i drugačijih priča.

Sarajevo, septembar/rujan 2019.      Dubravka Pozderac-Lejlić