Autor: urednik

Dan planete Zemlje sa osvrtom na zloupotrebe pandemije COVID-19

Vanredna situacija izazvana pandemijom COVID-19 u Bosni i Hercegovini, zaustavila je  društveni život, ali ne i uništavanje prirodnih dobara radi koristoljublja i bogaćenja pojedinaca  eksploatacijom prirode. Tako se gradnja malih hidroelektrana čak intenzivira i to na netaknutim planinskim rijekama poput Bjelave, Vrhovinske rijeke i gornjeg toka Prače, pri čemu je postojanje neophodnih dozvola u najmanju ruku upitno, a legalnost gradnje u domenu pretpostavki.

Iz Koalicije za zaštitu rijeka Bosne i Hercegovine koju čini preko 30 ekoloških organizacija iz cijele BiH upozoravaju da investitori koriste priliku dok su inspekcije fokusirane na spriječavanje širenja virusa, te da naše rijeke i potoke pregrađuju i stavljaju u cijevi i time sebi pribavljaju finansijsku korist na štetu svih građana u BiH.  Istovremeno, uslijed vanredne situacije, građani su onemogućeni da javno djeluju. Pored toga, i susjedna Hrvatska je takođe iskoristila krizu izazvanu pandemijom da napravi korak naprijed ka otvaranju skladišta nuklearnog otpada na samoj granici sa Bosnom i Hercegovinom, i to na svega nekoliko stotina metara od rijeke Une i vodozaštitne zone izvorišta vode Novog Grada.

“Oko Sarajeva se ubrzano mijenjaju regulacioni planovi, skriveno od javnosti, koji omogućavaju nastavak uništavanja vodozaštitne zone, što će trajno ugroziti izvore pitke vode za polumilionski grad. To je vjerovatno tek početak, a vakuum u javnom životu omogućava polutajno pustošenje naših prirodnih resursa, pri čemu mi nemamo nikakvog načina da učestvujemo kroz javne rasprave i uvide, kao ni da to spriječimo. Zaštita prirodnih resursa, a naročito čiste vode koja je temeljni uslov našeg opstanka, naročito u situacijama širenja zaraznih bolesti, mora postati prioritet vlasti u BiH”, ističe Anes Podić iz Eko akcije.

Iz Koalicije za zaštitu rijeka stoga BiH pozivaju nadležne, i to prije svega premijere i predsjednike FBiH i RS da bezuslovno i hitno proglase moratorij na izgradnju malih hidroelektrana i na izdavanje novih koncesija. Poticaji malim hidroelektranama moraju biti ukinuti, a sredstva prikupljena od naknada za obnovljive izvore energije usmjerena na oživljavanje sada prijeko potrebne domaće proizvodnje bez štete po okoliš.  Istovremeno se mora najstrožije zaštititi pravo na čistu vodu i onemogućiti privatizacija vodnih resursa i vodoopskrbe, a stanovništvu garantovati pravo na pitku vodu kao jedno od temeljnih ljudskih prava.

“Ujedno, zahtjevamo pravično pooštravanje preventivnih mjera i kazni u cilju smanjenja prostora za neosnovano bogaćenje, kriminal i zelenaški oportunizam pojedinaca te postupanje nadležnih u skladu sa zakonom, ustavnim i moralnim načelima, kako bi se spriječilo nekontrolisano uništavanje životne sredine bez posljedica. Vanredno stanje ne smije biti izgovor, već povod za solidarnost i racionalno korištenje naših resursa”, kazao je Redžib Skomorac iz Centra za životnu sredinu.

Vijesti sa svih strana svijeta govore o gotovo potpunom zaustavljanju društvenih i ekonomskih aktivnosti uslijed pandemije koronavirusa. Pandemija je, kako objašnjavaju naučnici, dobrim dijelom uslovljena i narušenom ravnotežom između ljudskih zajednica i prirodnog okoliša. Naučnici i aktivisti već decenijama upozoravaju da čovječanstvo ugrožava i planetu i vlastiti opstanak.

Odgovor finansijskih i političkih elita uvijek je bio da ekonomija mora rasti i da nije moguća bilo kakva brza i korjenita transformacija ka društveno i ekološki prihvatljivim modelima globalne ekonomije.

Prethodnih sedmica uvjerili smo se u suprotno – najboljim odgovorom na krizu javnog zdravlja širom svijeta pokazuju se rješenja zasnovana na solidarnosti, opštem interesu, javnim ulaganjima i smanjenje potrošnje. Čak i u samom okolišu ima naznaka da je ograničenje ljudskog uticaja blagotvorno – u mnogim gradovima je zrak čistiji no ikad u zadnjih nekoliko decenija.

“Lekcije iz ove epizode istorije čovječanstva, koliko god zastrašujuća pandemija bila, ukazuju na mogućnost neke drugačije budućnosti, bolje i za okoliš i za ljudsko društvo. Ne smijemo dopustiti da mi u BiH, umjesto da učimo nove, ponavljamo stare lekcije u kojima je svaka kriza prilika za bogaćenje manjine na štetu većine koja pri tome nema mogućnost da javnim okupljanjem iskaže svoje nezadovoljstvo i zabrinutost”, zaključuje Anes Podić.

“Biti novinarka u doba korone – Otkaz pred penziju ili iscrpljujući rad na dva fronta”

U doba bivše Juge majke su govorile kćerima da treba da “uče školu” i zaposle se, ne samo zato da bi imale “svoj dinar”, nego i da bi “izašle iz kuće”. Izaći iz kuće, makar i u fabričku halu, bio je veliki korak za žensko čovječanstvo. Jer, to je značilo i živjeti svoje parče vremena.

Istovremeno  je i rođena i sintagma “pravi posao za ženu”.  Između ostalog, “pravi posao za ženu” je bio onaj sa fiksnim radnim vremenom i to po mogućnosti što kraćim, kako bi zaposlena žena mogla kod svoje kuće napraviti ručak i obaviti druge “ženske poslove”. Tako je žena, čak i ako je izašla iz kuće, ipak ostala tamo gdje je, po patrijarhalnom obrascu, njeno mjesto – u kući.

Ali, krajem jugo ere, osamdesetih godina prošlog vijeka, dogodio se proces koji je dobrano uzdrmao patrijarhalnu tvrđavu.  Žene su okupirale novinarstvo! Ušle su, dakle, u profesiju, koja nikako nije “pravi posao za ženu”: em tu nema radnog vremena, em žena novinarka živi istinski van kuće, u javnosti, propituje i proziva najmoćnije face u društvu, misli svojom glavom i glasno govori i piše ono što misli.

Baš u to vrijeme, dakle prije skoro 40 godina, u novinarsku profesiju su stupile i dvije novinarke sarajevskog “Oslobođenja”, koje su nedavno, u doba korone, prvo vraćene u kuću, a onda  – dobile otkaz. U kući će, po svemu sudeći, i ostati. Jer, ko će danas, kada medijima prijeti kolaps zbog ekonomske krize izazvane epidemijom, na posao primiti veteranke u kasnim pedestim godinama života.

U “Oslobođenju”, od početka epidemije korona virusa, bez posla ostalo tidesetak novinara i novinrki, što stalno zaposlenih, što hororaraca. Prvo su ih poslali da rade od kuće, a onda su im telefonom javili da kod kuće i ostanu, jer su tehnološki višak. Zaposleni u ovoj medijskoj kući tvrde da su u tom talasu otpuštanja žene izvukle deblji kraj, a najgore su prošle novinarke pred penzijom – one koje su u ratu radile pod paljbom granata i doslovno životom branile „svoju redakciju“.

U „Oslobođenju“ kažu da se ne zna da li je gore onima koji su dobili otkaz, ili onima koji su otkaz izbjegli. Jer, oni koji su ostali, radiće duplo više i to za minimalnu platu od 600 maraka. Ili u prevodu za 300 evra. I to od kuće, trošeći svoju struju, internet, telefonske impulse.

Talas otkaza u najstarijim novinama u BiH, tvde poznavaoci medijskih prilika, tek je početak potopa, koje čeka medije u Bosni i Hercegovini. Još desetak medijskih kuća je, kao upozoravaju iz Udruženja BH novinari, počelo otkazivati ugovore novinarima i novinarkama, ili su najavili da će to učiniti. Što je najgore, te ih okreuten mjere prema kolegama, po svemu sudeći, neće spasiti od potopa.

Na listi za otkaze sve su češće i mlade novinarke, kojima se honorarni status produžava unedogled, jer poslodavci u BiH, pa i oni u medijskim kućama, izbjegavaju da „za stalno“ zaposle žene i djevojke, koje, koliko sutra, mogu otići na porodiljsko. Njima poslodavci ne moraju dati ni otpremninu, čak ni formalni otkaz: samo im ne produže ugovor i – gotovo.

Valentina Mišljenović, novinarka „EuroBlica“, vratila se sa porodiljskog odsustva prije dvije godine. Danas, kao i mnogi drugi novinari i novinarke, radi od kuće. Majka je dvoje male djece, djevojčica od tri i pet godina. Pošto vrtići u doba epidemije ne rade, i djeca su kod kuće, to jest „usred redakcije“, i to prave male redakcije,  jer je i Valentinin suprug je novinar koji radi od kuće.

„Rad od kuće ponekad znači i da ne mogu ustati od laptopa čak i ako dijete pored mene plače. Malom djetetu je, naravno, teško objasniti, zašto mama, iako je kod kuće, nema vremena. U ovakvoj situaciji se ni obaveze prema poslu, ni prema djeci, ne mogu zanemariti, a ni ispuniti kako valja, pa konstantno imam ružan osjećaj podijeljenosti i nedovoljnosti. To je recept za haos“, kaže Valentina.

Istinsko bavljenje novinarstvom, koje podrazumijeva promišljanje, analizu, razmišljanje unaprijed i postavljanje pravih pitanja u pravo vrijeme, u takvoj situaciji  je, dodaje ona, nemoguća je misija.

„Imam osjećaj da sjedim negdje na margini, dok život prolazi mimo mene i da svoj profesionalni zadatak ne ispunjavam kako bi trebalo, a taj osjećaj je u novinarstvu jako bitan, jer novac za mene, kao ni za druge kolege i koleginice, sigurno nije motiv za bavljenje ovim poslom“, kaže Valentina.

Pošto žene čine većinu zaposlenih u novinarskom esnafu, mnoge mlade novinarke se danas bore sa problemima, koje opisuje Valentina. Pored svih drugih problema, koje one dijele za kolegama muškarcima, poput opasnosti od zaraze na radnom zadatku, otežanog protoka informacija, straha od gubitka posla ili smanjenja plate zbog krize, rad od kuće je za novinarke, pogotovo  ako su majke, najteži izazov.

Od kuće, naravno, rade i novinari muškarci, ali to ipak nije isto. Što zbog patrijarhalnog nasljeđa, što zbog obaveza koje su žene, pod uticajem tog nasljeđa, nametnule same sebi, od žene se, ako je u kući, čak i kad je istovremeno na poslu, očekuje da bude i majka, domaćica, kuvarica, čistačica. Dakle, da radi na dva fronta.

Situaciju dodatno otežava to što servisi, koji su bili podrška porodicama, u doba korone ne rade. Zatvoreni su vrtići, linije za porizvodnju gotove hrane u supermarketima, servisi za čišćenje i peglanje odjeće. Ni na usluge „baka sevisa“ ne može se računati, jer je kontakt sa starijim osobama, u cilju očuvanja njihovog zdravlja, krajnje nepoželjan. Servisi za čišćenje i pospremanje stavnova takođe ne rade, a i „tete“ koje su ovakve usluge nudile u oblasti „sive ekonomije“, obustavile su rad, zbog opasnosti od zaraze. Zatvorene su i igraonice, djeca ne idu ni u školu, pa roditelji koji rade od kuće treba da istovremeno budu i – pomoćni učitelji i učiteljice i da sa svojom djecom prate nastavu na daljinu.

Mnoge zaposlene žene, pa i novinarke, koje zbog pojačane odgovornosti u doba epidemije rade više nego ikad, na izmaku su snaga. Na nogama ih drži još samo nada da će uskoro „i ovo proći“.

Ali, ozbiljni analitičari i analitičarke upozoravaju da nas najgore tek čeka: kada epidemija prođe i kad se počnu zbrajati ekonomski, ljudski, socijalni i psihološki gubici. Paragraph

Ili, kako napisa Ljela Gačanica, aktivistkinja incijative „Građanke za ustavne promjene“:  „Šta nas čeka kada padnu maske, one koje nas štite od korona virusa, jer sve su druge maske u BiH odavno pale? Da li će budućnost u BH biti ženskog roda?“

Za Helsinški parlament građana Banja Luka i Inicijativu Građanke za ustavne promjene napisala Milkica Milojević

URiRuBiH povodom odluke Vlade FBiH

Poštovani,
Bili smo vrlo neprijatno iznenađeni odlukom Vlade Federacije da u rebalansu budžeta za 2020. godinu izbriše transfer udruženjima građana iz oblasti kulture. Ova odluka pokazuje da u vanrednoj situaciji ugroženosti naše
države i svih njenih građana vaša vlada smatra da je kultura ta koja vam je nevažna, i čija ćete sredstva– a u kontekstu cijelog budžeta, ove godine čak 11% većeg od prošlogodišnjeg, sredstva za navedeni trasfer su minorna – prva oteti umjetnicima i preusmjeriti u druge svrhe. Još gora je spoznaja da se radi upravo o udruženjima građana, u kojima često prihode ostvaruju nezavisni umjetnici i kulturni djelatnici, koji su se u doba pandemije našli u situaciji egzistencijalne ugroženosti.
U suradnji s kolegama i kolegicama iz Udruženja filmskih radnika već smo vam se obratili dopisom u kom smo skrenuli pažnju na probleme s kojima se susreće filmska produkcija i druge umjetničke produkcije, i posebno tešku
situaciju nezavisnih umjetnika koji nisu u radnom odnosu i koji su se zbog zabrane djelatnosti našli u teškoj finansijskoj situaciji. Zabrana rada, za koju još ne znamo koliko će potrajati, duboko ugrožava i sva pozorišta u FBiH, koja ne igraju, ne rade nove predstave, a veliko je pitanje koliko će vremena trebati da se publika vrati u pozorišta i nakon završetka zdravstvene krize. Već smo u tom dopisu istaknuli koliko je važno da se ove godine raspišu svi redovni konkursi za kulturu na nivou FBiH i koliko će ključni oni biti za nastavak rada, produkcije, pa i sam opstanak naše branše. Nažalost, prvom odlukom o ukidanju transfera za udruženja građana u kulturi potpuno ste ignorisali naš apel.
Zbog te odluke, ali i zbog neophodnosti hitnih odluka Vlade i Ministarstva u cilju zaštite umjetnika i kulturnih  institucija u Federaciji BiH, zahtijevamo hitne akcije na sljedećim poljima:

– Hitno stavljanje van snage odluke o brisanju transfera udruženjima građana iz oblasti kulture iz Budžeta FBiH za 2020. godinu
– Javne garancije da će svi drugi planirani konkursi, transferi, fondacije i svi drugi oblici finansiranja kulture u budžetu FBiH ostati u 2020. godini u redovnom kapacitetu

– Plan podrške pozorišnim ustanovama i firmama u oblasti filmske i televizijske produkcije u periodu trajanja i nakon završetka epidemiološke krize
– Sistem podrške nezavisnim umjetnicima, među njima pozorišnim, filmskim i televizijskim rediteljima, i to kroz:
– Hitne jednokratne pomoći u socijalnom kapacitetu
– Sistem stipendija i umjetničkih rezidencija
– Osmišljavanje novih formi ugovora s umjetničkim organizacijama – narudžbe i ugovore za razvoj pozorišnih i filmskih projekata, ugovore za prikupljanje umjetničke građe, ugovore za online pripreme projekata i sl.

Napominjemo da kao Udruženja stojimo na raspolaganju za evidentiranje i prikupljanje podataka o našim članicama i članovima – rediteljima i rediteljicama, autorima, snimateljima, filmskim radnicima, nezavisnim umjetnicima i umjetnicama, koji bi primili jednokratnu pomoć.
U situaciji u kojoj sve evropske zemlje pronalaze načine da podrže umjetnike, svjesne da je umjetnost i kultura jedan od temelja njihovog socijalnog kapitala, želimo vjerovati da će i vaša Vlada postupati vođena takvim uvjerenjem.

Srdačan pozdrav,
Udruženje Redateljica i Redatelja u Bosni i Hercegovini
Udruženje filmskih radnika u BiH
Asocijacija snimatelja u BiH
Sarajevo Film Festival