Autor: urednik

U subotu, 27. septembra 2025. godine, u Historijskom muzeju BiH uspješno je održana druga konferencija “Umjetnice Bosne i Hercegovine: Kreativni glas naslijeđa”, u organizaciji Udruženja za umjetnost i kulturu BEA.

Događaj je okupio umjetnice iz različitih dijelova zemlje – Maju Šolak Bataković i Oliveru Šipku (Banja Luka), dr. Marijanu Pažin Ivešić (Široki Brijeg), Vesnu Vugu Sušac (Mostar), Nandu Agić (Sarajevo), Angelinu Vukosav (Nevesinje) i Slađanu Matić Trstenjak (Doboj/Maribor). Njihove biografije, stvaralaštvo i lične priče bile su predstavljene kroz panel-diskusije i otvoreni dijalog s publikom. Poseban doprinos programu dao je i specijalni gost slikar Mehmed Klepo.

Publika je imala priliku da kroz direktan razgovor s umjetnicama spozna značaj ženskog stvaralaštva za kulturni razvoj Bosne i Hercegovine. Konferencija je još jednom potvrdila da umjetnost nije samo individualni izraz, već i prostor susreta, zajedništva i međusobnog razumijevanja.

Izložba i večernji program

Istog dana u večernjim satima otvorena je izložba umjetnica Bosne i Hercegovine, koja je uz svečani koktel okupila veliki broj posjetilaca. Multidisciplinarni nastupi – poezija, ples slobodnog izraza i pokreta – obogatili su večer i dodatno istakli raznovrsnost savremene umjetničke scene u BiH.

Dokumentacija i budućnost

Posebna vrijednost projekta ogleda se u njegovoj dokumentaciji i arhiviranju. Kroz katalog i online platformu umjetnicebih.ba, rad i doprinos umjetnica postaju trajni resurs za buduće generacije.

Udruženje BEA najavilo je inicijativu da konferencija postane godišnja tradicija, čime se jača mreža umjetnica i umjetnika u BiH i otvara prostor za njihovu veću prisutnost na domaćoj i međunarodnoj kulturnoj sceni.

---

Dvadeseto izdanje pravo Ljudski Film Festivala bit će održano od 02. do 05.10.2025. godine u Sarajevu u kinu Meeting point. 

Ovo 20. izdanje PLJ-a odvija se u najgorim vremenima; nakon brojnih katastrofa čovječanstvo je nastavilo sa svojom nasilnom prirodom, i to usred genocida, najpogubnijeg oblika kakav je čovječanstvo ikada upoznalo. Okupljanje na festivalu u ovakvom trenutku može značiti jedino stajanje uz te stvarnosti, prihvatanje kraja, našeg vlastitog kraja i kraja svijeta, kao jedinog puta ka novom početku.

“Već 20 godina, iz godine u godinu, svake jeseni, arhiviramo preživljavanje nad nasiljem i imperijalizmom. 20 godina smo vjerovali da film i filmski festival kao prostor aktiviranja filmske solidarnosti mogu biti onaj prostor koji će biti ključan u postavljanju tona javnog diskursa. Posljednjih nekoliko godina postaje sve teže živjeti kroz tu tvrdnju. Forme praznine – prostorne, društvene, emocionalne – i forme ruiniranja prevladavaju i uznemiruju. Posljednji korak je ponuditi program koji arhivira naše praznine i predlaže da svaka forma koji ne uspije treba i mora biti napuštena. Jer moramo napraviti prostor za nove jezike, nova okupljanja, i nove generacije.

Živio Kraj / The End / Fin, dolazi novi početak!” – ovako o posljednjem izdanju Pravo Ljudski Film Festivala navodi direktorica i ko-selektorica, Kumjana Novakova.

Ovogodišnji program festivala donosi 24 filma kroz četiri programske sekcije koje se sve međusobno isprepliću i tvore mapu koja, usložnjavajući vremena, počiva na ideji filmske solidarnosti, transnacionalnog povezivanja u proizvodnji slike i antikolonijalne prakse i diskursa. 

Kroz programsku sekciju Jugoslavija: Bilješke o otporu i oslobođenju re-arhiviramo dio filmskih dokumenata koji su dokaz drugačije cirukalcije i proizvodnje slike od onih koji su danas dominantni. Oni pamte življene strukture solidarnosti među narodima i podsjećaju na prakse izgradnje paralelnih filmskih infrastruktura otpora. 

Programska sekcija Palestina kao kolektivna budućnost: Bilješke o otporu i oslobađanju #2 nastavlja programsku liniju posvećenu palestinskim glasovima, koja nas kroz ponovno gledanje u intencionalno prisvojene i uništene palestinske slike otpora, gledanje u praznine i rupe, podsjeća na važnost ponavljanja i upornosti traženja onog što nam je oteto. Kroz ovaj program povezujemo arapske arhivske i savremene radove misleći na važnost jedino tako moguće zajedničke budućnosti i slobode.

Kroz programsku sekciju Od političnog svijeta do politika svijeta gledamo u nove radove koji povezuju slične i povezujuće borbe naroda na različitim geopolitičkim tačkama svijeta, preispitujući kako je, i je li uopće moguće u ovoj tami naći smjerove u budućnost. 

Programska sekcija Kraj / The End / Fin obilježava ili samo prihvaća kraj. Obilježavajući dvadeseto, i ujedno zadnje izdanje festivala pažljivo gledamo u festivalsku arhivu i biramo naslove koji nas podsjećaju na važnost kontinuiranog selektorskog rada koji je u ovom kontekstu uvijek postojao onkraj dominantnih i nametnutih narativa i tako pažljivo gradio čvrstu tačku povezivanja van zadanih okvira, kako filmskih tako i onih političkih.

Festival otvaramo prikazivanjem tri filma iz programske sekcije Jugoslavija: Bilješke o otporu i oslobođenju: Krv i suze, Đafra i Pobedićemo.

“Tri filma priređena u Jugoslaviji u produkciji Filmskih novosti i Vardar filma između 1966. i 1976. dokumentiraju antikolonijalne borbe u Palestini i Mozambiku i svjedoče o podršci koju je narod Jugoslavije pružao narodima u borbama. Ovo je period u kojem stasaju prakse borbenog filma diljem Latinske Amerike, arapskog svijeta i Azije a koji se bazira na solidarnim razmjenama filmske opreme i radnika, a za cilj ima cirkulaciju revolucionarne slike koja nas poziva na otpor ali i služi kao alat emancipacije za šire mase. Za razliku od klasičnih proizvodnih struktura snimatelj (Labudović, Popović, Cenevski) je ovdje ključna figura koja direktno na terenu promišlja i bilježi sliku, često u teškim i opasnim uvjetima. Film ovdje nije isključivo proizvod za daljnju distribuciju u umjetničke svrhe, već svjedočanstvo i dokument ravolucije. Festival otvaramo upravo ovim filmovima kako bismo kroz filmski imaginarij ponovno spojili ove geopolitičke točke i na samom kraju promislili postoji li mogućnost za novi početak ovake slike, i što ona znači za nas danas.” – navodi Karla Crnčević, ko-selektorica programa Pravo Ljudski Film Festivala.

Pozivamo vas sve da dođete 02. septembra u 19h u kino Meeting point i zajedno s nama učestvujete u svemu što smo vam pripremili.

Cjelokupan program festivala je objavljen na našoj web stranici pravoljudski.org, a ostale informacije pratite na društvenim mrežama – Facebook, Instagram.

PLJ20 #PLJ20 #pravoljudsk

Bekim Sejranović, Chinook

PIŠE: Dunja Ilić

Bekim Sejranović bio je – i ostaje – jedan od najvoljenijih pisaca u regionu. Chinook, izdanje koje uz naslovni roman donosi i dve autorove priče, prava je poslastica za njegove fanove, ali poslastica koja nužno zadobija i pomalo gorak ukus. Jer, ma koliko srećni zbog knjige koja se neočekivano pojavljuje pet godina nakon autorove prerane smrti, čitaoci moraju da se suoče s činjenicom da je ovo zaista poslednje što je Sejranović napisao. 

Chinook je kraj jednog autofikcionalnog opusa u pravom smislu reči. Bio jednom jedan tip koji je htio postati pisac, pa je to i postao. (…) On je bio ja. Ali tom piscu – nesumnjivo, dakle, istom onom kog smo ostavili u Sejranovićevim prethodnim delima – sada je već dosta pisanja. Dosta mu je, pre svega, onoga što posao pisca podrazumeva: neumornog prodavanja sebe novim i novim kupcima, novim izdavačima, prevodiocima, naposletku i čitaocima. U pičku materinu, koliko sam sve to mrzio.

Nezadovoljan realnošću koja mu nudi samo jedno te isto, a u kojoj ni to isto više nije kakvo je bilo, on svu svoju pažnju preusmerava na rukopis jedne stare knjige koju mu je nepoznat muškarac poklonio na promociji u Americi. To je priča o Žutokosom, belcu bosanskog porekla, i Indijanki Chinook, koju Žutokosi spašava, da bi se potom u nju, naravno, zaljubio. Roman Chinook ostao je nedovršen, i ne možemo pouzdano znati koliko bi još stranica imao i kakav bi mu bio kraj, ali ono što znamo iz Sejranovićevog nacrta (dostupnog u ovom izdanju) naslućujemo i u samom romanu: Žutokosi je, na nekim način, Bekim Sejranović, a potucanje Žutokosog po Evropi i Americi, nigde, niotkuda, potucanje je samog autora.

To potucanje nije samo doslovno, fizičko; Chinook sadrži natuknice o autorovom čitanju komplikovane istorije ovih prostora, namenjene norveškoj publici za koju je roman originalno trebalo da bude napisan. Lokalnom čitaocu na prvi pogled nepotrebne, te natuknice uklapaju se u autorovu poetiku izbeglištva i nepripadanja, poetiku koju je on razrađivao u svim svojim delima. Kada smo kod poetike, treba dodati da je ovaj poslednji Sejranovićev roman ujedno i njegova konačna autopoetička reč: beletristika je pisanje istine pomoću laži. Kao što autor-junak domišlja, dopisuje priču o Žutokosom, tako „laž“ te priče postaje njegova sopstvena (emocionalna, apstraktna) „istina“. 

Chinook nije za čitaoce gorkasto zadovoljstvo samo kao autorovo poslednje delo, već i zbog potresnog, uznemirujućeg načina na koji autorova smrt koincidira s temom njegova poslednja dva teksta, pričama „Miss Misery na otoku Susku“ i „Sto trideset sati bez sna“. Junak i pripovedač je, opet, nesumnjivo sam autor, još jednom onaj kome ništa ne pričinjava zadovoljstvo kakvo je pričinjavalo nekad. To su dve priče o spisateljskoj i emocionalnoj blokadi, medicinskim rečnikom rečeno: o depresiji. U prvoj, autor napušta psihijatrijsku bolnicu kako bi osvojio malo slobode na književnoj rezidenciji na Susku, ali njegova paranoja, osećaj da ga svi progone, podmećući mu droge koje ne rade i urotivši se da mu zagorčaju život, naposletku će ga dovesti tamo odakle je pošao, u prostor apsolutne neslobode. Kraj priče „Miss Misery“ podseća na kraj filma Kabinet doktora Kaligarija; paranoja snažno prodire kroz tekst do čitaoca, čineći ovu priču jednim od potresnijih dela regionalne književnosti.

„Sto trideset sati bez sna“, priča koju je autor napisao nekoliko meseci pred smrt, priča je o težini i očaju koji ostaju nakon lažne epifanije, o onome što se desi kada poverujete da ste svoje (duševne) probleme ostavili iza sebe, a potom shvatite da su oni i dalje tu sa vama. Junakov-autorov pokušaj da se oprosti od Bekija, tog dječaka u sebi, da ga ubije, ali tako da sačuva telo – zbog sebe, zbog svojih ćerki, zbog svoje partnerke – završava se rečima: Ali ne mogu više. Dosta. Te reči se, u uskom smislu, odnose na pisanje samo. Pišući autofikciju i živeći književnost – da ju je živeo znamo upravo jer smo čitali njegova dela – Sejranović kao da je uspeo, i u svom kraju, da život izjednači s tekstom, a tekst sa životom. Intrigantna već i zbog konteksta u kome se pojavljuje, Chinook je istovremeno topla i tužna knjiga, knjiga o ljubavi i očaju podjednako.

https://bookstan.ba