Zapravo moja ambicija je raditi u trafici s pogledom na more. Igrajući se doslovno, radio sam mnogo toga. Nemaran kakav jesam, nisam pravio arhivu. Ovo je pokušaj, da prije nego se konačno oduzmem, saberem bar dio toga. S toga doživite ovo kao svojevrsnu virtuelnu trafiku, na kojoj možete izabrati ono što vam se učini zanimljivim ili uzeti ono što mislite da vam treba. Platiti ne morate ali ako vas bude grizla savjest, ne ustručavajte se. Ambicija se neće ostvariti sama. Više na https://zokacatic.com
Na sceni Sarajevskog ratnog teatra u petak, 31. marta i subotu, 01. aprila s početkom u 20h gostuje Bitef teatar sa svojom predstavom “Novo doba”.
Vuk Bošković NOVO DOBA Bitef teatar, Beograd i ArtHub, Sarajevo
Koncept i režija: Dino Mustafić Scenograf: Petya Stoykova i Svetoslav Kokalov Kostimograf: Lejla Hodžić Kompozitor: Vladimir Pejković Asistent reditelja: Luka Jovanov Vizuelni identitet i dizajn: Marko Berkeš Fotografija: Nenad Šugić, Marko Berkeš i Tamara Antonović
Igraju: Mirjana Karanović, Boris Isaković, Ermin Bravo, Snežana Bogićević i Slaven Došlo
Riječ reditelja
“Pred nama je zanimljivo scensko istraživanje mehanizma tranzicije koji je počeo u zločinu i donio profit odabranim. Takav moralni relativizam nije podnošljiv. Pojedinačno i kolektivno ostali smo zaglibljeni između revolucije koja se nije desila i evolucije koja neće doći. To stvara negativne emocije bijesa i mržnje, društvo bez demokratije, koje kreira svijet poslušnih pragmatika, ljude bez saosjećanja i poštenja. To je zastrašujući poslovni i politički deal đželata i žrtve, potpisan i ovjeren od nove društvene elite.
Tako se pojam i shvatanje tranzicije u glavama nove “elite“ i njenom marketinškom djelovanju pretvorio u svojevrsnu „kantu za smeće“, u koju se trpa sve što u ovim novostvorenim uvjetima ne valja, što nije u skladu s političkim normama ili Božjim pretpostavkama. Čim neko misli drugačije, ako nije spreman da se prilagodi, šutira se u kante za smeće – i stvar bezbrižno „hoda dalje“. Kritičko mišljenje je remetilački faktor novokompiranih država u kojem dominira egzistencijalni strah kao nezaobilazna posljedica zaoštrenih društvenih pritisaka, ekonomske i socijalne nesigurnosti. Taj strah koji se stalno primjenjuje kao dnevno-politička praksa kroz metode nepravne države, sa logikom sve se može kupiti prodati, a čovjek je najjeftinija roba, činjenica je na koju smo svi pristali i prihvatili je kao istorijski ili zli usud.
Ovo je samo jedna priča o čovjeku sa moralnim integritetom koji nije preživio tranziciju.
Novo doba je groblje etičkog idealizma.” Dino Mustafić
Riječ autora
“Stvari su se promenile. Možda bespovratno. I to otvara mnoga pitanja. Prvo i pre svega, da li je prethodnih deceniju i po tranzicije na Balkanu postalo potpuno besmisleno? Da li se mi krećemo i menjamo (bez obzira koliko to bilo kilavo i sporo) da bi se priključili svetu koji više ne postoji? Da li smo svesni toga uopšte? Da li je ova pretpostavka netačna i sve u 2016. je bilo samo mnogo buke ni oko čega? Bez obzira, vreme je da se svedu neki računi. Balkanska društva su i dalje u tranziciji. I dalje nisu napustila svet rata, zločina i zla odakle su krenuli, i dalje nisu stigli u slobodni zapadni svet, a možda kada stignemo tamo, nećemo naći ništa osim leša jedna velike i prethodnih 60 godina jako uspešne ideje. Obični, svakodnevni ljudi su učestvovali u svemu, i u ratu, i u tranziciji. Bili su žrtve, zločinci, svedoci, tajkuni, radnici, unutrašnji emigranti, potencijalni emigranti, direktori, silovatelji, nezaposleni. Bili smo i jesmo apsolutno sve. I sve vreme smo uglavnom pričali kako ništa ne zavisi od nas. Iako to nikada nije bilo, niti će ikada biti tačno. Živeli smo, živimo i živećemo i dalje zajedno, i radićemo i dalje jedni drugima stvari koje smo radili i do sad. Ovaj komad i ova predstava su o svim tim stvarima. O nama, o svetu, o izborima u Americi, o izborima u Srbiji, o izbegličkoj krizi i njenim posledicama. O ratovima koji su se desili ovde i o kojima niko ne priča ali koji vrište iz podteksta, o onima koji su otišli i onima koji će tek da odu. O nama koji nameravamo da ostanemo iako ne znamo tačno zašto. O haosu koji je svuda oko nas. O Novom dobu.”
Vuk Bošković
Rezervacije:Tel:033/664-070 (svaki radni dan od 10h do 16h) 062/327 0025 (subotom od 10h do 16h)E-mail:teatarsartr@yahoo.comFacebook:https://www.facebook.com/sartr1992 Cijena ulaznice iznosi 15KM. Omogućen popust za penzionere, studente i grupne posjete uz obaveznu rezervaciju.
Svjetski dan poezije se obilježava svake godine 21. marta i slavi jedan od najdragocjenijih oblika kulturnog i lingvističkog izraza i identiteta čovječanstva
Povodom obilježavanja Svjetskog dana poezije (21. marta), EU info centar u BiH organizuje poetsko veče posvećeno književnom stvaralaštvu istaknutih bh. pisaca i pjesnika:Faruk Šehić, Ahmed Burić i Mile Stojić.
Poetsko veče otvorit će se čitanjem stihova prisutnih pjesnika u interpretaciji glumice Hasije Borić, nakon čega slijedi razgovor o ulozi poezije u savremenim kretanjima, koji će moderirati Kristina Ljevak.
Svi mediji su pozvani da prisustvuju događaju u srijedu, 29. marta, s početkom u 17:30 sati u EU info centru, na adresi Skenderija 3a (zgrada Delegacije EU u BiH), u Sarajevu.
Svjetski dan poezije se obilježava svake godine 21. marta i slavi jedan od najdragocjenijih oblika kulturnog i lingvističkog izraza i identiteta čovječanstva. Kroz historiju, u svakoj kulturi u čitavom svijetu, poezija govori o našoj zajedničkoj čovječnosti i vrijednostima, pretvarajući najjednostavnije pjesničke oblike u moćan pokretač dijaloga i mira.
U utorak 28.3., sa početkom u 20 sati biće izvedena komedija SOS „Usamljena srca“, u režiji Françoisa Lunela.
SOS „Usamljena srca“ je crna komedija koja predstavlja pozorišnu adaptaciju uspješnog francuskog filma « Djed mraz je đubre » (Le père Noël est une ordure,1982., režija: Jean-Marie Poiré). Scenarij potpisuju sami glumci i redatelj : Josiane Balasko, Marie-Anne Chazel, Christian Clavier, Gérard Jugnot, Thierry Lhermitte, Bruno Moynot i Jean-Marie Poiré. Ne samo zbog kvalitete samog teksta nego i teme kojom se bavi, ovaj komad je itekako aktuelan u Sarajevu, u kojem su se tokom rata nalazile brojne humanitarne organizacije, a čiji su predstavnici nerijetko više mislili na vlastite interese nego na one kojima je potrebna stvarna pomoć. SOS Usamljena srca prikazuje pomalo luckaste i bizarne likove čiji je ured – stan pretvoren u telefonsku službu, kojoj se obraćaju usamljene i deprimirane osobe. Na satiričan način,ova predstava prikazuje drugo, groteskno lice humanitarizma koji često služi za razne manipulacije, finansijske mahinacije i druge zakulisne radnje.
U predstavi igraju: Mirza Dervišić, Anita Kajasa Memović, Sanin Milavić, Ajla Cabrera, Suada Ahmetašević, Damir Kustura i Edin Avdagić. Scenograf je Darko Miličević, dok je za kostimografiju zaslužna Agnes B.
Ovogodišnju Cultus BH sezonu Bosanskoherzegovački kulturni centar iz Minhena je u subotu, 25. marta 2017 otvorio nastupom Antonija Pušića, alias Rambo Amadeus, i njegovim programom „Veče glomazne poezije”, kombinacijom Rambove poezije, proze i filozifije. Čitanje, pjevanje i recitovanje je muzički maestralno pratio jazz pijanista Ivan Aleksijević – Pančevac. Za ovaj event vladalo je ogromno interesovanje, tako da su karte već danima unaprijed bile rasprodane.
Rambo Amadeus svoj program, s kojim je startovao prije dvije godine, opisuje kao „jedinstvenu predstavu koja kroz lakonski, slikovit i nepretenciozan način hirurški precizno secira društvo i pojedinca koji pokušava u njemu da opstane i pronađe parče svoje sreće. „Veče glomazne poezije” kod publike izaziva sasvim pomiješana osjećanja. Salve smijeha, skandiranje, gromoglasni aplauzi, ali i tuga i zabrinutost miješaju se stvarajući vrhunski napitak, stvoren po drevnom receptu proporcionalnog miješanja žuči i meda.”
Ovo je inače bio prvi njegov nastup sa ovim programom van granica bivše Jugoslavije, čime je Cultus BH, nakon gostovanja Damira Nikšića, Aide Bukve i Rijada Gvozdena prošle godine, još jednom uspio organizovati jednu vanbalkansku premijeru. I to je upravo ono, čime se ovo udruženje uspjelo etablirati i zbog čega ga minhenska publika cijeni.
Cultus BH će 5. maja 2017 u Kulturzentrum Trudering u Minhenu.ugostiti Josipa Pejakovića sa hit monodramom „Država”, a u planu je i realizacija neprevaziđenog kabarea Zijaha Sokolovića „CABAres CABArei”.
Cultus BH je neprofitno udruženje sa sjedištem u Minhenu, čiji volonteri rade na predstavljanju bosanskohercegovačke i južnoslavenske kulture i umjetnosti, integracije naših građana u njemačko društvo, očuvanje tradicije i jezika i poboljšanju kulturne ponude za naše iseljenike u Njemačkoj. Ovaj centar je u svom obliku, ciljevima i djelovanju jedan od rijetkih ove vrste van granica Bosne i Hercegovine. O radu kulturnog centra Cultus BH možete se informisati na web stranici www.cultusbh.org, Facebook-u www.facebook.com/cultusbh ili putem Twitter-a.
Ambasada Mađarske u Sarajevu poziva publiku na poseban koncert s djelima jednog od najvažnijih mađarskog kompozitora 20. vijeka Bélu Bartóka.
Koncert će se održati u Bošnjačkom institutu u Sarajevu, u srijedu, 29. marta 2017. godine s početkom u 19:30 sati. Ulaz je slobodan.
Bartolomej Stanković će održati jednosatni koncert odabranih Bartókovih kompozicija, oca etnomuzikologije, te kompozicija drugih mađarskih kompozitora kao što su György Sándor Ligeti i Franz Liszt.
Publika će moći uživati u interpretacijama Bartókovih djela kao što su 15 mađarskih narodnih napjeva i Allegro barbarokoje je Béla Bartók komponirao nadahnut mađarskim folklorom. Posebnost koncerta je i integralna izvedba čuvene Ligetijeve kompozicije Musica ricercatakoja je komponirana 1953. godine, a pijanist-interpretator u ovom djelu istražuje krajnje zvučne mogućnosti svog instrumenta. Za kraj koncerta odabrana je virtuozna Mađarska rapsodija br.12Franza Liszta, koji je također bio nadahnut mađarskim narodnim melosom.
Bartolomej Stanković je bh. pijanist i docent na katedri za klavir Muzičke akademije u Istočnom Sarajevu. Magistrirao je klavir u klasi Pavice Gvozdić na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Nakon akademije u Zagrebu, završio je postdiplomski studij na pijanističkoj akademiji Steinway Academy u Veroni u klasi Federica Gianella. Klavir je započeo svirati 1997. godine u klasi Bahrije Šabanović u ŠOMO „Avdo Smajlović“ u Visokom, a u Sarajevu zabršio Srednju muzičku školu u klasi prof. Angeline Bojović-Pap. Dobitnik je niza nagrada na državnim i internacionalnim takmičenjima, kao i Rektorove nagrade Sveučilišta u Zagrebu. Usavršavao se na seminarima kod eminentnih klavirskih pedagoga, nastupao uz pratnju Zeničkog kamernog simfonijskog orkestra i Dubrovačkog simfonijskog orkestra, surađivao sa orkestrom Sarajevske filharmonije, 2013. godine predstavljao je Bosnu i Hercegovinu na 27. Muzičkom biennalu u Zagrebu, u sklopu projekta EU Inside – Outside, od kada počinje njegovo zanimanje za izvođenje bh. muzičkog stvaralaštva za klavir.
Direkcija Internacionalnog teatarskog festivala MESS povodom Svjetskog dana teatra, uz poruku Internacionalnog teatarskog instituta koju je ove godine napisala Isabelle Huppert, francuska filmska i pozorišna glumica, čestita svim kolegama i kolegicama ovaj značajni datum te objavljuje internacionalni dio programa 57. MESS-a koji će se održati 30. septembra do 8. oktobra 2017. godine. U fokusu ovogodišnjeg festivala bit će atipični naratori i naratorke, oni čiji se glasovi rjeđe čuju u društvu, a pripovijedat će nam najčešće žene, ali i interseksualne osobe, djeca, izbjeglice ili osobe sa tjelesnim poteškoćama.
Vjerovatno najupečatljiviji evropski reditelj političkog teatra posljednjih godina Milo Rau, stiže na MESS sa “5 Easy Pieces“. Polazište je da li se može napraviti predstava o zloglasnom ubici djece, u kojoj igraju djeca? Estetska i teatarska pitanja spajaju se sa onim etičkim: kako djeca razumiju značenje empatije, gubitka, starosti, razočarenja ili otpora? Kako mi reagiramo kada ih vidimo da igraju scene nasilja ili ljubavi? Predstava je odabrana u selekciju Theatertreffena, u kojoj je naboljih deset predstava prošlogodišnje produkcije sa njemačkog govornog područja.
Italijanska trupa MOTUS će prvi put gostovati na MESS-u sa predstavom nastalom po romanu “Srednji spol“ Jeffreya Eugenidesa. “MDLSX“ je specifična predstava upravo po svojoj glavnoj glumici, Silviji Calderoni, za koju je jedan kritičar napisao da mora da je sačinjena od žive, jer niko smrtan i satkan od mesa i kosti ne može napraviti takvu transformaciju.
Iz Bugarske dolazi “Mir vam“ u režiji Nede Sokolovske, dokumentarna predstava trupe Vox Populi koja se bavi izbjegličkom krizom iz perspektive bugarskog društva. Protagonisti/kinje predstave su migranti/ce, izbjeglice i Bugari/ke kojima se životni putevi ukrštaju. Rediteljica bira zanimljivu perspektivu koja se nazire već u naslovu. Ljudi svih religija upućuju pozdrav “Mir s vama“. Šta znači taj mir u kontekstu izbjeglica, kada ljudi bježe iz rata u jednako nesigurnu budućnost? Gdje počinje i gdje završava tolerancija koja se toliko propagira?
Francuska predstava “Neželjena“, čija će se premijera održati u julu na festivalu u Avignonu, bavi se ženama i djecom žrtvama ratnog silovanja i nasilja. Dorotee Munyaneza, koreografkinja i autorica iz Ruande temi će pristupiti iz ugla preživljavanja: kako pjevati i govoriti, kako plesati poslije svega?
Dvoje enfant terriblea, rumunski reditelj Radu Afrim i poljska spisateljica Dorota Maslowska, ispred Narodnog pozorišta iz Bukurešta, dolaze sa predstavom “Bez obzira koliko se trudimo”. Radu Afrim kaže da ga nikada nije zanimao politički teatar, ali jeste onaj društveno angažirani, a u svijetu Maslowske društvena bol nalazi se i u kefiru i u plastičnim bocama od dva litra, kao i u papirnim avionima iz II svjetskog rata.
“Jedan gest” je predstava o znakovnim jezicima, jezicima u množini, jer se oni od države do države razlikuju. Bavi se komunikacijom između dva svijeta – svijeta osoba koje čuju i onih koje ne čuju. Ako jezik definira realnost, po čemu je jedinstvena realnost znakovnog jezika? U predstavi igraju osobe sa poteškoćama u sluhu i gluhe osobe. Ovaj komad iz Poljske producirao je Teatr Nowy Warszawa, a režirao Wojtek Ziemilski.
Argentinska koreografkinja i performerka Marina Otero publici će se predstaviti sa komadom “Sjećati se 35 godina da bi se živjelo 60 minuta”. Marina je ambiciozno krenula sa namjerom da kroz jednu predstavu da smisao svom životu. Napravila je izuzetno dirljivih, autoironičnih i duhovitih 60 minuta u kojima njena stvarnost izgleda kao fikcija, a fikcija kao njen stvarni život.
Na MESS se vraća ukrajinski reditelj Andriy Zholdak, kojeg pamtimo po silovitoj predstavi “Život sa idiotom”. “Elektra“, u produkciji Makedonskog narodnog teatra sirova je i brutalna i postavlja pitanje zašto je ljudska reakcija na ekstremne okolnosti gotovo uvijek nasilje i ciklus osvete i zašto se to od vremena kada je Elektra napisana nikada nije promijenilo?
Belgijska trupa Berlin postavit će vrlo uzbudljivu instalaciju za publiku od 30 ljudi. Berlin se bavi dokumentarnim teatrom i snima ljude neobičnih biografija širom svijeta. Krenuli su od slavne teze da šest osoba dijeli poznanstvo bilo koje dvije osobe na planeti zemlji. Šest osoba od vas do ubice iz Francuske, cirkuskog direktora iz Rusije, Indijanca u malom selu u Stjenovitim planinama. I osobe koja sjedi do vas u teatru. Berlin tvrdi da će izbrisati stepene između vas i bilo koga i upoznati vas direktno.
PORUKA ISABELLE HUPPERT, FRANCUSKE GLUMICE POVODOM
SVJETSKOG DANA TEATRA
“Mjesta za pozorište”
Evo, dakle, već 55 godina svakog proljeća obilježavamo Svjetski dan pozorišta. Jedan dan, odnosno 24 sata koja počinju sa Noh i Bunraku teatrom, prolaze kroz Pekinšku operu i Kathakali, zadržavaju se između Grčke i Skandinavije, od Eshila do Ibsena, od Sofokla do Strindberga, između Engleske i Italije, od Sare Kane do Pirandella pa, među ostalim, i u Francuskoj, ovdje gdje smo mi i gdje je također Pariz, svjetski grad koji ugošćava najviše stranih družina.
Potom nas naša 24 sata vode iz Francuske u Rusiju, od Racinea i Molijera ka Čehovu, prelaze Atlantik i završavaju u kalifornijskom kampusu u kojem mladi ljudi možda nanovo osmišljavaju pozorište. Jer se pozorište uvijek iznova diže iz pepela. Ono je tek konvencija koju neumorno valja razbijati. Samo tako može opstati. Pozorište ima obilan život koji prkosi prostoru i vremenu, najsavremeniji komadi napajaju se prošlim stoljećima, najklasičniji repertoari postaju moderni svaki put kad ih iznova postavljamo.
Svjetski dan pozorišta svakako nije običan dan u našoj svakodnevici. On oživljava ogromno prostor-vrijeme, a kad podsjetim na prostor i vrijeme, htjela bih se pozvati na francuskog dramaturga Jeana Tardieua, tako genijalnog, a tako skromnog. Navest ću njegove riječi.
O prostoru se pitao “koji je najduži put od jedne tačke do druge“. Za vrijeme nam sugeriše da “u desetinkama sekunda mjerimo vrijeme koje je potrebno da izgovorimo ‘vječnost’“.
O prostoru i vremenu kaže: “Odredite u mislima, prije no što utonete u san, bilo koje dvije tačke u prostoru i izračunajte vrijeme koje vam treba da u snu dođete od jedne do druge“. Pamtim riječi “u snu“. Kao da su se susreli Jean Tardieu i Bob Wilson.
Naš Svjetski dan pozorišta mogli bismo sažeti i prisjećajući se Samuela Becketta koji kroz Winnie, u njenom okretnom stilu, kaže: “Oh, bio je to sretan dan“.
Razmišljajući o ovoj poruci koju sam dobila čast napisati, prisjetila sam se svih tih snova o svim tim prizorima. Zato u ovu UNESCO-ovu dvoranu nisam stigla sama, sa mnom su i svi oni likovi koje sam utjelovila na sceni, uloge koje nam se čini da napuštamo kad je sve gotovo, no koje u nama vode tajni život, spremne poboljšati ili uništiti uloge koje će ih naslijediti: Fedra, Araminta, Orlando, Hedda Gabler, Markiza de Merteuil, Blanche DuBois… Pratnja su mi i svi oni likovi koji su mi se svidjeli, kojima sam aplaudirala kao publika. Tako pripadam cijelome svijetu. Grkinja sam, Afrikanka, Sirijka, Venecijanka, Ruskinja, Brazilka, Persijka, Rimljanka, Japanka, Marsejka, Njujorčanka, Filipinka, Argentinka, Norvežanka, Korejka, Njemica, Austrijanka, Engleskinja, zaista cijelom svijetu. To je baš prava mondijalizacija.
Godine 1964. povodom dana pozorišta, Laurence Olivier objavio je da je, nakon više od jednog stoljeća borbe, u Engleskoj konačno osnovano nacionalno pozorište, koje je on odmah potom želio vidjeti kao međunarodno pozorište, barem kad je bila riječ o repertoaru. Dobro je znao da Shakespeare pripada svima na svijetu.
Bilo mi je drago čuti da je autor prve poruke povodom Svjetskog dana pozorišta, 1962. godine, bio Jean Cocteau, baš prikladno, budući da je on, zar ne, poduzeo “put oko svijeta za 80 dana“. Ja sam na drugačiji način obišla svijet, kroz 80 predstava ili 80 filmova. Navodim i filmove jer za mene nema razlike između glume u pozorištu i glume u filmu, i svaki put kad to kažem izazovem čuđenje, ali tako je, istina je. Nikakve razlike.
Dok ovo govorim, ja nisam ja, nisam glumica, ja sam samo jedna od tako mnogo osoba zaslužnih za to da pozorište i dalje postoji. To je na neki način i naš zadatak. I naša potreba, da tako kažem: nismo mi zaslužni za to što pozorište postoji, prije će biti da zahvaljujući njemu postojimo mi. Pozorište je vrlo snažno, ono se opire, nadživljava sve, ratove, cenzure, nedostatak novca. Dovoljno je reći “kulisa je gola scena, u neodređenom razdoblju“ i uvesti glumca. Ili glumicu. Što će on napraviti? Što će ona reći? Hoće li razgovarati? Publika čeka, saznat će, publika bez koje nema pozorišta, nemojmo to zaboraviti. I jedna osoba u gledalištu čini publiku. Neka je ipak što manje praznih stolica! Osim kod Ionesca… Na kraju Stara kaže: “Tako je, umrimo na vrhuncu slave… umrimo da uđemo u historiju… Bar ćemo imati svoju ulicu…“
Svjetski dan pozorišta postoji sad već 55 godina. U 55 godina ja sam osma žena pozvana da prenese poruku; na kraju krajeva i ne znam je li riječ “poruka“ prikladna. Kad moji prethodnici (muški rod se nameće!) govore o pozorištu, oni govore o mašti, slobodi, porijeklu, prizivaju u sjećanje multikulturalnost, ljepotu, pitanja bez odgovora… Godine 2013. prije, dakle, samo četiri godine, Dario Fo kaže: “Jedino rješenje za krizu je nadati se da će se protiv nas i protiv mladih koji žele naučiti umijeće pozorišta organizovati velika hajka: nova dijaspora glumaca koja će svakako, iz nametnutih okolnosti, izvući nezamislive prednosti za novo pozorište“. Nezamislive prednosti, lijepa formulacija, dostojna nekog političkog programa, zar ne?… Budući da se nalazim u Parizu neposredno pred predsjedničke izbore, predlažem onima koji su skloni preuzeti vlast da vode računa o nezamislivim prednostima koje nosi pozorište. Samo bez hajke!
Pozorište za mene predstavlja onog drugog, ono je dijalog, odsutnost mržnje. Prijateljstvo među narodima, nisam sigurna što ono podrazumijeva, ali vjerujem u zajednicu, u prijateljstvo publike i glumaca, u jedinstvo svih onih koje pozorište spaja, onih koji ga pišu, koji ga prevode, onih koji ga rasvjetljavaju, oblače, dekorišu, onih koji ga izvode, koji ga čine, koji u njega odlaze. Pozorište nas štiti, pruža nam zaklon… Mislim i da nas voli… onoliko koliko mi volimo njega… Sjećam se jednog reditelja stare škole koji bi svako veče prije podizanja zavjese, iza kulisa, odrješitim tonom rekao: “Mjesta za pozorište!“ Time ću završiti.
Mreža savjeta/vijeća učenika Bosne i Hercegovine (mreSVUBiH) je ujedinjeno tijelo svih savjeta/vijeća učenika u Bosni i Hercegovini koje se zalaže za postojanje i efikasno funkcionisanje savjeta/vijeća učenika u svih srednjim školama na nivou države. Ovo tijelo čine predsjednici savjeta/vijeća učenika u čitavoj Bosni i Hercegovini koji zajedno predstavljaju grozd aktivizma Bosne i Hercegovine. Vizija mreSVUBiH-a jeste da se srednjoškolac prepozna kao resurs koji država treba da iskoristi, a ne kao problem koji treba rješavati.
Jedna od naših aktivnosti planirane za ovu školsku godinu jeste projekat pod nazivom: „Dan karijera“ koji će se realizovati u srijedu 29.03. uKino Sali Prve gimnazije Sarajevo, sa početkom u 14:00 h. U okviru toga predviđeno je da mladi, perspektivni i uspiješni ljudi iz Bosne i Hercegovine održe govore o sebi i svom uspjehu. Cilj svega ovoga je naglasiti da mali u BiH mogu postići ono što žele i u svojoj zemlji, samo ako imaju snagu volje.
Ovim putem pozivamo Vas da nas podržite, te omogućite da se što više mladih upozna sa veličinom ovog problema.
Koncertna sezona 2016/2017. Muzičke akademije Univerziteta u Sarajevu 30. marta 2017. godine organizira koncert Klavirskog tria na kome će se se pred publikom Bošnjačkog instituta – Fondacija Adila Zulfikarpašića s početkom u 19.30 sati predstaviti afirmirane profesorice Muzičke akademije Univerziteta u Sarajevu YeonJu Jeong (violina), Belma Alić (violončelo) i Azra Medić (klavir).
Program čine Klavirski trio za klavir, violinu i violončelo, br. 1, op. 49, d mol F. Mendelssohna te Klavirski trio za violinu, violončelo i klavir, br. 2, op. 67, e mol D. Šostakoviča, koji predstavljaju istinske dragulje na polju kamerne muzike 19. i prve polovine 20. stoljeća. U prilog kvaliteta muzičkog događaja svakako govore i impresivne biografije umjetnica iz kojih se isčitava da muzika doista jeste njihovo životno opredjeljenje.
YeonJu Jeong, koju su mediji opisali kao „violinisticu koja posjeduje dubinu izraza i sposobnost stvaranja jedinstvenih i dubokih zvučnih boja”, doktorsku titulu iz muzičke umjetnosti dobila je na Konzervatoriju Čajkovski u Moskvi gdje je, u klasi profesora Sergeja Kravčenka ostvarila svoje umjetničke potencijale. Nastupala je u Rusiji, Grčkoj, Poljskoj, Italiji, Austriji, Koreji, Sjedinjenim Američkim Državama, Njemačkoj, Bugarskoj, Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.
Violončelistica Belma Alić visoko obrazovanje stekla je na Muzičkoj akademiji Univerziteta u Sarajevu u klasi prof. Yevgeny Xaviereffa, a 2016. god. doktorira na temu Nove tehnike u literaturi za violončelo 20. i 21. stoljeća u istoj klasi. Svirala je sa istaknutim muzičarima kao što su Edin Karamazov, Merima Ključo, William Conway, Nigel Osborne, Rade Šerbedžija, Vanessa Redgrave, i dr. Trenutno djeluje kao docentica na Muzičkoj akademiji Univerziteta u Sarajevu.
Pijanistica Azra Medić usavršavala se na Muzičkoj akademiji u Zagrebu u klasi prof. Đure Tikvice, a poslijediplomski studij završila je na Muzičkoj akademiji u njemačkom Kasselu u klasi prof. Ivana Urvalova 2010. godine. Napredni poslijediplomski studij na Muzičkoj akademiji u Freiburgu završila je 2012. godine u klasi prof. Elze Kolodin. Dobitnica je više prvih i specijalnih nagrada na Federalnim takmičenjima. Ostvarila je značajan uspjeh na mnogim međunarodnim pijanističkim takmičenjima. Azra Medić djeluje kao docentica na Muzičkoj akademiji Univerziteta u Sarajevu.
24.03.2017. u 18:30 u Historijskom muzeju BiH biće otvorena izložba fotografija “LIČNO: Izložba portreta žrtava rata – heroja mira”, autora, fotografa Hasanbegović Velije.
Ukupno 20 portreta dimenzija 1,2 sa 1,4m, u crno-bijeloj tehnici bit će izloženo, a glavni protagonisti su žrtve rata, odnosno “heroji mira”, kako većina od njih želi da ih se posmatra. Uz portrete će biti postavljene i kratke lične poruke svakog od njih, koje će ukazati na činjenicu da su nam neophodni praštanje, otvoren razgovor i zdrav pogled na prošlost, te da mir nema alternativu.
“Oni koji su rat preživjeli na svojoj koži tu su da vam kažu da u ratu gubite članove porodice, roditelje, braću, sestre, komšije, prijatelje, školske drugove… U ratu nema pobjednika”, jedna je od izjava koju će posjetioci izložbe moći pročitati ispod jednog od portreta.
Autor portreta, Velija Hasanbegović, ističe kako je izložbom htio pokazati kontrast koji postoji između crne ratne prošlosti, te vedrije budućnosti, koja će doći, između ostalog, upravo zahvaljujući ljudima čija je lica ovjekovječio na fotopapiru.
“Fotografije su prošlost, svjedočanstvo patnje. Njihove poruke su, sa druge strane, budućnost. Nisam siguran da su ljudi uopšte svjesni koliko je snažna i bitna poruka koju ovi ljudi šalju, da su svi zajedno tu, da se cijene i poštuju”, izjavio je Hasanbegović.
Svih 20 heroja mira su, inače, zagovarači za pomirenje i izgradnju trajnog i stabilnog mira u BiH, a kroz svoja javna govorenja, odnosno lična svjedočenja o torturama, patnjama i nevoljama kroz koje su prošli tokom rata u našoj zemlji. Lična svjedočenja, dosad su, u okviru USAID-ovog projekta PRO-Budućnost, organizovana u preko 40 opština i gradova u BiH, a prisustvovalo im je na hiljade stanovnika lokalnih zajednica.
Izložba će biti postavljena do 7. 4. 2017. godine, a realizirana je uz pomoć Historijskog muzeja BiH.
U ponedjeljak, 27. marta u 20h na sceni Sarajevskog ratnog teatra obilježiti će se Svjetski dan pozorišta izvođenjem predstave „Prst“.
Predstava je rađena po tekstu Doruntine Basha, a u režiji Sabrine Begović Ćorić. U predstavi igraju: Selma Alispahić, Amila Terzimehić i Ana-Mia Milić.
“Prst” se smatra jednim od najboljih suvremenih društveno-angažiranih tekstova napisanih u našoj regiji, a autorica je kosovska spisateljica Doruntina Basha. Sama priča nije vezana isključivo za Kosovo, već za cijeli prostor Balkana, a njena univerzalnost komunicira i dalje, te se odnosi na aktualno pitanje pozicije žena u suvremenom društvu.
Rezervacije ulaznica:Tel:033/664-070 ili Facebook inbox: https://www.facebook.com/sartr1992. Blagajna SARTR-a radi svakim radnim danom od 10h do 16h, a na dan predstave i od 18h do 20h.
U kontekstu novije historije i patrijarhalnih odnosa, ona na veoma uvjerljiv način prikazuje život dvije žene, svekrve i snahe, koje ne mogu više živjeti skupa, ali ni jedna bez druge. Predstava budi emocije, a također i prepoznavanje jer su odnosi rivalstva i međusobnih optuživanja svekrve i snahe, neovisno od njihove specifične situacije, tipični za šire prostore Balkana. U priči bez patetike, sa suptilnom dozom humora i ironije i tačnom psihološkom slikom likova fantastiča ženska ekipa napravila je predstavu koja nikoga neće ostaviti ravnodušnim.
Doruntina Basha: PRST
Režija: Sabrina Begović Ćorić
Igraju: Selma Alispahić, Amila Terzimehić i Ana Mia Milić
Scenografija i kostimografija: Adisa Vatreš Selimović
Dramaturginja: Dubravka Zrnčić Kulenović
Muzika: Jelena Milušić & Enes Zlatar
Video: Dejan Ćorić
Fotograf: Velija Hasanbegović
Izvršna produkcija: Sabina Šabić, Hana karadža
Producent: Nihad Kreševljaković
Predstava “Prst” realizirana je u produkciji Sarajevskog ratnog teatra, a uz podršku Američke ambasade u Sarajevu – Odnosi sa javnošću SAD, te u partnerstvu sa forumZFD u BiH (Civilna Mirovna Služba) i Fondacijom Publika.
