Historijski Muzej BiH organizuje Prezentativnu instalaciju performansa američkih umjetnika u četvrtak, 10.03.2022. u 19:00 h.
Projektna instalacija „CreaCubity“ je performativna forma američkih umjetnika. Instalacija se postavlja u prostoru u obliku kocke na čijim se stranama sinhronizovano prikazuju video instalacije umjetnika čiji radovi konceptualiziraju teme osnaživanja društvene, rasne, rodne i spolne ravnopravnosti.
Instalacijom provociramo i motiviramo pojedince i zajednicu da otvoreno govore o konceptu življenja unutar „kutije“, koja je metafora sistema ili obrazaca ponašanja kojima se pojedinac ili grupa pokoravaju i prilagođavaju. Performans postavlja pitanja: Kako postati uzoriti građanin? Kako ne izgubiti dio sebe? Kako biti svoj u drugoj zemlji i među ljudima koji nisu “tvoji”? I da li uopće postoji takav prostor u kojem možemo biti potpuno oslobođeni stega Sistema, identiteta i biti ono što zaista jesmo?
Skoro svaka žena doživjela je neki oblik seksualnog uznemiravanja u vozilima javnog prevoza, od dobacivanja opaski seksualne prirode, pa sve do samozadovoljavanja ili neželjenog dodirivanja. Povodom Osmog marta, Sarajevski otvoreni centar, organizacija civilnog društva koja radi na poboljšanju ljudskih prava žena i LGBTI osoba, pokrenula je aktivističku akciju u javnom prevozu kojom su željeli/e skrenuti pažnju na ovaj problem.
U sarajevskim tramvajima, trolejbusima i autobusima podijeljeni su flajeri sa informacijama o tome kako prepoznati seksualno uznemiravanje, te kako reagovati ukoliko ste vi ili neko drugi žrtva seksualnog uznemiravanja u javnom prevozu. ‘’Važno je osvijestiti građane i građanke da je bilo koji oblik neželjenog dodirivanja, ali i fotografisanja, dobacivanja ili nepristojnog gledanja ustvari seksualno uznemiravanje, a ne nešto što trebamo prihvatiti kao uobičajenu pojavu. Čak i ukoliko smo svjedok uznemiravanja u javnom prevozu, trebamo pomoći i reagovati, kako bismo dali do znanja da takvo ponašanje nije prihvatljivo’’ – rekli su iz Sarajevskog otvorenog centra.
Na ovu akciju potaknuli su ih i tekstovi koji su objavljeni nedavno na portalu Prometej, BUKA i Karike a u kojima autorice govore o vlastitim iskustvima sa ovim problemom.
‘’U polupraznom tramvaju, sjedila sam na sjedištu pored prozora, zamišljena, isključena iz okruženja. Osjetila sam nešto neobično po nogama i najprije sam pomislila da nogom udaram od nešto, potom sam pomislila da me stežu neudobne štramplice… A onda sam shvatila da je to nečija ruka. Istina, prvo sam pomislila da me neko namjerava pokrasti, a onda sam shvatila da je to odvratno trljanje. Stariji muškarac koji je sjedio iza mene dodirivao me je naizmjenično nogama i rukama po svim dijelovima mog tijela koje je mogao dohvatiti ispod i pored sjedišta…’’ dio je teksta Nikoline T., koji završava zaključkom: ‘’Ukratko: ne dozvoliti da se nešto što pripada svima nama, javni prostor, javni prijevoz, nešto unutar čega smo zajedno, pretvori u tragično i traumatično mjesto za jednog/jednu od nas. Ne dozvoliti, prije svega, da se pred našim očima otima nečije dostojanstvo, da se dehumaniziraju i unesrećuju mahom mlade žene, žrtve sekusalnog uzemiravanja i nasilja.’’
Objavljena je trinaesta književna kritika nastala u okviru projekta Bookstan on Airrealiziranog uz podršku Međunarodnog fonda za pomoć koji su osnovali Ministarstvo vanjskih poslova Savezne Republike Njemačke, Goethe Institut i drugi partneri.
Autorica kritike knjige “Tajna džema od malina” Karima Zaimovića je Lamija Milišić.
“Odjeci Karimove poetike spekulativne fikcije, svježi i savremeni za Sarajevo u doba još mladog poraća, danas su zatomljeni glasom autofikcije. Iako se fantastička (i uopće žanrovska) književna produkcija održava kroz pojedinačne glasove nekolicine etabliranih književnika ili nekoliko samizdatih autora, ovaj ogranak književnosti u BiH do danas nije uspio formirati cjelovitu književnu scenu. Zašto je tomu slučaj (kako kod nas, tako i globalno) kulturološki je donekle nejasno, s obzirom na to da živimo u društvu donekle sličnog ekstremnog duševnog stanja (već dvogodišnje pandemije) u kom je Zaimovićeva zbirka nastala. Možda će (šta ako će, sasvim slučajno) novo izdanje Tajne džema od malina napraviti nužno komešanje, a ispod zavoja se ponovo ukazati (sarajevski ili bilo koji drugi) nevidljivi ljudi.”
Sarajevski nevidljivi ljudi
Odjeci Karimove poetike spekulativne fikcije, svježi i savremeni za Sarajevo u doba još mladog poraća, danas su zatomljeni glasom autofikcije. Možda će novo izdanje Tajne džema od malina napraviti nužno komešanje, a ispod zavoja se ponovo ukazati – (sarajevski ili bilo koji drugi) nevidljivi ljudi.
Karim Zaimović, Tajna džema od malina, Sarajevo/Zagreb: Buybook, 2021.
PIŠE: Lamija Milišić
Iz IK Buybook pred čitalaštvo nedavno je stiglo novo izdanje zbirke priča Tajna džema od malina Karima Zaimovića. Štovana i kultna još od prvog izdanja, zbirka može da postavi novo i potencijalno neudobno pitanje: šta je nama tajna (riječju, spekulativna fikcija) danas, u ovom gotovo potpuno raščaranom svijetu dominantne autofikcije? Kako smo narativizirali rat, a kako poraće?
U početku bijaše riječ
Karim Zaimović u očima današnjeg čitateljstva u neku ruku sve više liči na vlastitog književnog lika Nigela Breena (iz istoimene priče). Dakako, pripovijest o piscu Breenu otkriva potpuno drugačiji životni i karakterni put od Zaimovićevog, no zajedničko im je iskustvo moći, koje jedan pisac nedobrovoljno zadobija u društvu. To je slučaj umjetnika čija ličnost, usljed sve veće popularnosti u društvu, nadrasta samo djelo, postavši društveni mit. Kao dio kolektivnog pamćenja, umjetnik-pisac poprima svojevrsnu pasivnost, njegovo djelo više niko ne izlaže novim društvenim kontekstima. Još gore, djelo se time zanemaruje kao vrijednost po sebi, a književnošću diriguje sve ono vanknjiževno.
Karim Zaimović, mladi umjetnik poginuo od jedne među posljednjim granatama bačenim na Sarajevo 1995. godine: “Njegovo ubistvo koje se dogodilo na samom kraju rata, bilo je znak prevršene mjere. Nekada mislim da je to bio razlog što nijedna granata više nije pala na naš grad”, navodi se u pogovoru novog izdanja. Karim je postao simbol svega što je Sarajlijama ratom oduzeto, svega osim slobode i njene ljepote. Taj se simbol savija u utvarni, proganjajući znak pitanja da li je Sarajevo danas – ne poraženo već – nevidljivo? Mislim to na način na koji se Zaimovićev “Sarajevski nevidljivi čovjek Amir Alić” susreo sa manjkom sebe nakon što je skinuo zavoje sa lica i zadobio fizičku manifestaciju svoje fantomštine.
Kako ne biti opsjednut odnosom teksta i konteksta, književnosti i života, čitajući Tajnu džema od malina; čitajući posljednju, beznaslovnu priču kojom Karim proriče vlastitu kob? Zaimović je toliko jasno vidio stvarnost oko sebe, da je sve što bi se moglo vantekstualno desiti, on već u tekstu napisao. Znak prethodi označenom, riječ predmetu, a odsutno onom prisutnom. Tajna džema od malina je pobjeda umjetnosti nad životom, primjer je to moći spekulativne fikcije.
Bivati u nestajanju
Kada govorimo o fantastičkoj književnosti, korisno je sjetiti se poznate krilatice Tzvetana Todorova o fantastici kao žanru koji je stalno u nestajanju. Ovo praktično znači da, kako biste postigli efekt čudnog/čudesnog u tekstu, taj tračak nerealnog najefektniji je ukoliko on neprestano prijeti sadašnjosti, ukoliko je neugodno blizak i stoga nemoguć za staloženu opservaciju. Ovakva poetika ide ruku pod ruku sa pričama koje čine Tajnu džema od malina, budući da su inicijalno napisane za popularnu emisiju “Josif i njegova braća” radija Zid. Bivajući izvorno napisanim za slušanje, a ne čitanje, postižu odanost prijetećoj, začudnoj sadašnjosti.
Za razliku od drugih, danas dominantnih žanrova poslijeratne bh. književnosti, koji se retrospektivno osvrću na ratno iskustvo, želeći autofikcijski utkati smisao u traumu koja ne nestaje – Tajna džema od malina od prve do posljednje stranice utiskuje tragove rata u karikaturalno doživljenoj sarajevskoj sadašnjosti bujajuće bizarnosti.
Šta ako podzemljem Sarajeva, inače gustoj mreži kanala pogodnih za nacističke operacije, vrebaju mutantni pacovi; šta ako se ključni dio formule Teslinih x-zraka nalazi ušuškan u korice knjige u nekoj memljivoj kutiji ulične tezge? Šta ako sve rabljene knjige koje smo kupili na jednoj od njih na marginama sadrže ne tako nebitne zapise bivših vlasnika (a jedan od njih bi mogao biti i Amir Alić)? Odgovor je retoričko pitanje: koliko su nam sve ove tajne bitne? Šta one daju slici jednog grada? Pojednostavljeno rečeno, umjesto smisla od ove zbirke dobijamo spekulaciju, umjesto “tako je” dobijamo “šta ako”.
U Zaimovićevim pričama svi su naratori (mahom istraživački novinari) u stanju zapitanosti, na rubu velikog otkrića i sveopćeg ibreta. Otkrivajući “Tajnu Nikole Tesle” i prateći “Sarajevski trag”, likovi zbirke Tajna džema od malina neprestano obnavljaju svoju sumnju u stvarnost. Tehnički se radi o metodi pisanja koju Renate Lachmann naziva faktografiranje fikcionalnog, a odnosi se na poigravanje sa odnosom činjenica i priče (historije i fikcije). Obilježena teretom i zatečenošću pred ekstremnim stanjem rata, ovo je zbirka priča bremenitih historijskim činjenicama uvedenim u naraciju, koja zauzvrat od njih traži smisao, omeđen početkom i krajem priče/istrage novinara-naratora. Iz te prijeke potrebe za smislom javlja se tajna historija.
Također, ova zbirka se u velikoj mjeri oslanja na tradiciju starogrčkog avanturističkog romana, koji se ističe nevjerovatnom slučajnošću kao vrhovnim mehanizmom svijeta. To je možda najočitije u priči “A godine su prolazile”, parodiji čitalačke želje da život piše romane, odnosno zajedljivom komentaru na pitanje Šta čitatelji žele? Sve što čovječanstvo želi od nehumanog svemira je da početak uzrokuje kraj i da se iz kraja mogu naći tragovi mističnog (obavijenog velom tajne) početka. Stoga si pričamo priče kroz umjetno postavljene vremenske okvire, bez kojih koncept smisla nije moguć. Uzroci i posljedice kao puke činjenice nemaju značenje. Oni dobijaju značenje slučajnosti kada ih podredimo višem smislu, riječju, priči koju od njih tkamo.
Beskompromisna slučajnost
Činjenice tako postaju sudbina. Zbirka Tajna džema od malina pokazuje koliko taj proces može biti neodoljivo duhovit, na koncu sručen u fatalnu ironiju. Karim Zaimović ostaje “Čovjek koji je naslutio svoju smrt”, kako glasi pogovor Ozrena Kebe iz jednog od prethodnih izdanja (BH Dani). U novom izdanju, umjesto pogovora nalazi se odjeljak “Karim”, iz knjige Ovo vrijeme sada Semezdina Mehmedinovića. Uz pogovor Midhata Ajanovića u hrvatskom izdanju iz 2011, ovi tekstovi sljeduju Karimovoj (slučajno ili namjerno, možemo spekulirati) nedovršenoj rečenici posljednje, beznaslovne priče – kao tiha zrcala i sjetni svjedoci jednog uma prkosne, neumoljive mašte, koji stoji iza zbirke Tajna džema od malina.
Odjeci Karimove poetike spekulativne fikcije, svježi i savremeni za Sarajevo u doba još mladog poraća, danas su zatomljeni glasom autofikcije. Iako se fantastička (i uopće žanrovska) književna produkcija održava kroz pojedinačne glasove nekolicine etabliranih književnika ili nekoliko samizdatih autora, ovaj ogranak književnosti u BiH do danas nije uspio formirati cjelovitu književnu scenu. Zašto je tomu slučaj (kako kod nas, tako i globalno) kulturološki je donekle nejasno, s obzirom na to da živimo u društvu donekle sličnog ekstremnog duševnog stanja (već dvogodišnje pandemije) u kom je Zaimovićeva zbirka nastala. Možda će (šta ako će, sasvim slučajno) novo izdanje Tajne džema od malina napraviti nužno komešanje, a ispod zavoja se ponovo ukazati (sarajevski ili bilo koji drugi) nevidljivi ljudi.
Bookstan on Air je realiziran uz podršku Međunarodnog fonda za pomoć koji su osnovali Ministarstvo vanjskih poslova Savezne Republike Njemačke, Goethe Institut i drugi partneri.
