Ovog mjeseca se navršava 30 godina od otvorenja Američkog Informativnog Centra u bivšem olimpijskom selu, sarajevskom kvartu Dobrinja. Prva inozemna kulturna institucija na tlu neovisne Bosne i Hercegovine, otvorena je uz prisustvo tadašnjeg prvog američkog Ambasadora za Bosnu i Hercegovinu, Nj.E. Victora Jackovicha.
Centar je otvoren uz podršku tadašnjih dobrinjskih civilnih i vojnih vlasti, te predstavnika Američke Agencije za informacije (USIA) i Američke Vlade sa sjedištem u Zagrebu. Odgovornost za vođenje Centra preuzeo je Andrej Đerković, danas istaknuti bosanskohercegovački umjetnik, inače dugogodišnji stanovnik Dobrinje. Đerković je prije rata bio stalni posjetilac Centra, još od otvorenja osamdesetih godina, kada se Centar nalazio na Skenderiji.
“Zamislite čovjeka koji je na početku opsade Sarajeva spašavao biblioteku Američkog centra u Sarajevu. Sve se raspada, curi vrijeme u ubrzanom ritmu pješčanog sata, a mladi Ðerković zapeo da sačuva knjige iz biblioteke koje su, do tada, svojim korisnicima jedino mogle darovati oreol „američkih špijuna“, napisao je Boro Kontić u svom tekstu “Dvorac bez vrata” iz 2007.godine.
„Ratni“ Američki Informativni Centar se nalazio na čuvenoj Dobrinjskoj aveniji “Mitsubishi” (kako se zvala tokom Olimpijade), tristo metara od prve linije kako prema Nedžarićima, tako i prema okupiranoj Dobrinji IV. Bibliotečki fundus Centra je brojao preko 3000 knjiga i enciklopedija, koje su tokom prvog ratnog ljeta prebačene iz centra grada. Stare prostorije Centra koji se do rata nalazio u Kranjčevićevoj ulici iza hotela Holiday Inn, našle su se na udaru snajperske i topničke vatre, tako da je odlučeno da se biblioteka prebaci na Dobrinju. Prebacivanje je trajalo nekoliko dana i za ovaj veoma opasan i komplikovan zadatak, korišteni su kamioni Dobrinjskog odjela Civilne Zaštite. Uz bogati fundus, prebačen je i videotop, koji je u ono vrijeme kada su sarajevska kina bila uništena i van upotrebe, bio jedan od nekoliko videotopa u opsadnom Sarajevu (uz Obala Art Centar i Kino Radnik), preko kojih su se mogle održavati projekcije na velikom platnu. Đerković je tako, u suradnji sa Obala Art Centrom, na Dobrinji prikazivao njihov repertoar sedam dana poslije nego u gradu. Centar je uz čuvenu ratnu bolnicu, komandu i press službu, imao status “nultog prioriteta”, tj. imao je konstantno snadbijevanje strujom. Uz filmove i edukativne projekcije, ostati će zapamćeno i kolektivno gledanje finala Svjetskog prvenstva u fudbalu u Sjedinjenim Američkim Državama 1994.godine, koje je gledano u terminu iza policijskog sata.
Sačuvana je i stara bibliotečka kartoteka, tako da su pored novih 250 članova, u biblioteku dolazili i stari članovi sa knjigama koje su posudili prije početka rata. Veoma je interesantno da su ljudi dolazili čak i preko famozne barikade između kvartova Mojmilo i Dobrinja da vrate ili uzmu knjigu koja ih je mogla stajati života (iako su mogli da je iskoriste i za grijanje ili pravljenje ručka).
Centar je cijelo vrijeme duple opsade “ugostio” i Oglasnu službu Oslobođenja, koja je svakodnevno zaprimala oglase, smrtovnice i sjećanja Dobrinjaca koji su bili odsječeni od grada. Potpisivanjem Dejtonskog mirovnog sporazuma, Đerković je cijeli bibliotečki fundus Centra od 3000 knjiga i enciklopedijskih izdanja, poklonio Nacionalnoj i Univerzitetskoj Biblioteci Bosne i Hercegovine.
Za svoj ratni angažman i dostignuća na polju kulture, Andrej Đerković nagrađen je sa “Plaketom Zahvalnosti (The Certificate of Appreciation)” Američke Agencije za informisanje (USIA), koju mu je 1999.godine, uručio tadašnji američki Ambasador za Bosnu i Hercegovinu, Nj.E. Richard D. Kauzlarich, te je u povodu dodjele ovog uglednog državnog priznanja, napisao da je taj čin “priznanje Đerkovićevim izvanrednim naporima tokom rata za očuvanje i stavljanje na raspolaganje javnosti, kolekcije knjiga iz starog Američkog centra u Sarajevu. Zahvaljujući njemu, knjige su pronašle svoj dom u Nacionalnoj i Univerzitetskoj Biblioteci Bosne i Hercegovine. Ovo je također priznanje djelovanju g. Đerkovića u Dobrinji koje je potaknulo kontinuirani duh kulture, kao i američku nazočnost u gradu Sarajevu”.
