preuzeto sa: www.http://lgbti.ba
Emina i Esma jedne su od onih filmskih sestara – najboljih prijateljica koje, iako ih trenutno dijele hiljade kilometara, ne mogu zamisliti dan jedna bez druge. Tako je bilo gotovo oduvijek, a činjenica da je Emina lezbijka ni u jednom trenutku njihovog odrastanja nije na to uticala. No, klasičnog autiranja u njihovom slučaju nije bilo. Za serijal Porodica progovara, ove dvije djevojke govorile su o svojim iskustvima prihvaćanja, iskakanja iz društvenih normativa i važnosti podrške unutar porodice.
Piše: Lamija Begagić
Radeći za serijal Porodica progovara, gotovo po pravilu bih razgovore sa svojim sagovornicima i sagovornicama i njihovim sestrama i braćom otvarala pitanjem o razvoju njihovog odnosa, neovisno o seksualnim orijentacijama. I opet gotovo po pravilu, svi su odnosi evoluirali kako su braća i sestre odrastali, postajući, baš kao i u Emininom i Esminom slučaju, od zakletih neprijateljica u djetinjstvu najbolje prijateljice u mladosti.
Esma: Između mene i Emine je pet godina razlike. Ja sam starija sestra i naravno da mi je tih pet godina u djetinjstvu bila ogromna razlika. Ja sam imala 12, ona 7, nervirala me i smarala kao i svaku tinejdžerku mala sestra. Uz to, dosta smo različite i karakterom, Emina je bila mamina maza, odlična i mirna učenica, jako poslušna, a ja baš i nisam bila neka cvjećka (smijeh), naprotiv, bila sam buntovna, na momente i problematičnog ponašanja. No, danas smo najbolje drugarice iako je Emina u BiH, a ja u dalekoj Kini.
Pored Esme i Emine, njihovu porodicu čine još i tata, mama i pas. Roditelji znaju da je Emina lezbijka, kao što znaju i da je Esma panseksualna i možda u startu jesu bili pomalo zbunjeni činjenicom da je Esma bila s djevojkama, dok je trenutno u dugogodišnjoj vezi s muškarcem, ali danas prihvataju sve što donosi sreću njihovim kćerkama.
Esma: Emina i ja smo oduvijek bile eskperimentalne osobe, odgojene smo da budemo radoznale, postavljamo pitanja i tražimo odgovore na njih. Nijednom nismo imale taj trenutak autovanja koji je mnogima važan kad se izgovori, zato što naša porodica ne funkcioniše tako. Naučene smo da volimo i poštujemo, nebitno koga, kako i gdje. Voli se osoba. Nikada se nismo morale pravdati niti objašnjavati svojim roditeljima ni za šta, pa tako ni za to. Međutim, mi smo imale sreće. Da li je našim roditeljima bilo poputno svejedno? Ne, naravno. Zato što je ovo BiH, zato što se plaše za našu sigurnost.
Slaže se sa Esmom i njena mlađa sestra, potcrtavajući da sa sestrom ipak dosta razgovara o svojim vezama, dok je mama, za koju je isto dosta vezana, prihvata, ali ne govori mnogo.
Emina: Odrastale smo u liberalnijem okruženju, pa među nama dvjema generalno nikada nije bilo tabu tema. Sestra je znala za skoro sve moje djevojke, a neke od njih je i upoznala. Doduše, samo joj se jedna svidjela! (smijeh). Mama, s druge strane, zna, ali kod nje više važi princip: Znam, ali šutim. Upoznala je samo jednu moju djevojku i prihvatila je kao dio porodice, rekavši mi ono što svako dijete želi čuti od roditelja, čak i ako zvuči kao floskula: Ako si ti sretna, i ja sam!
U procesima priprema za autiranje, kao i u procesima prihvatanja sebe, mnoge LGBT osobe i članice i članovi njihovih porodica zatraže stručnu pomoć psihologa ili psihoterapeuta. Emina i Esma tvrde da za tim nisu imali potrebe, a tome imaju zahvaliti prije svega svojim roditeljima. Nisu istraživale, u smislu da su čitale stručne tekstove, nit su tražile psihološku pomoć iz prostog razloga što, kako tvrdi Emina, kao da iko istražuje kako se zabavljati sa osobom suprotnog spola, pa zašto bismo onda istraživali isto to, samo sa istim spolom!
No, ove dvije djevojke svjesne su da nije svima tako lako i da žive u svojevrsnom balonu.
“Važan je odgoj i atmosfera u porodici, a i karakter, dakako, igra ulogu”, objašnjava starija sestra Esma, dodajući: “Ja sam takva da nikome ‘ne polažem račune’, pa sam tako gledala i na autiranje, zašto imam ikome objašnjavati da sam se zaljubila u curu, pa u dečka, osim ako neko pita iz radoznalosti, a ne s namjerom da osuđuje.”
Mlađa sestra, pak, nije baš tako lako i bezbolno prošla kroz proces samoprihvaćanja.
Emina: Ja sam malo drugačija i generalno mi je trebalo dosta dugo da prihvatim to što osjećam, i da doživim te simpatije i privlačnost koju gajim prema djevojkama kao nešto što je dio mene. Prvu sam djevojku imala u osmom razredu i mislim da tada nisam nikome smjela reći, dok to nisam procesuirala sa sobom. Tek negdje sredinom srednje škole sam shvatila da to jesam ja i da je to sasvim okej. Tad nekad je i Esma „sabrala dva i dva“, kad su djevojke počele češće da cirkulišu kroz moj život (smijeh).
“Sve porodice nisu iste”, kaže Esma i dodaje da bi voljela da sve makar malo nalikuju njenoj kako bi lezbejke, gej muškarci i trans osobe dobile ljubav i podršku kakvu zaslužuju.
Esma: Naši roditelji, ponajviše mama, su oduvijek imali iskren odnos s nama i mnogo smo teških trenutaka prošli skupa i to nas je mnogo ojačalo. Tako da stvari poput toga s kim ćemo biti u vezi, da li pušimo travu, da li izlazimo i pijemo, s kim se družimo nikada nisu bili strašni i nepremostivi problemi već teme za konstruktivan razgovor u kojem je, naravno, dolazilo i do svađa i nesuglasica, ali se ipak pričalo.
Bezrezervna podrška porodice Emini i Esmi olakšala je i probleme koje su imale u široj zajednici, izvan kuće.
Esma: Nažalost, još kako ih je bilo. Ja sam tokom odrastanja mnogo problema imala sa okruženjem: s prijateljima, poznanicima, u školi… Tada sam nalazila neke svoje mehanizme da se s tim nosim, ali sa ove distance tek uočavam da sam prošla kroz dosta omalovažavanja, vrijeđanja i diskriminacije. To bi mogao biti i neki moj savjet za kraj ovog razgovora svim LGBT osobama: da ostanu psihički jaki, da se ne obaziru na te stvari već isključivo na svoju ličnu sreću jer sve bude i prođe. Odrastanje i prihvatanje samog sebe je teško. Priznati samom sebi da si „drugačiji“ je teško. Ali svako je drugačiji na neki način. Seksualna orijentacija, boja kose, tetovaže, marama ne čine osobu.
“Budite dobri, srećni i voljeni”, s lakoćom izgovara Esma, i dodaje: “Mir dođe vremenom.”
Na takvu njenu poentu ovom našem razgovoru, ni Emina, a ni mi, nemamo šta dodati osim joj se zahvaliti na savjetima, iskrenosti, otvorenosti i podršci koju pruža svojoj mlađoj sestri, ali i svim svojim LGBT prijateljicama i prijateljima.
Ovaj tekst je objavljen uz podršku Američke agencije za međunarodnu saradnju (USAID). Stavovi izneseni u ovom tekstu ne odražavaju nužno stav Američke agencije za međunarodnu saradnju (USAID) niti Vlade SAD-a, već isključivo autora.
